Godinama u Istočnoj i Srednjoj Europi percipirana jednim od najbitnijih književnih glasova, lani je poljska autorica doživjela i veliki proboj na Zapad. Prošle je godine film “Tragovi”, za koji je napisala scenarij prema svojem romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” (u nas preveo Mladen Martić, objavila Naklada Ljevak), na berlinskom festivalu dobio Srebrnog medvjeda. Ove je godine pak u Londonu slavila kao dobitnica nagrade Man Booker International, nagrađena je njezina knjiga “Beguni”, priča o ljudima koji bježe od carskog autoriteta, od građanskog društva, od države, institucija…
U nas je Tokarczuk odavno prevođena, više doduše sporadično negoli redovito. “Begune” još nije moguće čitati na hrvatskom, ali joj je prije dva mjeseca u Hrvatskoj objavljen roman “Knjige Jakubove” (prijevod Mladen Martić, Fraktura), djelo od 900 stranica u kojem govori o židovskoj povijesti Poljske, vjerskom reformatoru Jakubu Franku, vođi židovske sekte, koji će svoje sljedbenike koncem 18. stoljeća povesti da konvertiraju na katoličanstvo. Govoreći o židovskoj povijesti Poljske, aktivistički nastupajući kao oponentica konzervativne revolucije u današnjoj Poljskoj, na sebe je navukla bijes, dobila prijetnje smrću zbog kojih je neko vrijeme imala tjelesne čuvare. Za Globus je govorila neposredno prije nego što je u Zagrebu otvorila Festival svjetske književnosti.
“Primajući Bookera osjećala sam da to nije nagrada samo mojem romanu i poljskoj literaturi, nego doista da je to nagrada cijeloj srednjoeuropskoj književnosti. Kad kažem srednjoeuropskoj, mislim na ono što vi u vašem jeziku nazivate istočnoeuropskim – Poljsku, Češku, Slovačku, Ukrajinu, Hrvatsku, Srbiju, pa čak i istočni dio Njemačke, dakle te zemlje izašle iz socijalističkog sustava. Jer, na tim prostorima književnost jest ponešto drugačija od Zapada gdje su mnogi bili iznenađeni formom kakvu imaju ‘Beguni’. Jasno je da postoji razlika u razmišljanju između Zapada i te Istočne ili Srednje Europe. Naša svježina dolazi iz naše različitosti. Mislim da se u našim književnostima rađaju nove forme, nove teme, novi načini govora o njima.”
Njezina je ideja s “Begunima” bila da opiše svijet kroz putovanje. “Imamo žanrove poput putopisa, vodiča i sličnih stvari, no većina toga više ne funkcionira, jer promijenila se dinamika. Mi putujemo jako brzo, skačemo s jednog na drugo mjesto, ubrzano, jer se stalno koristimo modernim načinima komunikacije, cijeli se kontekst putovanja, način na koji putujemo, promijenio. Pa trebamo i nove načine koji bi o tome pripovijedali. Pisala sam o tome onako kako mi je intuicija naložila. I u ‘Knjigama Jakubovim’ također sam držala drugačiju perspektivu nego što je nudi klasični roman. Pokušavam pisati novu vrstu romana, ja ga nazivam romanom konstelacije. Pišem tako da čitatelj ima zadatak, njegovo je da sve pročitano sintetizira i poreda onako kako drži da treba”, kaže Tokarczuk.
