EKSKLUZIVNA REPORTAŽA

'MI NEMAMO NOVCA ZA BIJEG U EUROPU' Siromašni Sirijci u borbi za goli život pod izbjegličkim šatorom

Ovdje stanarinu plaćamo sto dolara na mjesec, radimo u polju i nešto zaradimo da se prehranimo. Da smo imali 3000 dolara, i mi bismo se pokušali probiti do Europe. Ali bolje je i ovako nego da nas u Siriji ubiju ISIL-ovci. Oni su gori od Asada...
 Hrvoje Ivančić








Kad zora proviri iza brda, sunce udari o bijeli šator, a mnoštvo djece izleti na ono što bi se moglo nazvati ulicom, a u stvari je šljunčani put koji naselje dijeli po pola. Zube peru u zajedničkom toaletu, dok majke kuhaju čaj na plinskim bocama. Na improviziranom igralištu jedna je probušena lopta, a u tijeku su “praznici” koji traju unedogled.

Nalazimo se u kampu Minija 35 u Libanonu, pored grada Tripolija. Naziv kampa nije suviše domišljat jer nazvan je po selu pored kojeg se nalazi, ali dodan mu je broj jer takvih je u okolici nekoliko desetaka. Ovaj je po redu trideset i peti. U njemu se nalazi oko tristo izbjeglica iz Sirije. Nije bilo teško pronaći obitelj spremnu za razgovor. Ušli smo u šator Ahmeda (35) iz sela Al Ašrani pored sirijskoga grada Hame.

S obitelji je izbjegao 2011. zbog straha od Vladinih snaga. Bilo je to na samom početku prosvjeda protiv vlasti, u vremenu kad je režim bez milosti progonio svakog s drukčijim mišljenjem. U međuvremenu se retorika vlasti promijenila, ali gorki okus u ustima mnogih ostaje i dalje.

Kamp Minija 35 bitno je manji od dobro organiziranih kampova u Jordanu i Turskoj. U Miniji je sve tiho, mogli bismo reći i zabačeno jer teško ga je pronaći, na kraju malenog šljunčanog puta, od glavne ceste prema Sredozemnom moru.

“Stanarinu plaćamo sto dolara mjesečno jer ovo je privatno zemljište. Imamo vodu, povremeno dolaze nevladine organizacije da djecu uče čitati i pisati. Pomažem ljudima u polju i ponešto zaradim kako bih mogao platiti stanarinu za sebe i svoju osmeročlanu obitelj”, kaže Ahmed.

Moglo bi se učiniti kako je ovo svojevrsni jeftini bungalov jer nalazi se tik do mora, ali gadno bismo se prevarili. Zarađivanje na mukama drugih nije novost, izgleda da su igru prihvatili svi. Imaju li izbora?

“U početku demonstracija protiv režima u našem je selu bilo mirno. Mnogi se nisu slagali s vlastima, ali ipak smo nekako ostali na svojim mjestima”, kaže Ahmed koji ne želi otkriti pravo ime zbog straha jer u selu je ostao njegov stari otac.

“Kad su demonstracije iz susjednog sela prošle kroz Al Ašrani seljani su se pridružili. Tad smo shvatili da među demonstrantima postoje ljudi iz državnih službi koji su snimali prosvjednike. Od sljedećeg jutra mnogi su odlazili na ispitivanje, neki su bili pretučeni, a poneki se uopće nisu vratili. To je izazvalo bijes stanovništva. Mlađi su se počeli organizirati u lokalne oslobodilačke brigade, a većina je zbog straha napustila zemlju. Već sam ranije radio u Libanonu pa mi je bilo lakše. Prvo sam ovdje poslao svoju obitelj pa sam na kraju i sam otišao. Bili su to tjedni puni neizvjesnosti. Pogotovo prilikom prolaska pored kontrolnih točaka kad ti se ruke tresu i oblijeva te znoj zbog straha od smrti”, govori Ahmed.

Danas, četiri godine poslije, nakon što su sirijsku revoluciju ukrale islamističke brigade i internacionalni mešetari, trgovci oružjem i naftom, Ahmed tvrdi kako samo želi mir. “Kad bih morao birati izmeđi ISIL-a i Bašara Al-Asada, odabrao bih Asada, tu nema dileme”, kaže.

Ispričao je kako su borci ISIL-a upali u selo ubrzo po izbijanju demonstracija. Kaže kako su bili bolje organizirani i imali su jaču logistiku i da su upravo zbog toga pridobili nekoliko boraca. Kao da su planirali vrijeme i mjesto gdje će se pojaviti. Danas nije nepoznato da je ISIL planirao akcije u Siriji vrlo detaljno, da su vrbovali mladiće iz sirijskih sela i gradova koji su za njih prikupljali informacije s terena. Informacije su uključivale sve detalje o najbogatijim obiteljima, o ekonomskim kretanjima, o zadovoljstvu odnosno nezadovoljstvu naroda. Na taj način odlučili su gdje napasti.

Izbjeglice iz kampa Minija 35, kao i iz ostalih kampova u Libanonu, pokušavaju preživjeti pomoću malih svakodnevnih poslova. Zbog toga ruše cijenu rada u Libanonu te kod lokalnog stanovništva izazivaju otpor. Povratak u Siriju, koja je rastrgana hijenama rata, djeluje kao nemoguća misija, ali uz ostanak u Libanonu to im je jedini izbor. Novca za odlazak na daleki put u Europu nemaju.

Sirija koja je prije početka rata 2011. imala oko dvadeset milijuna stanovnika danas se bitno smanjila. Oko osam milijuna su raseljeni unutar zemlje, a nešto više od četiri milijuna izvan nje. U Turskoj se nalazi približno dva milijuna izbjeglica iz Sirije, u Libanonu nešto manje od dva, a u Jordanu oko 600 tisuća. Manji broj izbjeglica smješten je u Egiptu, Iraku i Alžiru, a u Europi ih se nalazi oko 250 tisuća.

Glavni grad Sirije Damask, prema službenim podacima, ima tri milijuna stanovnika, ali ta brojka odavno je prijeđena. Prije deset godina upotpunile su je izbjeglice iz Iraka, a danas prognanici iz Sirije.

U parkovima Damaska nisu rijetkost svađe za dobro mjesto ispod palme ili kakvog grma gdje se može saviti improvizirani šator. Prognanici stižu iz dana u dan i teško ih je odmah smjestiti u kampove. Djeca trčkaraju, prose i preživljavaju uz igru. Ulicama prolaze građani, žuti taksiji jure i biznis na prvu teče uobičajeno. No iznad ulica se osjeća težak zrak, neizvjesnost koju vjetar nosi iz predgrađa što su ih okupirali militanti.

Od početka sukoba zemlja je izmrcvarena, izrovana stotinama tisuću granata; gradovi prelaze čas u ruke pobunjeničkih skupina, čas u Vladine. Pobunjeničke skupine, od kojih su najveće ISIL (na arapskom Daeš) i Front al-Nusra, drže velik komad Sirije. ISIL praktički vodi paralelnu vladu iz istočnoga grada Rake. Sukobi među ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kad sklapa pakt, teško prate i najupućeniji analitičari.

Ni glavni grad nije pošteđen borbi i razaranja. Trenutačno zauzima trećinu teritorija koji kontroliraju Vladine snage, tj. Sirijska arapska vojska i odane joj milicije, poput Hezbolaha, naoružanih formacija stranke Bat, Fronta za oslobođenje Palestine. Kad bismo na zemljopisnoj karti označili dijelove Damaska pod okupacijom, odnosno one u kojima se vode borbe, lako bismo zaključili da je grad u okruženju; na terenu međutim stvari funkcioniraju drukčije, ovdje je riječ o nekonvencionalnom ratu prepunom nepoznanica. Javni prijevoz, primjerice, normalno funkcionira na liniji razgraničenja – autobusi prolaze cestom koja predstavlja granicu i siječe četvrt na dva dijela. Južna predgrađa donedavno su bila mirna, što je bila posljedica primirja između Sirijske vojske (SAA) i Sirijske oslobodilačke vojske (FSA).

Pri izlazu iz grada razrušena su naselja, zgrade sravnjene sa zemljom, bez traga života. Prevlast u zraku Vladinim snagama omogućuje konstantno bombardiranje pobunjeničkih područja.

“Sad je još dobro. Prije pola godine struju smo imali samo tri sata dnevno”, objašnjava Muhamed (45), koji radi kao recepcionar, a iz južnog se predgrađa doselio u centar radi ulaska pobunjenika. “Ljudi jednostavno nemaju dovoljno novca i bore se da prežive do kraja mjeseca. Zato su ulice noću prazne, ne toliko zbog sigurnosti: mislim da je grad dosta dobro osiguran, patrole su na svakom uglu. No svakodnevno sve poskupljuje. Cijene struje, benzina i hrane rastu, a plaće se smanjuju. Prije rata dolar je vrijedio pedeset funti, danas 250”, kaže Muhamed.

Život u glavnom gradu funkcionira normalnije nego u ostatku zemlje, no svejedno ga mnogi napuštaju. Izbjeglice u kampovima susjednih zemalja u većini su tamo još od samih početaka sukoba, kad su počele žestoke demonstracije protiv autokratskog režima Bašara Al-Asada i u najvećem broju slučajeva nisu se slagali s politikom režima. Danas ispada kako je autokratski režim ipak manje zlo od islamističkih brigada koje su ukrale sirijsku revoluciju i svojim djelovanjem proizvele još veći egzodus stanovnika ove nekad stabilne zemlje.

Kamp Zatari u Jordanu veći je od svih kampova nastalih po izbijanju sukoba u Siriji. Godine 2013. u njemu je živjelo čak 180 tisuća izbjeglica da bi se danas taj broj prepolovio zbog otvaranja drugih kampova u zemlji. Žene i djeca čine oko 80 posto kampa, nešto malo muškaraca su starci, a ima i onih mlađih. Iako je u početku rata podrška Sirijskoj oslobodilačkoj vojsci bila dosta visoka u kampovima, danas ondje vlada zbunjenost nastala ulaskom ISIL-a, ali i nastajanjem drugih pobunjeničkih skupina koje se ponašaju kao bande, kontrolirajući svaka svoj okrug ili četvrt grada.

Prodavač pilića koje nabavlja od partnera Jordanca izvan kampa kaže da u Europi i životinje imaju bolji tretman. No moramo imati na umu da se radi o izvanrednoj situaciji i da je Zatari ipak kamp, a ne hotel. Uvjeti su za razliku od mnogih sličnih kampova, u Africi na primjer, daleko bolji. Nesreće su sastavni dio svakodnevice. Kako od liječnika saznajemo, najčešće su nesreće s opeklinama jer kava i čaj kuhaju se u plastičnim šatorima koji su krcati ljudima, a ti se šatori lako zapale. Liječnici na pedijatriji kažu kako su najčešće bolesti djece problemi s dišnim putovima pa kožne bolesti i dijareja. Jedna liječnica dnevno pregleda 50-ak malih pacijenata.

Nako početka krvavog građanskog rata u Siriji, izbjeglice su se raspršile u susjedne zemlje, najviše u Libanon, Tursku i Jordan. U Jordanu ih je, pretpostavlja se oko 600 tisuća. Kamp Zatari zbog blizine granice centralno je mjesto u koje izbjeglice dolaze, ali isto tako i svakodnevno odlaze. Natrag u Siriju ili u neku drugu zemlju, ovisno o poznanstvima koja imaju.

Probijajući se kroz “kvartove” kampa Zatari, kroz mnoštvo bijelih šatora ili malenih stambenih kontejnera između kojih se ljudi trgaju oko cisterne za vodu, može se vidjeti bazični život svake obitelji izbjegle iz Sirije. U jednom od takvih šatora živi i Abu Talib koji je nedavno napunio 93 godine! Vitalni starac sa ženom je izbjegao iz sela pored grada Dare.

“Krenulo je s prosvjedima. Kasnije su počeli prštati meci pa granate. Moja druga žena poginula je na mjestu zajedno s moje dvoje djece od 14 i 10 godina! Mi smo se, zajedno s ostatkom sela, sakrili u okolne špilje gdje smo živjeli godinu dana. I evo nas sad napokon u kampu”, pripovijeda kroz suze Abu Talib u bijelom šatoru, među stotinama muha koje vrebaju ono malo kruha i masla u bijeloj plastičnoj vrećici.

“Kad bi borbe prestale, neki od nas su oprezno izlazili iz špilje, dolje u selo ne bi li našli hranu. To što su donijeli, to smo jeli. Imali smo i nekoliko koza koje su davale mlijeko, a brstile su okolno grmlje. Bila je to sva prehrana tih godinu dana. Čak smo se i privikli na taj život. Barem nam je pružao kakvu-takvu sigurnost. Nije me briga za njihove ratove, borbe i previranja. Ja sam starac, dosta mi je toga, želim samo dostojan život bez straha hoće li moja djeca dočekati sutra.”

Sirijci, trgovci kakvi jesu, snašli su se i kamp pretvorili u pravi grad u kojem se kupuje i prodaje, u kojem se ljudi vjenčavaju i rađaju se djeca. Zbog velikih vrućina tek rođenu djecu liječnici hlade prenosivim klima-uređajima. Čuvari i osoblje kampa prilagodili su zakone tako da iz kampa može izaći svatko tko ima nekoga “vani” da za njega garantira. Na taj način spretniji izlaze, kupuju robu i prodaju je u privremenim trgovinama. Cijena je viša od redovne. U kampu nalazimo četiri klase ljudi. Postoje oni koji imaju novac i koji sebi mogu priuštiti više komoditeta od ostalih, postoje snalažljivi s vezama koji se bave komercijalom, pomoćnici osoblja kampa te oni koji osim golog života nemaju bog zna što.

Većina izbjeglica kampa Zatari dolazi s juga Sirije, iz grada Dara. Upravo su tamo započeli prosvjedi za političke promjene, tj. protiv aktualne vlasti. Nevolje na Bliskom istoku nisu započele tek s ratom u Siriji. Kolonijalna podjela teritorija po raspadu Osmanskog Carstva, započeta ugovorom Sykes-Picot iz 1916., uspostavljanje država bez stvarnog nacionalnog identiteta, uspostavljanje države Izrael i egzodus Palestinaca 1948. samo su neki od momenata koji su prouzročili stanje kakvo je danas.

Dobar dio stanovnika Bliskog istoka živi u kampovima. Palestinci su npr. izbjeglice već treću generaciju. U Jordanu ih ima oko dva milijuna, u Siriji i Libanonu po pola milijuna. Upravo se u palestinskim kampovima u Libanonu već desetljećima kreće s ilegalni transport ljudi u Europu.

Proces na prvi pogled izgleda dosta jednostavno. Dovoljno je pronaći tzv. brokera koji će migrante upoznati s krijumčarima i posrednicima u procesu prelaženja granice. Dogovori se cijena, koja često varira od 3000 do 6000 dolara. Sudbine mnogih koji pokušavaju proći preko granice ostaju zapečaćene u modrom grobu ili u nekom od zatvora susjednih zemalja, a često ih se vrati natrag u kamp.

Salman iz kampa Nahr el-Bared opisuje svoj pokušaj emigracije u Europu, koji je završio neslavno. “Bilo je jednostavno strašno. Nitko nije očekivao takvu muku. Kad smo već stigli u Tursku, na pola puta do ulaska u Europu, preko Grčke, krijumčari su me počeli ucjenjivati. Bili smo izručeni ljudima koju su me uputili na prastari brod zajedno s još 60-ak migranata, nakon što su nas u stanu držali punih šest dana. Stari je brod iz luke Izmir isplovio noću, no pošto je registriran tek za 40 ljudi, pokvario se. Plutali smo i pokušavali popraviti motor da bi napokon naišli ribari i pomogli nam u povratku na obalu. Nazvao sam čovjeka koji je sve organizirao i pitao ga zašto se to dogodilo i kako ćemo nastaviti put. Rekao mi je da je u lancu predaje novca njemu isporučeno premalo i da svaki migrant mora dati još 500 dolara kako bi sigurno stigao u Grčku. Kad su nam uzeli ono malo novca što smo imali, a mnogi nisu imali dodatnih 500 dolara, krijumčari su nas predali turskoj policiji”, kaže Salman koji je pokušao doći u Europu već tri puta.

Dok se mnogim građanima Hrvatske čini kao da je izbjeglička kriza počela tek nedavno, s nadiranjem izbjeglica na granice Europe s juga, prema Balkanu kroz Makedoniju, istina je mnogo složenija.

U Europi se već nalazi oko 250 tisuća izbjeglica iz Sirije, ali taj broj je malen usporedimo li ga s izbjeglicama i tražiteljima azila iz drugih regija, ponajviše sjeverne i subsaharske Afrike. Prema podacima UNHCR-a trenutačno se na svijetu nalazi 60 milijuna ljudi spremnih da se otisnu u nove krajeve. Tijekom 2014. azil je u Europi zatražilo 600 tisuća ljudi.

Od 2000. godine 30 tisuća migranata i izbjeglica izgubilo je život pri pokušaju dolaska u Europu. Samo u prva četiri mjeseca ove godine poginulo ih je 1700. Većina njih dolazi iz sjeverne Afrike u Italiju ili Španjolsku te iz Turske na grčke otoke. Zbog konstantnog nadiranja novih izbjeglica, jedan dio njih uputio se kroz srce Balkana na put do Njemačke. Njemačka ima vrlo dobru integracijsku politiku te potrebu za stranom radnom snagom. Iako je put od Sirije do Njemačke dug i skup, izbjeglice koje su krenuli očito za to imaju novca. Oni koji ga nemaju ostaju u jednom od brojnih kampova susjednih zemalja ili u samoj Siriji.

Sigurno da Europa ne može primiti sve unesrećene iz zemalja koje su pogođene ratom – Sirija, Irak, Libija, Afganistan, Južni Sudan, Jemen, Srednjoafrička Republika, Somalija – ali ona mora snositi odgovornost za svoje postupke i suočiti se s činjenicom da je upravo francusko i talijansko upletanje razorilo Libiju i prouzročilo kaos. Da je Irak razoren nesmotrenom politikom SAD-a i saveznika, prvenstveno Britanije, a Sirija je mrcvarena pomalo, zbog silne želje da se makne neposlušni diktator Bašar Al-Asad. Saudijska Arabija i Katar glavni su sponzori militantnih skupina koje se bore protiv režima. Tu odgovornost snosi i Hrvatska kao dio koalicije u borbi protiv terorizma.

Tijekom 2012. i početkom 2013. nekoliko je stranih promatrača na videomaterijalima iz Sirije prepoznalo vojnu tehniku s prostora bivše Jugoslavije. Uz neku koja je mogla doći iz bilo koje od nekadašnjih jugoslavenskih republika, pojavilo se i oružje razvijeno tijekom i nakon Domovinskog rata, što izravno ukazuje na Hrvatsku kao izvor. U to vrijeme zabilježen je velik izvoz rabljene vojne opreme iz Hrvatske u Jordan.

Vojna oprema iz Hrvatske pronašla je svoj put do pobunjeničkih snaga u Siriji, s ciljem da se pridonese rušenju režima Bašara Al-Asada. Umjesto da ostvari cilj, oružje je još dodatno produbilo kaos u toj zemlji. Umjesto da izbjeglice odbijamo skupim čuvanjem granica, jednostavnije ih je smjestiti i pružiti im utočište. Tim se rješavamo brutalnih scenarija poput onog u Austriji gdje se u hladnjači ugušio 71 prognanik. Zaustavljamo šverc ljudima i stvar stavljamo pod kontrolu. No najefikasnije od svega je zaustaviti sukob na Bliskom istoku.

I Hrvatska je dužna preuzeti teret brige o izbjeglicama. Humanost na kojoj počiva ideja ujedinjene Europe upravo dolazi na test. Ako se pokaže da će ekstremizam prevladati i humanost se utopiti s izbjeglicama, u dubokim vodama Mediterana, tad i ideja Europe pada u vodu i nestaje zauvijek.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 04:50