BILJANA BORZAN Ovo su mi najteži trenuci u SDP-u: podijelili smo se na klanove i izgubili jedinstvo

Moj je posao da EU radi za ljude te da ljudima približim Europski parlament gdje se donosi većina zakona koji se prenose u naše nacionalno zakonodavstvo. Ovdje donosimo odluke koje imaju posljedice na život građana. Stoga sam preuzela zadatak raditi na vrlo konkretnim životnim pitanjima kroz koja građanima mogu približiti instituciju udaljenu od Hrvatske preko 1000 kilometara, kaže Biljana Borzan, nedvojbeno najuspješnija hrvatska europarlamentarka. Angažman osječke SDP-ovke u borbi za izjednačavanje kvalitete proizvoda u svim člancima prepoznala je i Europska komisija čiji je predsjednik Jean Claude Juncker u svom govoru o stanju Unije prvi put s najviše razine osudio problem različite kvalitete proizvoda za tržišta novijih i starijih država članica EU. Nadalje, u ožujku ove godine Biljani Borzan za njezin angažman u borbi za žensku ravnopravnost dodijeljen je Mep Award, tzv. EU Oscar koju dodjeljuje časopis Europskog parlamenta u kategoriji ženskih prava. No, entuzijastična hrvatska europarlamentarka ne staje u svojim aktivnostima. Tako je prošli tjedan Biljana Borzan u sklopu inicijative “Najdonator” uručila priznanje tvrtkama Dukat i Konzum, koje su u prošloj godini donirale najviše hrane u našoj zemlji.

Kako ste došli na ideju “Najdonatora”?

- Kad sam kao izvjestiteljica Europskog parlamenta radila izvješće o smanjenju bacanja i povećanju doniranje hrane, uočila sam brojne primjere dobre prakse iz raznih europskih zemalja. Hrvatska loše stoji: godišnje bacimo 400.000 tona hrane, a četvrtina stanovništva nam je u riziku od siromaštva. U nizu zemalja na Zapadu razvijen je sustav doniranja hrane, a jak je i nevladin sektor koji se bavi tom problematikom. Kod nas je jedino izmijenjen pravilnik kojim se ukida PDV na doniranu hranu, ali to nije dovelo do željenih rezultata jer ne postoji infrastruktura kojom bi se hrana transportirala i čuvala kako bi u sigurnom i zdravom obliku došla do krajnjeg korisnika.

Inicijativu “Najdonator” pokrenuli ste s koalicijom udruga Mreža hrane na čijem je čelu teolog Zoran Grozdanov, koji vam je na svečanoj dodjeli priznanja pružio podršku za novi mandat u Parlamentu. Nije li to neobična suradnja?

- Možda je to neobično u Hrvatskoj. Moja je teza, koju često ističem, da istinski ljevičar i istinski vjernik zagovaraju slične stvari. Mnoge poruke koje šalje papa Franjo bliske su i onima koji su lijevo orijentirani, a nisu vjernici. Moja suradnja sa Zoranom Grozdanovom vrlo je logična stvar, samo je u Hrvatskoj to neobično.

Koja je vaša inicijativa u Parlamentu najuspješnija?

- Ispitivanje kvalitete hrane na Istoku i Zapadu izazvalo je kod građana najviše interesa jer se radi o ozbiljnoj političkoj temi koja izaziva jako puno emocija. U cijelu su priču uključene velike i moćne multinacionalne kompanije, što je za mene bilo vrlo izazovno. HIPP je nakon objave naših rezultata odlučio kašice slabije kvalitete koje su plasirali na hrvatsko tržište izjednačiti s onima na zapadnoeuropskom tržištu, i to je konkretna posljedica moga angažmana. Pored tema koje mediji prenose, radim i na puno drugih projekata koji nisu toliko poznati široj javnosti. Na primjer, radila sam na jednom važnom zakonu o medicinskim uređajima što je tehnički bilo jako komplicirano i zahtjevno, a ima direktan utjecaj na živote pola milijarde građana EU.

Koje projekte sada razvijate i što planirate do kraja mandata?

- U ovom trenutku sam fokusirana na to da temu oko različite kvalitete proizvoda završimo na zadovoljavajući način. Želimo to završiti kako ne bi prelazilo u sljedeći mandat Parlamenta jer kad se izabere novi sastav Parlamenta i novi saziv EK tko zna kakav će biti stav o ovoj temi. Važno mi je da dođemo do rješenja jer kad nešto započnem, volim to i završiti.

U posljednje ste vrijeme angažirani oko tematike cijepljenja, o čemu se vodila i rasprava u Parlamentu. Nažalost, i kod nas je ojačao pokret antivakcinalista.

- Po meni je živo čudo da nismo imali smrtne slučajeve od ospica kao što je to slučaj u Srbiji. Cijepljenje je primjer koji pokazuje da generacije koje nisu odrastale uz dječju paralizu, koja je učinila mnoge invalidima za cijeli život, a nekima ga i oduzela, nemaju od toga strah. Dio građana omalovažava cijepljenje koje je, po mome mišljenju, uz antibiotike najveće medicinsko dostignuće u smislu produljenja i povećanja kvalitete života. Mogu razumjeti da su ljudi ljuti na farmaceutsku industriju zbog raznih afera, ali to ne bi smjelo utjecati na cijepljenje.

Može li se na razini EU donijeti zajednički zakon o obaveznom cijepljenju za svu djecu?

- Zbog načela supsidijarnosti, odnosno da svaka država sama uređuje svoje zdravstvo, neće biti zajedničkog zakona koji bi obvezivao sve članice. To me poprilično frustrira. Mogu razumjeti da je zdravstveni sustav u ingerenciji zemlje članice u smislu da vi određujete koju vrstu osiguranja ćete imati, koliko bolnica i liječnika po broju stanovnika itd. jer to ovisi o mogućnostima svake zemlje. No, antibiotici, cijepljenje, alkoholizam, narkomanija, pretilost zajedničke su teme svim zemljama. Ne vidim razlog zašto to ne bi bilo pod zajedničkim nadzorom kao što smo duhanske proizvode stavili pod nadzor na europskom nivou.

Snažno ste lobirali za to da u Hrvatskoj bude smještena Europska agencija za lijekove koja se nakon Brexita preselila iz Londona u Amsterdam. Je li bilo realno da u jakoj konkurenciji zainteresiranih očekivati da ćemo dobiti Agenciju?

- Je li bilo realno da dobijemo takvu agenciju, nije bilo toliko bitno. Uostalom, Slovačka je do samog kraja bila među favoritima. Bilo mi je važno da napravimo kandidaturu koja će biti stvarno na ponos svakom građaninu Hrvatske. Priča se o osnivanju agencije za turizam, za rad itd. pa sam smatrala da ćemo, ako se dobro prezentiramo u kandidaturi za Agenciju za lijekove, a ne prođemo, imati veće šanse za neku od tih agencija. Unatoč tome što sam, kao predstavnica Parlamenta u Agenciji, od trenutka referenduma u Velikoj Britaniji govorila o tome da će to biti aktualno i da se treba dobro pripremiti, toliko smo kasno krenuli da je bilo jasno da nema šanse da se kvalitetno pripremimo i odradimo. Grad Zagreb je odradio najveći dio posla, no na kraju se naša zemlja povukla s obrazloženjem da postupak nije bio dovoljno transparentan. Opet je bila kriva Unija, a ne mi. A to je kao da si pao na ispitu jer si odustao, a onda ti je profesor kriv. Osramotili smo se, trebali smo to puno kvalitetnije odraditi.

Nedavno ste dobili europskog Oscara u kategoriji ženskih prava koji ste posvetili svim ženama na Balkanu.

- Čini se nemogućim da kad ostvariš neka prava da će ona biti u jednom trenutku ugrožena. No, povijest pokazuje da ako nisi dovoljno pažljiv prema svemu onome što je stečeno, ljudi s vremenom zaboravljaju zašto su se borile ranije generacije. To pokazuje i situacija s Poljskom koja je do početka 90-ih bila komunistička zemlja, a sad je izrazito tradicionalno orijentirana i stalno najavljuje ukidanje nekih prava. To je dobar primjer što nam se može dogoditi. Nedavno smo imali i ratifikaciju Istanbulske konvencije što je po meni pokazalo pomalo dramatičnu situaciju: ono što se činilo posve logičnim – da se zalažemo protiv nasilja nad ženama – izokrenulo se u nešto sasvim drugo, o čemu Konvencija zapravo i ne govori.

Kako iz bruxelleske perspektive vidite pokušaje da se ženama u Hrvatskoj smanje prava, uključujući i pravo na pobačaj?

- Zabrinjava što su konzervativne udruge vrlo dobro organizirane i vrlo glasne, a tiha građanska većina sve gleda sa strane. Postoji opasnost da imamo daljnju regresiju te da se ograniči i pravo žena na siguran pobačaj. Kad sam ja upisala fakultet, pobačaj je u velikoj mjeri kod nekih žena bio sredstvo planiranja obitelji. Žene su znale ići po 13 puta na pobačaj nakon što su rodile dvoje ili troje djece. Danas nije tako, broj pobačaja se drastično smanjio. Žene koje idu pobaciti to čine nakon što su iscrpile sve druge mogućnosti. Nitko ne ide na pobačaj iz hira, nego je to vrlo teška odluka. Ja sam svakako za to da se sa ženama razgovara, da im se pruži određena psihološka pomoć kako bi održale trudnoću ako je to moguće. Ali, ako ne, žena koja je odlučila pobaciti, to će učiniti. Mi joj možemo to osigurati u zdravstvenoj ustanovi na siguran i sterilan način ili će ona to napraviti kod nekog nadriliječnika u tko zna kojim uvjetima, što joj može ugroziti zdravlje i život.

Vi ste jedna od europarlamentarki koja svaki tjedan putuje iz Bruxellesa i natrag?

- Da, ako imam sreće, od kuće idem u ponedjeljak ujutro, a ako ne, idem već u nedjelju navečer. Vraćam se četvrtkom navečer. Kako živim u Osijeku, autom dođem do Zagreba, a onda slijedi jedan ili dva aviona, ovisno o tome imam li direktan let do Bruxellesa. Kad idem u Strasbourg, ujutro poletim iz Osijeka, sletim u Zagreb pa onda idem u Frankfurt pa iz Frankfurta do Strasbourga. Promijenim tri aviona, a ustanem oko 4 sata da bih oko 15 sati bila na poslu i onda me uredno zakači rasprava u 22 ili 23 sata.

Bili ste zastupnica u Saboru. Po čemu se on razlikuje od Europskog parlamenta?

- Ovdje je sve na minutu i u principu se držimo rasporeda. Govori se kratko i koncizno, to je razlika u odnosu na Sabor. Najčešće u jednoj minuti morate reći što mislite. Iz perspektive saborskog zastup­nika činilo mi se to nemoguće, no u konačnici sam shvatila da se u jednoj minuti, nakon što si sve odradio, zaista mogu reći najvažnije stvari. U Saboru je stalno sukob lijevih i desnih, a ovdje toga nema jer klasične većine tu nema, nego se stvara od dokumenta do dokumenta. Ovdje je naglasak u radu kroz odbore, a ne na samoj plenarnoj sjednici. Svi imamo mogućnost na Odboru, radnim grupama i sastancima izvjestitelja nadugo i naširoko reći što mislimo, a tu onda dolazi do rasprava i stvaranja različitih kompromisa. Puno je konstruktivniji način rada: više suradnje, a manje svađe nego u Saboru.

Kako ste surađivali s Plenkovićem i Stierom, a kako sada surađujete s Ivanom Maletić?

- U Parlamentu je naglasak rada na Odborima, što znači da dva europarlamentarca u različitim odborima vrlo često neće doći u interakciju. Kako su kolege Stier i Plenković bili uglavnom u vanjskim poslovima, a kolegica Maletić na problematici proračuna i vanjskih tema, a ja se bavim zdravljem, potrošačima i sigurnošću hrane, nemamo dodirnih točaka u radu. Nekad se znalo dogoditi da nas kontaktiraju različite institucije iz RH: od ministarstava do komora i stručnih organizacija kako bismo glasali u skladu s hrvatskim interesima iako su se naše političke grupacije postavile drukčije. Onda mi svi glasamo jednako iako se nismo međusobno dogovarali: jednostavno je interes RH u prvom planu.

Bliži se peta godišnjica našeg ulaska u EU, a opći je dojam da smo neuspješni. Zašto smo tako slabi u povlačenju sredstava iz EU fondova?

- Mi smo ušli u EU kao treća zemlja odozdo, ispod nas su bile samo Bugarska i Rumunjska. Sad je ostala još samo Bugarska. Što se tiče korištenja sredstava, čini mi se da smo kao država žrtva naših stranačkih razloga. Ljudi koji nešto znaju, a nisu dio ekipe koja je na vlasti ne mogu doći do izražaja. S druge strane, oni koji su podobni nisu dovoljno sposobni. Očigledno, neefikasna organizacija i manjkavo znanje te manjak volje dovodi do ovakve situacije. Unija nije zajednica koja će ti nešto pružiti na pladnju, nego moraš ostvariti kriterije. Ulaskom u EU nama je porastao i BDP i izvoz i industrijska proizvodnja, a povukli smo sredstava. Nije istina da smo više platili nego što smo dobili: iz fondova smo dobili oko 700 milijuna eura, tj. oko pet milijardi kuna. Je li to u pet godina dovoljno? Apsolutno nije. Tko nam je kriv? Mi sami, a ne EU.

Imate li neki konkretan primjer za našu neefikasnost?

- Da, nedavno sam se bavila ugradnjom dizala u zgrade koje po našem zakonu ne moraju imati dizala. Ima ih oko 16.000, a često su stanovi na drugom, trećem ili četvrtom katu za neke naše građane poput zatvora jer ne mogu svladati stubišta zbog starosti ili bolesti. Imamo ljude koji nisu integrirani u društvo samo zato što nemaju lift u zgradi. Kontaktirala sam Komisiju i dobila brošuru s uputama kako izvući sredstva za financiranje liftova u zgradama, no iz Ministarstva EU fondova uporno dobivam odgovore da se to ne može. Je li razlog tome što sam ja iz druge političke opcije ili se to nikome ne radi, no činjenica je da od toga programa zasad nema ništa. A činjenica je da bi takav program ne samo povećao kvalitetu života ljudima čiji bi stanovi dobili na cijeni, nego bi to bio posao i za naš sektor graditeljstva te bi se mogla otvoriti i nova radna mjesta.

Hrvatska se suočava s velikim odlaskom ljudi u EU, i to je sada veliki problem.

- Sve zemlje Istočne Europe imale su sličan problem kao Hrvatska: i Poljska i Češka i Rumunjska imale su veliki odljev ljudi. No, Rumunjska je sad donijela niz pogodnosti za ljude koji su uspjeli na Zapadu gdje su krenuli s nekim svojim biznisom i dobro im ide. Sada im se pruža mogućnost da u Rumunjsku prenesu barem dio svojeg poslovanja po vrlo povoljnim uvjetima. Mi zasad ne radimo ništa u tom smislu pa se i dalje može očekivati odljev mozgova.

Hoćete li se kandidirati za novi mandat u EU parlament na izborima u svibnju 2019. godine?

- Dosta sam projekata započela i nadam se da ću dobar dio toga završiti, a činjenica je da bih voljela vidjeti na izborima kako su građani bili zadovoljni mojim radom. U svakom slučaju, mi se ne kandidiramo sami, nego nama liste predlaže predsjednik. Prema novom statutu imamo mogućnost provođenja predizbora u stranci u smislu probiranja kandidata za liste na razini cijelog članstva, no to nije obvezujuće.

Koliko mandata SDP očekuje na izborima za EU parlament? Više ili manje nego 2014. godine?

- Mi smo na prošle izbore išli kao stranka na vlasti u nepovoljnom trenutku za nas jer je Orah bio jako popularan i dobar dio našeg biračkog tijela odveo sebi. Kako smo sad opozicijska stranka i ne povlačimo nepovoljne poteze, sada bismo mogli očekivati i više mandata. Ipak, treba imati na umu, i ankete javnog mnijenja pokazuju trend stagnacije ili blagog pada za SDP.

Zabrinjava li vas situacija u stranci? Dok se SDP bavi sam sobom, raste Živi zid. Nazire li se svjetlo na kraju tunela u agoniji koju proživljava SDP?

- Mene zabrinjava situacija u cijeloj zemlji, ne samo u SDP-u. Živi zid je kao populistička stranka jako popularan, a to što oni nude, mene jako zabrinjava jer mislim da to nije realno. Zabrinjava me i situacija s Agrokorom, kakve će to posljedice imati dugoročno na život svih građana jer riječ je o utjecajnom gospodarskom subjektu. Naravno, zabrinjava me i situacija u mojoj stranci: na tokove oko Agrokora ne mogu utjecati, ali kao članici SDP-a u zadnjih 20 godina normalno je da mi nije lako gledati što nam se događa.

Jesu li ovo najteži trenuci u SDP-u otkako ste članica?

- Jesu. Mi smo imali svakakvih situacija, no naše jedinstvo je meni uvijek davalo određeni optimizam. Kad smo se prije četiri godine izjednačili s Orahom pa čak i pali ispod, nisam imala nikakvih dvojbi da se mi nećemo vratiti u normalu. No, sad imamo apsurdnu situaciju. U HDZ-u postoje silne podjele i jasne razlike između konzervativnije i liberalnije opcije, no ipak ih povezuje interes da ostvare jedinstvo kad se ide na izbore. U SDP-u ćete u razgovorima s ljudima iz ove ili one “ekipe” teško naći razlike u razmišljanjima o ljudskim pravima, o Agrokoru, o odnosu prema radnicima, manjinama. A uspjeli smo se podijeliti klanovski prema našim sklonostima prema osobama. I to nas košta u percepciji javnosti. Ja sam ušla u SDP zbog ideje, a ne zbog čovjeka.

Treba li otići predsjednik stranke Davor Bernardić?

- Teško je govoriti što netko treba napraviti, no ja bih se na njegovu mjestu teško nosila s osobnim rejtingom kao i rejtingom stranke. S druge strane, on nije bio ni na jednim izborima kao predsjednik stranke pa se ne može reći je li on gubitnik ili dobitnik.