EKSKLUZIVNO

NACISTI U LOVU NA VUČEDOLSKU GOLUBICU: Himmler je htio blago pronađeno u Vučedolu i Sarvašu prebaciti u Njemačku

Heinrich Himmler je htio blago pronađeno u iskapanjima u Vučedolu i Sarvašu prebaciti u Njemačku: ono je trebalo biti jedan od ključnih dokaza teorije o superiornosti germanske rase i njenim vezama sa starom Grčkom
 Arhiv Arheološkog muzeja u Zagrebu








Ona je jedna od ikona hrvatske arheologije. Amblem drevne kulture između Drave i Jadrana, jedan od najdragocjenijih artefakata nađenih na tlu Hrvatske, neprocjenjiva poput Baščanske ploče samo nekoliko milenija starija od nje. Našla se na plakatima, poštanskim markama, u udžbenicima i turističkim filmovima. Imala je kultnu namjenu, vjerojatno kao kadionica, vjerojatno prikazuje jarebicu ali je širom svijeta poznata kao Vučedolska golubica.

Malena je, visoka samo 19,7 centimetara, a danas se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. No njezin put od arheološkog nalazišta pokraj Dunava u blizini Vukovara do muzeja na zagrebačkom Zrinjevcu, odnosno priča o pronalasku golubice i drugih artefakata na lokalitetima Vučedol i Sarvaš, mogla bi lako biti predložak za scenarij filma o Indiani Jonesu; ta nepoznata priča iz našeg podneblja, naime, ima sve nužne elemente za poznati filmski serijal – zagub­ljene kovčege, naciste, arheologe, dobre i loše momke, pa čak i jednu plemkinju...

Uoči otvorenja Muzeja Vučedolske kulture, najveće aktualne investicije u kulturi, Globus donosi tu atraktivnu povijesnu priču koja je, osim nekolicini stručnjaka, dosad nekim čudom ostala nepoznata široj javnosti.

U Arheološkom muzeju u Zagrebu smatraju da su upravo oni zaslužni što je znameniti izložak uopće danas u Hrvatskoj jer je golubicu, kad je bila pronađena 1938. godine u Vučedolu, njemački arheolog R. R. Schmidt želio odnijeti u Njemačku, a također je pregovarao i da s ostalim nalazima bude pohranjena u jednom muzeju u Beogradu.

Povijest otkrića u Vučedolu – jednom od najpoznatijih hrvatskih arheoloških lokaliteta, koji je sa svojih 3000 stanovnika u 3. st. prije Krista bio jedno od europskih središta, te suvremenik drevnog Egipta, Mezopotamije i Kine – usko i jest vezana uz povijest Arheološkog muzeja u Zagrebu. Naime, prvi pronađeni predmeti s tog područja počeli su pristizati u Muzej još 1894. godine, kao darovi ili kroz otkup. Na tom su lokalitetu slučajno, pri uređenju vinograda, bili pronađeni arheološki ostaci. S vremenom se zagrebačka zbirka vučedolske kulture dopunjavala zahvaljujući sestrama Streim, vlasnicama zemljišta u Vučedolu, iz obitelji Felixa Streima, vukovarskoga graditelja i gradonačelnika.

“Arheološka istraživanja lokaliteta u Vučedolu mogu se podijeliti u četiri faze, svaka od njih sa svojim specifičnostima”, govori nam Jacqueline Balen, ravnateljica Arheološkog muzeja u Zagrebu. “Prva istraživanja obavljena su 1897., a vodio ih je tadašnji ravnatelj Muzeja Josip Brunšmid. Zatim je 1938. godine potpuno istražen plato Gradac, od oko 700 četvornih metara, pod vodstvom njemačkog arheologa Roberta (Richarda) Rudolfa Schmidta”, kaže ravnateljica Jacqueline Balen.

Zbog određenih okolnosti upravo je kampanja 1938. godine posebno važna i zanimljiva za povijest istraživanja tog od samih početaka svjetski poznatog lokaliteta. Priča o tijeku iskopavanja i problemima koji su slijedili po njihovu završetku rekonstruirana je zahvaljujući brojnim dopisima raznim državnim institucijama te korespondenciji tadašnjeg muzejskog ravnatelja dr. Viktora Hoffillera s muzejskim zaposlenicima i voditeljem iskopavanja R. R. Schmidtom.

Schmidt i Hoffiller upoznali su se 1923. godine u Tübingenu, gdje je Schmidt, profesor na sveučilištu, osnovao Institut za pretpovijesna istraživanja (UFI – Urgeschichtliches Forschungsinstitut). Nekoliko godina poslije, 1929. godine, R. R. Schmidt optužen je za korištenje financijskih sredstava namijenjenih za arheološka istraživanja u privatne svrhe te za krivotvorenje rezultata znanstvenih istraživanja.

Ubrzo je otpušten s mjesta voditelja odjela, a 1934. godine izgubio je na sveučilištu licencu za predavanje. Taj podatak međutim nije bio svima poznat tijekom njegova boravka u Hrvatskoj.

U njegovim ga je arheološkim istraživanjima u Njemačkoj mnogo pomagalo visoko katoličko plemstvo, a dok je boravila kod svog brata u Njemačkoj, upoznala ga je Sofija grofica Eltz, koja je bila i stalna donatorica vukovarskog franjevačkog samostana, crkve i škola... te ga pozvala u svoj dvorac u Vukovaru. Grofica Eltz bila je Schmidtu spomenula i da bi tamo mogao istraživati vučedolsku kulturu, što je odgovaralo njegovu znanstvenom interesu.

Na putu za Vukovar 1938. godine stao je Schmidt u Zagrebu i pregledao u Muzeju Pretpovijesnu zbirku, gdje se i prvi put susreo s vučedolskim materijalom.

No iskopavanja su bila vrlo skupa, pa kako je nedostajalo sredstava, R. R. Schmidt se povezao s Muzejom princa Pavla u Beogradu te očekivao njihovu novčanu pomoć za iskopavanje, a oni su zauzvrat očekivali da će dobiti dio iskopanih pronalazaka. Međutim, novčana pomoć iz Beograda je izostala.

Tada je grofica Sofija Eltz podigla kredit od 20.000 dinara za istraživanja, te je Schmidt ipak počeo iskopavati na lokalitetu. Javio se i ravnatelju Hoffilleru, kojem se način na koji je Schmidt provodio radove nije svidio, i to ne samo zato što Schmidt nije imao dozvolu za iskopavanje: Hoffiller je osjetio da bi se nalazi mogli “zagubiti” ili biti iznijeti iz države.

“Brzo je reagirao te je radi očuvanja interesa Muzeja inzistirao da za vrijeme iskopavanja na terenu budu prisutni muzejski zaposlenici. Tako su na iskopavanju sudjelovali kustos dr. Josip Klemenc, dr. Antun Bauer, rođeni Vukovarac, asistent na Arheološkom odjelu Sveučilišta u Zagrebu, a kasnije se uključio i Mirko Šeper, također muzejski kustos”, napominje Jacqueline Balen.

Hitnost njihova odlaska na teren vidi se u ranim Hoffillerovim pismima: “Izvolite se odmah odputiti u Vukovar i tamo prisustvovati iskapanju profesora R. R. Schmidta na Vučedolu. Napravite o iskapanju točne nacrte. Vaša je zadaća da ne dozvolite da se iskapa samo radi starina nego da nastojite da se iskapa skroz naučno. Budno paziti da se ništa ne odnese.”

Sva trojica su prema Schmidtu bili krajnje sumnjičavi i nepovjerljivi. Klemenc i Bauer čak u više navrata izražavaju sumnju u Schmidtovu stručnost. Na teren stižu deset dana nakon početka radova i sa žaljenjem javljaju da se do tada ništa nije fotografiralo i crtalo – nema niti jednog tlocrta te se slojevi i jame sada jedino mogu konstruirati iz profila.

Iskopavanja su trajala od početka srpnja do početka studenoga 1938. godine. O tijeku istraživanja pisao je Hoffiller i ministru prosvjete Kraljevine Jugoslavije obavještavajući ga da ih vodi R. R. Schmidt, izrazivši stav da “stranci uopće ne bi smjeli kopati kod nas jer mi imademo dosta stručnjaka, tako da smo u stanju da istražujemo svoju zemlju sami”.

Hoffiller se obvezao da će nastojati naći sredstva za iskopavanje te tako uspjeti iskopani materijal nabaviti za Arheološki muzej. Po tadašnjem zakonu, naime, pola iskopanih predmeta pripadalo je obitelji Streim, vlasnicima Vučedola, a pola Schmidtu, koji ih je našao. No, kako je Schmidt cijeli utrošeni iznos za to iskapanje bio dobio od vlastelinstva Eltz, morao je zato svoje pravo nad predmetima prenijeti tom vlastelinstvu. “Zahvaljujući velikom trudu Viktora Hoffillera materijal će naposljetku ipak pripasti Arheološkom muzeju u Zagrebu”, kaže ravnateljica Jacqueline Balen.

Schmidtova metodologija iskopavanja također je bila sporna: bilo je očito da R. R. Schmidta zanimaju samo slojevi vučedolske kulture, dok mu gornji, slavenski odnosno srednjovjekovni, i nisu bili od velikog interesa.

Hoffiller je često putovao u Vukovar kako bi pratio što se događa, i na kraju je i javio ministru da je iskopavanje provedeno vrlo stručno te da su zato rezultati iznimni. No, i dalje je najveća Hoffillerova bojazan bila da pronalasci ne odu u inozemstvo. Schmidt je, naposljetku, uz Hoffillerov pritisak pristao da sve pripadne Muzeju, a to je i pismeno izjavio. Schmidtov je uvjet pak bio da zadrži pravo na obradu materijala i publiciranje rezultata, a Hoffiller je inzistirao da publikacija izađe pod nadzorom Muzeja.

“Po završetku iskopavanja predmeti su bili ‘spašeni za Muzej’ jer su i vlasnici pronalazaka, obitelj Streim i vlastelinstvo Eltz koje je financiralo iskopavanja, svoja prava na te predmete prenijeli na Arheološko-historički Narodni muzej u Zagrebu. Osim kredita za početak iskopavanja, Eltzovi su davali predujam za radnike i ostale račune. Ukupni im je trošak bio više od 40.000 dinara. Također su ustupili svoja kola za prijevoz, alat, svoje prostorije i slično. Dio sredstava kasnije im je bio refundiran iz sredstava Arheološkog muzeja, no obitelj Eltz svakako je svojim kapitalom i spremnošću na suradnju zadužila hrvatsku arheologiju”, ističe Jacqueline Balen.

Godina 1939. prošla je u znaku obrade, pakiranja i dopremanja materijala u Zagreb. Od ožujka do srpnja Mirko Šeper nekoliko je puta boravio u Vukovaru jer je na nalog ravnatelja Hoffillera trebao preuzeti materijal koji je dopremljen – u 90-ak sanduka – vlakom, u zatvorenom vagonu, iz Vukovara. A dragocjene predmete – golubicu i bakrene predmete – morao je osobno donijeti u Zagreb. Naime, Hoffiller ništa nije htio prepustiti slučaju. Uskoro se pokazalo i da je sa svojim velikim oprezom bio u pravu...

Izložba “Vukovar, Vučedol” otvorena je 28. lipnja 1939. u zgradi Arheološkog odjela Narodnog muzeja na Zrinjevcu 11, samo dva mjeseca nakon dolaska građe u Zagreb. Od tada je Hoffiller neumorno tražio sredstva za tiskanje publikacije o Vučedolu. Obraćao se tako 1941. profesoru Izidoru Škorjaču, odjelnom predstojniku Banske vlasti Banovine Hrvatske detaljno ga izvještavajući o istraživanjima i svemu što je pripremljeno za monografiju. Iste, 1941. godine, Hoffiller je, 7. studenoga, s istom namjerom pisao i poglavniku Nezavisne Države Hrvatske Anti Paveliću. I njega je opširno upoznao s poviješću istraživanja Vučedola te s planovima za izdavanje nove, već pripremljene monografije. Hoffiller je bio molio Pavelića za pomoć oko nabave sredstava za tisak, no prije svega da ga primi kako bi mu pokazao materijal. Nije poznato jesu li se naposljetku bili i sastali.

Istodobno, Hoffiller je odbijao nuđenu novčanu pomoć iz Njemačke. Htio je da bude sve na trošak Muzeja odnosno Hrvatske. Monografija “Die Burg Vučedol” koju potpisuje R. R. Schmidt svjetlo dana ugledala je, naposljetku, 1945. godine.

