ADRIAN PEZDIRC

Starije generacije pitanje nasilja svode na našu preosjetljivost jer, kao, to se uvijek događalo

Jedan od najtalentiranijih glumaca mlađe generacje i asistent na ADU, trenutno glumi u novoj predstavi ZKM-a
Glumac Adrian Pezdirc u Zagrebačkom kazalištu mladih
 Ivana Nobilo/Cropix

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentiranijih glumaca mlađe generacije, a publika ga može trenutno gledati u novoj predstavi ZKM-a, klasiku dramske literature, Ibsenovu “Neprijatelju naroda”, koji je režirao Ivan Penović. Pezdirc je, pored toga, javnosti poznat i kao jedan od osnivača nezavisne umjetničke inicijative BoliMe, kojoj je svrha pružiti podršku mentalnom zdravlju mladih.

Za početak, kako biste nam predstavili svoje uloge u ovoj predstavi?

- U originalu su to dvije uloge, Hovstada i Billinga. Hovstad je urednik glasnika, Billing je njegov suradnik. Ivan je odlučio da će u adaptaciji to biti jedna uloga i da će glumac koji to radi imati namontiranu glavu lutke kao eksterni dio sebe. U dramatizaciji smo ih uspjeli odvojiti tako da se Billing usudi reći sve što Hovstad nije u stanju. Kako je upravo Billing ta eksterna glava, glava koja može riskirati, nekako sam si ga objasnio kao produžetak identiteta koji stvaramo u hibridnom spektru stvarnosti. Hovstad je samo urednik koji je tamo postavljen i instruiran je od vlasti i nema slobodu koliku smatra da ima. U momentu u kojem je imao priliku zauzeti se za sebe i ideju za koju smatra da je ispravna, on se pod prijetnjom gubitka posla jednostavno ugasi.

Predstava problematizira cijenu istine i odgovornosti te upozorava na nužnu posljedicu kada predugo inzistiramo na istini – da ćemo češće nego rjeđe biti ekskomunicirani, izbačeni iz zajednice.

- Ibsen je dramu pisao prije sto godina kao odgovor na tadašnju političku i društvenu situaciju. Drama prije toga “Sablasti” bila je iznimno kritizirana, a kako bi se obračunao s društvom stvara “Neprijatelja naroda”. Tadašnje norveško društvo, dakle prije sto godina, krenulo je u suočavanje s koruptivnim i podobnim sustavom. Čini mi se da živimo u toliko kontaminiranom političkom, a onda samim time društvenom kontekstu, da istina, i kada postoji, baš ništa ne vrijedi. Imamo snimljene telefonske razgovore u kojima političari trguju za pozicije i poslove, gradonačelnik Zagreba povećava plaću tajnici, fotografije kluba u kojem se ljudi na pozicijama moći nalaze usprkos lockdownu gdje je brojač novca na šanku. Svjedočanstva koliko košta upis na fakultet ili dobivanje specijalizacije u jednoj od hrvatskih bolnica. Sve mi to znamo. Sve je to činjenična istina pa ne vidim baš da je netko zbog toga ekskomuniciran. Čak niti proglašen krivim, a samim time i glorificiran u svom ponižavanju zdravog razuma društva. Novom rundom izabiranja uvijek istih pristajemo i uživamo biti poniženi. Pitanje je zašto. Ne znam jesmo li oguglali ili je samo stvar hrvatskog “ponosa” da smo iznad svega ili nam dobro dođe kao isprika da se još malo žalimo. U svakom slučaju sve skupa – jadno.

Kakav je vaš odnos s kritikom, ali i njezinim izostankom u javnom prostoru? Uglavnom svjedočimo hvalospjevima ili neutemeljenim napadima određenih kolega...

- Više teoretiziram o kritici. Moguće da me stvarnost potiče na prevrednovanja. U raskoraku je između onoga što je zbilja – odgajatelj ukusa ili ritam kvalitete i trajnosti, i onoga što misli da jest. Nekako mi se sve svede na to da si ili plaćena publika za pljeskanje ili unajmljeni kamatar za obračun. Čast iznimkama.

Ima li gluma revolucionarni potencijal, mogućnost otpora u sebi? Ili je sve češće u službi zadovoljavanja ukusa prosjeka?

- Svakom novom ulogom ponovo upoznaješ sebe jer važno je razumjeti lice koje igraš, a ako ga razumiješ, to znači da bi to mogao i postati. Ona može biti alat za vlastiti razvoj i promišljanje svijeta. Jednako kao bilo koja druga vrsta umjetnosti. Zadovoljavati ičiji ukus je nemoguće, pa je samim time to jalov posao. Jedino mjerilo ukusa smo mi sami. Ako si miran s time što i kako radiš i vjeruješ da je ispravno, samo te okrzne taj prosjek, ne može ti diktirati ishodište i razloge iz kojih polaziš.

Koja istraživanja vas još zanimaju u glumi? Kojih tekstova? Za što biste se preporučili?

- Osjećam se spremnim za istraživanje i pripremanje uloge za film ili televiziju. Na fakultetu sam imao “strah” od kamere, jer sam bio nesiguran u ono što sam tada studirao, i onoga što sam bio sam sa sobom. Sve što sam posljednjih nekoliko godina radio u kazalištu, uvijek je ovisilo o drugačijoj vrsti koncentracije i ritmu rada na materijalu. Kako je priprema filma ili serije u totalno drugačijoj dinamici i mediju od onoga u kazalištu, baš me zanima što bi se dogodilo, dorastao sam tom zadatku.

Od koga ste ponajviše učili glumu, tko vam je bio najdraži sugovornik?

- Svi suradnici i kolege koji kazalište ili film stvaraju iz vlastite unutarnje potrebe, a ne zadatka ili moranja uvijek su bili moji najdraži sugovornici.

Koje situacije i replike su sada već među favoritima u vašoj glumačkoj karijeri – a koja bi to bila selekcija s ove predstave?

- Na svu sreću, ili ipak zbog osobnog stava, rekao bih da sam imao neka tri negativna kazališna iskustva, a da zapravo sve što sam radio i radim gledam tako da sam imao priliku istražiti ono što sam mogao biti te pokušati razumjeti situaciju i lice koje igram kao moguće. Volim vjerovati da me to širi kao čovjeka, a s druge strane da bih zadržao neki svoj prirodni habitus me zapravo paradoksalno sužava, u nekim stvarima kao da postajem puno kritičniji. Čudna je korelacija mene privatnog i stvari koje sam radio. Puno tog mi je dolazilo, sada naknadno izgleda – u onom trenutku u kojemu mi je to trebalo. Ovo cijelo iskustvo od dvije godine s Europskim ansamblom bilo mi je lijepo izmicanje. Cijeli život sam u Zagrebu, nikada nisam živio nigdje drugdje, odrastao sam u ZKM-ovu učilištu, studirao na ADU, sada radim u ZKM-u, tako da mi je odlazak iz Zagreba pružio mogućnosti doživljaja sebe u kontekst nečeg šireg i većeg. Ukratko – danas sam miran i sretan da mi je kazalište uljepšalo život i da je Zagreb moj dom.

image
Frano Mašković i Adrian Pezdirc u predstavi "Neprijatelj naroda" u ZKM-u
ZKM

Kontekst vaše diplomske predstave “Tartuffe” u režiji Krešimira Dolenčića bio je privatno neizrecivo bolan – smrt člana obitelji. Tada sam shvatio što je moć čovjeka, ali i moć glume – bio sam očaran. Kako vaše emocionalno biće, vaše glumačko emocionalno biće reagira tada?

- U tom momentu je to bio razlog zašto ostajem prisutan u ovoj realnosti u kojoj jesam. Bio je to osjećaj dužnosti, ali i borbe za zdrav razum. Kazalište mi je dalo prostora da otplovim i spasilo me je.

Neka su istraživanja na mozgovima glumaca pokazala da se – kada je glumac u poslu – događa neka vrsta transa, odnosno jake promjene...

- Bio sam na jednoj radionici u Zürichu za vrijeme faksa gdje sam slušao predavanje jednog neuroznanstvenika koji je za eksperiment uzeo glumce različitih generacija čije je mozgove snimao u magnetskoj rezonanci u momentima različitih uputa, i sjećanja. Kod najmlađeg glumca su se palili dijelovi mozga koji se pale u trenucima realnih trauma, glumac srednje generacije koristio je neku vrstu tehnike, odnosno prikrivanja – čuvali su sebe. Starija generacija se jako oslanjala na prisjećanje što to jest. Količina soli u suzama je na neki način i to potvrdila. Kod svih su bile totalno drugačije.

Na primjer “Črna mati zemla” mi je također bila zanimljivo iskustvo jer sam do tada mislio da sam razriješio neku vlastitu traumu i onda sam shvatio da dolazim doma i da nisam dobro, da mi je potrebna podrška i da moram vidjeti što se događa. Onda sam sa svojom psihoterapeutkinjom, kod koje redovito idem, krenuo otvarati stvari za koje sam smatrao da su daleko iza mene i ponovno se vraćam na pretpostavku da su mi se određene predstave i naslovi događali baš onda kada sam ih najviše trebao, ili bio spreman razumjeti.

Predstava je bila u službi terapijskog rada?

- Predstava nije bila terapija, ali je potaknula češće odlaske terapeutu.

Vaša majka je psihologinja, odrastali ste oko psihologijskog diskursa.

- Da, ali u postolara su uvijek najpoderanije cipele. To bi ona sama rekla za našu obiteljsku dinamiku i situaciju.

image
Glumac Adrian Pezdirc u Zagrebačkom kazalištu mladih
Ivana Nobilo/Cropix

Akademija koju ste završili i s kojom puno vas ostane na ovaj ili onaj način blisko, bila je u fokusu vezano za nasilje, nepedagoški rad. Kakvo je vaše iskustvo s obzirom na to da ne spadate u stereotip hrvatskog, balkanskog glumca koji se niz godina odgajao?

- Osobno nisam svjedočio ničemu takvom na ADU. Očito još nismo dovoljno otvoreni za pokretanje ozbiljnog dijaloga. Čudilo me jedino da je to sve tek sada izašlo van, a znalo se da se događa ili se događalo. Ali važno je upamtiti da će žrtve istupiti onda kada se osjećaju spremnima i da nemamo pravo preispitivati njihove motive, nego se potruditi za stvaranje sigurnog prostora za njihove priče i glasove. Više me strah komentara starije generacije, neovisno o spolu, koja ta pitanja svodi pod našu preosjetljivost jer se to sve, kao, eto - uvijek događalo. Opasno je dakako i kada se time olako manipulira. U svakom slučaju vjerujem da je ovo korak naprijed i za instituciju i za profesiju. Na ADU radim kao asistent i ako u nastavi postoji neka ljubavna scena ili nešto gdje je potrebna prisnost partnera na sceni, o svim delikatnim scenama i situacijama nastojim prvo razgovarati sa studentima. Što znači ta situacija za lica i za nas privatno, kako se osjećamo – sve se treba dogoditi u sigurnim uvjetima, uz apsolutnu suglasnost oba partnera na sceni, jer tek tada može nastati kazalište. Divim se dekanici profesorici Franki Perković Gamulin koja je, uz sve što je odmah u startu pokrenula i napravila za studente, i poručila: svi koji kažu da nisu znali – lažu.

U Hrvatskoj mali broj umjetnika govori otvoreno o svojoj seksualnoj orijentaciji. Zašto se ne osjećaju osnaženo?

- Ne znam, kad sam prvi put malo jasnije izašao u javnost po pitanju svog identiteta, meni je mama rekla da se ne izlažem previše jer to ljudi drugačije tumače, neće te zvati zbog toga itd. Moj odgovor na to je da ako me neće zvati zbog toga u projekt, zbog toga što sam pripadnik manjine, ili ako će me zbog toga baš zvati, da je to njihov problem, ne moj. Moja seksualna orijentacija mene ne određuje i siguran sam da se moje shvaćanje nje ne poklapa s poželjnim normativom. Svrstavati se u ladice nikada nije bila moja opcija. Ono što je važno jest promisliti kakve i čije priče donosimo na scenu, televiziju ili kinoplatno. Možda ću biti grub i nemojte mi zamjeriti. Propitivanje ruralnih odnosa moći i patrijarhata su važne teme, ali nisu jedine. Dramska lica i njihove priče koje su zastupljene u sva tri medija po mom su mišljenju jednoobrazna, ne postoji prostor za različitost karaktera kao u stvarnom životu. Ako i imate lice koje svojom seksualnom orijentacijom odskače od norme, ono će biti duboko nesretno, s nekom vrstom seksualnog problema u toksičnom partnerskom odnosu. Bit će tako prikazano jer ga stvaraju ljudi koji duboko u sebi imaju problem s time. Njihova percepcija je takva. Još ako će uloga pripasti glumcu koji zadovoljava normu, eto prilike za stvaranje ozbiljne predrasude u oku gledatelja.

Činjenica jest da je ljude “strah” autanja iz pretpostavke koja je vjerojatno, nažalost, istinita: ako se autam, neće me zvati u projekte jer me povezuju isključivo s time, a svi skupa zaboravljamo: da smo glumci i glumice, i da ne moramo i u stvarnom životu biti ono što smo na velikom platnu ili na sceni. Mi glumimo kao da to jesmo – to je naš posao.

image
Glumac Adrian Pezdirc u Zagrebačkom kazalištu mladih
Ivana Nobilo/Cropix

Što biste rekli danas sebi ili studentima da je “važno” za glumu?

- Važno je imati život izvan toga što radiš. Na ADU se izgubiš u rasporedu od 12 sati i onda samo shvatiš da nit’ si išta pogledao nit’ si išta pročitao. Njegovati talent tehnikom. Ako ti je tehnika dobra i ako u tebi ima nešto za stvoriti, to će prirodno samo izaći. Glumom se ne možeš baviti bez vlastitog života koji te nužno inspirira. Uloge dolaze i odlaze. Strah me je da se ne okrenem za deset godina i da ne pomislim kako mi je lijepa karijera, a nemam “ni kučeta ni mačeta”, kako bi se reklo, ni prijatelja. Legitimno je to sve, ali sebe u tom smislu onda ne vidim istinski sretnog.

I sami sudjelujete u osvještavanju zajednice u pitanjima mentalnog zdravlja. Možete li nam predstaviti svoje motive i trenutno djelovanje nezavisne umjetničke inicijative BoliMe?

- Nisam tu planirao ili htio biti, ali me stvarni život uvukao u temu mentalnog zdravlja, a tema podržava samo ljude koji se trude postati stvarni. Jer mentalno je zdravlje tema iz svijeta stvarnosti. Stvarnosti koja nam se svima, priznali to ili ne, duboko promijenila. Postoje događaji u životu koji se, jednostavno, nepozvano dogode. Bez najave. I ti zanijemiš, utrneš i nestaneš, a zemaljska se kugla ne prestaje okretati, promet na cesti ne stane, zvuk prirode ne utihne. Trenuci za koje biste najradije imali daljinski upravljač i pauzirali ih. Samo na tren. Samo da saberete misli, udahnete i shvatite što se dogodilo. Događaji zbog kojih imate dužnost promijeniti stvari, pomoći prvo sebi, a onda i zajednici u kojoj živite, pokušati olakšati čudnu svakodnevicu jer znate da nema mogućnosti stopiranja daljinskim upravljačem.

Na tom je mjestu i na toj ideji nastala udruga BoliMe – podrška mentalnog zdravlja mladih. Godine 2015. krenuli smo s kampanjom “Kad te boli, moraš reći”, prvom takvom u Hrvatskoj. I ne sluteći koliku ćemo pažnju postići uz svesrdnu podršku društvenih mreža, shvatili smo koliko je naše djelovanje potrebno. Od tada pa do danas surađivali smo s brojnim udrugama iz nezavisnog sektora. Područje koje svesrdno marljivim radom pojedinaca ispunjava sve one pukotine koje država sa svim svojim aparatom ne uspijeva ili ne želi ispuniti. Pokrenuli smo preventivni program koji je uspješno implementiran u 17 zagrebačkih srednjih škola namijenjen srednjoškolcima, “Osjećam – mentalna higijena i emocionalna pismenost mladih”, snimili dvanaest epizoda YouTube serijala “Pričamo”, u kojima smo pokušali odgovoriti na pitanja povezana s temom mentalnog zdravlja, a u njima su sudjelovali profesionalci i studenti u atmosferi natopljenoj autentičnom ljudskom potragom za odgovorom na pitanje što je život i kako ga živjeti.

U izazovnoj, neugodnoj, ali i zanimljivoj 2020. godini, u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom (PrevLab) i organizacijom FamilyLab uz podršku UNICEF-a i Uniqe, pokrenuli smo internet-stranicu PKTN (pukotine.hr) na kojoj stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja i naša kolumnistica Karla Perica pišu vlastita promišljanja vezana uz stvarnost koju živimo, u želji stvaranja prostora za teme koje u mainstream medijima i dalje ne pronalaze dovoljno pažnje i prostora, a sastavni su dio odrastanja svake mlade osobe. Osim sjajnih tekstova naših stručnjaka, na stranici se nalaze i inspirativne videopriče redateljice Judite Gamulin, kao i svi kontakti u Republici Hrvatskoj gdje građani mogu potražiti podršku i pomoć.

Žalosti me, ali istodobno i ohrabruje činjenica da je upravo pandemija u ovom ekonomskom poretku dokazala koliko je važan pojedinac. Siguran sam da će u narednih nekoliko mjeseci upravo korporacije u želji za većim prihodom biti pokretači šire promjene u pogledu tema povezanih s mentalnim zdravljem.

Odnos prema mentalnom zdravlju, ali i spomenutoj društvenoj odgovornosti, odnosno istinoljubivosti u ovomu društvu, kao da se ne odgaja, pogotovo ako se vide realne posljedice moralne i ekonomske devastacije kojoj svjedočimo. Je li ovo prepatetična i pesimistična konstatacija? Kako vi vidite “stanje stvari”?

- Bez obzira na zanemarivanje, ova problematika sama od sebe isplivala je na površinu, noseći sav otpad na obalu, na vidjelo svih. Stoljetni otpad potisnutih sramova i strahova. Kao i u životu, plaže krenu čistiti obični prolaznici, osjetljivi na nemar, neravnotežu, nepravdu. Pritom inspiriraju i druge prolaznike, ali nikada slijepi sustav. On uvijek vidi očima prosječnih kojima je svejedno koja je tema – mentalno zdravlje, društvena odgovornost – bitno je da je dovoljno oportuna. U tom sam smislu tužni optimist, ali bitno je da se kreće, a kreće se. Bit će to velike, velike teme vremena koja dolaze, silom prilika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:36