KOLUMNIST GLOBUSA

PIŠE IVO GOLDSTEIN Ugrožava li predsjednica stabilnost političkog sustava?

 
 Alexander Zemlianichenko / REUTERS

Kolinda Grabar-Kitarović (za potrebe ovog teksta – samo KGK) počela je predsjednički mandat u najboljoj maniri Slobodana Miloševića koji je, da podsjetim, rekao: “Rešenje u Jugoslaviji će doneti politika za koju se opredelila većina naroda ove zemlje, institucionalno i vaninstitucionalno, statutarno i nestatutarno, na ulici i u zatvorenom, populistički i elitistički, argumentovano i neargumentovano.” Naime, gospođa je odmah, čim je saznala da je pobijedila na izborima, pohitala u šator u Savskoj. U to sam vrijeme bio hrvatski veleposlanik u Parizu. Koji dan poslije francuski mi je sugovornik, u diplomatskoj maniri, izrazio “čuđenje” što se nova predsjednica, ako je već smatrala da postoji problem u sektoru braniteljskih prava, nije prvo obratila onome tko je institucionalno nadležan za to pitanje, dakle ministru branitelja ili njegovu nadređenom (premijeru), nego je tražila sugovornike izvan institucija. “Mi Francuzi smo, znate, institucionalisti”, zaključio je moj kolega.

Tu sam opasku zapamtio i čini mi se da danas, tri godine pošto je izrečena, djelomično uistinu objašnjava što se događa u mandatu KGK. Jedna od mnogih definicija demokracije jest i da je “demokracija procedura”, odnosno “strogo poštovanje procedure” - funkcija hrvatskog predsjednika dobrim bi se dijelom trebala sastojati baš u tom poštovanju procedure, u poštovanju institucija. Osim toga, Ustav kaže da se “predsjednik Republike brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti”, što bi značilo da bi predsjednik Republike trebao biti stabilizator sustava. Mnoge činjenice govore da je KGK taj sustav u raznim slučajevima, zapravo, destabilizirala.

Razlozi takvih postupaka leže u idejama i logici njezina javnog djelovanja (preuzetno bi bilo reći da se radi o nekakvoj ideologiji i njezinoj provedbenoj praksi). Radi se o spoju demagoškog desničarenja, populizma, prigodničarstva, herostratizma, neznanja i političkog amaterizma.

Ubrzo nakon šetnje po Savskoj KGK je izjavila u jednom intervjuu da “ako kažete građanke i građani, dođete negdje na selo u Hrvatskoj i kažu: zašto nas isključujete? Mi nismo građanke i građani, mi živimo na selu”. Komentatorima je u prvi mah ta izjava zazvučala kao nespretno sročen vic ili dodvoravanje slabije obrazovanom dijelu glasačkog tijela, ali sam sada, nakon silnih predsjedničinih gafova, spreman vjerovati da je to pravi pokazatelj njezinih političkih i politoloških znanja, odnosno da ona nije znala da je “građanin državljanin neke države ili skupine država koji uživa liberalnodemokratske slobode i prava”.

Kako drugačije nego političkim amaterizmom nazvati predsjedničino poziranje pred TV-kamerama na ogradi Bijele kuće, nakon čega su joj zajedljivi hrvatski blogeri prilijepili ružni nadimak “Ogradnjača”? Kako drugačije nego nepristojnošću nazvati činjenicu da je predsjednica odlučila nabaciti svoj najbolji osmijeh prilikom posjeta kornatskom kamenjaru na kojem je na užasan način poginulo 12 vatrogasaca? Kako drugačije nego lakrdijom nazvati izlazak KGK na pozornicu zagrebačkog HNK nakon premijere baleta “Labuđe jezero”, kada je odlučila pridružiti se ansamblu na pozornici, uzeti mu poklon buket i odšetati se s njim?

Bilo bi vrlo lijepo kada bi krivi koraci KGK završavali na gafovima koji onda postanu predmet šale i sprdnje, ali, nažalost, stvari su mnogo ozbiljnije.

Početkom 2016. predsjednica je izjavila da je Dragan Lozančić, ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), “izgubio njezino povjerenje”. Nikad KGK nije obrazložila zašto se i na koji način Lozančić doveo u tu situaciju. U krajnjoj liniji, ako se radilo o pitanju nacionalne sigurnosti, možda javnost o tome nije ni trebala previše znati, nego je Lozančića trebalo uza sve potrebne dokaze prijaviti za to nadležnim tijelima. No nikakva prijava nije podnesena. Preostaje zaključiti da se radilo o predsjedničinu hiru koji je izazvao državnu krizu, to više što je Lozančić godinu dana poslije odlukom Plenkovićeve Vlade vraćen u vrh obavještajnog sustava. U zreloj demokraciji takav svojeglav i neodgovoran potez najviše instancije vlasti ne bi se ni mogao dogoditi, a da se kojim slučajem dogodio, onaj tko ga je povukao došao bi pod udar zakona.

Nema sumnje da bi “slučaj Lozančić” bio najgori otklon KGK od korektnog liberalnodemokratskog ponašanja da ona na brutalan način nije dovela u pitanje prava manjina.

Naime, pošto joj je u veljači 2016. potpredsjednik SDSS-a i saborski zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac poslao dramatično pismo u kojem upozorava na rast atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama u Hrvatskoj, KGK je odgovorila kako je “s uvažavanjem pročitala pismo”, ali da među osobama koje je on naveo (Mirjana Rakić, Oliver Frljić, Nina Violić, mitropolit Porfirije, Zoran Pusić) “ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije”. Doduše, KGK ne “opravdava vrijeđanja ili prijetnje tim osobama”, drži ih “nedopustivim”, ali tvrdi da treba “biti objektivan”, jer da “proteklih godina tijela državne vlasti nijednom nisu reagirala na takva izrugivanja i provokacije”. Znači li to da KGK misli da su Rakić, Frljić, Violić, mitropolit Porfirije, Pusić učinili kakvo kažnjivo djelo zbog kojeg ih je trebalo procesuirati? Radi se o vrlo osebujnom shvaćanju liberalnodemokratskih načela, jer KGK umjesto da brani slobodu govora, na što je obvezuje Ustav, vrlo izravno poziva da se to pravo nekima uskrati, a opasnosti koje proizlaze iz govora mržnje minimiziraju ili čak zanemare.

Onda dolazimo i do neznanja o povijesti - KGK je na svojoj službenoj Facebook-stranici u lipnju 2016. osudila ispad navijača na nogometnoj utakmici Hrvatska – Češka u Francuskoj te poručila ”neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima)” da će “odgovarati” i da ih “sram bilo”. Tko su to orjunaši po mišljenju KGK? Naime, Orjuna, organizacija jugoslavenskih nacionalista, prestala je postojati još davne 1929. godine.

Predsjednica u pismu srpskom predsjedniku Vučiću tvrdi da su “naši problemi počeli 1918.” (misli na srpsko-hrvatske, odnosno jugoslavenske – op. I. G.), čime pokazuje dubinsko nerazumijevanje stvari. Hrvatsko-srpske tenzije, pa sve do mržnje, nisu nastale 1918., uspostavom Jugoslavije, ali ni hrvatsko-srpska bliskost i suradnja nisu ni počeli ni prestali 1918. godine. KGK ne poznaje ni socijalističko razdoblje, jer je svojevremeno ustvrdila kako je Lijepa naša bila zabranjena, unatoč tome što je bila službena himna SR Hrvatske.

KGK svoje javne aktivnosti u dobroj mjeri svodi na banalnu nacionalističku simboliku, navijanje za hrvatske reprezentacije odjevena u nacionalni dres i pjevanje plemenskih Thompsonovih pjesama. Na vojnom hodočašću u francuskom Lourdesu pjevala je pjesmu “Lijepa li si” koja otvoreno podilazi secesionističkim težnjama hercegovačkih Hrvata stihom “Herceg-Bosno, srce ponosno”. Uljuđenoj i decentnoj Hrvatskoj ne treba predsjednica koja hopše na sredini terena nakon pobjede rukometne reprezentacije i koja pjevajući dovodi u pitanje integritet susjedne države. Da ne spominjem kako notornog ustašonostalgičara Thompsona brani uime slobode govora - kaj je preveč, preveč je.

Ali, ni to nije sve (kako bi rekla poznata reklama) – upravo kad sam dovršavao ovaj tekst stigla je vijest da je KGK pozvala u Hrvatsku Putina, a da premijer Plenković o tome doznaje iz medija. Nedostaje mi riječi da bilo što komentiram.

Izvjesno je da će KGK izići na izbore. Rano je predviđati i tko će joj biti protukandidati i kakve bi im bile šanse, pa, prema tome, i hoće li KGK osvojiti drugi mandat.

U ovom je trenutku za nas važno da KGK obavi posljednjih 20 mjeseci svoga mandata kao stabilizator, a ne kao destabilizator hrvatskoga političkog sustava. Ne nadamo li se ipak previše?

Više tekstova čitajte u tiskanom izdanju Globusa!

GLOBUS

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:00