Međutim, usred Drugog svjetskog rata, 1942. godine, Schmidt je započeo s još jednim iskopavanjem u Hrvatskoj, na arheološkom lokalitetu Sarvaš – Gradac kod Osijeka, također s ostacima vučedolske kulture. To je iskopavanje po opsegu bilo mnogo veće od iskopavanja na Vučedolu. Istraženo je 28 kvadranata odnosno 700 m², a sonda je sezala do dubine od osam metara. Istraživanje je rezultiralo velikom količinom nalaza koji su se paralelno obrađivali i restaurirali u prostorijama Schmidtove kuće.

“U duhu aktualne ideologije Trećeg Rajha Schmidt je razvio ideju o posredničkoj ulozi vučedolske kulture između staronordijskog kulturnog područja i prethelenističke Grčke. Tu teoriju trebala su potvrditi istraživanja arheoloških lokaliteta na ušću Drave kod Osijeka, ušću Save kod Zemuna i okolici Niša, na razvodnici Morave i Vardara. Radi se o područjima koja se nalaze na glavnim prometnim putovima ovih dvaju kulturnih prostora, a lokalitet u Sarvašu uklapao se u tu ideju”, objašnjava Jacqueline Balen.

Za bolje razumijevanje okolnosti pod kojima se odvijalo istraživanje u Sarvašu izuzetno je važna korespondencija koju je Schmidt održavao s vodećim kulturnim i političkim osobama Trećeg Rajha, ali i Nezavisne Države Hrvatske. To se posebice odnosi na istraživačko društvo Das Ahnenerbe (Baština predaka) te na Njemačku narodnu skupinu, koji su snosili veliki dio financiranja čitavog projekta istraživanja u Sarvašu. To je istraživanje prekinuto 1943. godine zbog pogoršanja ratnih prilika. Nakon savezničkog bombardiranja 1944. godine Schmidt je napustio Osijek i otišao u Njemačku. Arheološka građa iz Sarvaša pohranjena je u podrumske prostorije Njemačkog doma te zajedno s ostalim predmetima bila poslana prema Njemačkoj.

Po završetku Drugog svjetskog rata smatralo se da je R. R. Schmidt uhićen u Pragu kamo je, kao opunomoćenik osječkog Kulturbanda, otpremio sanduke pune raz­norodne građe, vjerojatno na putu za Njemačku. No on je ustvari boravio u Gornjoj Austriji u dvorcu Lämberg, gdje su trebali biti pohranjeni i sanduci s arheološkim blagom. Međutim, putem je cijela željeznička kompozicija bila zapela u Pragu. Materijal je krajem 1944. godine pohranjen u dvorcu u okupiranom dijelu Čehoslovačke koji je trebao poslužiti kao privremeni smještaj tijekom rata. Nakon protjerivanja Nijemaca, pod nepoznatim okolnostima premješten je u Beograd: u službenim se dokumentima navodi da je repatriran iz Čehoslovačke jer se cijela željeznička kompozicija s predmetima u vrijeme savezničkog bombardiranja zatekla u Pragu, te su sanduci krajem 1945. vraćeni u Jugoslaviju i privremeno smješteni u zgradi Ministarstva vanjskih poslova.

Iz zapisnika Komisije za pregled materijala repatriranog iz Čehoslovačke, od 26. listopada 1946. godine, saznaje se da je ukupno bilo 111 sanduka. Građu koja je uglavnom potjecala s istraživanja u Sarvašu, gdje je Schmidt iskopavao 1942. i 1943. godine, te nešto manje iz Vučedola sadržavalo je 18 sanduka, u dva su bile pohranjene slike osječkih slikara Valdingera, Hözendorfa i Mückea, a ostali sanduci sadržavali su uglavnom privatne knjige, arhivske podatke, staro oružje, neke druge umjetničke slike i slično. Jedan od članova komisije bio je Viktor Hoffiller, te su predmeti smješteni u Arheološki muzej u Zagrebu i Muzej Slavonije u Osijeku.

Organizaciju s kojom je Schmidt surađivao i koja je financirala istraživanje u Sarvašu, Das Ahnenerbe, osnovao je 1935. godine Heinrich Himmler sa suradnicima Waltherom Darreom i Hermannom Wirthom. U duhu tada vladajuće ideologije s germanocentričnim pogledom na europsku ideju, organizacija se bavila arheologijom (prapoviješću), etnologijom, antropologijom te drugim znanostima koje su imale za cilj proučavanje germanske povijesti, s naglaskom na potkrepljivanje teorija o superiornosti arijevske rase. Od 1940. godine Ahnenerbe je integriran kao Znanstveni ured u Himmlerov osobni stožer, a njegovi su članovi bili istaknuti znanstvenici raz­ličitih područja. Organizacija je postala ozloglašena uz ostalo zbog provođenja eksperimenata nad ljudima u “znanstvene ciljeve”, posebice u koncentracijskim logorima, zbog čega je jedan od glavnih čelnika organizacije Wolfram Sievers bio optužen za zločine protiv čovječnosti i pogubljen 1948. godine u sklopu tzv. Doktorskog suđenja u Nürnbergu 1946. godine.

Druga Schmidtova organizacija i financijer arheoloških iskapanja na lokalitetu Sarvaš Njemačka narodna skupina (Die Deutsche Volksgruppe in Kroatien) osnovana je 1941. godine u Osijeku kao posebno tijelo njemačke manjine u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Skupina je funkcionirala kao samostalna zajednica Nijemaca, organizirana po uzoru na državu s načelima nacionalsocijalizma i vođom na čelu. Nakon formiranja Skupine osnovane su i glavne institucije, a jedna od njih bio je Glavni ured za kulturu. Nakon njegova osnivanja pristupilo se i osnivanju Njemačkog domovinskog muzeja u Osijeku (Heimatsmuseum) kao središnje njemačke kulturne institucije. Glavna je funkcija tog muzeja bilo prikupljanje radova umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti koji su nosili njemačka obilježja, no muzej je u svom fundusu sadržavao i umjetnička djela zaplijenjena iseljenim židovskim i srpskim obiteljima. Za ravnatelja Njemačkog domovinskog muzeja bio je postavljen povjesničar dr. Robert Schmidt iz Novog Sada.

Godine 1946. u površini od tri jutra i 1113 čhv zaštićen je neistraženi teren na Vučedolu. Izvlašten je iz posjeda obitelji Streim te predan u posjed tadašnjem Ministarstvu prosvjete NRH, Odjelu za kulturu i umjetnost za Arheološki muzej u Zagrebu. No Hoffiller daje zemljište na čuvanje i korištenje obitelji Streim dok Muzej ne bude mogao na njemu iskopavati. Osnutkom Gradskog muzeja Vukovar 1948. sva novoiskopana građa s vukovarskog područja, pa tako i nalazi iz Vučedola, ostaju pohranjeni u tome muzeju.

Treću fazu arheoloških istraživanja u Vučedolu obilježilo je iskopavanje profesora Stojana Dimitrijevića 1966. i 1967. dok se posljednja, četvrta faza, odnosi na suvremena istraživanja koja su započela 1981. i traju do danas, uz prekid između 1990. i 2001., kada su obustavljena zbog rata i reintegracije Podunavlja. Većinu tih kampanja vodio je, i danas ih vodi, profesor Aleksandar Durman s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, idejni začetnik novog vučedolskog muzeja. U razdoblju od 2005. do 2008. voditeljica je istraživanja i ravnateljica Jacqueline Balen.

O istraživanju u Sarvašu, koji je lokalitet uz bok Vučedolu, napravljena je izložba pod naslovom “Sarvaš Gradac, povijest jednog lokaliteta”, autorica Dragane Rajković i Jacqueline Balen, u Muzeju Slavonije u Osijeku, koja se može razgledati do lipnja ove godine. Među predmetima iz Sarvaša koji se mogu vidjeti te koji su bili dio kovčega u transportu za Njemačku je i žrtvenik u obliku stiliziranih rogova iz 3. tisućljeća prije Krista.

Tako su i golubica i ostalo blago iz Vučedola i Sarvaša ipak ostali u Hrvatskoj. U novom muzeju Vučedol bit će postavljena replika golubice, a original će se i dalje čuvati u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 11:27