MARIO HEZONJA 'Ne vraćam se više u Europu, samo kad me Hrvatska zove'

Išao je u osnovnu školu Marina Držića, na Ilijinoj glavici, u Dubrovniku. Na putu od kuće do škole je košarkaško igralište u kvartu Sedam smrtnih grijeha. Tu bi zastao svaki put prije škole. Uzeo bi loptu u ruke. U većini slučajeva bio je sam. Prvo bi napravio nekoliko prodora i polaganja, pa nekoliko puta šutnuo nakon driblinga, a na kraju pokušao pogoditi nekoliko slobodnih bacanja. Često mu se događalo da bi zaboravio na vrijeme te vidjevši koliko je sati, kako je malo ostalo do početka nastave, tek nekoliko minuta, uvijek je morao trčati kako ne bi zakasnio na početak prvog sata. Nakon škole opet je trčao: natrag na igralište. I opet isto. No tada nije gledao na sat. Igrao bi sve dok iz kuće ne bi povikali: Dolazi više!

Došao bi kući, pojeo bi nešto na brzinu te odmah pitao: “Mogu još malo do igrališta?”

“A kad ćeš učit?”, upitali bi ga, a njegov odgovor je bio gotovo svaki put isti: “Kad se vratim.”

Mario se s igrališta vraćao kasno, a iduće bi se jutro dizao rano. Najvažnije mu je bilo zauzeti koš prije drugih te igrati. I dok je drugima nakon nekog vremena bilo dosta loptanja pod obručima, njemu nikad. Uza sve, trčao je svaki dan na trening. Trenirao je u dvorani s vršnjacima, ali paralelno i s prvom ekipom Dubrovnika.

Ovo je tek jedna od slika iz života najbolje plasiranog Hrvata u povijesti na NBA draftu. Hezonja je, naime, ove godine izabran kao peti od strane Orlando Magica te bi krajem listopada, kad počne nova sezona NBA lige, trebao postati prvi Dubrovčanin, a 15. Hrvat, koji je zaigrao u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta.

Prve košarkaške korake Mario Hezonja, koji je rođen 25. veljače 1995. godine u Dubrovniku, napravio je prije deset godina. Sa samo 14 godina debitirao je za seniorsku momčad Košarkaškog kluba Dubrovnik u A-1 hrvatskoj ligi, a već iduće godine otišao je u Košarkaški klub Zagreb. “No zbog loma noge i mononukleoze neko vrijeme sam bio izvan terena. Nije bilo lako tada”, priznat će.

Sa Zagrebom je osvojio juniorsku Euroligu. S reprezentacijom Hrvatske do 16 godina bio je prvak Europe i MVP prvenstva. Zaigrao je i za prvu momčad Zagreba. Potom je sa 17 godina otišao u Barcelonu.

S hrvatskom reprezentacijom do 17 godina osvojio je na Svjetskom prvenstvu broncu. Debitirao je vrlo brzo za prvu momčad Barcelone. Nakon sezone u kojoj je s Barcelonom bio prvak Španjolske i sudionik Final Foura Eurolige, bilo je to 2014. godine, imao je debi za A-reprezentaciju Hrvatske i to na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. A ove je godine taj 202 centimetra visoki Dubrovčanin, bek šuter, zaključio epizodu u Barceloni te otišao u NBA i Orlando Magic.

“Lako je sada govoriti kad je sve ispalo odlično, kad sam stigao do željenog cilja, igranja u NBA-u”, govori Hezonja ekskluzivno za Globus. “Iskreno, taj prvi korak, odlazak iz Dubrovnika u Zagreb, i nije bio nešto strašan jer - opet si kod kuće. Ako što i krene po zlu, sjedneš u autobus i vratiš se, i to kad te god volja. S druge strane, odlazak u Barcelonu bio je težak i totalno drugačiji od tog odlaska u Zagreb. Ipak je to bila druga država, drugi jezik. A i to je opet bilo ništa u usporedbi sa sadašnjim odlaskom u Orlando.”

Iako je za prvu momčad Barcelone igrao tek dvije sezone, makar su svi smatrali kako je trebao igrati više, te iako on sam neće skakati od sreće na spomen katalonskog velikana, ipak je uspio ostaviti trag i u momčadi iz Blaugrane. Početkom godine Mario je izjednačio rekord španjolske lige. Stavio je hladno osam trica iz isto toliko pokušaja. Od toga su dvije, tri bile “iz aviona” te je svoje ime upisao uz imena četvorice kojima je to prethodno pošlo za rukom. Našao se “Mali” iz Sedam smrtnih grijeha u društvu Oscara Smitha, Saše Đorđevića, Igora Rakočevića i Taquana Deana.

Raspisala se tada o njemu čitava Španjolska, ali i svjetski mediji. Ako bismo sve te tekstove pokušali sažeti u jednu rečenicu, bilo bi to: “Mali je čudo!”

Zatim, bio je MVP (najkorisniji igrač) kola, a nekoliko puta je potpisao potez kola. Gotovo je bio neizostavan u TOP 7 akcija svakog kola. Zbog njega su protekle sezone NBA skauti češće bili u Europi nego kod kuće prateći utakmice sveučilišne košarke. Dolazili su ga gledati, trčali su za njim po Europi. Kamo Barcelona i Hezonja, tamo i oni.

Marijev otac Roni bio je jedan od najboljih vratara u mlađim uzrastima Vaterpolskog kluba Jug 80-ih godina. I dok je trenirao vaterpolo, u Gružu i Kuparima, Ronija su zamijetili u Košarkaškom klubu Jug, današnjem Dubrovniku. Pokušali ga privoljeti da dođe pod koševe. Predispozicije su mu bile sjajne. Viši od dva metra. Skočan. Brz. U tome su nakratko bili i uspjeli. Ali, Košarkaški klub Jug je bio u to vrijeme, krajem 80-ih, član Dalmatinske lige, dakle, najnižeg ranga. Mlađi uzrasti bi na godinu odigrali utakmica koje su se mogle izbrojati na prste dvije ruke. Zapeli bi već na prvom koraku. Naime, u Dalmaciji je konkurencija u to vrijeme bila prejaka. Pored Jugoplastike, Šibenke i Zadra dubrovački klub nije mogao ama baš ništa i to je Ronija, iako je dominirao pod koševima, zadržalo među vratnicama, u bazenu.

“A za razliku od tate, koji je igrao vaterpolo, kratko košarku, ja sam trenirao sve i svašta dok nisam počeo igrati košarku”, kaže Mario.

Već na svom prvom košarkaškom treningu Mario je skrenuo pozornost na sebe. Pero Jejina, koji ga je trenirao u mlađim uzrastima Dubrovnika, isticao je: “Mario je isti otac. Ima odlične predispozicije. Zar nisu američki skauti to istaknuli kad su ga vidjeli na kampu u Trevisu? Njemu su predvidjeli veliku NBA karijeru.”

Već nakon prve utakmice “Super Marija” za Dubrovnik bilo je jasno kako je on za dva koplja ispred svoje generacije. Ostalo je zapisano kako je nakon svake utakmice Jejina znao reći novinarima: “Izvadite koševe ostalih, a onda oduzmite od ukupnog broja. Tako je lakše.” Mario je znao ubaciti i tri četvrtine svih koševa za mlađe kadete, potom i za kadete Dubrovnika. Međutim, Jejina nije posebno isticao učinak malog Hezonje, tvrdeći kako on može još daleko bolje.

Jedna je priča iz kasne jeseni 2008. godine. Bilo je hladno. Stradun je tih dana bio prazan. Tu i tamo bi se našao pokoji stranac u šetnji najpoznatijom dubrovačkom ulicom, a tada je svoj prvi đir Stradunom napravila Gordana Bedalov. Bivša velika nada hrvatske košarke, koja je bila u Americi, vratila se u Hrvatsku te stigla u Gospino polje i zaigrala za Ženski košarkaški klub Ragusu. Nije u Dubrovnik stigla sama. Nekoliko dana poslije nje stigao je Dejon Prejean, tamnoputi Amerikanac. Zaljubljen do ušiju u Gordanu, kao i ona u njega. Kako su oboje voljeli i igru pod obručima, a kako je Dubrovnik tada imao prvoligaša u obje konkurencije, ne samo ženskoj već i u muškoj, Prejean se priključio treninzima Dubrovnika.

Direktno je s aviona stigao na svoju prvu utakmicu za klub iz Gospina polja. Igrao je u kup-utakmici protiv Kvarnera. Kakav je igrač, bilo je jasno već nakon nekoliko minuta. Dubrovnik je, istina, izgubio tu utakmicu, ali je dobio veliko pojačanje. Mnogi su se odmah pitali “tko je ovaj Didi?” - kako su ga zvali od milja. Otkrio je Didi kako je u rodnoj Kaliforniji počeo igrati košarku za srednjoškolsku ekipu. Potom kako je otišao na sveučilište na Floridi gdje je upoznao Gordanu. Nakon toga je sezonu proveo u dresu California State Universityja. Nije bio loš. Pokušao je zaigrati u NBA-u. Bio u kampu Los Angeles Lakersa. Nije prošao.

Uglavnom, Didi je na kraju došao u Gospino polje. Na treningu je prvi put vidio Marija Hezonju, tada 13-godišnjaka. I uzme Hezonja loptu, digne se s nekih osam metara te pogodi tricu.

“Tko je sad ovaj, je... ti sve!”, izustio je Didi. Potom je Hezonja i zakucao, a Amerikanac mu je odmah nalijepio nadimak: “Bijeli Jordan”.

Zahvaljujući Didiju, kojem osmijeh nije silazio s lica, Dubrovnik je kroz A-1 ligu izborio nastup u Ligi za prvaka A-1 hrvatske lige te su u Gospino polje stigli Cibona, Zadar i ostali najbolji hrvatski klubovi. Za utakmicu s Cibonom sa sjajnim Alanom Andersonom tražila se karta više. Zanimljivo, Velimir Perasović je te sezone bio na klupi “vukova”. I dok je čekao da igrači napuste svlačionicu te i on krene prema klupi dvorane u Gospinom polju, pored njega je prošao jedan “mali”.

Opet povijest. Perasović je upitao gledajući Marija Hezonju: “Mali, što ti radiš tu, što nisi u školi?”

Na parketu nije bilo dileme tko je bolji. Cibona je ostvarila uvjerljivu pobjedu. Onaj “Mali” je zaigrao na kraju. Ušao, primio loptu na osam metara, digao se i pogodio. Digao mnoge sa svojih mjesta. Tim prvim potezom oduševio je sve. Baš kao što je uspio Didija na prvom zajedničkom treningu, a bio je tek osmi razred osnovne škole.

“To je bilo jedino što sam mogao napraviti u tom trenutku, šutnuti. Tek poslije sam mogao ulaziti u kontakt sa starijim igračima... Zbog toga je ta utakmica protiv Cibone u Gradu, te utakmice u dresu prve momčadi Zagreba u Ligi za prvaka i doigravanju, nešto sasvim drugo. Neki drugi svijet u odnosu na ovo danas”, pojašnjava.

Na isti način Hezonja je debitirao za prvu momčad Zagreba. Ivica Burić je bio trener prve momčadi kluba iz Trnskog. Hezonja je ušao u igru u završnici polufinalne utakmice protiv Zadra koju su “mravi” uvjerljivo dobili u Višnjiku. Opet je “hladno stavio tricu”.

“Mario voli košarku. Non-stop je na treningu. Mogao bi igrati od jutra do mraka. Samo da mu je lopta u ruci. O drugom i ne razmišlja”, znala je govoriti njegova majka Perica.

“Dvorana i škola, lopta i knjiga. Škola je važna, ali ja više volim košarku. Ona je meni na prvom mjestu”, govorio je Mario. Naravno, njegovoj majci se ta izjava nije previše svidjela.

“Mario je u zadnje dvije godine napravio veliki iskorak, sazrio je, njegove tjelesne predispozicije su danas kvaliteta, njegovo tijelo je sposobno igrati košarku na najvećoj razini, igrati u najjačoj ligi svijeta, NBA-u. Tehnički je dosta napredovao u Španjolskoj, popravio igru s loptom i igru bez lopte. Prije se najviše oslanjao na šut, a sad može sve. U ovom trenutku je jedan od najvećih potencijala u svijetu košarke”, isticao je Darko Kunce, čak 15 godina trener prve momčadi Košarkaškog kluba Dubrovnik, koji je u ljeto 2010. digao sidro kada je postao profesionalac u Hrvatskom košarkaškom savezu. Kunce je Marija Hezonju upoznao na treningu školske ekipe.

Mario je odskakao od ostalih. Ne toliko fizički koliko pojavom. U drugom polugodištu sedmog razreda osnovne škole već je trenirao sa šest godina starijima, generacijom igrača rođenih 1989. godine i mlađima. Vrlo brzo i sa seniorima. I, bilo je pitanje dana kada će otići.

Želio je to, želio je igrati s boljima, u jačoj konkurenciji, to je bila njegova želja. Otišao je nakon završene osnovne škole. Pravac Zagreb, u Košarkaški klub Zagreb. No, bilo je jasno kako ni u Trnskom neće dugo ostati. Poziv iz FC Barcelone nije mogao odbiti.

U Blaugrani kratko je igrao za B-momčad. Već nakon prvih utakmica je i tamo svima bilo jasno kako je pitanje dana kada će zaigrati za prvu momčad. Dogodilo se to 30. studenoga 2012. u Istanbulu, u euroligaškoj utakmici protiv Bešiktaša. FC Barcelona je slavila. Tada 17-godišnji Hezonja je za 12 minuta igre ubacio pet koševa, ima dva skoka i ukradenu loptu.

Već nakon prvih utakmica za prvu momčad Barcelone počelo se pričati kako je Hezonja “vragolasti Denis”, kako ga je teško trenirati, kako se ljuti na trenera kada ga zamijeni.

Međutim, oni koji su ga poznavali, znali su kako je zaigran te kako te ocjene dolaze odatle što se na njega gledalo kroz prizmu momčadi kojoj pripada, zaboravljajući koliko Mario ima godina.

“To su bile normalne reakcije dječaka koji bi htio odmah imati sve, a što je nemoguće”, govorio je tada Kunce, koji je s Marijem prošao mnogo toga. Znao je Kunce dodati kako će i to s vremenom doći na svoje. Isticao je kako njegova negativna reakcija nije usmjerena na nikoga drugog već na njega samog, kako se on ljuti na sebe kad ne ide dok njegove gestikulacije, odmahivanje rukom, svatko tumači na svoj način, te kako ima i onih zlonamjernih koji to protumače negativno.

Mario je takav bio na prvom treningu. Takav je i danas. Samouvjeren. Zato je danas tu gdje jest. Fascinira njegovo fotografsko pamćenje. Sjetit će se što je bilo prije nekoliko godina, što je tko rekao u jednom trenutku, što je tko odigrao u drugom. Jedan je od rijetkih igrača koji razmišlja o svakom detalju, koji će postaviti milijun pitanja, a zašto je to ovako, a zašto je onako, je li trebalo ovako ili onako. To su stvari koje ga čine posebnim.

Poseban je i po tome što će uvijek po povratku s natjecanja u Dubrovnik, čim spusti kofere u sobu, uzeti loptu, nazvati svoje staro društvo te otići na igralište u Sedam smrtnih grijeha. Zbog toga će mnogi reći kako je vjerojatno i bilo većih talenata od njega, ali kako toliko želje za igranjem, toliko volje za radom, tj. treniranjem, nitko nije imao.

Kunce se prisjetio kako je nakon osvojene zlatne medalje na Europskom kadetskom prvenstvu 2011. dozvolio igračima izaći u grad do ponoći, ali kako Mario nije htio nakon večere ići u šetnju te nije bilo za očekivati kako će drugi poći kad on, MVP prvenstva, neće.

“Ujutro se rano putuje, trebamo se odmorit”, rekao je, a jutro nakon povratka već je bio na treningu. I to su stvari koje su ga dovele gdje jest i to će ga odvesti još i dalje.

Hezonjino je shvaćanje košarke američko, košarka trenutka. On ne voli šablone. Voli igrati jedan na jedan, košarku po čitavom terenu. Može igrati već na osam metara, osam i pol od koša.

Napravit će veliku karijeru u NBA-u. Kunce se nije bojao reći prije dvije godine kako će Mario biti među deset najboljih na draftu, a početkom godine je isticao kako će na kraju ovog ljeta biti među njih pet.

“Da sam na koledžu, bio bih broj jedan na NBA draftu”, rekao je Mario još prošle godine.

Nikša Prkačin, dugogodišnji kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije, Dubrovčanin koji je nastupio na sedam Eurobasketa te na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008., za Marija će reći kako je totalno “spaljen”.

“Meni je on jedan od najdražih igrača. Ponaša se onako kako sam se ja ponašao sa 16, 17 godina, iako ja nisam u tim godinama bio takva klasa kakva je on, a on je već s 18 bio ekstraklasa. To njegovo drsko ponašanje, nepriznavanje da je netko bolji, to je nešto što se meni sviđa. Većina mu to uzima kako nešto što mu je mana, a ja sam mišljenja kako mu je to ogromna prednost. Sigurno će doći vrijeme kada će se smiriti. Međutim, najvažnije, Mario je sportaš od glave do pete, on voli košarku, ne pije, ne puši, ne izlazi, trenira pet, šest sati dnevno, čak i više, a to što je ponekad na terenu divlji, to je, smatram, prednost”, istaknuo je Prkačin, koji je 2010. zaključio karijeru u žutom dresu Zagreba. Sezonu poslije Mario je zabilježio prve nastupe za seniorsku momčad Zagreba.

U Trnskom je Hezonja upoznao Darija Šarića, Šibenčanina koji je Hrvatsku godinu prije Marija odveo do naslova europskog prvaka do 16 godina.

“Mi smo bili kolege iz školske klupe”, otkrio je Mario. Skupa su, dok su igrali za Zagreb, pohađali Turističku školu.

Tri mjeseca prije slavlja s reprezentacijom u Češkoj na EP-u, Hezonja je sa Šarićem osvojio juniorsku Euroligu u žutom dresu Zagreba. Tada je stariji Šarić bio MVP, a Hezonja uz njega član prve petorke. Na EP-u Hezonja je u svih devet utakmica, isto toliko pobjeda, bio prvo ime.

“Hrvatska je pobijedila u finalu Češku, pobjeda nije dolazila niti jedan trenutak u pitanje, ali i da se to nije dogodilo, da je kojim slučajem Češka slavila, opet bi bilo jasno tko je MVP prvenstva. Hezonja je bio daleko ispred ostalih”, pisali su i isticali svi.

Tada, sa 16 godina, sa Zagrebom je sudjelovao u osvajanju prvog naslova prvaka Hrvatske. Sa 19 je s FC Barcelonom prvak Španjolske. Kad je bio kadetski prvak Hrvatske, bio je jedan od najboljih igrača Svjetskog prvenstva za igrače do 19 godina. Istaknuo se tada i na utakmici najboljih mladih košarkaša svijeta, točnije na jubilarnom 10. Jordan Brand Classic kampu u Charlotti.

“Igrao sam pred sedam tisuća ljudi. Bilo je super sve osim što sam bio u poraženoj momčadi. Utakmicu su gledali brojni skauti. Znam da sam nakon utakmice imao više njihovih vizitki u novčaniku nego dolara”, prisjetio se toga Mario čije je zakucavanje u toj utakmici bilo proglašeno potezom utakmice.

“U Charlotti smo imali priliku družiti se s Michaelom Jordanom. Tražili su od nas da ga ne gnjavimo, međutim, priliku slikati se s njim nitko od nas nije želio propustiti. Dok sam čekao u redu za slikanje, netko ga je upitao protiv kojeg mu je igrača bilo najteže igrati. Jordan je kazao ‘protiv Dražena Petrovića’, i tada je netko kazao kako sam ja iz Hrvatske odakle je i Dražen. Potom smo se slikali skupa”, prisjetio se Mario susreta s “Najvećim”.

Sto puta će tijekom razgovora ponoviti kako je, još dok je počeo trčati za košarkaškom loptom na igralištu u Sedam smrtnih grijeha, sanjao kako će jednog dana zaigrati u NBA-u:

“To sam žarko želio.”

NBA draft je bio dan nakon što je s Barcelonom izgubio borbu za obranu naslova prvaka Španjolske, dan nakon poraza od Real Madrida u Blaugrani. Iako je imao avionsku kartu za New York, iako je sve bilo spremno, nije se na kraju našao u dvorani Brooklyn Netsa, gdje je održan draft. Mediji su se raspisali kako je trener Barcelone Xavier Pascual zakazao kazneni trening zbog poraza od Real Madrida te kako je to razlog zbog čega Mario nije otputovao na NBA Draft.

“Recimo kako se u klubu odugovlačilo sa svime, ali opet treba reći kako je sve bilo u zadnji čas, postojala je mogućnost da se ode, a da se opet ne dođe na vrijeme. I zbog toga na kraju nismo krenuli na put. Nisam bio razočaran što nisam bio na svečanosti”, kaže Mario.

Tako je u Barceloni dočekao vijest kako ga je izabrao Orlando Magic.

“Nisam znao koji bih mogao biti na draftu, koju ću poziciju zauzeti. Onih dana, ne igraš puno u Barceloni, stojiš tamo po strani, i razmišljaš - a što ako ne budem među deset, što ako budem, recimo, na 15. mjestu. Znaš, uzet će te netko, ali ne znaš tko. Međutim, s kime god sam razgovarao prije NBA drafta, svi koji su iskazali interes za mene isticali su kako mogu samo napredovati, kako nikako ne mogu biti na slabijoj poziciji. Orlando je odmah iskazao želju da dođem i budem njihov član. Međutim, kako se moglo dogoditi da budem i bolje plasiran, nije se znalo gdje ću sve do nekih 15 minuta prije početka NBA drafta. Tada su mi javili kako idem u Magic, da su me oni izabrali.”

Nekoliko dana poslije otišao je u Orlando.

“Sve je bilo drugačije nego u Barceloni, baš sve. Bio sam šokiran. Naravno, pozitivno, sa svime što sam vidio i doživio. Samo pozitiva u svim tim razgovorima. Zbog toga sam bio oduševljen. Sad sam na najvećoj sportskoj pozornici. Svi te odjednom prepoznaju. Ti prvi dani u Orlandu, kada sam igrao Ljetnu ligu, bili su sjajni, a to je, opet, čuo sam iz priča onih koji su igrali u NBA-u, ništa prema onome što će me čekati kad počne nova sezona, kad prvi put zaigram u velikim dvoranama.”

“Krivo mi je što nisam iz Zagreba odmah išao u NBA”, dodaje. “Ne mislim igrati samo nekoliko sezona u NBA-u, tj. ne mislim se vraćati u Europu.”

Izabrao je dres s brojem 23.

“Broj 23 prije mene u Orlandu nitko nije nosio. Meni taj broj ne predstavlja teret jer su ga u NBA-u nosili jedan Michael Jordan ili LeBron James. Meni je to svejedno. Nije mi bio slobodan broj 11, nije bio broj 8, a nije ni kad sam došao broj 7, koji sam htio jer sam odrastao u Sedam smrtnih grijeha.”

Uvijek iskren. Tako je na predstavljanju u Orlandu priznao kako je pogledao tek nekoliko utakmica NBA-a, kako nije zbog obveza u Barceloni mogao više.

“Ha, sad će ih biti preko glave. Čekaju nas 82 utakmice plus, vjerujem, doigravanje. Ni u Barceloni nisam znao gdje sutra igramo. Sada mi je, kad se osvrnem na igranje u Barceloni, smiješno kakav je bio raspored. Jednom se dogodilo, u petak navečer smo bili u Moskvi, a u nedjelju prijepodne na Kanarima. Međutim, takva situacija bi bila jednom, možda dva puta tijekom sezone, dok me to sad u NBA-u čeka svako malo. Ma, što svako malo. Bit će nekad utakmica svaka 24 sata, danas tu, u jednom gradu, a sutra u drugom.”

Nema zagarantiranu minutažu u Orlandu.

“Ovisiš sam o sebi. Koliko dobro budem igrao, toliko ću igrati.”

Iako je prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj debitirao za seniorsku reprezentaciju Hrvatske, u najavi Eurobasketa će istaknuti da je to njegovo “prvo veliko natjecanje za seniorsku reprezentaciju”.

“U Španjolskoj, koliko sam igrao, kao da nisam ni bio. Što se tiče Eurobasketa - a normalno, nadaš se najboljem. Dobili smo svih devet pripremnih utakmica, međutim, to treba staviti na stranu. Osobno, vjerujem kako će igra na samom prvenstvu biti mnogo tečnija nego tijekom pripremnih utakmica. Ukratko, reprezentacija je odlična, atmosfera u reprezentaciji također. Perasović je fantastičan trener. Cijeli stručni stožer i svi ostali koji su uz reprezentaciju su super. Ne volim se upuštati u prognoze. Samo ću reći kako ćemo učiniti sve što je u našoj moći. Uistinu bi bilo lijepo, nakon uspjeha u Zagrebu, vratiti se iz Francuske s dobrim rezultatom.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: