NOVI PROGRAM SDP-A

Pojedinosti nacrta predizbornog programa Socijaldemokratske partije čija je glavna stavka veliki stranački zaokret ulijevo

Program Socijaldemokratske partije o kojem će idući tjedan raspravljati stranačko vodstvo sa Zoranom Milanovićem na čelu
 Danijel Soldo/CROPIX








Hrvatski političar i leksikograf, ministar kulture od 2000. do 2003., a danas glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, Antun Vujić, ovih dana piše nacrt novog predizbornog programa SDP-a.

O tome je razgovarao, u petak 3. srpnja, s predsjednikom SDP-a i hrvatske Vlade Zoranom Milanovićem. Njih su se dvojica dogovorili da krene, i to odmah, u izradu takvih osnova ili takvog kostura budućeg predizbornog programa SDP-a koji će imati prvenstveno političke akcente.

Po tom dogovoru, Vujić bi rečeni nacrt trebao predati Milanoviću u ruke u ponedjeljak, 13. srpnja, a nakon toga će o njemu raspravljati uže vodstvo stranke. Pretpostavljam da će to biti Glavni odbor SDP-a, na čelu s predsjednikom Hrvatskoga sabora Josipom Lekom.

Ako taj dokument bude prihvaćen u SDP-u, ići će dalje na usuglašavanje u cijeloj Kukuriku-koaliciji (tj. među njezinim čelnicima), koja je, kao što znamo, odnedavna proširena i na Laburiste.

Vijest o tome da najistaknutiji intelektualac u SDP-u piše program svoje stranke brzo se proširila Zagrebom, ali i dalje. Svi su vrlo radoznali i svi su u nekom velikom iščekivanju. Uočio sam da su podjednako zaintrigirani kako sami članovi i dužnosnici SDP-a, tako i pripadnici drugih političkih stranaka (uključujući i one koje pripadaju tzv. desnom centru), a nisu, koliko vidim, nimalo ravnodušni ni pojedini hrvatski ekonomski stručnjaci, jer će u tom programu (odnosno u njegovu nacrtu), iako Vujić po vokaciji nije ekonomist, dosta riječi biti i o gospodarstvu.

Visoki dužnosnik jedne od političkih stranaka koje sačinjavaju tzv. Domoljubnu koaliciju, okupljenu oko HDZ-a, rekao mi je, u ponedjeljak 6. srpnja:

- Kako god bilo, dobro je da su u SDP-u odlučili da naprave svoj predizborni program. Jer prošli put, na onim prethodnim izborima, 2011., nisu imali ništa. Onaj njihov “Plan 21” - to je bila najobičnija smijurija. Nisu to čak znali postaviti ni na internet, tj. nisu standardizirali fontove slova toga dokumenta na mrežnim stranicama Kukuriku-koalicije; tek su naknadno to ispravili. U svakom slučaju, jako bi bilo dobro da sada naprave nešto što doista odgovara njihovu svjetonazoru.

Naravno, mnogo su zadovoljniji, pa i sretniji (a i samouvjereniji), u SDP-u, osjećaju da bi ovo mogla biti jedna od vrlo važnih, ako ne i odlučujućih karika u možebitnom izbornom uspjehu njihove stranke - na parlamentarnim izborima koji bi se mogli održati već u jesen ove godine. Jedan od visokih stranačkih i državnih dužnosnika SDP-a kazao mi je:

- Većina nas SDP-ovaca, uključujući i predsjednika Glavnog odbora Josipa Leku, sretni smo da se napokon krenulo u tom smjeru i da SDP-ova koalicija želi vratiti neke kvalitetne programske smjernice, po kojima je SDP nekada bio prepoznatljiv. Istina je da smo to propustili učiniti u zadnjem izbornom ciklusu, ali eto - sada se tome vraćamo. Mislim da je Tonči Vujić pravi čovjek za izradu našega predizbornog programa. Da sam ja Zoran Milanović, također bih se odlučio za njega. On je pravi čovjek na pravome mjestu, mi jednostavno nemamo boljega za takav jedan složen i odgovoran zadatak. Tonči me ugodno bio iznenadio još kao ministar kulture RH, pokazao je da ima iznimno veliku demokratsku kulturu i širinu. A on je sada, koliko ja osobno procjenjujem, u konjunkturnoj fazi, ušao je u pravu formu, pa sam uvjeren da će napraviti odličan draft programa.

Moram, međutim, reći da u dijelu zagrebačke (i hrvatske) političko-ekonomske javnosti postoje i određene rezerve spram Antuna Vujića - no one se najčešće izriču u strankama (ili u stranačkim kuloarima) koje su svjetonazorski i politički suprotstavljene SDP-u, tako da tu može biti riječ i o pukoj zavisti (ili osjećaju jake konkurencije).

Po jednima, Vujić je ipak samo “kulturnjak” koji se (gotovo) nimalo ne razumije u ekonomiju, pa o tim, ekonomskim temama ne bi ni trebao pisati. Taj dio javnosti pretpostavlja (ili nagađa) da će Vujićev draft SDP-ova programa biti ponajprije svjetonazorski usmjeren, odnosno intoniran - jer ipak je to temeljno područje njegova intelektualnog djelovanja (što onda znači da po svom karakteru on neće moći odgovoriti na goruće gospodarske probleme s kojima se danas suočavaju hrvatsko društvo i država.

Drugi pak tvrde da je Vujić prestar za pisanje izbornog programa jedne stranke te da je veliko pitanje koliko on uopće razumije vrijeme (i njegove teške izazove) u kojemu živimo.

U SDP-u su, međutim, uvjereni da će on ovaj posao odraditi najbolje što je moguće te da će SDP-ov predizborni program, koji će proizići iz njegova drafta, biti najjači SDP-ov adut na izborima koji slijede.

Uspio sam doznati bitne konture nacrta Antuna Vujića, uz napomenu da je i on sam još u svojevrsnome traženju, koje nije lišeno određenih dilema i nepoznanica. I već na početku jedno veliko iznenađenje: Vujićev program, odnosno njegov draft (tako ga on sam zove), uopće neće biti opterećen svjetonazorskim pitanjima - naglasak će (ipak) biti na ekonomiji, dakako u njezinoj uskoj povezanosti s politikom. Oni koji su, u Vujićevu slučaju, očekivali nekakvo svjetonazorsko prenemaganje (u smislu: lijevo - desno, partizani - ustaše, liberali - konzervativci itd.) bit će, čini mi se, debelo razočarani, ako ne i zatečeni. Vujić će “udariti”, odnosno “udara”, tamo gdje se to od njega (možda) najmanje očekuje.

Kad smo prije nekoliko dana malo neobaveznije razgovarali o nekim aktualnim političkim i inim temama, Vujić mi je na temu svjetonazora i svjetonazorskih suprotnosti i sukoba rekao:

- U suvremenoj socijaldemokraciji možeš po svjetonazoru biti i liberalan i konzervativan, i vjernik i nevjernik, i ovakav i onakav, međutim bitno je to kako se odnosiš prema onom temeljnom problemu, a to je odnos rada i kapitala. Kao i, dakako, prema konkretnim uvjetima socijalne emancipacije ljudi. Evo, uzmite kao primjer Helmuta Scmidta, barda njemačke socijaldemokracije: on je, i kad je bio kancelar, bio istodobno i predsjednik laikata luteranskih crkava u SR Njemačkoj. Nema u tome ničeg kontradiktornog. Mislim da tako razmišlja i sam Zoran Milanović - barem koliko ga ja osobno poznajem. A i jedan publicist iz Mađarske - ne mogu se u ovome trenutku sjetiti kako se zove - nedavno je napisao ili izjavio da on sebe svjetonazorski smatra konzervativcem, iako slovi kao jedan od tvrdih tzv. novonovoljevičara.

Kako me takav Vujićev odgovor, moram priznati, pomalo iznenadio, upitao sam ga kako bi on sam sebe svjetonazorski definirao (ili legitimirao). No tek me tada, odgovarajući mi na to pitanje, iznenadio, rekavši:

- Ja sam u vrijednosnom smislu konzervativac! A zašto se osjećam konzervativcem? Zato što smatram da u politici mora biti morala, da je obitelj važna, da pojedinac mora subjektivno snositi odgovornost za svoje javno djelovanje... Osim toga, držim da je polemika socijaldemokrata, pa i nas SDP-ovaca, sa Crkvom nepotrebna. Pustite Crkvu na miru! Za socijaldemokrate Crkva ne postoji, kao predmet svađe ili polemike; neka biskupi i svećenici rade što ih je volja...

Već se i iz ovoga dade naslutiti da će Vujićevo štivo, tzv. draft budućega SDP-ova predizbornog programa, biti nešto sasvim osebujno, pa i sasvim neočekivano.

U ovome trenutku Antun Vujić u fazi je okupljanja tzv. konzultantskog tima koji će mu pomoći oko koncipiranja i sastavljanja tog teksta. U njemu će biti biti 5 ili 6 ljudi - uglavnom neki ministri, ugledni ekonomski stručnjaci, fakultetski profesori, dobri poznavatelji sindikalne tematike itd. Jedan od njih bit će, sasvim sigurno, i ministar financija Boris Lalovac.

akcenti programa I već ovdje imamo jednu vrlo zanimljivu personalnu sponu: zamjenik ministra financija Igor Rađenović, danas istaknuti član i dužnosnik SDP-a, nekada je (u vrijeme prvih parlamentarnih izbora 1990.) bio Vujićev vrlo bliski kolega u Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske (SDSH), iz koje su također potekli i Željka Antunović, Darinko Kosor, Zvonko Lerotić, Miroslav Tuđman, kao i još neki. Njih su nekada zvali “socijaldemokratima portugalskog tipa”.

Koliko sam upućen u ono što Antun Vujić u ovome trenutku radi, njegov će program, odnosno njegov draft, biti prilično oštro, pa i radikalno postavljen - u pogledu njegova socijalnog sadržaja ili njegovih bitnih socijalnih naglasaka ili zahtjeva (dakako, vezano za glavni problemski sklop kojim se on bavi, a to je odnos rada i kapitala). Čuo sam da sâm Vujić najavljuje da će u njemu prevladavati “akcenti maksimalnog socijaldemokratskog napona”.

To neće biti nekakvo glumljenje socijaldemokracije, nego socijaldemokracija (i to, po mnogo čemu, ona izvorna, najautentičnija) na djelu. Vujić, koliko sam upućen, ne isključuje čak ni tu mogućnost da u samome SDP-u bude stanovitih otpora prema tom njegovu tekstu - upravo zbog njegove “maksimalne socijaldemokratske napetosti” (ali, kako sam Vujić voli naglašavati, “ipak u okviru mogućih postupaka, koji nas ne bi vodili u onakve sukobe i napetosti kakvi danas postoje u Grčkoj, i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu”).

Evo nekih ključnih naglasaka ili odrednica iz (budućeg) drafta autora SDP-ova predizbornog programa Antuna Vujića.

Vujić, među ostalim, polazi od pretpostavke (ili tvrdnje) da se u Hrvatskoj, zapravo, premalo izdvaja za kulturu, obrazovanje, zdravstvo i socijalnu politiku. Odnosno, da se izdvaja manje nego u ostalim zemljama Europske unije. Taj zaostatak bi, smatra, trebalo korigirati, odnosno ukinuti.

Vujić u ovome trenutku provjerava neke egzaktne (statističke) podatke, koji se u našim medijima dosta često spominju, iako nemaju puno veze sa stvarnošću. Iz Zavoda za statistiku, primjerice, pribavio je podatak da prosječna starost umirovljenika u Hrvatskoj nije 54 godine - kako je negdje bilo rečeno ili napisano - nego 69 godina.

Uz pomoć savjetnika iz svog konzultantskog tima, Vujić će doći do točnih, matematički preciznih podataka o stanju hrvatske ekonomije i društva, pa će pokušati izračunati (ili barem što egzaktnije procijeniti) kolike su objektivne mogućnosti za realizaciju proračunske podrške za one oblasti ili područja na koje će on u svom draftu staviti bitan naglasak (dakle, za kulturu, obrazovanje, zdravstvo i socijalnu politiku).