“Zygmunt Bauman je stvarajući pojam i govoreći o tekućoj modernosti za to djelomice upotrijebio i našu istočnoeuropsku senzibilnost. Jer, vrlo je specifično za ovaj dio svijeta da mi stvari vidimo puno više fluidnima, tekućima nego ljudi na Zapadu. Primjerice, u Velikoj Britaniji gledate te stare viktorijanske kuće s interijerima popunjenima starim namještajem. Sve je na neki način fiksirano. Literarni žanrovi su čvrsti, način ponašanja zadan, sve kao da pripada u određenu tradiciju i znaju se pravila. U Poljskoj je drugačije, u tom dijelu Europe općenito. U nas su te granice puno fluidnije, sve je podložno promjenama, jer nemate ni pristup prošlosti na tako jednostavan način. Prošlost je nešto što mi u Istočnoj Europi izmišljamo svaki put iznova.” Promjena, stalna mijena u tom je dijelu svijeta bitna ideja, smatra. “Mi kao da ne vjerujemo stvarnosti. Jer, svaka nova generacija u Poljskoj kreće od povjerenja u stvarnost, vjere u neki novi život, a onda dođe neka vrsta apokalipse i sve se promijeni. Stoga mi u Poljskoj imamo problem s romanom realizma koji pripada srednjoj klasi. Jer, dugo nismo niti imali srednju klasu, a to su čitatelji takvih romana, među srednjom klasom su ljudi koji čitaju. Primjerice, u zemljama poput Poljske ili Ukrajine poezija je puno više žanr koji ima snagu prenijeti iskustva, poglede, dojmove. Konačno u Poljskoj su dva pjesnika dobili Nobela, Wisława Szymborska i Czesław Miłosz. To znači nešto. Naši glavni literarni tekstovi su, zapravo, također pjesme, autori poput Adama Mickiewicza su kreirali naš književni ukus, baš kao i taj nedostatak srednje klase i nepovjerenje prema realnosti iz kojeg ide naša sklonost da se okrenemo groteskama, magijskom realizmu, ironiji… Jer, ironija je oružje ljudi koji nemaju mogućnost govoriti otvoreno, u tom slučaju priklone se ironiji. Zato je ironija tako snažna u poljskoj književnosti.”
U romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” Olga Tokarczuk problematizira nasilje prema životinjama i lov. Ta je knjiga ostavila bitan otisak u poljskom društvu. “Taj je roman promijenio ideju lova, način na koji se danas gleda na lov. Nakon te knjige, i posebno nakon filma koji je snimljen po njoj, ljudi su počeli razmišljati o lovu i glasno verbalizirati svoja mišljenja. Prije nitko nije o tome ni razmišljao, kamoli govorio. Lov je bio nešto što je normalno i neupitno, pogotovo za ljude na višim pozicijama u društvu. Jer, lov jest privilegija ljudi koji imaju moć.”
Baš je taj roman, kaže, primjer koliko književnost može utjecati na život i realnost oko nas, da knjiga može mijenjati neke stvari u društvu. “Nakon ovog romana, stvari su se, što se lova tiče, doista promijenile u Poljskoj. Nije više sasvim jednostavno ubaciti par metaka u pušku i otići u lov. Kod nas danas odlazak u lov morate najaviti, to su podaci koji su javno vidljivi, na internetu su, pa svi koje zanima mogu vidjeti gdje ljudi love i kada. Protivnici lova se organiziraju, odlaze u šume i protestiraju protiv ubijanja životinja, tako da je često nemoguće pucati. Ti protesti su postali prilično popularni u Poljskoj, to je postao cijeli pokret.”
U Poljskoj su konzervativne vlasti odavno srezale financiranje kulture, osim konzervativnih, desnih projekata. Novac radije daju Crkvi. Koliko je to pogodilo kulturu? “Naravno da je to veliki udarac, ali iz toga je izrastao i vrlo živ i obećavajući građanski otpor. Ljudi su uzeli kulturu u svoje ruke, pokrenuto je puno malih festivala, Poljska je danas zemlja vrlo jake, vibrirajuće scene, ti su festivali po selima, po planinama, izvan Varšave i velikih gradova. Financiraju ih lokalni poslovni ljudi, razni donatori.”
Kako je Istočna Europa postala prvi bastion konzervativne revolucije? Viktor Orbán, Zeman, Pravo i pravda u Poljskoj, ta nova autoritarna, desna Europa koja jača pred našim očima krenula je prvo iz suvremene Istočne Europe. Zašto su se zemlje nekadašnjeg komunističkog bloka, u kojima su ljudi čeznuli za slobodom, među prvima u Europi u 21. stoljeću okrenule – političkoj desnici?
“Mislim da mi nismo navikli biti slobodni. Prekratko je to vrijeme što živimo u slobodi da bismo doista mogli oćutjeti da sloboda ne znači samo moći posjedovati, kupovati, već da je sloboda neka vrsta obaveze, da s njom dolazi i odgovornost, da ona traži i otvorenost prema drugim i drugačijim ljudima. A mi smo poput djece u dječjem vrtiću. Nezreli. U ovom dijelu Europe sloboda je bila doista vrlo rijetko blago. Ako pogledate poljsku povijest, mi smo praktički iz feudalnog sustava prešli u komunizam koji kao da je završio tek jučer. Te stare navike i stari načini života su još duboko prisutni u našoj tradiciji. To je i za mene bitno. Veliki dio moje obitelji pripadao je seljacima. Čak i u sebi mogu naći natruhe razmišljanja koje kaže: ‘Bolje da to ide mimo mene, bolje da se u to ne miješam, bolje da gledam svoja posla, bolje da se brinem za sebe’.”
Plaši li sloboda Poljake? “Erich Fromm je kazao da sloboda nije jednostavna i laka. Da je sloboda zahtjevna. Kao da nismo u stanju konzumirati slobodu, kao da ne možemo sami slobodno upravljati tom našom slobodom, kao da je lakše osloniti se na autoritarnog vođu.”
Na ovim prostorima svatko stariji od 45 pamti gdje je bio kad je umro Tito, baš kao što svaki Poljak tih generacija točno zna što je radio kad je Wojciech Jaruzelski u prosincu 1981. proglasio izvanredno stanje i pustio tenkove na ulice. O tome su pisali, snimali filmove... Priča Olge Tokarczuk “Profesor Andrews u Varšavi” (Naklada MD, 2008.), o britanskom psihologu koji se zatječe u Varšavi u doba kad Jaruzelski proglašava izvanredno stanje, godinama mi je ostala zabetonirana u mislima. Ne toliko sadržaj, koliko njezina atmosfera opipljive nadrealne nelagode. Ta je priča, kaže Tokarczuk, nastala nakon što je britanskom prijatelju neuspješno pokušala dočarati kako je izgledalo živjeti u izvanrednom stanju. “Shvatila sam da mu ne umijem prenijeti cijeli kontekst, razmišljanja ljudi, naše gradove toga doba… Zapravo sam tu priču napisala za njega, zamišljajući da je on profesor Andrews, da se on našao u Varšavi.”
Priča u kojoj pak Tokarczuk pripovijeda gdje se ona zatekla te večeri kad su krenuli tenkovi preko Visle zove se “Che Guevara”. Evo i zašto.
“U to sam doba još studirala, počela sam kao psihoterapeut raditi sa svojim prvim klijentima. Među ostalim, radila sam s jednim čovjekom koji je imao paranoju. Baš sam te večeri i noći, kad je proglašeno izvanredno stanje, bila kod njega. On je mjesecima prije imao strahove, imao je fantazije da su tenkovi na ulicama, govorio je da vojnici dolaze, mučile su ga razne slike… Među ostalim, rođen je usred rata, pa kao dijete pamti borbe. Govorila sam mu: ‘Ne, ne, Jan, to nije zbilja, to je samo u tvojoj glavi.’ Radila sam s njim na tome da ga vratim u realnost. Liječio se od paranoje psihoterapijom i medikamentima. Živio je u vrlo malenom stanu, ja bih ga tamo obilazila, provodila vrijeme radeći s njim, stan je bio zatrpan starim novinama i drugim stvarima… Tu sam večer bila kod njega, bio je prosinac, noć je pala rano, pušila sam na njegovu balkonu, bilo je već jako kasno, on je bio u velikom strahu i ostala sam s njim iza ponoći. U jednom sam trenutku ugledala kako tenkovi prelaze Vislu. Trljala sam oči u nevjerici, pomislila da silazim s uma. Jer, ponekad se događa da psihoterapeut na sebe preuzme dio simptoma, da ga pogodi psihoza pacijenta s kojim radi. Bila sam sigurna na trenutak da imam simptome, da sam preuzela dio… gledajući te tenkove kako sporo klize praznim gradom prekrivenim snijegom. Ne sjećam se kako, ali onda sam čula da je proglašeno izvanredno stanje. Priču sam nazvala ‘Che Guevara’, jer je taj psihotični čovjek imao taj nadimak.”
Više od trideset godina je vegetarijanka. Ekološki vrlo osviještena, u Zagreb je stigla autom. Deset sati vožnje cestama milije joj je nego putovanje avionom. Iz Zagreba se, ponovno autom, odvezla u Norvešku, na jedan od tamošnjih književnih festivala. “Doista me brinu klimatske promjene i ekološka situacija. Sanjala sam i nedavno neke prilično apokaliptičke snove. Čak i putujući ovamo, u Zagreb, stalno sam uočavala znakove te nebrige za svijet oko nas i ono što ostavljamo generacijama što dolaze – gdje god da smo stali, gledam ljude kako koriste hrpu plastike, pa vrećice, pobacane posvuda. Ljute me te plastične boce u kojima vam, recimo, donesu mineralnu vodu. Nije li to ludo, upotrijebiti jednom i baciti sav taj otpad?”
Živi u Wrocławu, zimi je taj grad u debelom smogu, osjeća se, kaže, kao da živi u krletci. “Muči me taj osjećaj nemoći, to da ja kao pojedinac ne mogu napraviti gotovo ništa, ili mogu napraviti jako malo da riješim taj problem, zato trebamo hitnu i osmišljenu društvenu akciju. A to znači da treba raditi na osvještavanju što većeg broja ljudi. Mislim da se to upravo u Poljskoj sad događa, da nas je sve više koji razmišljamo o nužnosti ekološke akcije. Prije tri godine bila sam u Hong Kongu. Poželjeli smo otići na plažu i zaplivati. No, plaža je bila sasvim prekrivena plastičnim otpadom. Nije bilo ni komadića zemlje gdje smo mogli sjesti, odložiti torbu… sve je bilo prekriveno smećem, plastikom. Toliko me to šokiralo da sam, kad sam se vratila kući, zaključila da više neću putovati. Jer, učinilo mi se to previše destruktivnim za okoliš.”
Iako putuje relativno često, ali autom. “Prvo zato što je to ekološki puno prihvatljivije. Jest da uzme više vremena i energije, ali dugoročno šteti manje. Drugo, ponešto se i pribojavam avionskih letova. No ne putujem tako puno kao prije. Starija sam, ne da mi se više. Ponekad letim avionom, ovisi o tome kako se osjećam. Mislim da sam trenutno tjeskobnija nego inače, da se nešto više bojim svih tih nepredvidljivih političara, baš kao i mogućnosti raznih ekoloških katastrofa. Živim u nelagodi. Posljednja zbirka mojih kratkih priča puna je priča katastrofe. Nadam se da će biti prevedene na hrvatski. To je dosta tmurna knjiga, bavim se novom ekološkom, ali i političkom, filozofskom, ako hoćete, i teološkom situacijom. Svijet se mijenja, kako razumjeti sve te stvari koje smo dosad tretirali kao da su očigledne, same po sebi razumljive, kao što je Katolička crkva, religija općenito, pozicija čovjeka, pitanje koliko daleko ide naša odgovornost.”
Amerikanci često, uspoređujući poziciju svojih i europskih pisaca, idealiziraju utjecaj koji europski pisci imaju u svojim društvima i zemljama. Uspoređujući poziciju koju su pisci imali u Istočnoj Europi nekad i danas, kaže: “Pozicija pisca, njegova uloga u komunističko je doba bila puno snažnija nego sada. Za doba komunizma pisci su bili mislitelji, ljudi su htjeli čuti što neka spisateljica ili pisac misli o nekoj temi. Onda su došle promjene i 1990-e pa nadalje, kad se i na literaturu gledalo kao na neki posao, neki proizvod koji ima tržišnu cijenu i ništa više od toga. Pisac je postao proizvođač u kulturi, i vrijedio je koliko su njegove knjige vrijedile na tržištu. Sad se stvari pomalo mijenjaju. Vidim da ljudi opet gledaju u pisce i intelektualce da kažu nešto, da izreknu svoje mišljenje, da im pomognu orijentirati se u ovom novom ludom svijetu. To osjećam pogotovo u protekle dvije godine u susretima s čitateljima u Poljskoj. Ljudi mi prilaze i ne pitaju toliko o mojim knjigama koliko o politici i društvu. O ulozi Katoličke crkve, o budućnosti… I to je nekakav pokazatelj da je ovo vrijeme teško.”