Nakon dvije godine premijerskog mandata Andreja Plenkovića samo je jedno posve sigurno: njegova Vlada će opstati do kraja mandata, unatoč tome što od samog početka ima tanku većinu u Saboru. Ni jedan od onih SDP-ovaca koji uzalud priželjkuju pad Davora Bernardića neće eksperimentirati sa svojom zastupničkom sudbinom i glasati protiv HDZ-ove Vlade jer su svjesni da se ne bi našli na listama za nove izbore. Tako Plenković može biti posve miran, bez obzira na to hoće li kraj mandata dočekati u Zagrebu ili Bruxellesu.
Ova Plenkovićeva Vlada bit će zapamćena i po tome što nije imala pravu opoziciju. Zapravo, SDP je činio sve da nestane s političke karte Hrvatske. Da je kojim slučajem bilo drukčije, Plenkoviću bi svakako bilo teže.
Ali ni bez opozicije nije mu bilo lako. Na naplatu su došli brojni problemi iz prošlosti, od Agrokora do Uljanika i 3. maja, Petrokemije i Rafinerije Sisak, s kojima ni premijer ni njegov tim nisu imali veze, ali su to morali rješavati po cijenu vlastitog opstanka.
S druge strane mnogo toga mu je išlo u korist, prije svega stabilna ekonomska situacija u Europi, pa je Hrvatska s Plenkovićevom Vladom zabilježila pozitivne makroekonomske pokazatelje koji su bili nezamislivi prije nekoliko godina. “Oni koji nas kritiziraju zaboravljaju da raste BDP, zaposlenost, izvoz, potrošnja kućanstava, prosječna plaća, minimalna plaća, prosječna mirovina, a pada javni dug. To ovoj Vladi ne može nitko osporiti”, rekao je Globusu jedan bliski suradnik premijera Plenkovića.
Kada smo ljude iz premijerova kruga zapitali kako dalje do kraja mandata, odgovor je bio vrlo kategoričan, politika Vlade bit će usmjerena na trokut: nastavak fiskalne konsolidacije, strukturne reforme i investicije. “Na dobrom smo putu da do kraja mandata vratimo kreditni rejting Hrvatske na investicijsku razinu”, tvrdi visoki izvor iz Vlade.
Nakon dvije godine opravdano se postavlja pitanje: Je li Andrej Plenković uspješan ili neuspješan premijer? Lista onoga što bi mu se moglo zamjeriti duga je. Mnogi mu i sada zamjeraju da je previše diplomatičan, a premalo odlučan za brze i radikalnije poteze, da izostaju reforme, ali ove dvije godine pokazuju da su se mnoge stvari ipak promijenile nabolje. Pitanje je da li je Plenković i dalje više diplomat, a manje lider i političar.
“Od samog početka mandata premijeru je bio cilj izgradnja uređenijeg društva i poticajnog gospodarskog okruženja. Ne smije se zaboraviti ni stanje kakvo je ova Vlada zatekla, kada je društvo bilo podijeljeno do granice pucanja, kada je postojala velika politička nestabilnost”, kaže nam Plenkovićev bliski suradnik odmah nakon skupa u Vukovaru koji je pokazao da je Hrvatska ipak otišla korak dalje od političke nestabilnosti koju je zatekao Plenković. Premijerovi suradnici su uvjereni da se Hrvatskoj više ne može dogoditi šator. Udari desnice sve su neefikasniji i društvo koje je režiralo Vukovar ne može računati na značajnu podršku hrvatskog biračkog tijela.
Smatraju da je to rezultat sporih, ali upornih premijerovih poteza, još iz vremena dok se Hrvatska tresla zbog ploče s natpisom “Za dom spremni” i fantazijama ekstremnih desničara oko udara na same temelje moderne hrvatske države. Plenković nije reagirao naglo, pustio je da se događaji kotrljaju, ali je čvrsto držao konce u svojim rukama, kažu njegovi najbliži suradnici. “Vlada nije popustila tim navalama desničarenja koje bi zemlju odvele u slijepu ulicu. Rezultat se vidio već u više navrata, organizatori okupljanja naroda nisu uspjeli ni s Istanbulskom konvencijom niti s vukovarskim skupom.”
Činjenica je da je Plenković u prve dvije godine premijerskog mandata uspio zavladati i strankom, što je bilo važno i za samu stabilnost Vlade. U jednom se trenutku činilo da bi moglo doći i do rascjepa u HDZ-u, a sada je stanje takvo da ni odlazak nekoliko saborskih zastupnika tvrde orijentacije ne bi naškodio Vladi, jer bi se našla odgovarajuća rezerva. Stranačka desnica sada sve teže može ucjenjivati Plenkovića, što mu daje mnogo širi manevarski prostor za nastavak mandata.
Plenkovićevu Vladu najviše muči činjenica da mladi ljudi i dalje masovno odlaze iz Hrvatske. Vladimir Šeks nedavno je primijetio da bi baš taj egzodus mogao staviti na dnevni red je li sve što se događalo u prošlosti uopće imalo smisla ako ljudi odlaze iz Hrvatske. Problem iseljavanja vrlo je ozbiljan i, ne uspije li Plenković stvoriti uvjete za dostojanstven život svojih građana, a prije svega perspektivu za mlade ljude, ostat će ova Vlada zapamćena po dobrim željama, ali slabom konačnom rezultatu.
“Prošle smo godine ostvarili suficit opće države od dvije milijarde i 750 milijuna kuna, a u prvih šest mjeseci ove godine ponovo imamo višak od milijardu i 600 milijuna kuna. Ubrzano se smanjuje i javni dug, čiji bi udio u BDP-u do kraja godine trebao pasti na 74,5 posto, a planiramo ga do 2021. spustiti na 65 posto”, kaže nam izvor iz Vlade.
Takvi podaci koji pokazuju da Vlada ima rezultate mogli bi se nabrajati, ali bi se građani pitali može li se od tih suhih brojki bolje živjeti. Većina onih koji bi danas komentirali prve dvije godine Vlade složili bi se da ne osjećaju da bolje žive. Usprkos Marićevim poreznim mjerama, usprkos tome što je povećan osobni odbitak za djecu, a proširen dječji doplatak za još 150.000 djece. Ni program društveno poticane stanogradnje kroz koji je lani 2320 mladih obitelji riješilo stambeno pitanje nije bila mjera koja je zaustavila iseljavanje, kao ni podatak da se u ovom trenutku u Hrvatskoj obnavlja više od 300 dječjih vrtića.
Hrvati nisu s nekim posebnim oduševljenjem primili ni treću fazu porezne reforme koja je u tri godine smanjila porezno opterećenje za 6,3 milijarde kuna. Iako je na papiru smanjen i broj blokiranih, od 325.000 na 274.000, a iznos blokade s više od 43 milijarde kuna na 19 milijardi, oni koji su u blokadi svjedočit će da žive kao građani drugog reda, bez perspektive da se iz muke u kojoj su se našli izvuku.
U mandatu ove Vlade donesene su dvije važne odluke, koje su Vlade prije Plenkovićeve stavljale pod tepih. Odlučeno je da se kupe borbeni zrakoplovi i izgradi Pelješki most. Događaji u regiji potvrdili su da se treba itekako posvetiti sigurnosnim pitanjima, jer je i NATO, na neki način, poslao poruku da ne može samo vojni savez biti garant sigurnosti neke od članica. Odluka nije bila ni laka ni jednostavna, u zemlji koja jedva ima novca za održavanje zdravstvenog sustava, ali je svakako bila hrabra jer je napokon presječena dilema treba li nam borbena eskadrila ili ne. Do sada su mnogi postavljali kamen temeljac za Pelješki most, ali je tek u mandatu ove Vlade želja da se spoji hrvatski teritorij doista ušla u realizaciju. Nije bilo lako odabrati ni izvođača, a izbor je pao na Kineze, što je i prvi ozbiljni posao koji će oni raditi s europskim novcem.
U ove su dvije godine, ipak, strukturne reforme izostale. Svjestan je toga i Plenkovićev tim, ali opravdanje nalazi u svim mukama koje su ih snašle. Tek će se vidjeti je li operacija Agrokor, najkompliciranija možda ikada poduzeta u Hrvatskoj, završiti onako kako se sada čini, uspješno. Ali, Plenkovićeva Vlada to je prebrodila, s time da je otpala samo Martina Dalić, motor cijele operacije. Začudo, pad Martine Dalić počeo je kada je otkriveno koliko su zarađivali savjetnici u Agrokoru, što je izazvalo opravdani bijes javnosti, a istovremeno je potpuno nezapaženo prošlo pitanje koliko je novca plaćeno savjetnicima koji su pisali propali elaborat za Uljanik što ga je Bruxelles s indignacijom odbio. A, kako neki tvrde, za taj velebni rad potrošeni su milijuni kuna.
Kada se podvuče crta nakon prve dvije godine, Plenković ipak može biti zadovoljan, iako su hrvatski građani očekivali više. Ponaša se suvereno na političkoj sceni, nitko mu nije ozbiljan konkurent niti ga može ozbiljno ugroziti. Jedno ga je vrijeme “bockala” predsjednica, ali bez većeg uspjeha i efekta. Ekipa koja ga je pokušala srušiti pokazala se amaterskim društvom bez ikakve šanse.
Plenković je uspio još u nečemu: vješto je blokirao hrvatske populiste koji su nudili med i mlijeko, a zapravo nisu imali nikakav realan program. Međutim, populisti u Hrvatskoj nemaju ni snagu ni pamet onih iz susjedstva, recimo Italije. Ali, Plenković je u jednom trenutku bio ozbiljno zabrinut da bi hrvatski populisti mogli ojačati i ugroziti ne samo HDZ nego i sve ostale stranke koje počivaju na programima koji su realni. To se, međutim, nije dogodilo.
Za nastavak Plenkovićeva mandata vrlo je važno hoće li se SDP oporaviti ili odlazi u zaborav. Ostane li kao sada, Hrvatskoj se može dogoditi da sljedeće dvije godine ima gotovo jednostranački sustav i da sve bude u rukama HDZ-a. To bi za Andreja Plenkovića možda bilo dobro, ali za Hrvatsku ne.
Sada premijera čekaju i dva bolna, ali nezaobilazna zadatka: reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava. Bez toga Hrvatska ne može dalje, iako će razni interesni lobiji činiti sve da se naposljetku ništa ne promijeni. Premijeru se mora zamjeriti da je u nekim potezima, prije svega reformskim, prespor, da vrijeme brzo ide, drugi grabe naprijed, a mi razmišljamo i vodimo jalove rasprave. Hrvatska nema vremena, i to Plenkovićeva Vlada mora ozbiljno shvatiti ako želi na kraju mandata ostati zapamćena kao jedna od uspješnijih. U protivnome, će sve ono što je do sada pokrenula pasti u vodu.
Hrvatska se, nažalost, nije profilirala ni kao istinski lider u regiji, kao pozitivni primjer zemljama koje žele ući u EU. Nema ni jasnu viziju kako da se postavi prema svim igračima iz regije, a u europskoj politici, pogotovo svjetskoj, Hrvatska nema neko posebno značenje. Ali na kraju Plenkovićeva mandata bit će i najizazovniji vanjskopolitički događaj, predsjedanje Europskom unijom. Pripreme za sada ne idu tempom koji bi se očekivao, a Plenković ne može dopustiti da se dogodi debakl. Previše je uložio sebe u europski projekt da bi Hrvatska podbacila baš na tom zahtjevnom poslu, šestomjesečnom predsjedanju, gdje treba iskazati i vlastite prioritete.
I pitanje koje je do sada ostalo bez odgovora: Ima li premijer ambicije “otići” u Europu ako mu se ponudi neko istaknuto mjesto? Sam Plenković nastavlja pitijski odgovarati: “Ja sam hrvatski premijer”, jer, naravno, ništa o toj temi ne može reći dok ne počne izborna procedura u Europi i ne vide se rezultati. Cijenjen je u europskim krugovima, pravi je reprezent Europe.
Plenković ostaje na čelu Vlade koja će možda vrlo skoro doživjeti i neke kozmetičke promjene. Mini rekonstrukcija nije nemoguća, jer neki od ministara zaista ne predstavljaju motor u Vladi i to Plenković dobro zna. Kao što zna i to da svakog svog čovjeka treba braniti do kraja, što je i do sada činio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....