IVO BIĆANIĆ ZA GLOBUS

ČETIRI VLADINE REFORME ZA POVRATAK U DRŽAVNI KAPITALIZAM Pred našim se očima provode duboke reforme koje će promijeniti cijelu političku ekonomiju

 
 Boris Kovačev/HANZA MEDIA

Mudar je taj Plenković i nije ga trebalo podcijeniti. Nije da je baš “k’o Zagorec rođen s malom maturom”, ali ima tu dovoljno bodulske škrtosti s otkrivanjem pravih ciljeva. Najavio Plenković godinu reformi i mnoge nas je zaveo na krivi trag. Standardne zamjerke s jedne i druge strane bile su nesmiljeno točne. Prvo, svaka promjena nije reforma jer reforma znači nešto više. Drugo, žongliranje stopama postojećih poreza nije reforma, a reforma nisu ni probni baloni i najave. Treće, za reforme treba prije svega znanje kojeg nema i koje strani i domaći preplaćeni konzultanti ne mogu nadomjestiti. Četvrto, priprema nije obavljena i sve se odvija nabrzaka, a dobra priprema je pola uspjeha. I tako dalje. No prije svega, ostalo je premalo vremena jer je više od pola 2018. već iscurilo. A osim toga, ono što ministri govore o reformama i predstavljaju kao reforme ne sliči ni na što drugo nego na utrku u dodvoravanju šefu. Tome treba dodati beskonačno ponavljanje priče da “igraju” samo ozbiljne reforme velikih sustava (to jest mirovinskog sustava, zdravstva, sudstva, javne uprave i javnih poduzeća) i da Hrvatska bez reformi ne može ni dalje, ni više, ni brže. Uglavnom, izgradio se konsenzus da od reformi neće biti ništa, da je sve to dim i magla.

Ali čini se da nije tako. Zavedeni smo bili na potpuno krivi trag. Osnovna ideja reformi je oblikovana i sada se radi na provedbi. To je danomice sve jasnije. Ako se malo bolje pogleda i ne robuje uobičajenoj retorici o reformama, onda se vidi da se pred našim očima odvijaju ozbiljne, korjenite i sveobuhvatne promjene koje bi mogle promijeniti izgled hrvatskog gospodarstva. Baš kako je bilo obećano. Nisu to tričarije poput reformi zdravstva, mirovina, javnih poduzeća ili kakvo žongliranje poreznim stopama. Riječ je o ozbiljnim reformama koje mijenjaju prirodu ekonomskog sistema, političku ekonomiju. O reformama koje mijenjaju smjer.

Plenković je najavio reforme i Plenković je isporučio reforme. Četiri primjera vrlo su dobra ilustracija njihove dubine.

Pred našim se očima upravo provode ozbiljne, duboke reforme koje će promijeniti cijelu političku ekonomiju:

1. Sudska zabrana štrajka - ako on šteti ministru, ne treba ga odobriti.

2. Ukidanje dvaju doprinosa kako bi ojačalo centralno raspoređivanje sredstava - povećajmo moć ministra financija!

3. Izravna državna intervencija donošenjem posebnog zakona - čemu javne zabrane i komplikacije?

4. Ukidanje 'suvišnih' agencija - zašto bi svojom ulogom nezavisnog kontrolora sputavale Vladu?

Prvi primjer tiče se javnih financija. Iza dimne zavjese ponovljenog žongliranja poreznim stopama i pogodovanja imućnijima ispod žita se nazire nešto puno važnije. Svi su se okomili na porezne stope i propustili uočiti mogući novi kurs. Čak i koalicijski partneri teatralno negoduju, neki pričaju svakakve bedastoće (što ne čudi kada se lingvisti miješaju u te stvari bez ozbiljne pripreme), a drugi glupostima još pridodaju pompozne izjave (kao Čačić). No to neće dugo potrajati jer oni znaju s koje im je strane kruh namazan, ipak su oni pouzdani HDZ-ovi partneri. Prošli put se žongliranje predstavljalo kao sveobuhvatna reforma (koje na koncu nije bilo), ovaj put se stvari tako ne prodaju iako su promjene koje nas čekaju i sveobuhvatne i korjenite.

Ako se sitne, do sada stidljivo napravljene promjene tumače kao putokaz budućih fiskalnih zahvata, onda to znači da je promijenjena koncepcija financiranja javnih potreba. Prešlo se s Bismarckova sistema na britanski. Pojednostavljeno, ali ne i krivo: Bismarck je u 19. stoljeću imao sistem financiranja javne potrošnje putem doprinosa, javnih prihoda namijenjenih određenim upotrebama. Kada je Britanija uvodila državu blagostanja nakon Drugoga svjetskog rata, odabrala je financiranje javnih potreba preko jedinstvenog poreza koji je onda država dijelila za financiranje pojedinim javnim potrebama. Bismarckov sistem je jako pogodovao fiskalnom federalizmu Jugoslavije pa ga je ona i razvijala (uz jake ideološke potpore takozvanih SIZ-ova). Unatoč nestanku Jugoslavije Hrvatska sistem do sada nije mijenjala, nego je na njemu gradila multiplikacijom doprinosa jer pogoduju klijentelizmu. Marić sada predlaže ukidanje dvaju doprinosa i obećava alimentiranje tih potreba iz budžeta. To je restrukturiranje iz Bismarckova u britanski model. Promjena nije nužno loša, svaki sistem ima svoje prednosti i nedostatke, ali to su dvije međusobno isključive koncepcije. Ukidanje doprinosa ozbiljna je reforma jer mijenja prirodu javnih financija i odnosa moći, uz višestruko povećanje moći Ministarstva financija.

Takva bi promjena trebala biti predmet ozbiljne javne rasprave ekonomista i političara. Ovako je presedan prošao posve ispod javnog radara. Država se veseli jer je prašina oko žongliranja pokrila ozbiljnu reformu koncepcije financiranja javnih potreba.

Tvrdi se da je Hrvatska država slaba, skupa i velika, toliko velika i slaba da je prepreka boljoj budućnosti. Hrvatska si takvu državu više ne može priuštiti. Naravno da je tako, donekle po prirodi stvari (male države su uvijek relativno skuplje od velikih, nitko nije izračunao, ali mene ne bi začudilo da je za građane Broda ili Buja Hrvatska skuplja od Jugoslavije, a da građani Bremena ili Brugesa svoju državu plaćaju relativno manje) i donekle zbog onog što smo iz države sami napravili (kroni-kapitalizam stvara kvazirente i sistem njihova čuvanja i raspodjele putem države).

Logična je reakcija da se stvari stave u okvire, treba smanjiti i napraviti efikasnu državu, treba rezati korov i nabujalu administraciju. Pogledajte samo broj državnih agencija, fondova i sličnog! Doista ih ima s nebuloznim imenima i cijela ih je kohorta, sve zajedno 184 sa skoro 22.000 zaposlenih. Nemoguće je oteti se dojmu da su to sinekure za prijatelje i rodbinu, hladovina, malo rada za sigurnu plaću. Ukidanje suvišnih agencija i njihovo spajanje (manje između agencija i radije s ministarstvima, kako se predlaže) pametan je odgovor. Ukinulo bi se dupliranje i pojačao nadzor.

No je li to doista tako, odnosno što je smisao agencija? Da ne budu dio Vlade, da budu samostalne i da imaju ulogu kontrole. Da ministri po njima ne mogu gaziti, diktirati im što da rade i tjerati ih da misle kako oni hoće. Sada se predlaže da se upravo sve to ukine. Ukidanjem, a još gore pripajanjem, gubi se svaki smisao prednosti kontrole i specijalizacije. U visoko korumpiranoj zemlji treba jako pažljivo postupati sa stvarima koje vrlo vjerojatno pridonose nekontroliranom širenju loših navika. Točno, agencije treba preispitati i vrlo vjerojatno urediti, ali ne sa stajališta s kojeg se to sada radi, nego s namjerom da ih se osnaži da rade ono za što su stvorene. Prema sadašnjem prijedlogu, pita više neće biti skuplja od tepsije nego je naprosto više neće biti.

Ovo ukidanje kontrole nad državom može biti prvi korak u važnoj strukturnoj promjeni vlasti. Vjerojatno to bivši gradonačelnik Nerežišća vidi na jedan način, ali bivši europarlamentarac to shvaća na način koji je opasan. Njemu će to ubuduće olakšati promjene jer se više neće morati petljati s klipovima koje mu specijalisti bacaju pod noge i riješit će se fakina u vlastitim redovima, u opoziciji ih ionako nema.

Piloti, mehaničari i stjuardese su nakon neuspjelih pregovora odlučili štrajkati, ali im je to zabranio sud, a i ministar se pismom upleo (i sada se lijepo koprca po onoj qui s’excuse s’accuse). Sutkinja je zaključila da sindikati nisu pregovarali u dobroj vjeri i da su morali i trebali nastaviti višemjesečne pregovore u smjeru u kojem to uprava i država hoće, a tome je još dodala da se ne smije štrajkati ako to nekome šteti. Da je bilo 2 kg više dobre vjere sindikata, 4 posto manje putnika i da je bila jesen umjesto ljetne turističke sezone i da je padala kiša umjesto što je sjalo sunce, bi li to bili odgovarajući uvjeti za štrajk?

To je prvi put da se nešto ovakvo desilo u Hrvatskoj. Ova zabrana vrlo je ozbiljna, korjenita i doista prava reforma kojom se mijenjaju odnosi moći rada i kapitala, na štetu radnika i u korist kapitalista (jer Croatia Airlines radi za profit). Nakon takve odluke sutkinje štrajkanje odobrava sud, i to ne samo prema zakonu nego prema sučevoj ocjeni nečije dobre vjere i moguće štete. To ruši temelje modernog kapitalističkog gospodarstva jer značajno uvjetuje kolektivno pregovaranje i pravo na štrajk, ono za što se radnici bore od sredine 19. stoljeća i što je u civiliziranim zemljama neupitno i prihvaćeno pravo.

No tu se krije još jedna reforma. Upozoravajuće pismo ministra u kojemu on objašnjava zašto se ne smije štrajkati i zašto štrajk ima ozbiljne posljedice zapravo je pritisak na sudove i oni se sada boje donijeti odluku koja nije u skladu s pismom ministra. Slični strah suda da ne donese odluku koja ne bi odgovarala Vladi već smo vidjeli u vezi s Agrokorom. Kada sudovima manjkaju kvalitetni suci i profesionalna kuraža, bolje je ne ići protiv države. Ovo sada zapravo je potvrda nove prakse i vrlo ozbiljne reforme u kojoj sudovi brane interese države na način kako te interese shvaćaju ministri.

Vlada je pokazala veliku sklonost mikroupravljanju. Kada se pojavi problem, njezin je refleks uključiti se i svojim odlukama neposredno srediti stvari. Ne upravljati državom, nego pojedinačnim slučajem. Ako predvidi moguće komplikacije, ne libi se svoje miješanje ozakoniti (zakon bez problema progura kroz Sabor). Nije znala kako se nositi s Agrokorom pa je donijela posebni zakon koji joj omogućava mikroupravljanje, nije znala što bi s demokratskom procedurom oko LNG-a pa je donijela posebni zakon da izbjegne natezanje. Takvim pristupom eliminira se rasprava i piskaranje mutikaša koji sumnjaju, ne gubi se vrijeme na jalove diskusije i objašnjavanje odluka i stvara se legitimitet za sve, ma koju odluku Vlada donijela. U oba slučaja to su bila hands-on rješenja uz masivni državni angažman.

Kamo nas je ta nova moda odvela u slučaju Agrokora, vidi se (a kamo će nas stvarno odvesti, tek će se vidjeti). Država je imenovala povjerenike, smjenjivala ih kad joj više nisu odgovarali, razgovarala s bankarima i dužnicima u državnim uredima i, prije svega, pokazala postojano nizak stupanj transparentnosti i spremnosti da se javno izabrana vlast obrati javnosti (i to i prije i poslije Martine Dalić). Zapravo se drugima prepuštaju samo tehnikalije i slične sitnice. Uz ovakvo mikroupravljanje Vlade prava moć odlučivanja ostala je centralizirana. U slučaju LNG-a ponovit će se isto, no taj projekt još nije u toj fazi. Kandidata za mikroupravljanje iza kulisa ima još (Petrokemija, Uljanik/3. maj, itd.)

Ovakav pristup rješavanju ekonomskih problema duboka je reforma i novina. Ovakva sklonost mikroupravljanju osobito je izražena u malim zemljama i provinciji. Tamo se to čini mogućim i izvedivim. Naravno, s druge strane, u jednom malom, ali otvorenom gospodarstvu takvo nešto puno je teže izvesti nego u velikom. Međutim, ovdje je riječ o reformi jer u Hrvatskoj se do sada država deklarativno povlačila (privatizacije, gubitak suvereniteta kroz EU, fiksni tečaj, itd.), no Plenkovićeva strast za mikroupravljanjem ide u suprotnom smjeru. Privatna poduzeća se preuzimaju, širi se država kroz državne investicije (uz pomoć famoznih fondova EU).

Što je zajedničko ovim četirima primjerima i zašto oni upućuju na to da se događa ozbiljna reforma? U sva četiri slučaja vidi se na djelu koncepcija jačanja države i centralizacije moći. Ujedno su to točke promjene smjera kretanja i upućuju na točku diskontinuiteta. Ukidaju se doprinosi pa se jača centralno raspoređivanje sredstava i diskrecija Vlade. Racionaliziraju se agencije pa se ukidaju nezavisne kontrole i centri odlučivanja. Održavanje štrajka podložno je ocjeni poslušnih sudova uz prevlast šireg interesa. Kada se pojave problemi, poseže se za refleksivnim intervencionizmom (kako bi rekao Vladimir Pertot) i za mikroupravljanjem teškom rukom. Znalci koji prate ovakve događaje i upoznati su s nijansama vlasti i Vlade sigurno bi mogli naći još ovakvih primjera, no i ova četiri dovoljna su da ukažu na određeni smjer kretanja.

Što je zajedničko svim navedenim primjerima? Sklonost državnom kapitalizmu. Do sada je država svoj dominantni položaj tvrdo branila, ali se pritom povlačila i erozija je bila vidljiva. Pritisci privatizacije i njezino provođenje, gubitak suverenosti članstvom u EU-u i NATO-u, sve veća ovisnost o turizmu i strancima, i tako dalje. Sada je na djelu suprotno. Država se širi uz smanjenje kontrole, a to znači širenje uz rast demokratskog deficita. To je reforma koja se trenutačno provodi. Državni kapitalizam osobina je europske periferije (Poljske, Mađarske, Rumunjske i takvih) i nipošto europske jezgre.

Ugrožava li državni kapitalizam kroni-kapitalizam? Nipošto, puno je vjerojatnije da je na djelu promjena dlake, a ne ćudi jer u Hrvatskoj je riječ o nečemu što istraživači nazivaju zarobljenom državom. Bitna odlika kroni-kapitalizma jest da se odluke o kapitalu donose mimo tržišta i ne nužno po tržišnim (oportunitetnim) cijenama, a bitna odlika državnog kapitalizma jest da država regulira sve više ekonomskih tokova i ne mora u raspodjeli uzimati u obzir tržište. To nisu međusobno isključive stvari. Kako kroni-kapitalizam jako lijepo radi s državom, vidjelo se u njezinu mikroupravljanju Agrokorom. Dogodila su se manja poskliznuća poput onog s Martinom Dalić, ali šira slika i koncept ni u jednom trenutku nisu bili ugroženi.

“Nek se deca igraju” s Istanbulskom konvencijom i pobačajem, rodnim u zakonima, nek se bune na zagrebački Rotor i na skandalozno ponašanje braniteljskih “tribuna” (to svakako nisu oni s kojima sam ja bio u ZNG-u i kasnije u HV-u)! Nek se gubi energija u raspravama o zdravstvu, mirovinskom i sličnom. Jer, reforme s ciljem uspostavljanja državnog kapitalizma, koje su državi stvarno važne, idu mimo svega toga. Dapače, dignuta je prašina samo korisna da bi se prave stvari odigrale nevidljivo.

Ali ne valja biti pesimist. Zapravo je na djelu nešto sasvim drugo, ove su reforme priprema za treći pokušaj transformacije. Jer modernizacija Hrvatske nije moguća dok država ne dobije dovoljno moći i vlasti i onda će se preko noći premijer Plenković pretvoriti u prosvijećenog modernizatora. Izazvat će na megdan sve one loše i bit će dovoljno moćan da skrši kroni-kapitalizam i uspješno provede treći pokušaj transformacije. Nakon toga živjet ćemo u modernoj kapitalističkoj zemlji europske jezgre u koju se vraćaju iseljeni i useljavaju novi. In your sweet dreams.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 09:27