ANTUN VUJIĆ ZA GLOBUS

ČLAN VIJEĆA ZA SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU 'Kada vas napadaju lijevi da ste desni, a desni da ste lijevi, onda ste vjerojatno u pravu'

 CROPIX

Glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” Antun Vujić jedan je od glavnih autora, odnosno redaktora “Dokumenta dijaloga”, što ga je izradilo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, osnovano odlukom Vlade RH od 2. ožujka 2017. Najzaslužniji je za prvi dio dokumenta, “Temeljna polazišta i preporuke”, u izradi kojega su također važnu ulogu imali i pravnica Jasna Omejec i povjesničar Ivo Lučić.

Koji je vaš osobni doprinos, odnosno konkretan udio u izradi “Dokumenta dijaloga”? Po onome što znamo, vi ste glavni autor prvog dijela (poglavlja) tog dokumenta, pod naslovom “Temeljna polazišta i preporuke”...

– Pa, kolektivni dokumenti zapravo nemaju pojedinačnih autora. Ja sam pisao startni papir, ali već u taj papir su ugrađeni prinosi mnogih članova Vijeća iz prvog kruga njihovih priloga, a završnu redakciju napravili smo zajedno kolegica Jasna Omejec, kolega Ivan Lučić i ja, uvažavajući, dakle, i niz kasnijih sugestija drugih članova – što je zatim u cjelini bilo i prihvaćeno. Meni je bitno da je taj dokument okrenut prvenstveno prema kulturi dijaloga i kulturi sjećanja, te rekoncilijaciji kao jedinom smislu suočavanja s prošlošću. Kritički se govori i o onim aktualnim političkim agensima koji žive od vraćanja na nepremostive sukobe u prošlosti, a koji povremeno izbijaju i u ozbiljnijim političkim strankama. Ako bismo se suočavali s prošlošću tako da u sadašnjosti opet ratujemo za prošlost, izgubili bismo svaku budućnost.

Sada se u više izjava ističe kako je to jedinstven pokušaj dijaloga koji ide i na poželjnu sintezu različitih mišljenja o prošlosti. Međutim, još je predsjednik Tuđman za života inicirao jedan skup na sličnu temu, što je rezultiralo knjižicom pod naslovom “Prošlost je teško pitanje” (2000.) u kojoj su prilozi Josipa Šentije, Nevena Šimca, Žarka Puhovskog i drugih. Kako vidite već po naslovu, tu se ipak ostaje samo na pitanjima, a ovdje se pokušavaju dati i barem neki odgovori. U tom smislu to i jest jedinstven dokument.

Tko vam je najviše asistirao u pisanju tog dijela teksta – i oko čega? U čemu se sastoji udio Ivana Lučića? Tvrdi se da je vama i Lučiću bilo najviše stalo da ova stvar uspije...

– Na jednoj od prvih sjednica Vijeća imenovana je radna skupina u sastavu koji sam naveo. Ne bih izračunavao neke omjere “asistencija”, ali padam u iskušenje da i ja objavim svoj izvorni tekst kao “osobno mišljenje”. Šalim se, dakako. Ne želim ni na koji način dezavuirati ovaj Dokument. Kad se radi takav dokument, moraju se uzimati u obzir i druga, pa i različita mišljenja, sve dok se ona ne kose s vašom osobnom moralnom i intelektualnom savješću, makar možda i mislili da je neka vaša formulacija bolja od one koju ste prihvatili usvojiti je. Kolega Lučić dao je veliki dijaloški prinos, i najviše smo se “srdačno prepirali”, da upotrijebim taj izraz, ali kolegica Omejec razradila je neka glavna normativna načela koja se nalaze i u tom prvom, kako se navodi “općeprihvaćenom” dijelu “Dokumenta dijaloga”. Sam taj naslov inače je predložila kolegica Nataša Jovičić na posljednjoj sjednici Vijeća, i to je odmah od svih bilo prihvaćeno. Lučić i ja smo prvenstveno pokušavali naći zajednički vrijednosni i činjenični sadržaj u različitim mišljenjima.

Jeste li, i u kolikoj mjeri, sudjelovali i u izradi drugog poglavlja materijala, “O posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta”? Tvrdi se da je glavni autor(ica) tog, drugog dijela Jasna Omejec...

– Na tom dijelu dokumenta svakako je najviše radila profesorica Omejec, ali i ona je, koliko joj je to profesionalna savjest dopuštala, uzimala u obzir i stavove drugih. Neke nije mogla prihvatiti, a ne bih ih mogao ni ja.

Zašto se drugi dio dokumenta radio drugačije nego prvi? Odnosno, zašto se taj, drugi dio nije donosio konsenzusom, kao prvi? Naprosto zbog stiske s vremenom ili iz nekog drugog razloga?

– Nije se radio bitno drugačije. Također je prošao prethodna čitanja, a održan je i širi radni sastanak kojem ja nisam mogao nazočiti, iako sam i ja mailovima ponešto sugerirao. Međutim, taj dio dokumenta zadire u neka pojedinačna neposredna normativna rješenja o kojima je teško postići konsenzus, što ne znači da ne postoje bolja i lošija rješenja. Mislim da su predložena najbolja moguća rješenja, pa i ako ne zadovoljavaju sve i svakog.

Ako je svih 17 članova Vijeća pristalo uz prvi dio - dakle na njemu se postigao konsenzus - zašto se uopće išao raditi drugi dio? Nije li se moglo/trebalo ostati na onome (pa bio to i neki minimum) o čemu su se svi složili?

– Vlada je u osnivačkom aktu Vijeću postavila zahtjev i za davanje prijedloga širih, “sveobuhvatnih” preporuka, uključujući i prijedloge normativnog reguliranja uporabe i isticanja pojedinih obilježja nedemokratskih režima, pa se to i pokušalo dati, te napokon i predložilo.

Jeste li očekivali da će ovoliko puno članova Vijeća – čak njih 8, dakle gotovo polovica - imati izdvojeno mišljenje?

– Pazite, u Zaključku Dokumenta, a koji je na posljednjoj sjednici Vijeća prihvaćen također jednoglasno, ne govori se o “izdvojenom mišljenju”, nego o “vlastitim stajalištima”, pa se, dapače, i kaže da Dokument “osim što potvrđuje visoku razinu dijaloške kulture, ostavlja punu slobodu svakoj osobi koja je sudjelovala u radu Vijeća da izrazi svoja vlastita stajališta o pitanjima na koja se u Dokumentu daju odgovori s kojima se ona ne slaže”. Mislim da je to upravo ono “dijaloško” u Dokumentu. Uzmite u obzir da se s pojedinim drugačijim stavovima, da su se našli u Dokumentu, vjerojatno također ne bi složili neki drugi članovi Vijeća, možda i veći broj. Osim toga, ni svi od onih koji su dali, kako kažete, “izdvojena mišljenja”, koliko vidim nemaju o svemu ista “izdvojena mišljenja”. Dokument ostaje, ali s dokumentacijom koja uključuje pojedina vlastita stajališta – pa što onda! Vijeće ne donosi zakone, nego preporuke. Dapače, bliže je ideji da osnovne zakone i ne treba mijenjati, ali ih treba jedinstvenije tumačiti i primjenjivati, a o tome bi se trebalo raspravljati prvenstveno na stručnim pravničkim i drugim skupovima.

Na kraju je ispalo da je Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, koje je izradom ovoga dokumenta trebalo relaksirati hrvatsko društvo, dodatno učvrstilo i osvijetlilo postojeće razlike. Tzv. revizionisti razočarani su zaključcima Vijeća, neki od njih su sada još radikalniji. Primjerice, prof. Željko Tanjić predlaže pokretanje rasprave o preispitivanju izvorišnih osnova Ustava RH... Kako se moglo dogoditi da Vijeće ovim svojim dokumentom, umjesto smirivanja, zapravo još više uzburka stare strasti?

– Mislim da nije baš tako. Bilo je kritika, pa i napada i “slijeva” i “zdesna”, ali i pohvala. Kada vas napadaju lijevi da ste desni, a desni da ste lijevi, onda ste vjerojatno u pravu, što ne znači da je istina uvijek po sredini. Što se prof. Tanjića tiče, ne vidim da je on u svom posebnom iskazu, kako ga je objavio Večernji list, tražio raspravu o promjeni Ustava, premda je naznačio njemu neprihvatljive teze, koje pak, po meni, nisu u duhu Ustava, i zaista bi vodile njegovoj promjeni. Drugim riječima, Tanjić je time samo potvrdio ustavnost postojećih rješenja iz Dokumenta.

Dosad smo imali raskol u ekstremima hrvatskog društva, a sad ga imamo na visokoj, akademskoj razini, u Vijeću koje je osnovala Vlada RH...

– Ne bih se složio, niti izjašnjavao o postocima slaganja i neslaganja, ali priznat ćete da se u medijima govori gotovo isključivo samo o neslaganju tek na jednoj točki, što je u nerazmjeru s obujmom slaganja vezanom za duh, pa i izvedbu cijelog Dokumenta.

Postoji mišljenje da su zaključci Vijeća u dubokoj kontradikciji s Ustavom RH, zato što predlažu/sugeriraju iznimke tamo gdje ih Ustav ne poznaje... Ustav, naime, ne poznaje iznimke; ne može se nešto istodobno proglasiti ustavnim i neustavnim...

– Postoje takva mišljenja, a postoje i meritorna mišljenja renomiranih profesora ustavnog prava koji snažno podržavaju upravo ta normativna rješenja iz dokumenta. To što neki nazivaju “iznimkama” samo su dopune koje reguliraju striktno definirane i usko primjenjive oblike javnog ponašanja kojima se Ustav i ne može baviti, a koje su duboko u skladu s njegovim načelima, od preambule do neposrednih odredbi u više članaka Ustava.

Smatrate li i vi, kao i prof. Tanjić, da bi valjalo, i to preko javne rasprave, preispitati izvorišne osnove Ustava RH, u smjeru izjednačavanja dvaju nedemokratskih/totalitarnih režima – fašizma i komunizma?

– Ustav koji imamo iznjedrila je upravo borba za samostalnu i demokratsku Hrvatsku kao državu i on izražava njene najviše vrijednosti. Takva je Hrvatska kao država i član europske i međunarodne zajednice. Nismo se borili za neki rezidualni balkanizam i izolacionizam, nego za europsku Hrvatsku. O Ustavu je već održana javna rasprava, počevši od one u Domovinskom ratu. Zazivati promjene Ustava, i to baš na liniji fašizam – komunizam, građanski je neodgovorno, povijesno anakrono, a politički destruktivno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 18:28