Zašto u mom filmu Hrvate spašavaju Srbi? Pa žive zajedno, preko hiljadu godina. I tako će i ostati. Ljutili se mi ili ne

Predrag Ličina opičen je tip. Skroz. Snimio je film koji se zove “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”. O zombijima. To su Hrvati. I Srbima. Oni ne mogu biti zombiji. Imaju drukčiju krv, spasonosnu. Za sebe, a mogu spasiti i zombije. Još uvijek Hrvate. Hrvati to nekako skuže, iako zombiji nemaju mozak. I onda nastane sranje. Glumi Krešimir Mikić, i Severina. Jednom riječju, blockbuster. Po definiciji. Makar to gledali samo Srbi, do posljednjeg.

Ličina je nedavno objavio i knjigu, naslova “Bljuzga u praskozorje”, u izdanju nakladničke kuće Jesenski & Turk. Također je opičena. Sve što Ličina radi je takvo. Uključujući i intervju.

Napravio si provokaciju?

- Misliš zbog naslova? Da, to će definitivno tako ispasti, ali nisam to namjeravao. Ali, ako se ovako nastavi, za 250 godina će biti i posljednji Hrvat u Hrvatskoj, a za 350 će biti posljednji Srbin u Srbiji. Neki narodi jednostavno izumiru. Htio sam upozoriti na demografsku obnovu.

Zašto si snimio znanstvenu fantastiku?

- Pa nije to samo znanstvena fantastika, ima tu horora zbog zombija i epidemije, jak element je komedija, a zapravo je najjači element tzv. zom-com. To su oni filmovi koji su jako popularni, kao na primjer “Zombieland” ili onaj genijalni norveški “Dead Snow” kad klinci odlaze na skijanje na sjever Norveške i probude zombi-naciste iz Drugog svjetskog rata, a postoji i drugi dio kada se pojave zombiji Crvene armije pa se bore protiv nacista. Postoje i indijski zombi filmovi kao “Go Goa Gone” gdje je nuspojava opake droge da ljudi postanu zombiji. Britanci su najjači u Europi, ona komedija “Cockney vs. Zombies” mi je odlična. No, kod mene ima i elemenata avanture jer glavni likovi dvije trećine filma bježe iz grada pred zombijima na slabije naseljena područja gdje je mogućnost epidemije manja, ima i elemenata romanse, pa čak i elemenata vesterna.

Danas se žanrovi preklapaju. Ja sam odrastao na takvim filmovima. Dva najbolja filma su mi još uvijek “Alien” i “Napad na policijsku stanicu”. Nema zombija, ali se dramaturški stvar preklapa - skupina ljudi bori se protiv nekog vanzemaljskog zla ili pak protiv veće skupine ljudi koja ih napada. “Napad na policijsku stanicu” više je triler nego horor samo zato što napadači nisu čudovišta, ali je jednako zastrašujuć kao “Alien”. Tu je “Južnjačka utjeha”, na istu foru, ili “Stvor”. To mi je uvijek bio vrh, manja skupina ljudi bori se protiv veće skupine ljudi ili monstruoznog čudovišta. Da li na jednom mjestu kao u “Zori živih mrtvaca”, gdje su svi u šoping-centru, ili kao u “28 dana kasnije” koji ima elemente avanture gdje se bježi iz grada. Uvijek se manja skupina bori protiv velikog zla – pravih ljudi ili čudovišta.

Super zaplet. Ti to, opisivao si, napraviš prvo kao priču pa onda stvar preraste u nešto veće...

- Pa da. Ja ustvari radim tako - da u jednoj rečenici sve opišem. Pišem stvari za koje znam da ih neću moći snimiti jer su preskupe. U ovoj mojoj zbirci ima priča gdje se Zemlja zaustavila u doba svitanja prvog zimskog dana. Ljudi onda krenu ili sumanuto ubijati od silne depresije ili raditi da zarade kako bi se preselili na Novi Zeland gdje je sunčano. I toliko rade da Hrvatska prestigne Norvešku po BDP-u. Ali to se ne može snimiti jer bi trebalo snimati svagdje po svijetu.

Što to govori o tebi? Kamo ti želiš pobjeći?

- Nikamo. O tome sam razmišljao, ali ne želim nikamo otići jer je ovdje užasno zanimljivo, jako smiješno i zabavno. Situacija u cijelom regionistanu, naročito na političkoj sceni, inspirira me da radim ovakve budalaštine koje mi padnu na pamet. Da sam sad u Stockholmu, bi li mi išta slično palo na pamet? Ne. Morao bih snimati depresivne filmove iz jednog kadra i jako razmišljati o smrti jer mi fali sunca. Ovdje je jako pogodno tlo da se šališ. Svi moramo biti jako zahvalni što živimo ovdje.

Zato što se život šali sa svima...

- Da, ali ne smiješ potonuti, razmišljati kako je ovdje dno, a kako se bolje živi u Njemačkoj. Nemaš ništa od toga. Nećeš ništa promijeniti ni ikome pomoći dok stojiš u gužvi i trubiš. Ali možeš izaći iz auta i napraviti neku dobru fotku iz te gužve. Kad sam se bavio ovim filmom, palo mi je na pamet kako se nikada ili rijetko snimaju filmovi koji se bave otkrićem cjepiva, pronalaskom lijeka. Najčešća je klasična dramaturgija: izbije epidemija, upoznamo se s glavnim junacima i oni bježe. I tu je kraj. U filmu “28 tjedana kasnije” Dannyja Boyla otkrije se da žena glavnog junaka ima antitijela i onda se film bavi time kako od nje napraviti serum. Mene je ta ideja zaokupila, kako napraviti serum. I onda sam se sjetio Srba.

Pa to je najgora podvala! Hrvate spašavaju Srbi... u Hrvatskoj!

- Pa žive zajedno, preko hiljadu godina. I tako će i ostati. Ljutili se mi ili ne. Doduše, jednom se dogodilo da je nestala Slovenija. Doduše, u mom kratkom filmu. Tako se i zvao: “Gdje je nestala Slovenija?” Ali ni Slovenci ni Srbi neće nestati iz našeg susjedstva. Ali da živim u Ukrajini, onda bih vjerojatno napisao “Posljednji Rus u Ukrajini”. Ili “Posljednji Kastiljac u Kataloniji”. A da sam nekim čudom Englez, bio bi to “Posljednji Englez u Sjevernoj Irskoj”. Tako mi je palo na pamet i da su Srbi imuni i da se iz njihove krvi radi serum.

Zabrinjavaju li te moguće reakcije?

- Ne, sve je jasno iz trailera. Bilo je reakcija nakon natječaja, pa se pojavila priča da je to film o granatiranju Knina iz kojega gay-Srbin i gay-Hrvat pokušavaju zajedno pobjeći.

Pa i to je odličan zaplet.

- Da, ali to je za autorski film dugih kadrova koji su snimljeni dokumentaristički iz ruke, možda je to čak i crno-bijeli film, formata 4:3, za festivale. Ja to ne znam snimiti. Jednom sam probao napisati ozbiljan scenarij kojim bih se probio na neki od značajnih festivala pa mi je u drugoj sceni pala atomska bomba. Jebiga!

Kakav si ti čovjek, kakva je tvoja mašta?

- Nije ograničena. Mene zovu Predrag Ličina Dobričina. Mislim da sam O.K. Idem do ekstrema. Kao u ovoj priči gdje se Zemlja zaustavi. Ili se u drugoj kugla iz svemira s bićima sa Sunca spusti u gradić u dalmatinskom zaleđu, pa Dalmatince društvo iz svemira žica vodu. I nastanu komplikacije jer se ispostavi da je potrebno toliko papirologije da im nikako ne mogu dati dva deci vode. Zapravo, sve ode prema satiri, političkoj.

Tebi je Hrvatska zabavna zemlja, zar ne?

- Pa gle, situacija je takva da se čovjek “samoubije”. Samo, budući da je glupo da se “samoubiješ”, onda ti preostaje samo da sve doživljavaš na ovu drugu foru, i okreneš na što kvalitetniju šalu i pošalicu. Sve ti mora biti smiješno da preživiš. Vidiš, ovo bi mogao biti dobar zaplet za neku priču…

Je li ti bilo teško dobiti lovu od HAVC-a?

- Film su financirali HAVC i Filmski centar Srbije. Sve je išlo školski i po propisima. Prvo natječaj za razvoj scenarija, pa razvoj projekta, pa smo na kraju dobili i pare za produkciju dugometražnog filma. Prolazilo je valjda zato što je ljudima u komisiji bilo sve smiješno. Dodatno, film obuhvaća nekoliko žanrova, a nama kronično fali žanrovskih filmova. Dok je film žanrovski, ljudi idu u kino, osobito ako je riječ o komediji, ratnom filmu ili filmu za djecu. Nedostaje nam SF-a i horora. Iz djetinjstva se sjećamo “Izbavitelja” i “Leptirice” koju je radila Televizija Beograd. Nema više horora, eventualno “Srpski film”, koji ima elemente tog žanra. Mjuzikle nitko ne radi jer je to jako skupo. “Baby driver” je primjerice polumjuzikl, a ima 12-13 pjesama. Kad bih to htio staviti u film, potrošio bih cijeli budžet hrvatskog filma za ovu godinu. Ljudi misle da puno košta eksplozija i takve stvari, a zaboravljaju koliko košta poznata muzika. A nju ne vidiš, nego samo čuješ.

Film se uskoro počinje prikazivati u kinima. Je li te frka?

- Pa film može proći spektakularno dobro ili spektakularno nedobro. Na to ne možeš utjecati, nikad ne znaš s našom publikom.

Koliko je bilo zabavno raditi “Posljednjeg Srbina”?

- Ima jedna scena, meni je jako draga, kad se glavni lik nalazi u restoranu. Jedan od likova u restoranu je i svećenik kojega glumi moj dragi prijatelj, Dejan Tiago Stanković, srpsko-portugalski pisac. Na setu je stalno hodao uokolo u svećeničkoj odori i konobarica u lokalu gdje smo snimali bila je jako zbunjena kad se pojavio i tražio kavu. Ljudi su mislili da je pravi svećenik i prilazili su mu, htjeli su razgovarati s njime. Nije mogao drugo nego razgovarati s njima, iako im je trebalo biti jasno da je glumac, a ne svećenik. Fora s njim je da je prije nekoliko godina u Zagrebu skoro iskrvario zbog čira i prilikom zahvata je primio puno hrvatske krvi. Sad razmišlja ima li pravo na hrvatski pasoš jer ima dvije litre hrvatske krvi i majku porijeklom iz Like. Fora je i što svi zombiji u filmu imaju leće napravljene od nekih mrežica koje im pokrivaju zjenice pa su vidjeli, ustvari, nekih desetak, petnaest centimetara ispred sebe, a u filmu su morali trčati. Skoro pa potpuno slijepi prvi put u životu, a trče. Nama je bilo dosta smiješno. Ali, zombiji ionako nemaju mozak, pa ne razmišljaju.

Marko Todorov / HANZA MEDIA

Koji ti je najbolji trenutak na filmu? Kad si sebi intimno čestitao?

- Onaj kad sam prošao na natječaju prije tri godine. Tad sam bio jako zadovoljan. Uvijek ti trebaju dvije do tri godine od prolaska na natječaju do snimanja, jer skupljaš lovu. Zato danas ne možeš drugo nego raditi filmove u koprodukciji, nema novca. Radi se u koprodukciji sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom ili Slovenijom, nekad i Makedonijom, ali bome i sa Skandinavcima, Talijanima. Neki su filmovi rezultat koprodukcije svih država bivše Jugoslavije, ali tako je i u cijeloj Europi. Nitko ne može produkcijski zahtjevniji film samostalno napraviti, niti jedna država. HAVC je preuzeo model financiranja od Izraela, a onda su mnogi preuzeli upravo model hrvatskog financiranja i HAVC-a, pa i u Srbiji i u Sloveniji. Na kraju se čaršija uzrujala zbog filma.

Uzrujala se i zbog bivšeg ravnatelja, zato je bivši. Sjetimo se sve one gužve, novinskih konferencija nekih braniteljskih udruga koje su između ostalog tvrdile da hrvatski film ne prikazuje Domovinski rat na način na koji bi oni htjeli. Je li i tebe to uzrujalo? Ti ovisiš o tome kako se upravlja HAVC-om.

- Ima filmova koji govore o ratu, primjerice “Broj 55” mojeg prijatelja Kristijana Milića. Problem je u tome što je čaršija odredila da ravnatelj HAVC-a mora biti smijenjen, a onda DORH ne nađe ama baš ništa zbog čega bi Hribar trebao biti smijenjen. Nakon toga više ne znaš što je sljedeće. Ako se toj čaršiji sada ne svidi Rafaelić, oni ga mogu proglasiti Srbinom bliskim npr. Pupovcu, a onda će mu trebati godina ili dvije da im dokaže da nije. Tad je kasno. Znaš, ako si političar, onda si dno, a ako si političar i još Srbin, onda si tek totalno dno. Ali ne uznemirava me to, jer uvijek nađem način da to prikažem iz nekog šaljivog kuta. A kako bi svi bolje shvatili.

Što ti znači pisanje?

- Oh, obožavam pisanje. Znaš, kad dođeš na snimanje, onda je tamo pedeset ljudi i svi oni mogu vidjeti da si kreten, da ne znaš ništa. Ali, ako si pisac, onda si sam sa sobom, nitko ne zna jesi li kreten ili nisi. Pišeš sam i samo ti vidiš jesi li budala. Pisanje me opušta, tad si pustim neku glazbu i pišem. Onda si slažem priču, kako bi to trebalo izgledati. Lakše je pisati scenarij ako imaš likove i ideju o tome kako bi to trebalo izgledati.

Kad pišeš? U pauzama između drugih poslova ili svaki dan?

- U pauzama, tad jedino mogu. Sad pišem priču o liku koji ima najluđu i najbeskorisniju, najgluplju supermoć na svijetu. Znaš ono kad ljudi razgovaraju o tome žele li rengenski vid ili biti nevidljivi? Htio sam napraviti priču o superjunaku koji ima supermoć, ali je ova sasvim neupotrebljiva. On može vidjeti budućnost, ali samo pet sekundi unaprijed. Što možeš napraviti u pet sekundi? Ništa. Ne možeš na kviz, ne možeš u kockarnicu jer se i rulet dulje vrti. Ne možeš ni kartati. Što možeš sa sasvim nekorisnom supermoći? Možeš biti golman! Taman ti je pet sekundi dovoljno da pročitaš penal, kao i udarac s ruba kaz­nenog prostora. E, o tome je priča.

Kako ti padnu na pamet takve ludosti? Ili ova o posljednjem Srbinu? Što je privlačno u zombijima, nisu baš nešto pametni likovi…

- Možda je privlačno to da smrt nije kraj. Možeš na to gledati u širem smislu i tako da je Isus bio prvi zombi. Znaš ono, umro je pa je uskrsnuo.

Da, ali Isus se uvijek prikazuje kao lijep.

- Dobro, ovo je uskrsnuće 2.0, probudim se, nisam ušminkan, gladan sam i idem jesti. U principu ljudi ne žele umrijeti, osim ovih nekoliko koji naprave samoubojstvo. Zato je možda privlačna ideja – oživjet ću, makar bio i živi mrtvac. Iako bih ja radije bio vampir jer bih vječno živio.

Naravno, pa vampiri koje vidimo u posljednjih desetak godina su jako seksi, sve je prepuno odličnih komada.

- Vampiri su uvijek seksi. Ponekad to mogu biti i zombiji. Vidiš, u posljednje vrijeme pojavili su se filmovi iz serije o izliječenim zombijima. Na Channel 4 pojavila se serija u kojoj glavni lik živi u engleskoj provinciji, slično kao u “Psi od slame”, i pokušava se priviknuti na novi život. Nema zjenica, užasno je blijed i zato svaku večer mora nanositi puder na lice i staviti leće sa zjenicama, ali ga ipak određene strukture u selu ne prihvaćaju, iako je izliječen.

Rad u Srbiji i u Hrvatskoj - što je drukčije?

- Kad je na snimanju u Srbiji pauza za ručak, svi pričaju, a u Hrvatskoj svi šute. Ide li se u pregled terena, u Srbiji svi pričaju u kombiju, užasna je galama, opuštenija je atmosfera, a u Hrvatskoj svi šute, udubljeni u svoje misli. Ali radi se jednako profesionalno u obje zemlje. U Hrvatskoj sastanci traju malo dulje jer se govori na ijekavici pa su riječi malo duže. No, svi rade na svim stranama, ima i dosta Slovenaca. Isto je i na drugoj strani Europe. Redatelj iz Stockholma ide u Oslo, ovaj iz Osla ide u Kopenhagen, onaj iz Kopenhagena ide u Helsinki, a redatelj iz Helsinkija ide u Talin, ali njima su životi mnogo dosadniji jer točno znaju što ih sutra čeka. Jednom sam snimao na Krimu. Dok je još bio ukrajinski. To je tržište. Kod nas je sve još sličnije zbog jezika. Šveđani i Norvežani se razumiju 90 do 95 posto, a mi 100 posto.

Muči li te to što ti je ovo debitantski film?

- Ne, vježbao sam se na svim reklamama koje sam radio. A nekako sam znao i da nije vrijeme. Nisam baš ni pokušavao do scenarija za kratki film, “Teleport Zovko”, koji je bio na 20 ili 30 festivala i osvajao nagrade. Pomislio sam da je možda došao trenutak za dugi film. A ako ovo bude dobro, možda napravim znanstvenofantastični mjuzikl.