Tzv. Dokument dijaloga Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (kolokvijalno Povjerenstva za suočavanje s prošlošću) usvojen je u vrlo dramatičnim okolnostima (uz napomenu da je u “Zaključku” dokumenta rečeno da su “svi članovi suglasni u tome da Dokument ne izražava u cijelosti stajališta nijednog pojedinog člana Vijeća, ali je rezultat doprinosa svakog člana Vijeća”). Ono ključno dogodilo se u razmaku od nepuna tri dana, između ponedjeljka 26. veljače i srijede 28. veljače.
Na sastanku Vijeća održanom u ponedjeljak 26. veljače (na njemu, navodno, nisu bili svi članovi Vijeća, nego samo oni koji žive u Zagrebu) bila je prezentirana jedna starija verzija Dokumenta, koja je, po informacijama kojima raspolažem, bila “više antifašistička” od one konačne, usvojene u srijedu 28. veljače.
“Ne znam, doduše, je li baš bila više antifašistička nego što je ova konačna”, rekao mi je, u povjerenju, jedan član Vijeća, “ali je svakako bila bolja, ekspresivnija i eksplicitnija u stajalištima”.
Međutim, tu, na tom sastanku održanom u ponedjeljak, došlo je do male pobune (možda je ta riječ ipak malo pretjerana), čiji su akteri bili pripadnici tzv. desne skupine u Vijeću (taj je izraz svakako neprikladan, u svakom slučaju radi se o onim članovima Vijeća koji su poslije, kad je Dokument definitivno usvojen, istupili sa svojim izdvojenim mišljenjima).
Oni su na taj sastanak došli s oko dvije kartice teksta s njihovim najvažnijim primjedbama na dokument koji se trebao prihvatiti. Te su dvije kartice već bile umnožene i njih je nazočnim članovima Vijeća podijelio predsjednik Vijeća, inače predsjednik HAZU Zvonko Kusić. Pritom nije rekao tko ih je pisao i od koga ih je dobio.
Nažalost, nisam uspio doći do tog papira, ali znam bit onoga što je na njemu bilo napisano. “U načelu”, otkrio mi je jedan član Vijeća, “u njemu se tražilo da se simboli komunističkog režima trebaju ‘staviti u pravi razmjer’ u odnosu na ostale simbole totalitarnih režima.”
“Pobunjenička” je ekipa (ovo je, naravno, uvjetni termin) tražila da se ono što piše na tom papiru unese u temeljni tekst Dokumenta, ili da mu se priloži.
Na to je odreagirala redovita profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu Jasna Omejec – glavna autorica/redaktorica “spornih” dionica u tekstu “Dokumenta”, tj. onih odlomaka, rečenica i formulacija koje su ovim istupom bile dovedene u pitanje – rekavši da se te primjedbe ne mogu unijeti mehanički, ali da će ona, kao odgovorna za sporne dijelove teksta, do srijede 28. veljače napraviti određene korekcije i, zapravo, preformulirati tekst, koji će se onda razmatrati na novom sastanku Vijeća, u srijedu.
I u ta dva dana – od ponedjeljka do srijede – radi se nova, donekle umivena ili, po nekima, “okljaštrena” verzija “Dokumenta dijaloga”. “Nešto si im morao dati, da pristanu na cjelinu”, opisao mi je jedan od članova Vijeća atmosferu u kojoj se sastavljala ta nova verzija.
Rade se ustupci, tj. radi ih Jasna Omejec, glavna autorica onih dijelova “Dokumenta” koji se tiču prava (“Pravne osnove” u prvom dijelu Dokumenta te cijeli drugi dio pod nazivom “O posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i o pokreta”). Jedan od ustupaka ticao se crvene zvijezde petokrake. Za nju je sada, u ovoj novoj verziji, rečeno da se i ona, pod određenim okolnostima, može zabraniti. Dodana je rečenica: “... jasna je njihova (misli se na crvenu zvijezdu – op. a.) povijesna kompromitacija tijekom jugoslavenske komunističke vladavine, a potom i oružane agresije na Republiku Hrvatsku, zbog koje se ona svrstavaju (i) u sporna obilježja”.
U cijeloj je ovoj kronologiji osobito važan bio sastanak Jasne Omejec s Ivom Lučićem, višim znanstvenim suradnikom u Hrvatskom institutu za povijest, inače jednim od najaktivnijih članova Vijeća za suočavanje s prošlosti. Taj se sastanak dogodio u srijedu 28. veljače u 8 ujutro.
Inače, uloga (ili doprinos) Ive Lučića u tom Vijeću bila je dvojaka ili dvosmislena – po mišljenju “ljevičara” u tom Vijeću. Svi su ga hvalili, pa i oni koji se s njim ne slažu. Opisali su mi ga, s jedne strane, kao glasnogovornika tzv. desničarske skupine u Vijeću, ali, s druge, i kao pomiritelja, tj. jednoga od onih koji je najviše bio za kompromis i kojemu je osobito bilo stalo da “Dokument dijaloga” ipak na kraju bude verificiran. Ivo Goldstein mi je za Lučića posvjedočio da je čak i u srijedu 28. veljače govorio da taj dokument treba prihvatiti, takav kakav jest, uz ostalo i zbog predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića (koji je, kao što je poznato, naručitelj “Dokumenta dijaloga”).
U tom britkom razgovoru Jasne Omejec i Ive Lučića u srijedu ujutro Omejec je pred Lučićem čistila tekst od svih izraza i dijelova rečenica za koje ju je Lučić uvjeravao da su smetnja za prihvaćanje normativnog dijela dokumenta. No ipak u tom čišćenju ona i dalje nije pristajala na izjednačavanje ustaških pozdrava i crvene zvijezde petokrake kao i drugih simbola antifašizma, što se od nje izričito tražilo. Njezin je glavni argument bio da bi u tom slučaju, kada bi se te dvije stvari u dokumentu izjednačile, došlo do potpunog kaosa i kolapsa hrvatskog društva. Pritom je spominjala moguću reakciju Istre (na str. 24 “Dokumenta” piše da je pod partizanskim poklikom “Smrt fašizmu – sloboda narodu” Narodnooslobodilački odbor za Istru 13. rujna 1943. proglasio priključenje Istre matici zemlji te “ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom” u “hrvatsku Istru”), upozoravala je također da bi se i cijela Europa digla na noge, a da bi i Ustavni sud RH i Europski sud za ljudska prava takvo rješenje na kraju ionako ukinuli.
U tom napetom i prijelomnom intervalu, od ponedjeljka 26. veljače do srijede 28. veljače, Jasna Omejec kompletno je prepravila tekst “Zaključaka i preporuka”, koji se nalazi na samome kraju “Dokumenta dijaloga” – a prepravila ga je upravo prema onim dvjema karticama koje je na sastanak održan u ponedjeljak donijela “desničarska” grupacija. Po informacijama kojima raspolažem, promijenjen je cijeli ton “Preporuka”, u tom smislu što se sada, u konačnoj verziji dokumenta, ističe da je potrebno jasnije regulirati (u pravnom, normativnom smislu) javnu uporabu spornih obilježja nedemokratskih (totalitarnih) režima. U prvotnim “Preporukama” Jasne Omejec toga nije bilo – one su u svojoj originalnoj verziji polazile od pretpostavke da izmjene postojećih zakona nisu potrebne sve dok ne vidimo rezultate edukacijskih i drugih mjera na području sudstva i uprave (a koje je mjere Omejec vrlo opširno elaborirala, u nekoliko točaka, u prvotnoj, kasnije odbačenoj verziji “Preporuka”).
Drugim riječima, sve do ponedjeljka 26. veljače “Preporuke” su – kao zaključni ili sintetski dio “Dokumenta dijaloga” – stavljale naglasak na unapređenje sudske prakse, a ne na pravnu regulaciju spornih obilježja, s argumentacijom da postojeće zakonodavstvo sasvim dostatno regulira tu materiju.
Doznajem da se Jasna Omejec sada kaje što je pristala na taj zahtjev, misleći da će takvu, revidiranu ili “adaptiranu” verziju svi članovi Vijeća jednoglasno prihvatiti (tj. da na kraju neće biti izdvojenih mišljenja). Ali ne čini se to toliko presudnim: i kod nje i kod (nekih) drugih članova Vijeća prevladava mišljenje da taj zahtjev, iznesen u ponedjeljak 26. veljače, zapravo i nije bio potaknut nekim supstancijalnim razlozima, nego više “strahom” od javnih optužbi i javnog izrugivanja samoga Vijeća (u smislu: godinu dana radite taj dokument, a na kraju iziđete u javnost i pred medije s tvrdnjom da u pravnom sustavu ništa ne treba mijenjati – pa što je vama, jeste li normalni?).
Kako god bilo, znatan dio članova Vijeća ni takvu, “okljaštrenu” verziju “Dokumenta” nije prihvatio. Ivo Goldstein mi je rekao: “Kad su u srijedu vidjeli da ipak nema izjednačavanja, na kojem su toliko inzistirali, nije im bilo nimalo drago. I onda pišu svoja izdvojena mišljenja. Ali ‘Dokument’ je tu, on postoji – a oni svoja mišljenja pišu naknadno...”
Moj je osobni dojam da “ljevica” – odnosno “ljevičarski dio” u Vijeću za suočavanje s prošlošću – ovaj “Dokument dijaloga” smatra svojom svojevrsnom pobjedom i da, na određen način, likuje. Utoliko je i razumljivije nezadovoljstvo, pa i bijes, (barem nekih) članova Vijeća kojima se obično dodjeljuje “desni” predznak – ali i u cijelome tzv. desnom spektru hrvatske političke i šire javnosti.
Ivo Goldstein nije mi krio zašto je uopće pristao biti članom Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Rekao mi je: “U našem je društvu na djelu ustašizacija, i nju treba zaustaviti. Ovaj je dokument prilog tom zaustavljanju. Kakav god bio, sa svim svojim kompromisima, u njemu nema izjednačavanja ustaštva i antifašizma. I meni je to najvažnije: da je on jasno potvrdio antifašistički karakter ove zemlje, i da ću ja njime moći ‘mahati’ za tri mjeseca ili za tri godine. I reći svima koji su bili u Vijeću: Vi ste taj dokument prihvatili, a to što ste poslije pisali svoja izdvojena mišljenja, to je druga stvar. Dokument postoji i on je predan Vladi RH.”
Samome dokumentu Goldstein daje ocjenu plus 3, ali ističe da je to sasvim pristojna ocjena jer, kako mi reče, “treba uzeti u obzir situaciju u zemlji, a posebno okolnost da je službena hrvatska politika pasivna prema ustašizaciji zemlje”.
A sada nekoliko riječi o tome kako se uopće moglo dogoditi da “Dokument dijaloga” toliko iritira i frustrira hrvatsku desnicu.
Kad je Vlada RH na sjednici održanoj 2. ožujka 2017. donijela Odluku o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, utvrdila je “da su zadaće Vijeća izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću te preporuka pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima”.
Dakle, među ostalim i – “pravno reguliranje”. A za to je potreban pravnik, odnosno pravnici.
Već na prvoj sjednici Vijeća, u lipnju 2017., pokazalo se da je Vijeće po svom sastavu u određenoj mjeri neuravnoteženo. U njemu ima dosta povjesničara i intelektualaca koji se bave poviješću, a malo pravnika.
Od zvučnih imena iz pravničke struke Vijeće je imalo samo jednog člana, odnosno članicu – Jasnu Omejec. Uz nju, tu je bilo još dvoje: docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu Marta Dragičević-Prtenjača (inače unuka Savke Dabčević-Kučar) i izvanredni profesor na Pravnom fakultetu u Rijeci Budislav Vukas.
I tu već u samome startu pisanja “Dokumenta” Jasna Omejec dobiva razmjerno velike ovlasti. “Dokument dijaloga” ima ukupno 29 stranica; od toga je “njezinih” 5 u prvom dijelu (“Pravne osnove”), kao i svih 10-ak stranica drugog dijela “Dokumenta”, “O posebnom normativnom uređenju...”.
Naravno, ne samo njezinih, ali njezin su udio i odgovornost bili nekako “ekstra”; ili je tako barem ispalo (pritom je vrlo značajan bio i udio Ive Lučića u redigiranju njezina teksta, kao i ostalih dijelova teksta).
Jasna Omejec nije povjesničar i ne razumije se puno u povijest; s druge strane, Lučić, Nazor, Tanjić i ostali razumiju se u povijest, ali pravo nije njihovo stručno područje; jer, pravo ima poseban jezik, posebne zakonitosti, poseban, vrlo egzaktan način izražavanja itd. I tu već na samom početku rada Vijeća nastaje latentni sukob na relaciji povijest/ideologija/politika – pravo.
Vidjeli smo prve reakcije na finalnu verziju “Dokumenta dijaloga”, u medijima, odmah nakon njegova objavljivanja, u petak 2. ožujka. Tko je najviše napadao taj dokument? Političari. S jedne strane Bernardić, s druge Pupovac, s treće ostali. A tko ga je najviše hvalio? Pravnici. Točnije rečeno – pravnice. Kolegice Jasne Omejec. Predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci Sanja Barić “Dokument” je proglasila “draguljem humanosti”, a odvjetnica Vesna Alaburić “vrlo kvalitetnim dokumentom u kojem je uspostavljena pravedna ravnoteža između sukobljenih ljudskih prava i interesa”. To se nije dogodilo slučajno.
Po mojim spoznajama, u pisanju “Pravnih osnova” Antun Vujić je Jasni Omejec dao okvir i neke osnovne natuknice, a inicijativa je dalje bila na njoj.
I tu Jasna Omejec čini dvije bitne stvari.
Prvo, svu ovu priču i sve kontroverzije zbog kojih je Vijeće osnovano smješta, vrlo čvrsto i vrlo tvrdo, u ustavnopravni okvir, i time sukob unutar Vijeća, kao i u cijeloj hrvatskoj javnosti i hrvatskome društvu, svodi (ili uzdiže, kako hoćemo) na sukob tzv. ustavobranitelja, tj. onih koji su čvrsto na braniku Ustava RH, i onih koji, pa makar to ne žele javno reći, idu protiv Ustava.
Tu je svakako najvažnija 20. stranica dokumenta, na kojoj je jasno istaknuto da su normativne preporuke, o kojima se u “Dokumentu” govori, ograničene obvezom poštovanja Ustava RH. Tu se, uz ostalo, citira i odluka Ustavnog suda RH od 10. listopada 2017., u kojoj piše da su tijela javne vlasti “dužna u obnašanju vlasti voditi računa i o vrijednosnim sadržajima ustavnih načela koja grade identitet hrvatske ustavne države”, te da “stoga ona nemaju mogućnost izbora hoće li biti lojalna Ustavu i njegovim temeljnim vrijednostima”. “Upravno suprotno”, piše dalje u odluci, “njihovo je djelovanje ograničeno Ustavom”.
Kad sam upitao Ivu Goldsteina gdje on vidi bit sukoba, vezanog za ove aktualne vruće polemike o “Dokumentu dijaloga”, odgovorio mi je, bez puno razmišljanja, da je temeljni sukob, koji natkriljuje sve ostalo, na relaciji ustavobranitelji – ustašonostalgičari.
Naravno, kada govorimo o Ustavu RH, osobito su važna njegova Izvorišna načela u kojima piše da se državna suverenost Republike Hrvatske temelji, odnosno da je izražena “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990)”. Dakle, naglasak je na diskontinuitetu u odnosu na NDH, a kontinuitetu u odnosu na ZAVNOH i socijalističku hrvatsku republiku u sastavu bivše SFRJ.
Doduše, u istim se Izvorišnim osnovama kaže i to da se identitet RH temelji i “na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi” – što su rečenice koje, u sadašnjim polemikama, više vole naglašavati “desničari” (ili oni koji se takvima nazivaju).
A drugo što je Jasna Omejec učinila u pisanju svoje (pravne) dionice “Dokumenta dijaloga” – to je oslanjanje na međunarodnu pravnu praksu i odluke pojedinih međunarodnih (europskih) sudova. “Desničarima” u Vijeću za suočavanje s prošlošću to je osobito zasmetalo jer su oni čvrsto uvjereni – kako mi je jedan od njih objasnio – da na sve ove naše sporove i kontroverzije, o kojima se u “Dokumentu” govori, treba gledati iz naše, tj. hrvatske, a ne iz europske perspektive. Jer, naše je (hrvatsko) iskustvo, sa svim svojim specifičnostima, sasvim različito u odnosu na iskustva Nijemaca, Engleza, Francuza itd.
Od nekoliko članova Vijeća čuo sam jasan prigovor da “Jasna na to gleda iz europske perspektive, a mi moramo na to gledati iz hrvatske perspektive”.
Spomenut ću dva konkretna primjera. Prvi je vezan za crvenu zvijezdu petokraku. O tome se govori na 24. stranici dokumenta. Tu je Jasna Omejec posegnula za odlukom Europskog suda (presuda Vajnai protiv Mađarske) od 8. srpnja 2008., u kojoj piše da se “ne može smatrati da ona (crvena zvijezda petokraka – op. a.) predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu” jer “jasno je da ta zvijezda još uvijek simbolizira i međunarodni radnički pokret, borbu za pravednije društvo, kao i pojedine zakonite političke stranke aktivne u različitim državama članicama”.
A drugi je primjer vezan za pojam “službena tolerancija neustavne prakse”, koji je u značajnoj mjeri zbunio, pa i izbezumio protivnike ili neslagatelje s “Dokumentom dijaloga” – već i zbog toga što sam po sebi zvuči nekako avangardno i na prvi pogled “uvezeno” odnekud sa strane, iz sredine koja nema nikakve veze s hrvatskom situacijom. Njega je Jasna Omejec izvukla iz točke 19. odluke Europske komisije za ljudska prava u predmetu Francuska, Norveška, Danska, Švedska i Nizozemska protiv Turske od 6. prosinca 1983. (u tom se predmetu radi o mučenjima). O tome se govori na 25. stranici “Dokumenta”.
Jasna Omejec je 2010. imenovana hrvatskom članicom Venecijanske komisije, savjetodavnog tijela Vijeća Europe, koje okuplja eminentne stručnjake u svrhu promoviranja demokracije putem usavršavanja pravnog sustava, pa neki članovi Vijeća, koji se s njom ne slažu, smatraju da je ona, obavljajući svoj dio posla na “Dokumentu”, u određenoj mjeri zagovarala ili zastupala (i) tu instituciju.
Pouzdano znam da je Jasna Omejec, radeći na pravnim dionicama “Dokumenta”, osobno predlagala predsjedniku Vijeća Kusiću da prevede na hrvatski jezik dva recentna pravna mišljenja Venecijanske komisije Vijeća Europe (jedan se odnosi na Moldaviju, a drugi na Ukrajinu), jer ih je smatrala vrlo važnima za raspravu o normativnom okviru koji će Vladi predložiti Vijeće. No, do kraja rada Vijeća oni ipak nisu bili prevedeni.
Iz Radnih materijala napravljenih tijekom rada Vijeća općenito se može iščitati golem angažman i trud Jasne Omejec i njezine ekipe uložen, među ostalim, i oko komparativne analize prekršajnog i kaznenog zakonodavstva u RH i pojedinim europskim zemljama. Primjerice, na sjednici radne skupine Vijeća od 5. listopada 2017. raspravljalo se o temi “Prikaz prekršajnog i kaznenog zakonodavstva u Hrvatskoj, te usporednog kaznenog zakonodavstva u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Češkoj”, a na sjednici radne skupine Vijeća od 9. studenoga 2017. o temi “Prikaz usporednog kaznenog zakonodavstva u Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj te prikaz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske”.
Neki članovi Vijeća doživjeli su ovakav angažman Jasne Omejec kao svojevrsno “eurofilsko” dociranje, neprimjereno – barem jednim dijelom – specifičnoj hrvatskoj situaciji.
Ta – uvjetno rečeno “desna” – grupacija u Vijeću ne vidi suštinu spora na liniji ustavobranitelji – ustašonostalgičari, kao Ivo Goldstein, pa u značajnoj mjeri i Jasna Omejec, nego smatra da sve simbole iz prošlosti, o kojem se god simbolu radilo, o pozdravu “Za Dom spremni” ili o crvenoj zvijezdi petokraci, treba jednom zauvijek odbaciti u ropotarnicu povijesti i okrenuti se simbolima suvremene, aktualne hrvatske države i društva, kao i vrijednostima proisteklim iz Domovinskog rata.
“Ja smatram”, rekao mi je jedan od njih, “da treba tražiti ne zabranu, nego uklanjanje i fašističkih i komunističkih simbola iz javnog prostora, odnosno simbola svakog totalitarnog sustava koji je iza sebe ostavio stotine tisuća mrtvih, te da se moramo okrenuti simbolima moderne Hrvatske i na njima graditi slobodno i demokratsko društvo.”
Na kraju još nešto. Neki danas postavljaju pitanje zašto se u “Dokumentu dijaloga” nigdje ne govori o (hrvatskim) zločinima počinjenim u Domovinskom ratu devedesetih.
U radnoj verziji dokumenta bilo je i o tome riječi – na tome je, koliko mi je poznato, također inzistirala Jasna Omejec – ali je tijekom redakture to izbačeno.
Na 22. stranici dokumenta, u potpoglavlju “Referentne točke za posebno normativno uređenje spornih obilježja”, rečenica “Međutim, ti zločini ne mijenjaju izvorno značenje, smisao i svrhu partizanskog pokreta otpora tijekom Drugog svjetskog rata” – imala je i svoj produžetak/aneks u zagradi, koji je glasio: “(kao što ni zločini počinjeni s hrvatske strane tijekom Domovinskog rata ne mogu promijeniti značenje, smisao i svrhu samog Domovinskog rata)”. U finalnoj, postojećoj verziji “Dokumenta”, međutim, te (polu)rečenice nema.