Svjestan je činjenice da s jednim ciframa barataju sindikati, s drugima Vlada, s trećima pojedini komentatori u medijima - i zato je uvjeren da to sve treba dobro i temeljito preispitati i provjeriti.

“Koordinatni okvir” Vujićeva nacrta mogao bi se definirati pomoću dvije ključne teze ili načela (recimo da je jedna/jedno apscisa, a druga/drugo ordinata). Prva teza ili prvo načelo glasi da treba, ako je to ikako moguće, izbjeći onakvu radikalnu alternativu kakva danas postoji i djeluje u Grčkoj (Vujić, dakako, pritom misli na Sirizu). Ali drugo je načelo - donekle kontrapostirano onome prvom - da nipošto ne treba forsirati politiku štednje tamo gdje se već sada (naveliko) štedi. Tu, koliko mogu primijetiti, Vujić ima, barem dijelom, afirmativan stav o Sirizi, a ponajprije kad je riječ o njezinoj borbi, ili njezinu hrvanju, s moćnicima Europske unije.

Antun Vujić stoji na stajalištu da ako u nizu sektora država daje manje nego što bi trebalo ili nego što je uobičajeno - da se u tom slučaju nipošto ne mogu tražiti dalje retrikcije.

Vujić je i dalje čvrsto uvjeren (to je dosad često znao ponavljati) da se socijaldemokracija - svagdje, pa tako i u Hrvatskoj - mora radikalizirati upravo onoliko koliko su se radikalizirali odnosi između rada i kapitala. Taj “radikalizirajući” pristup grana se u njegovu draftu u nekoliko smjerova.

Prvi je rješavanje pitanja kredita građana - naravno, onih i onakvih kredita koji su život brojnih građana RH pretvorili u noćnu moru. Vujić je uvjeren da hrvatske banke svoje ponašanje i djelovanje moraju - kako kaže - “socijalizirati”. On polazi od stajališta da banke moraju biti u funkciji razvoja gospodarstva, umjesto da same sebi budu svrha.

Vujić pritom ima vrlo afirmativan stav prema ekonomistu Johnu Maynardu Keynesu (tvorcu tzv. kejnzijanske ekonomske doktrine), koji je - kako ističe - vidio da se liberalno društvo ne može održati na bazi “liberalnog fundamentalizma”.

Vujića se snažno dojmila tvrdnja američkog nobelovca Josepha Stiglitza da je Grčka u zadnjih 5 godina štednje izgubila 25 posto svojega BDP-a, odnosno da je u Grčkoj u ovome trenutku čak 60 posto nezaposlenih među mladima. Takvo se što, smatra, nipošto ne bi smjelo dogoditi u Hrvatskoj.

Antun Vujić, nadalje, smatra da Hrvatska narodna banka nije “sveta krava”, odnosno da je nužno da se hrvatske banke napokon otvore prema socijalnim potrebama građana i razvojnim problemima gospodarstva.

Pritom je vrlo blizu stajalištu da je novac (pa tako i dugovi), u konačnici, “konvencija” (naravno, u određenom smislu riječi) te da politika i može i treba utjecati na funkcioniranje financijskog i bankarskog sustava. Usto navodi i neke konkretne (povijesne) primjere.

Pored ostaloga, kaže, francuski je političar i državnik Raymond Poincaré riješio, nakon Prvoga svjetskog rata, problem duga u svojoj zemlji (Francuskoj) tako što je devalvirao franak čak za 80 posto.

S druge strane, navodi, Amerikanci su nakon Drugoga svjetskog rata naveliko štampali dolare da bi time “pokrpali” svoje vlastite dugove (u čemu su na kraju i uspjeli, iznad svih očekivanja).

Posebno poglavlje u Vujićevu nacrtu bit će posvećeno temi: za što bi se sve hrvatska socijaldemokracija i hrvatski socijaldemokrati trebali zalagati u Europskoj uniji, tj. ondje gdje su sjedišta najvećih banaka, kao i sjedišta tzv. Trojke (Središnja europska banka, MMF i Europska komisija). On drži da bi hrvatski socijaldemokrati (i) na tom planu trebali biti puno aktivniji i agilnije nego što su danas.

Jedan od onih koji bi tu mogao puno napraviti jest i europski povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj, SDP-ovac Neven Mimica.

Po Antunu Vujiću, treba temeljito preispitati politiku dugovanja Hrvatske prema Europi i svijetu. On i na tom primjeru ističe grčki slučaj koji, kako kaže, pokazuje da su krediti koji su u zadnjih nekoliko godina plasirani u Grčku u najvećoj mjeri išli na vraćanje kamata privatnim bankama u Europi, dok je vrlo malo toga završavalo tamo gdje je bilo najpotrebnije u grčkom gospodarstvu.

Takvo što, smatra Vujić (tj. takav zatvoreni krug, gdje dižeš skupe kredite samo zato da bi vraćao dugove, odnosno kamate) ne bi se (više) smjelo događati u Hrvatskoj. Vujić, u svojim razmatranjima, koliko vidim, nije daleko od onoga krajnjeg ili posve alternativnog rješenja - a to je otpis dugova.

Ako se dugovi ne mogu vraćati - drži Antun Vujić - neizbježan je njihov otpis (neki ekonomisti, inače, to nazivaju “defaultom duga” ili bankrotom), ali uz pretpostavku da se pritom ne uruši cijeli sustav.

Vujić je posebno kritičan prema MMF-u i smatra da njemu zapravo i nije potreban novac, nego pritišće Grčku samo iz toga razloga da ona pošto-poto vrati dug privatnim bankama u EU - iz kojega se zatvorenog kruga onda, po njegovu mišljenju, ne može izići bez posezanja za radikalnim (ili čak najradikalnijim) rješenjima.

Vujića je osobito naljutila nedavna izjava njemačkog ministra u Vladi Angele Merkel Sigmara Gabriela (inače čelnika njemačkoga SDP-a) koji je oštro napao, pa i ponizio grčku (Ciprasovu) Vladu, optuživši je da vodi svoju zemlju na put beznađa na kojemu više nema nikakvih šansi ni za kakve daljnje pregovore s EU. Takva njegova izjava, po Vujićevoj interpretaciji, faktički znači likvidiranje demokracije u Grčkoj i nju se čak ne bi usudila dati ni sama Angela Merkel.

Po Vujićevu mišljenju, u budućem programu SDP-a svakako treba pisati i to da se (hrvatski) socijaldemokrati moraju u europskim forumima zalagati za takva rješenja koja će ići protiv rigidne politike štednje, koju diktiraju europski moćnici.

Jedan od ideala Antuna Vujića jest i politika pune zaposlenosti, koja je, kako napominje, bila cilj svih europskih vlada još od 50-ih naovamo - ali se onda od nje, u datom trenutku, odustalo.

Pritom ističe i primjer Nijemaca, koji su podigli minimalnu plaću u svojoj zemlji; dapače, to je, kaže, bio jedan od uvjeta u stvaranju sadašnje koalicijske Vlade u Njemačkoj, nakon maratonskih pregovora Angele Merkel s tamošnjim (Gabrielovim) socijaldemokratima.

Vujić pritom naglašava i jedan paradoks, koji je, po njemu, neodrživ: politika plaća ostavljena je na odlučivanje pojedinim zemljama, članicama EU, odnosno njihovim vladama (tj. u njoj vrijedi tzv. princip supsidijarnosti), ali su istodobno stvoreni takvi globalni uvjeti koji takvo naizgled samostalno odlučivanje bitno otežavaju ili čak onemogućuju.

Takvo stanje stvari - gdje su opći uvjeti globalni, a socijalna politika, obrazovanje i zdravstvo supsidijarni - Vujić simbolički, uz dosta ironije, voli opisivati ovim riječima: “mi vas stisnemo za vrat, a onda vi punite želudac kako znate!”

Antun Vujić je također vrlo kritičan prema trendu - u cijeloj Europskoj uniji, pa i šire, u cijelome svijetu - da sve manji broj ljudi vlada i ima kontrolu nad sve većim postotkom BDP-a. A najrazvojniji je ciklus u Europi - kaže - bilo ono razdoblje kada je BDP imao najširu distribuciju.

Vujić se (retorički) pita: kako se, tj. od čega, može puniti BDP, ako radi, tj. ako je zaposleno, sve manje ljudi?

Kao što sam već rekao, gotovo kompletna hrvatska ekonomska (da ne kažem: i politička) elita pomno prati i osluškuje što će sve pisati u draftu Antuna Vujića, o kojemu će, možda već idućeg tjedna, najprije raspravljati uže vodstvo SDP-a, a onda i čelnici čitave SDP-ove koalicije (u kojoj bi se, kako se očekuje, odnosno kako se sam Vujić nada, i Laburisti trebali reći svoje - svakako u korist Vujićeva prednacrta).

Neke su teze, na ovaj ili onaj način, već iscurile van, pa ih već u ovome trenutku kritički raščlanjuju i komentiraju pojedini najistaknutiji ekonomski stručnjaci i profesori - uključujući i one koji idejno i teorijski pripadaju onome polu hrvatske ekonomske i političke scene koji je posve oprečan socijaldemokratskome (što ne znači da nužno pripada HDZ-u). Razgovarao sam, proteklih dana, s nekima od njih, a ono bitno što sam od njih čuo mogao bih izraziti u nekoliko točaka ili teza koje se, kad se povežu u cjelinu, mogu doimati i kao neka vrsta “antivujićevskog” (ili anti-SDP-ova) programa, “kontra-programa” - a na pozicijama što bismo ih, barem načelno, mogli nazvati liberalnim ili libertarijanskim.

Navest ću neke od tih točaka (i to one za koje mislim da su, u ovome trenutku, najvažnije).

Prva se kritika Vujićeva programa tiče njegove (Vujićeve) teze o nužnosti i neizbježnosti utjecaja politike na ekonomiju. O tome mi je jedan moj sugovornik rekao:

- Koje god vrijednosne orijentacije bila, politika mora naći balans s ekonomijom, jer ekonomske zakonitosti ipak postavljaju određena ograničenja na mogućnost ostvarivanja političkih želja. Netko uzajmi, a netko pozajmi - to je obostrani odnos. Siriza je, u tom smislu, neodgovorna, jer je stvorila, i stvara, dojam da u ostvarivanju političkih želja nema nikakvih realnih ograničenja. Ali u ekonomiji stvar ne može biti tako jednostrana. Svaki narod i svaka država mora naći ravnotežu između ekonomije i politike, i upravo se na toj premisi mora formulirati ekonomska uloga države. Politika mora znati da postoje objektivna ograničenja. Ta je ravnoteža u Grčkoj teško narušena, i pred grčkim se narodom nalazi težak put u njezinu ponovnom pronalaženju...

Druga kritika Vujićeva programa tiče se definiranja odnosa između rada i kapitala - onako kako on to, po mojim spoznajama, postavlja i tumači u svom nacrtu. Tu mi je kritiku jedan od mojih sugovornika izrazio ovim riječima:

- Kapital je najefikasniji zaštitnik interesa rada. To na prvi pogled izgleda proturječno, ali je doista tako. Najveće su plaće tamo gdje ima najviše kapitala. A u onim djelatnostima koje su niskokapitalizirane - tamo su plaće niske. Priča o povijesnom sukobu rada i kapitala priča je iz 19. stoljeća. Oni koji pošto-poto pokušavaju zaštititi interese rada prizivaju, makar i nesvjesno, situaciju u kojoj se kapital zapravo nikada neće pojaviti. Margaret Thatcher je jednom odlično izjavila “da su sve socijalističke vlade iste - zato što im prije ili kasnije ponestane našeg novca!” Socijalisti su uvijek fokusirani na raspodjelu, pravičnost i jednakost - ali tu onda trpi efikasnost. I tu je catch. Društva koja nisu efikasna su siromašna, a siromašni vam ne mogu pomoći - bez obzira na to koliko suosjećali s vašom situacijom. Poanta je u stvaranju. Što je društvo ekonomski razvijenije, u pravilu je i socijalno pravednije.

Treći kritički “amandman” kod kritičara Vujićeva prednacrta SDP-ova predizbornog programa odnosi se na njegov zahtjev da hrvatska država treba (znatno) više ulagati u sektore kulture, obrazovanja, zdravstva i socijalne politike - nego što to čini u ovome trenutku. Tu mi je kritiku jedan od mojih sugovornika ovako formulirao:

- U situaciji u kojoj se mi danas nalazimo zagovaranje povećanja javne potrošnje nije ništa drugo nego gašenje požara benzinom. Oporavak gospodarske politike koji bi se temeljio na rastu javne potrošnje bio bi kratkotrajan i urušio bi se pod teretom rasta javnog duga i nemogućnosti njegova servisiranja. Drugim riječima, kad bismo povećali javnu potrošnju, ostali bismo i dalje jednako neefikasni kao i prije tog zahvata.

Jedan vrlo istaknuti zagrebački ekonomist rekao mi je da, po njegovu mišljenju, ne bi trebalo smanjiti financiranje samo obrazovnog sektora - ali i to pod određenim (zapravo strogim) uvjetima.

- Mi nemamo dovoljno kvalitetne studije - naglasio je - i ti se, kad u Hrvatskoj završiš studij, ne možeš probiti vani. Treba, znači, temeljito preispitati način trošenja; drugim riječima, treba pametnije trošiti.

Smisao kritike br. 4 sastoji se u tome da “politika štednje” sama po sebi ne mora značiti nešto negativno, nego da se tu zapravo radi o “sustezanju od prekomjerne potrošnje”.

- Ako se “politika štednje” - rekao mi je jedan moj sugovornik - provodi na pametan način, da se smanjuju neproduktivni rashodi, onda će ona prije ili kasnije podići perfomanse nacionalne ekonomije.

Kritika br. 5 Vujićeva programa tiče se njegova tumačenja kejnzijanske ekonomske doktrine, i to u ovome smislu:

- Vujić zapravo ne razumije što je to kejnzijanski model. Kejnzijanski model mogu provoditi i prakticirati samo one zemlje čija je nacionalna valuta konvertibilna, tj. koje se u svojoj, domaćoj valuti mogu zaduživati na međunarodnim financijskim tržištima. Mi u te zemlje, naravno, ne spadamo.

Kritička opaska br. 6 sublimira - na kritički način - želje i težnje grčke ljevice i hrvatskih socijaldemokrata (u njihovoj međusobnoj komparaciji), u situaciji u kojoj se i Grčka i Hrvatska sada nalaze. I to ovako:

- Grci nisu u pravu zato što žele da se na račun drugih financira njihov relativno visok životni standard - svakako viši nego što to dopušta razina njihove produktivnosti. A Hrvati, opet, nisu u pravu zato što ne znaju ili ne ne žele znati da put do blagostanja vodi samo preko povećanja produktivnosti. Mi smo nekonkurentni, tj. imamo mali udio prihoda od izvoza roba, i to je naš najveći problem.

I naposljetku, poučak br. 7 - to je ono čega u Vujićevu programu (barem se zasad tako čini) nema, a što bi, po mišljenju njegovih kritičara, trebalo pisati, i to, dapače, na samome početku, najkrupnijim slovima:

- Ključ za rješenje hrvatske ekonomske krize su strukturne reforme - jedino će temeljem njih porasti naša društvena produktivnost i konkurentnost, a s većom konkurentnošću moći ćemo onda povećati i proizvodnju i zaposlenost. Jedino što nam preostaje jest zasukati rukave i prionuti provedbi tih mrskih strukturnih reformi. To je mukotrpan i zahtjevan put, ali jedini koji omogućava stvaranje zdravih temelja za postizanje dugoročno održivog rasta. S obzirom na to da u početku provedbe te mjere imaju negativan utjecaj na kretanje BDP-a, potrebna je upornost u provedbi i strpljivost. Nažalost, moramo priznati da smo narod koji ne krasi nijedna od tih vrlina. Utoliko ovaj put za nas predstavlja poseban izazov.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 14:32