Nepoželjni u EU: S imigrantima u Mađarskoj gdje se gradi ograda prema Srbiji

Mlada žena s crnom maramom na glavi u naručju čvrsto drži djevojčicu koja nema više od tri godine. Malenoj iz očiju teku suze, ali ne plače na glas. Kao da zna da nije poželjno privlačiti pozornost. Do prije nekoliko minuta ležale su pod drvetom, iznemogle na prašnjavom tlu. Na poziv mađarskog policajca majka je ustala i stala u red. Jedna je kolona za obitelji, a druga za muškarce koji su došli sami. Plavokosi policajac im govori gdje trebaju stati. Postrojava ih kao vojnike pokraj oklopnog vozila, velikog autobusa s malim okruglim prozorima koji služi za prijevoz zatvorenika. Dvjestotinjak ljudi, uglavnom Afganistanaca, od jutra se okupljalo na toj livadi uz cestu koja iz mjesta Bački Vinogradi u Srbiji uz samu mađarsku granicu vodi do najbližeg mađarskog pograničnog mjesta Asotthalom, udaljenog nekoliko kilometara od granične crte. Policijski je autobus po njih došao nekoliko minuta iza podneva. Sunce nemilosrdno prži i grije zrak na vrućih 40 stupnjeva. Teško se diše, znoj curi niz tijelo, a grlo se brzo suši.

“Tu smo od 6 sati. Neka nam netko kaže zašto toliko čekamo. Prije tri sata su nam rekli da će uskoro stići autobus. Umoran sam i gladan. Zadnjih pet dana smo hodali. Više nemamo snage”, kaže mi 22-godišnji Hidatola iz Afganistana koji mi se obratio kada je vidio da razgovaram s mađarskim policajcem od kojeg doznajem da će sve te ljude koji su ilegalno ušli na mađarski teritorij odvesti u bazu u obližnji gradić Morahalom.

Za razliku od većine svojih sunarodnjaka na toj livadi Hidatola govori engleski i u Afganistanu je, otkriva, radio kao novinar za američku vojsku. Kako su se Amerikanci povukli, ostao je bez posla te se našao na meti talibana koji u njemu vide izdajnika i žele mu se osvetiti. Skupio je, priča, 6000 dolara i platio krijumčarima da ga prebace u Europu. Rekli su mu da se, kada uđe u Mađarsku, javi prvoj policiji na koju naiđe. To je i učinio pa nakon višesatnog čekanja napokon stoji u redu, no nakon pola sata mu postaje jasno da za njega u autobusu nema mjesta. Prednost imaju obitelji i parovi s djecom. Neki se iznervirani na glas bune. Policajci ne reagiraju. Zadnja ulazi deseteročlana obitelj u kojoj žena govori engleski i policajcu nabraja imena svih članova. On ih zapisuje i upućuje ih da torbe stave u prtljažnik i uđu. Muškarac srednjih godina, vjerojatno njezin muž, u rukama nosi djevojčicu, najmlađu članicu brojne obitelji. Prije njih je upisao i propustio i mladi par iz Sirije. Muškarcima koji su se vratili u hladovinu i polijegali po tlu policajci dijele kruh i boce s vodom. No, boca je daleko manje nego žednih usta. Neki spavaju s ruksacima pod glavama, leže kao onesviješteni, neki jedu sendviče, neki samo kruh, neki puše, neki samo sjede i tupo gledaju. Gotovo nitko ni s kim ne razgovara. Djeluju opušteno. Tek rijetki nam prstom daju znak da ih ne fotografiramo. Jedan mladić nam ponosno pokazuje ime zemlje iz koje je pobjegao, a koje je ispisano na njegovoj plavoj majici. Afganistanski nogometni dres ima duge rukave, a toplinski je udar na vrhuncu.

Hidatola govori kako je iz Afganistana do Irana doletio zrakoplovom pa preko Turske i Bugarske stigao u Srbiju koju je u grupi od 30-ak ljudi gotovo cijelu propješačio i pod okriljem noći preko livada i šume ušetao na teritorij Europske unije. U svim zemljama su imali vodiče, a zadnji ih je napustio u Srbiji i pokazao im put kojim će stići u Mađarsku.

“Nadam se da će mi Mađari dozvoliti da odem u Njemačku. Može i neka druga europska zemlja. U Afganistan se ne vraćam jer bi me tamo ubili. Sretan sam što sam ovdje i osjećam se sigurno. Htio bih u Europi raditi kao novinar. Volim taj posao”, govori mi mladi kolega iz Afganistana i pita gdje može pročitati priču o sebi, ali odustaje od želje kada mu kažem da će biti napisana na hrvatskom. U to nas prekida policajac i tjera ga da opet stane u red jer se na pjeskovitom tlu ispred nas upravo parkiralo drugo oklopno vozilo. Ni u njemu ni približno nema mjesta za sve, a svakih 15-ak minuta pristiže nova skupina imigranata koji zauzimaju svoja mjesta pod drvećem. Ususret nam ide desetak mlađih muškaraca. Hodaju uz rub kolnika, jedan za drugim. Zaustavljamo automobil da ih fotografiramo. Mašu nam i kažu da su Pakistanci.

“Jako smo žedni. Imate li vode?”, pita nas jedan od njih. Dajemo mu tri plastične boce u kojima sve zajedno nema ni pola litre vode, u usijanom automobilu zagrijane na temperaturu čaja. Zahvaljuje se, poteže iz jedne boce, a ostale daje drugima.

“Jeste li vidjeli policiju?”, pita nas pa mu kažemo da je svega kilometar dalje. Iza njih je dug put po užarenom asfaltu, a po hodu im se vidi da su im noge postale teške. Jedan u rukama nosi tenisice i hoda bos pa zaostaje za kolonom. Osmijehom nam daje do znanja da je zahvalan na informaciji da je policija jako blizu. Dugo je čekao ovaj trenutak. Otkriva kako je iz svoje zemlje krenuo prije četiri mjeseca preko Irana, Turske, Grčke, Makedonije i Srbije. U Beogradu su se ukrcali na vlak za Suboticu iz koje su desetak kilometara dugačak put do Mađarske, preko sela Palić i Hajdukovo prevalili pješice, hodajući četiri sata bez vodiča i satelitske navigacije na mobitelu, oslanjajući se ponajviše na mještane koje su usput pitali gdje je mađarska granica.

Jedina prirodna prepreka na graničnoj crti dviju država je kanal koji je na većini mjesta koja smo obišli posve presušio i može ga se pregaziti a da se ne zablate cipele. Na jednome mjestu, uz granični kamen na kojem piše broj E 445, nedaleko od Hajdukova, kanal je napunjen utabanom suhom trstikom. Očito je netko uredio stazu kako bi ljudi nesmetano prolazili. Ni na jednoj ni na drugoj strani granične crte u blizini nema ni policajaca ni vojnika. Iz Srbije, uvjerili smo se, u Mađarsku se tamo može ilegalno prijeći bez ikakvog problema, čak i u automobilu prašnjavom cestom koja na jednome mjestu premošćuje kanal. Na tom potezu između Subotica i Hrgoša sa srbijanske te Asotthaloma i Morahaloma s mađarske strane, u Europsku uniju ilegalno ulazi najviše imigranata. Od početka ove godine u Mađarsku ih je pristiglo 50.000, za nekoliko tisuća više nego u Italiju i Grčku, koje su na drugom i trećem mjestu zemalja EU kad je riječ o udaru izbjeglica. I baš je tamo, par kilometara sjeveroistočno od Subotice i južno od Morahaloma, mađarska vlada započela gradnju četiri metra visoke ograde s bodljikavom žicom. Projekt koji je izazvao zgražanje javnosti i političku osudu u većini drugih europskih zemalja, mađarske vlasti pravdaju nemogućnošću da se drukčije obrane od sve većeg izbjegličkog vala. Praćeni novinarskim kamerama iz cijeloga svijeta bageri su prošli tjedan ušli u pjeskovitu ravnicu, a iz Budimpešte su objavili kako će gradnja ograde duž cijele 177 kilometra dugačke granice sa Srbijom trajati do studenoga i koštati 20 milijuna eura. Glasnogovornici premijera Viktora Orbana priopćili su i kako će na gradnji angažirati zatvorenike.

Krećemo u potragu za gradilištem. Mađarski policajac na obližnjem prijelazu Asotthalom - Bački Vinogradi pristojno nam objašnjava da vozimo desetak kilometara prema Morahalomu i da ćemo otprilike kilometar prije ulaza u grad vidjeti autobusnu stanicu kod koje trebamo skrenuti desno. Usput na nekoliko mjesta uz cestu nailazimo na skupine od nekoliko desetaka imigranata koje čuvaju policija ili vojska. Nakon stotinjak metara od skretanja cesta se pretvara u makadam. S obje strane obrađena polja. Vozimo polako još nekoliko kilometara. Iza automobila se diže oblak prašine. Nailazimo na policijsko vozilo u kojem se od vrućine skriva policajac koji nam objašnjava gdje dalje moramo skrenuti. Pratimo upute i kad već postajemo sigurni da smo se izgubili, ugledamo policajce iza čijeg se vozila uz rub šume naguralo desetak tamnoputih muškaraca i žena. Muškarac u uniformi nam provjerava dokumente i kaže da dalje moramo pješice. Desetak minuta hodamo kroz krajolik nalik pustinjskom. Napokon stižemo do ograde ispred koje je trakama ograđeno mjesto s oznakama PRESS. Policajac nam govori da se odatle smije fotografirati. Zajedno s još trojicom kolega u plavom i dvojicom vojnika stoji pod jedinom krošnjom koja je izvor hladovine, a nekoliko metara ispred njih dva su vojna kamiona. U svakom desetak ljudi u vojnim odorama, među kojima i dvije žene, u subotu popodne po paklenoj vrućini postavljaju bodljikavu živu. Vojnik kaže kako je dosad sagrađeno 170 metara. Ispred mjesta za snimatelje na ogradu je pričvršćena ploča s mađarskom zastavom i s natpisom "državna granica" na mađarskom, engleskom i njemačkom jeziku.

Među izbjeglicama koji su prešli u Mađarsku nigdje nismo primijetili skupinu iz Sirije, petoricu muškaraca, ženu i djevojčicu koje smo večer prije, malo poslije 21 sat, susreli sa srbijanske strane na poljskom puteljku nekoliko stotina metara od granice. Smješkaju nam se dok im automobilskim farovima osvjetljavamo put, pozdravljaju i kažu da ne znaju ni engleski ni ijedan drugi strani jezik. Ugledali smo ih dok smo razgovarali s Joškom, čuvarom ribnjaka Jezera Tresetiše.

“U zadnje vrijeme ih je baš mnogo. Sve je više žena i male djece. Ne vjerujem da im pomaže netko od mještana. Neki su već bili u Mađarskoj i vraćeni su u Srbiju pa znaju put, a imaju i karte s navigacijom u mobitelima. Ponekad me pitaju idu li u dobrom smjeru ili jesu li u Mađarskoj. Onda kažu da su ih ovdje iskrcali iz automobila i rekli da su u Mađarskoj. Ako traže, dam im da se napiju vode, a dam im i kruha ako imam”, priča čuvar Joška iz obližnjeg sela Hajdukovo, smještenog uz samu granicu. Na kraju sela je neasfaltirana uska ulica Crni Šor. Jedan mještanin nam pokazuje šumu udaljenu nekoliko stotina metara.

“Ta šuma je u Mađarskoj”, otkriva nam. Da prijeđemo te zadnje stope vojvođanske ravnice i nađemo se uz sam rub mađarske šume trebalo nam je nekoliko minuta. Ugažena trava i odbačene plastične boce, vrećice i druga ambalaža dokazuju da su tim putevima ljudske noge nedavno koračale. Uz rub šume kamen E 442, s jedne strane piše RS na ćirilici, s druge M. Od Mađarske nas dijeli još par koraka preko kanala koji je presušio. Iz šume odjednom proviruje tamnoputi mladić. Mahne nam pa nestane iza gustog raslinja. Dozivamo ga, ali se ne vraća.

Većina novinara koji zadnjih mjeseci izvještavaju o ilegalnim imigrantima koji preko Srbije pristižu u šengenski prostor Europske unije, u Subotici se javlja Tiboru Vargi. On je Mađar koji je cijeli život proveo u rodnoj Subotici, zakleti humanitarac, protestantski svećenik koji je prije 25 godina u tom gradu osnovao ogranak protestantske crkve Golgota, u svijetu poznatije pod nazivom Calvary Chapel, a koja se otamo proširila Srbijom, Mađarskom, Rumunjskom, Ukrajinom... On je jedini koji pomaže očajnicima koji se žele dočepati Mađarske. Vlasti na njegov rad ne gledaju s odobravanjem, ali ga ni ne pokušavaju zaustaviti. Kaže kako mu se zadnjih mjeseci, kako je sve više u medijima, javlja sve više tvrtki i pojedinaca od kojih dobiva donacije u novcu i humanitarnoj pomoći. Hranu, vodu i lijekove svakodnevno donosi ljudima koji se okupljaju na rubu Subotice u napuštenoj ciglani i poljima oko nje. To se mjesto neslužbeno zove Džunga i tamo se zaustavlja polovica svih koji planiraju prijeći u Mađarsku. Ostaju nekoliko sati ili više dana dok se ne susretnu s ostalima s kojima će nastaviti put ili ne dobiju upute kamo dalje. Mjesecima ih je policija tjerala iz Džungle i mnogi su nesretnici svjedočili da su ih djelatnici MUP-a Srbije brutalno premlaćivali i pljačkali. “Policija više ne dolazi. Ljudi je više nego ikada i vlasti su od njih digle ruke. Uz Afganistance i Pakistance je i mnogo Sirijaca i Kurda. Svakodnevno u Suboticu stižu puni vlakovi. Od sutra ćemo svaki dan donositi stotinjak komada kruha koje je osigurao sponzor. Ja ću na nekoliko dana otputovati u Mađarsku, ali će pomoć dijeliti moj sin David”, govori mi Varga preko telefona.

U prostorijama Golgote u Subotici 22-godišnji David Varga, koji u Austriji studira filozofiju, priprema pakete koje će nositi u Džunglu. Pomaže mu prijatelj Oliver Vizin (23), subotički student strojarstva. Pune prtljažnik kruhom, vodom, ribljim konzervama, kuhanim jajima, pelenama, sapunima, britvicama... Putem do Džungle stajemo na kavu u središte Subotice. Dva stola do nas sjedi obitelj iz Damaska - četvero odraslih i isto toliko mališana. Najstariji muškarac u svakoj ruci drži po mobitel. Kaže da čeka važan poziv. Jasno je da dogovara prelazak granice. Otkriva nam još da je u Siriji radio kao financijski savjetnik. Očito je riječ o imućnijoj obitelji, a takvih je dosta među Sirijcima koji iz ratnih strahota spas traže bijegom u Europu. Za razliku od njih, ljudi koje zatječemo u Džungli, mahom Afganistanci, u džepu nemaju ni novčića.

Trojica mladih Afganistanaca podigli su šator ispod osamljenog stabla. Dvojica stoje, a treći sjedi i odmah nakon rukovanja nam otkriva kako ga jako bole noge jer su dva dana hodali gotovo bez odmora. Zove se Ajub Evajubi, ima 26 godina i profesor je matematike. Do prije nekoliko mjeseci u jednoj seoskoj školi podučavao je djecu u dobi od 12 do 16 godina. “Talibani su mi prijetili smrću jer ne žele da djeca idu u školu. Da spasim život pobjegao sam u Pakistan iz kojeg sam prešao u Tursku pa brodom do Grčke i preko Bugarske došao u Srbiju. Bojim se za roditelje i druge članove obitelji. Kada talibani doznaju da sam nestao, mogli bi im se osvetiti. Molim Boga da što prije prijeđu u Pakistan da ih talibani ne ubiju”, govori Ajub koji bi htio život nastaviti u Njemačkoj i nada se da će mu Nijemci dopustiti da nauči njihov jezik kako bi se lakše mogao zaposliti. Zanima me poznaje li koga u toj zemlji.

“Ne, ne znam nikoga u Europi. Jedini prijatelj ovdje mi je Alah, a jedina želja da živim u miru, da imam bilo kakav krov nad glavom i hrane tek toliko da ne umrem od gladi. Volim Njemačku i prošle godine sam molio Alaha da pobijedi na Svjetskom nogometnom prvenstvu”, tvrdi mladić i pokazuje nam svoju uredno ošišanu bradu, čime dokazuje da je obrazovan čovjek iz ugledne obitelji. Koliko je i kako platio put?

“Nitko ne može pobjeći iz Afganistana besplatno. Platio sam 5000 eura. Manji dio sam uštedio od plaće, a ostalo mi je dala obitelj koja je prodala zemlju. U Bugarskoj nas je policija uhvatila u šumi i pretukla. U Turskoj me je otela banda i prisilila me da im dam broj telefona svoje obitelji koju će ucijeniti da im plati 6000 eura da me ne ubiju. Uspio sam otvoriti vrata automobila u vožnji i iskočiti, ali sam usput ozlijedio nogu. Kao da nismo ljudi. Zna li za sve to koja svjetska humanitarna organizacija?”, pita se Ajub i dodaje kako u Džungli čeka da se priključi grupi s kojom će prijeći u Mađarsku, zajedno s dvojicom sunarodnjaka Apom (19) i Sultanom (20) s kojima putuje još od Pakistana. Sultan je, prevodi nam Ajub njegove riječi, upisao studij tehnološke struke, ali ga je morao brzo napustiti jer su mu talibani zaprijetili da će ga ubiti ako im se ne priključi.

“Vama je u Europi dobro, ali nama nije. A i mi smo samo ljudi koji žele normalno živjeti, što u Afganistanu nije moguće jer život ne vrijedi ništa. Dođe čovjek s puškom i ubije te”, zaključuje Sultan, koji je za sebe i prijatelja koji teško hoda prošetao desetak minuta do ciglane gdje David i Oliver dijele kruh i vodu. Uz stazicu kojom hodamo je grmlje, uglavnom posve osušeno od žege, među kojim leže žene s djecom. Svaki centimetar hladovine je dragocjen. Pokušavamo prići skupini mladića, no jedan iskače iz grmlja, maše rukama i psuje nas dvojezično: “Fuck you. Pi... materina”. Ponavlja to kao navijen. David kaže da nije rijetkost da se imigranti međusobno posvađaju, pogotovo kada po vrućini piju alkohol.

U redu za hranu strpljivo stoji 50-ak ljudi, među kojima je i dosta djece. Pitaju za cigarete, a jedan traži i tabletu protiv glavobolje. David kaže kako im redovito donose lijekove za snižavanje temperature jer se mnogi od iscrpljenosti razbole, a svakodnevno i nekome dezinficiraju i previju ranu. S druge strane ceste je skladište jedne tvrtke koja ljudima iz Džungle dopušta da koriste dvije slavine s vodom. Desetak muškaraca došlo se oprati i osvježiti. Jedan nas pita jesmo li iz policije, a kad čuje da smo novinari, predstavlja se kao Hasan iz Afganistana. Ima 19 godina. Došao je u Suboticu vlakom prije dva dana i ne zna kada će dalje prema Mađarskoj. Šerša (21) je živio u Kabulu, ali je u Iranu završio gimnaziju i studij političkih znanosti. Vratio se u Afganistan, ali tamo nije sigurno pa je njegov ujak njemu i mlađem bratu Mirvaisu (19) platio ukupno 10.000 za put u Europu. Krenuli su prije 21 dan. Muhameda iz Burme prekidamo u brijanju. Drugi mladić mu drži ogledalo. Još mu nije sasvim zarasla rana iza uha koju je zadobio u napadu bande koja ga je u Srbiji presrela i otela mu sav novac koji je imao.

“Pobjegao sam iz Burme jer su svi ostali članovi moje obitelji mrtvi. Ubijeni su jer su muslimanske vjere. Pristao bih živjeti u bilo kojoj europskoj zemlji. Svugdje je bolje nego tamo odakle sam došao”, govori Muhamed. On u Europi vidi nadu i spas, a ona u njemu i drugim pridošlicama iz Azije i Afrike samo veliki problem. Mađarska policija će ih u najboljem slučaju smjestiti u izbjegličke centre u kojima su uvjeti života krajnje nehumani. Neki će sasvim sigurno mjesece i godine provesti u zatvoru. Dio će ih doputovati do bogatijih zemalja na zapadu i sjeveru Europe, ali tamo će teško dobiti azil i priliku da dostojanstveno započnu novi život.

Dok se EU članice ne uspijevaju dogovoriti koliko bi koja trebala prihvatiti izbjeglica, mađarska je ograda, već proglašena i zidom, postala simbolom netolerancije i ksenofobije zbog koje nevladine udruge već nekoliko godina prozivaju desničarsku vladu koja svoj potez među ostalim argumentira i povezanošću ilegalnih imigranata s teroristima. Svakodnevno u Mađarsku stiže 200 do 300 novih ilegalaca, što je čak 25 puta više nego 2011. godine. Krijumčari ljudima na njihovoj nevolji zarađuju milijune. Tibor Varga i pripadnici nekih drugih nevladinih organizacija pretpostavljaju da je početak gradnje ograde samo potaknuo ljude da bježe dok se još može. Drugi tvrde da one koji su prevalili nekoliko tisuća kilometara jedna takva prepreka neće spriječiti da dođu do cilja. Preskočit će ogradu, prokopati rupu ispod nje, prerezati čelik i provući se... Ili uhodati nove rute od kojih bi neke mogle voditi i preko Hrvatske.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: