MOJ ŽIVOT, MOJE TUGE Vesna Krmpotić: 'Kad sam prvi put otišla u Indiju, svi su mi, osim Vlade Gotovca, govorili da sam luda...'

Toga dana, kad smo je posjetili, bila je razdragana lijepim danom i suncem koje je, kroz krošnje stabala, škiljilo u njezin stan na beogradskom Miljakovcu. Vesna Krmpotić, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica, danas živi sa svojim uspomenama, no nije se zamorila od pisanja. Nakon smrti supruga diplomata i sina Igora, koji je prije četiri desetljeća umro kao dijete, Vesna Krmpotić ostala je s dva danas odrasla sina. Neven je marinac američke vojske u Stuttgartu, a stariji, Relja koji radi u predstavništvu jedne trgovinske firme, živi u Beogradu. Ova izuzetno plodna autorica obilježila je osamdesete svojom potresnom knjigom o smrti sina “Brdo iznad oblaka”. U fokusu njezina rada uvijek je bila i njezina opsesija Indijom.

Kako ste se zainteresirali za indijsku kulturu?

- Mi smo na Zapadu odgojeni tako da ne postavljamo pitanja. Kod mene je to prsnulo vrlo rano. U vrijeme rata živjela sam u Zagrebu, gdje je moj otac radio u Vinogradskoj bolnici kao načelnik internoga odjela. Radio je za partizane, slao lijekove, udomljavao mnoge zatvorenike u bolnici kao pacijente i poslije im omogućavao bijeg. Kad je nastupilo oslobođenje, odjednom sam bila strpana u “buržoaziju”, to jest u ideološke nepodobnike. U školi sam iz jezika i književnosti dobivala jedinice. Teškom sam mukom završila gimnaziju na Katarinskom trgu, uz gorke otpore prema školovanju i, općenito, prema duhu vremena. O Bogu se nije smjelo ni pisnuti. I to mi je jako smetalo i bila sam očajna i zbunjena. Želeći saznati što je to u ljudima što je temelj i dobra i zla, upisala sam psihologiju. No psihologija onovremenska posve me razočarala. O psihi nije bilo ni govora. Ipak sam diplomirala, no počela sam se svjesnije i ljubavnije predavati poeziji.

U vrijeme studentsko, radeći na Velesajmu u Indijskom paviljonu, dočepala sam se Tagore i Upanišada. Iznenađena, uistinu zapanjena nad “mojošću” tih tekstova, osjetila sam se kao njihov zakoniti potomak. Imala sam dvadeset pet godina kad sam prevela Tagoreove “Gitanjale” za ondašnju izdavačku kuću “Lykos”. Prevela sam ih s engleskog, jer original je na bengalskom. Rekla sam sebi – jednoga ću dana naučiti taj “bangla” da Tagorea čitam na originalu. I naučila sam ga. Ta su djela, zapravo, neprevodiva na engleski ili bilo koji jezik, jer muzika tog jezika je divna, gotovo da vas miluje. U ondašnjoj Jugoslaviji bio je to prvi prijevod tog nobelovca. Ta je knjiga bila jako prodavana. Indija za mene nikada nije bila samo točka na globusu, nego u prvomu redu stanje duha.

Rano ste počeli pisati poeziju. Bili ste u grupi pisaca, u tzv. krugovašima. Kako je to prolazilo u “željezna” vremena šezdesetih godina u Jugoslaviji?

- Ondašnji sistem sve je nas “odgajao” jako usko i strogo i sve što je govorilo o duhovnosti proglašavalo se subverzivnim elementom. Rilke je bio zabranjivan. Prve sam pjesme objavila još na prvoj godini studija u časopisu “Hrvatsko kolo”. U to su vrijeme carevali “partizanski pisci”. Jedan od njih me javno naružio zbog toga što pišem o “nekomu tko dolazi alejom niz mjesečinu”, što je dekadentno - a još je gore što taj netko nikada ne stiže. To “nikada ne stiže” stav je truo i nenapredan, i valjalo ga je prokazati. Imala sam problema. Religija i duhovnost bile su bez ikakvog praštanja, a poezija se proglašavala dekadentnom, što je bila najviše upotrebljavana riječ u ono vrijeme. Nije bila podobna osim ako nije pisana s uskličnicima u smislu – Naprijed naši!

Tako da je nekoliko nas, a među njima Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Josip Pupačić, a djelimice i ne tako strasno Antun Šoljan, podizalo bune. Cijenim jako Vesnu Parun, a ima ih još, naravno, koji su svrdlali, tražili proboj iz tog ideološkog zida. Najprije kao krugovaši, kasnije okupljeni oko časopisa “Književnik”. Za neke je to bila, manje-više, žurka. Onda sam, na zgražanje ostalih, jedina i sama, otplovila poluteretnjakom “Velebit” u Indiju. Svi, osim Vlade Gotovca, govorili su mi da sam luda.

Je li taj vaš odlazak bila potreba za slobodom?

- Žudila sam za tim njihovim pogledom na stvarnost koju sam naslućivala iz njihove literature. Tada je bio onaj čuveni sastanak Tito-Naser-Nehru. Indijska vlada nudila je ekspertsku stipendiju, koju je malo tko htio koristiti. Ja sam te 1962. radila u redakciji kulture Radio Zagreba, u Jurišićevoj. Plaća odlična, stan iza ugla u Amruševoj, družina u redakciji obrazovana i nesklona stereotipijama vremena. Ali jednoga jutra ja sam odlučila sve to napustiti.

U redakciju me pozvao prof. Ivo Hergešić. Reče da me, eto, reda radi pita jesam li zainteresirana za indijsku stipendiju. Odmah sam rekla - da. Upozorio me da se ne radi o srpskoj Inđiji, nego o azijskoj Indiji. Upravo zato i hoću, rekla sam. Hergešić i Rudi Filipović pokušali su mi, zgranuti, objasniti što su amebe i kobre, i uopće što to znači napustiti svoje društvo, i posao, i status književnice, i stan iza ugla, a sve to zaradi neizvjesnosti. Bilo mi je tada 30 godina. Moj otac već je prije deset godina umro, a majka je bila dovoljno mudra da me podrži u odluci.

U svom posljednjem intervjuu, već veoma bolestan, pisac Ivan Kušan otkrio nam je da ste bili njegova velika ljubav. I da ste ga ostavili zbog Indije.

- Znala sam da je to kod njega tako. Da sam njegova ljubav, ali nisam se mogla uz njega istinski vezati. Radio je u našoj redakciji, u kojoj sam ja bila jedina ženska i nekako smo ga svi tetošili, kao da je bolestan. Uvijek je bio nesiguran i povučen.

Je li to, onda, bila platonska ljubav?

- Prije bih rekla - aristotelovska. (smijeh)

U doba vaše mladosti svijet je bio “veći”. Kad ste otišli u Indiju, to je bila velika avantura.

- Ničega se nisam bojala i bilo mi je divno. Osim mene, bio je još jedan putnik, a bila sam jedina žena na tom velikom brodu. Imala sam osjećaj da idem na raskrivanje nečega što mi je jako važno i za što sam bila sigurna da će zadovoljiti moj duh i usrećiti me. Dok smo se, ploveći, približavali Sueskom kanalu, odnekud se stvorio kapetan i, na moje veliko iznenađenje, zaprosio me. Nisam ga željela uvrijediti, pa sam mu rekla da ću razmisliti. Nakon 29 dana plovidbe iskrcala sam se u Bombaju i vlakom otputovala u Delhi. Smjestila sam se u studentski hostel.

Rekli ste da ste išli u Indiju tražiti odgovore koje niste našli u svojoj sredini. Jeste li ih našli?

- Bila sam željna upoznati taj svijet za koji sam mislila da mu pripadam. Kad sam čitala Tagorea, osjetila sam da je u tome nešto što imam u sebi i to sam u Indiju išla potražiti. Katolička crkva je u ime vjere, u ime najveće ljubavi, kroz povijest činila zločine. Kad sam to kao veoma mlada shvatila, smatrala sam da se nikad nisu pokajali kako treba. Odgajana sam katolički, moji su katolici i jako sam voljela tu katedralu u Zagrebu. Željela sam odbaciti te laži. Najvažnije što sam naučila u Indiji jest da je sve što tražimo izvan nas prisutno u nama, uključujući i ono najviše što zovemo Bog.

Jesu li se u Indiji ispunila vaša očekivanja?

- Odmah mi je bilo jasno da nisam pogriješila. Nisam tada imala nekakve posebne obveze, nego sam se naprosto upoznavala s kulturom te zanimljive zemlje. Voljela sam putovati Indijom. I to sama. Najviše autobusima, jer mogla sam sići gdje god želim. Tamo ljudi s velikim mirom i dostojanstvom žive svoje krajnje siromaštvo. Trebala sam se, kad sam stigla, javiti u jugoslavensku ambasadu. Za mene je bio zadužen čovjek koji je vodio raspored kulture i, kako nije bio tamo, ostavio mi je poruku da se trebamo upoznati što prije. Mislila sam si - ma što si taj umišlja. Pozvali su me na proslavu 29. studenog, na taj jugoslavenski “svedan”. Tada sam srela tog čovjeka za kulturu. Radivoje Petković se zvao i ubrzo je postao moj suprug.

Je li to bila ljubav na prvi pogled?

- Što se mene tiče, nije. No to je kod mene polako sazrijevalo. Morao je tražiti dozvolu da se oženi mnome. Onda su oni pitali jesam li član partije. Kad su ustanovili da nisam, tražili su da se smjesta učlanim, na što sam ja rekla – ne može. Moj budući suprug mi je rekao: “Ma učini to, to je samo formalnost, bitno je da ostanemo zajedno.” Rekla sam mu: “To je nemoguće. Biti član nečega prema čemu imate prigovore i zamjerke nije dolazilo u obzir.”

Vidjevši da sam ja odbila, i on se njima usudio reći - ne. Vjenčali smo se u ambasadi i smjesta smo se morali vratiti u Jugoslaviju jer je on dobio otkaz. Onda mi se život promijenio. Preselili smo se u Beograd, rodila sam sina Relju i naučila kuhati. Usput, prevela sam “Kama sutru”, napisala knjigu eseja putopisa “Indija”, zbirku “Krasna nesuglasja” i još ponešto.

Davnu ste svoju knjižicu poezije naslovili “Krasna nesuglasja”. Shodno tomu, kod vas je harmonija suprotnosti. Bili ste odana supruga, majka trojice sinova. S druge strane, jaka je lutalačka strana vaše prirode.

- Kraj četveročlane obitelji kojoj sam dobar dio života bila na službu, koliko god sam bila sklona prilagođavati se, lutanje je u meni živjelo kao neispunjena želja i čežnja. Moja majka došla je živjeti u Beograd, pa kad sam otišla na put, brinula se za dijete. Svi su supruga pitali: pa kakva je to tvoja žena? Stalno jurca okolo. Tako, desetak puta sam u tom razdoblju ostavljala obitelj i strugnula sama u Indiju. Kad žena poštuje sebe, i uživa u tome da je žena, takav će odnos prema njoj prihvatiti i muškarac. Ima jedna lijepa poslovica koja kaže: Teško meni bez mene. Moj suprug i ja bili smo dva kontrasta, što može biti i zanimljivo. Potekli smo iz potpuno oprečnih sredina i imali smo različita djetinjstva. On je vjerovao u sve što je radio. Po njemu, ja sam vjerovala u neke gluposti. Ipak, te smo naše različitosti međusobno poštovali. U početku nije bilo lako. U ono se vrijeme jako kontroliralo kako živiš, vodilo se računa o tome kakvu obitelj imaš, o čemu razgovarate. Kako ja i dalje nisam bila član partije, sumnjalo se u mene i pitali su se što ja to, zapravo, radim. U Beogradu smo tako živjeli dvije godine. Onda je pao zloglasni Aleksandar Ranković i moj je suprug dobio posao u Ambasadi u Kairu.

Kako ste doživjeli Egipat?

- Imala sam tada divnu energiju, želju i ljubav za sve. Egipat je čudesni, nestvarni krajolik neprolaza. Ne znam ni sama koliko puta sam se penjala na Kefrenovu piramidu. One su neka vrsta aspiratora energije, koji tu energiju daje, što je izuzetno nadahnjujuće. Unatoč tomu što sam u Kairu započela i dovršila, prvu u nas, antologiju indijske književnosti “Hiljadu lotosa”, ja sam pomislila da dolazi kraj moje spisateljske karijere. Obitelj, posjetitelji, kokteli, večere, putovanja i istraživanja... Majka nam se pridružila, pa sam opet mogla uskočiti u sedlo putovanja - ubrzo poslije rođenja Igora, našeg drugoga djeteta, otisnula sam se na jug, iza Asuana, gotovo do granice sa Sudanom. Zagonetka piramida, urski zigurat i toranj u Samari djelovali su na mene kao poduka za svečanu šutnju. Dok jednoga dana ne započeh pisati neko čudno štivo, tobože “egipatsko”, “Dijamantni faraon”, koji je doživio šest izdanja.

Formalno, živjeli ste život supruge diplomata i majke. No, u toj stvarnosti događale su se za vas veoma bolne stvari.

- Svakoj ženi koja ima djecu nemoguće je odvojiti se, zaboraviti ili omalovažiti brigu o njima. No, stvarnost ima mnoge oblike. Ubrzo, po povratku u Beograd, zadesila nas je nesreća nad nesrećama. Na ljetovanju u Herceg Novom primijetila sam ispupčenje na limfnoj žlijezdi na Igorovoj preponi. Otkriveno je da boluje od limfoblastične leukemije. Bile su mu četiri godine. I agonija je trajala četiri godine. Otputovala sam s njim u Pariz, u bolnicu St. Louis, slavnu i oronulu. Tamo su ubojitim kemoterapijama privremeno suzbili prvi napad malignih stanica. Tražila sam po svijetu ljude drugih i drukčijih znanja, upoznala se s mnogima od njih. Kad smo bili premješteni u Washington, u američkom Nacionalnom institutu zdravlja, nastavili su s propisanim kemoterapijama. A Igor je 1975. otišao svojim putem, iako je na kraju, a na moju žarku molbu - molitvu, bio izliječen od leukemije. Izliječila ga je jedna od onih čudovitih osoba, mimo službene medicine. Neobjašnjivo izlječenje od maligniteta pod sam kraj bolesti, kad ni kemoterapije više ne djeluju, potvrđeno je od samog Instituta. Smrt je nastupila zbog kljenuti srca.

“Brdo iznad oblaka” knjiga je u kojoj ste sve to opisali. Kad ste tugovali, koja vas je pomisao tješila?

- Da je za njega bolje da je otišao. Otići iz osjetilnog polja ne znači da si umro. Igor je samo “odletio”. Bio je vrlo posebno dijete, iznimna duša, a zbog onoga u čemu se našao, njegova se posebnost brzo razvijala i dosegnula nevjerojatne razmjere. On je bio moj učitelj i došao je, zapravo, da neke stvari potvrdi i ubrza. Znao je da će otići. Pred kraj svoje je igračke odnio svom malom prijatelju koji je živio iznad nas i rekao mu – poklanjam ti ih, jer ja se neću vratiti. Čeka ga, kako je govorio, njegova krilata družina, koja leti oko kuće. Naš treći sin, Neven, rodio se nekoliko mjeseci nakon Igorova odlaska. Mislim da ‘normalan život’ nije život bez patnje, već život u kojemu patnja nije jalova, nego plodotvorna. Tada je rođena zbirka pjesama “Ljevaonica za Igora”. U Americi sam pisala i dovršila knjigu “Čas je, Ozirise”, što je svojevrstan žal za nemogućim - odnosno za vjerodostojnim prijevodom staro­egipatske filozofije, mita i poezije. “Brdo iznad oblaka” godinama sam odgađala napisati. To mi je uspjelo tek 1981., kad smo se preselili u Accru, gdje je moj suprug imenovan za ambasadora. U Gani, zemlji zapadne Afrike, gdje često nije radila ni pošta ni telefon, bila sam zbrinuta kuharima, sobarima i vrtlarima, a prijateljica Indijka darovala mi je električni pisaći stroj. “Nemaš više isprike”, rekla sam sebi i, služeći se zabilješkama iz dnevnika, knjigu napisala u jednom dahu. Igor joj je još u Washingtonu nadjenuo ime: “Brdo iznad oblaka”. Dugo se vremena nalazila na vrhu liste bestselera.

U svojoj knjizi “Bhagavatar” opisujete svoje susrete sa Sai Babom, kojega neki veoma poštuju, a neki smatraju šarlatanom. Čime je vas Baba opčinio?

- A čime nije? Svi ti mudraci koje sam sretala u Indiji živjeli su životom koji potvrđuje ono što oni naučavaju. Baba je nešto što se u Indiji, u njihovoj filozofiji i povijesti naziva avatar: Bog koji uzme lik prepoznatljiv za čovjeka. “Sin Božji”. Kad sam ga susrela, pokazao mi je da sve znade o meni. Isto tako, susrela sam i Dalaj lamu, koji je veliki učitelj i može vam ukazati na mnogo štošta. Prvi put uživo srela sam ga 1980. i u narednih trideset godina putovala sam u Indiju 23 puta. Bio je to udar prepoznavanja. Tada sam imala 48 godina i 10 objavljenih knjiga. Taj, prvi put, ja sam mu na odlasku napisala na ceduljici svoju molbu i želju za Riječju: “Daj mi Riječ.” Od toga časa, od toga mjeseca studenog 1980., sve se ludo ubrzalo: u sljedećih četvrt-i-nešto stoljeća objavila sam 74 knjige i napisala još dvadeset i osam. Ukupno 102 knjige.

Autorica ste najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti “108 x 108”. Knjiga sadrži 108 zasebnih cjelina, a svaka od njih isto toliko pjesama na 3000 stranica.

- Prema indijskoj numerologiji, broj devet je najveći broj, nakon čega opet počinjete iznova, s jedan. U jednom periodu pisala sam ludo brzo. Kao da mi netko diktira. Sjednem, recimo, u autobus za Zagreb i, za vrijeme vožnje, napišem 480 pjesama, kojima ne treba nikakav ispravak. I to je tako bilo svaki put. Pa u avionu, u vlaku. Osjećala sam se kao olovka u nečijoj ruci. Tom brzinom pisane pjesme su se skupljale, sve dok u devet godina, prema Guinnessu, nije napisana najveća knjiga poezije na svijetu, a koja sadrži 11.664 pjesme.

Kako ste uspjeli da se tako velika knjiga tiska?

- Jedan moj divan prijatelj iz Zagreba Ivan Dralina, koji je jako volio te pjesme, složio se sa mnom da bi to trebalo integralno objaviti, jer nisam ih htjela lomiti po zbornicima. Onda smo razmišljali tko bi to mogao objaviti. Činilo nam se nemoguće. Tražio je po Europi izdavača koji bi se usudio to napraviti. U nekoj maloj zemlji, mislim da je to bila Litva, rekli su da bi oni to mogli, ali pod uvjetom da se nađe papir dovoljno tanak i lagan, ali i dovoljno neproziran. U početku nigdje nismo mogli naći takav papir. Kad smo ga konačno našli, bilo je slavlje i kad su stigli paketi i paketi toga papira, počelo je tiskanje i nastalo je čudo od knjige koja teži 6 i pol kilograma.

Kako ste odgajali sinove Relju i Nevena i u kojoj ste im mjeri davali slobodu izbora?

- Veoma mi je bilo važno širiti njihove interese, intelekt i maštu i zbog toga sam im pričala vilinske priče i razgovarala o stvarima koje nisu vidljive, opipljive. Mislim da su profitirali od bogatog života različitosti odrastajući u drugim sredinama. Moj se suprug izuzetno brinuo za nas i bio je potpuno posvećen porodici. Sa 17 godina otišao je u partizane, a nakon rata je otišao u diplomaciju.

Kakvi su bili vaši roditelji?

- Moj otac Mario potječe iz siromašne senjske obitelji. No, neki daleki bogati rođak omogućio mu je da ode u školu u Ameriku, gdje je bio briljantan učenik pa student. Na Filipinima i u Indoneziji studirao je istočnjačku bakteriologiju jer na Zapadu to nije bilo poznato. Fotografije iz toga vremena prikazuju ga sa tropskim šeširom. Kad se vratio u Europu, boravio je u Beču i Berlinu. Imao je tri specijalizacije: ginekologiju, bakteriologiju i internu, a kad se pojavio rendgen, završio je i rendgenologiju. U Njemačkoj je sreo moju majku koja je iz zagrebačko-vukovarske i starohrvatsko-njemačke obitelji Lopašić-Karlovsky. Doma smo uvijek imali obiteljske ručkove, večere. Za stolom se ponekad i pričalo, iako otac nije volio ćakulati i ćešće je šutio. Nije bio strog i nije se miješao u odgoj moga dvije godine starijeg brata i mene. Promatrao je sve sa strane.

Znači da ste odrastali u slobodi…

- Ne sasvim. Majka je jako poštovala oca i uvijek je pazila da mu ne smetamo i ne galamimo. U Zagrebu, u zgradi u Amruševoj 7 gdje smo stanovali, bila je i njegova ordinacija. Otac je bio čudo od učenosti, međutim, nekako je bio nezadovoljan, jer je stremio višem. Bila sam mlada djevojka kad se razbolio od karcinoma. Kao liječnik je veoma dobro znao što mu je, ali nikome to nije govorio i nije se želio liječiti. Na kraju, kad je morao u bolnicu, otrčala sam da ga vidim. Ležao je sam u sobi i šutio. Sjela sam pored njega, a on je okrenuo glavu, pogledao me i malčice se nasmiješio. Bez riječi. Kad sam otišla kući, on je umro. Nakon njega, za mene ostala je velika praznina. Kad imate oca kojega svi poštuju i koga vi itekako cijenite, čini vam se nemogućim da može umrijeti.

Ipak, je li Zagreb, gdje ste proveli dane svoje mladosti, studija, i gdje su se desile prve ljubavi, ostao u vašem srcu?

- Živeći u Zagrebu, uvijek sam čeznula da negdje odem, da vidim druge gradove, zemlje. Volim Zagreb i zahvalna sam što sam dio svoje mladosti tamo provela. No, kod mene je uvijek bila prisutna čežnja da vidim ono što sam gledala na fotografijama: neke daleke gradove, daleka mjesta, da se prošećem planetom. Ta se moja želja ispunila.

Ovako da vam kažem; kako sam rođena u Dubrovniku, gdje sam provela prvih pet godina života, moja čežnja za tim gradom dugo nije prestajala i on je za mene ostao grad nad gradovima po svojoj ljepoti, energiji i po posebnoj svjetlosti. Nisam mogla prežaliti kad smo se preselili u Split. Meni je Dubrovnik ostao u najljepšoj mogućoj slici i niti jedan grad, gdje smo se kasnije selili, nije mi mogao nadomjestiti čudesnu ljepotu i razinu življenja koju sam tamo imala. Brat i ja rodili smo se na Pilama, u predivnoj vili Iris, a poslije smo se preselili na park Gradac 4, gdje je bilo još ljepše. Iza nas bila je ogromna šuma, a ispred očaravajući pogled na more. Trčala sam sama i sjedila na livadama, pričala sa cvijećem. Bila je to bliskost s prirodom, koja mi nikada poslije nije prišla tako blizu. Tako mi ni Zagreb nije mogao nadoknaditi ono što sam, kao dijete, izgubila. U Dubrovniku moj je otac bio ravnatelj bolnice, a kasnije, u Zagrebu, bio je šef internog odjela Sestara milosrdnica.

Kad su spisateljicu Marguerite Duras upitali što je, zapravo, to što radi, odgovorila je: “To što pišem, samo su tetovaže na leđima mornara.”

- Zanimljivo! Kod mene, pisanje je silazak u sebe, drugim riječima, užitak. Nikad se nisam mučila. Moja prva pjesma zvala se “Izgubljeni biser”, a nastala je kad sam imala samo 12 godina. Ovako ide: “Jučer, još se srećom osmjehiv’o dan. Danas, izgubih biser u travi. Zalud mi ga je tražiti, znam. Ali, ja isto tako znam da će sutra doći netko drugi, naći moj biser i dosnivati izgubljeni san.” Uplašila sam se te pjesme i nisam znala odakle mi je došao taj glagol - “dosnivati”.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: