SPIELBERG - NAJPOZNATIJI FILMSKI REŽISER NA SVIJETU Jedini artistički krimen mu je uvijek bio njegov nevjerojatan box office uspjeh

Steven Spielberg je, iako danas već u osmom desetljeću života, još uvijek najpoznatiji filmski režiser na svijetu. Njegovo ime je sinonim za filmsku industriju. Taj status je zaradio vrlo rano, još krajem ‘70-ih godina kada je nanizao fantastični niz mega uspješnih filmova počevši s “Raljama” (1975), preko “Bliskih susreta treće vrste” (1977) i “E.T.-a” (1982). U HBO-ovu dokumentarcu o Stevenu Spielbergu, koji će se na ovom kanalu premijerno zavrtjeti u listopadu, gledamo mladog Stevena koji gostuje u nekom američkom tv-showu i na pitanje voditeljice kako se osjeća kao najpoznatiji filmski režiser na svijetu lakonski odgovara – vrlo dobro.

Susan Lacy, američka dokumentaristica koja je godinama radila na PBS-ovu serijalu “American Masters”, obavila je ogroman posao i od 30 sati intervjua složila je 2,5-satni dokumentarac koji pokriva gotovo sve filmove u karijeri ovog genijalnog redatelja. U filmu o Spielbergu govore redom holivudski teškaši – od njegove generacije režisera – Brian de Palma, F. F. Coppola, George Lucas, Martin Scorsese, preko glumaca iz njegovih filmova kao što su Richard Dreyfuss, Tom Hanks, Christian Bale pa do producenata poput Kathleen Kennedy i Davida Geffena. Dokumentarac eksploatira i urbanu legendu koju je proširio sam Spielberg o tome kako je kao 17-godišnji klinac došao u turističko razgledavanje Universalova studija. Kad je posjet bio završen, on se iskrao iz vozila u kojem su obilazili objekte i, po vlastitim riječima, više nije napustio Universal okupiravši na zadnjem katu neke zgrade napušteni ured i “samozaposlivši se” u velikom holivudskom studiju. “Ne vjerujem u tu priču”, kaže Geffen. Kako bilo, Steven Spielberg jest bio filmski wunderkind koji je izuzetno mlad počeo snimati filmove. Tako je kao 22-godišnjak dobio priliku režirati Joan Crawford u pilot epizodi tv-serije Roda Sterlinga “Night Gallery”. Već tada je, sudeći po snimkama koje vidimo u dokumentarcu, inaugurirao svoj slavni rad s glumcima kojima bi u detalje pokazivao i tumačio što trebaju raditi pred kamerama.

Osobne priče

Srž dokumentarca je ekstenzivan intervju sa samim Spielbergom u kojem on sramežljivo govori o tome kako su većina njegovih filmova vrlo osobne priče u kojima eksploatira nekoliko njemu važnih tema poput života u predgrađu, rastave roditelja, strahova iz djetinjstva, židovskog porijekla... U filmu o Spielbergu govore njegova braća i sestre kao i njegovi roditelji, Arnold Spielberg (1917!) za kojeg režiser kaže da je bio računalni genij i majka Leah Adler, koja je u 98. godini umrla u veljači ove godine. Svoju majku Spielberg opisuje poput Petra Pana, kao zaigranu umjetnicu koja je s djecom smišljala nepodopštine prije nego što ih je odgajala. Iako je ona napustila Spielbergova oca zaljubivši se u njegova najboljeg prijatelja, mladi Steven je tatu godinama osuđivao zbog raspada njihova braka. U dokumentarcu ne vidimo intervju s drugom Spielbergovom ženom Kate Capshaw, a nijedno od njegove brojne djece (više ih je posvojeno) nije željelo sudjelovati u filmu zbog čuvanja vlastite privatnosti.

Najzanimljiviji je onaj dio filma koji pokriva Spielbergovu filmsku karijeru u 20. stoljeću, zaključno sa “Schindlerovom listom”. Nastojanje autorice da pokrije gotovo sve filmove u njegovoj karijeri zamorno je (ne spominje se tek “Terminal”, “Uhvati me ako možeš”, “Kuka”, “Avanture Tin Tina”...) i film pri kraju postaje zamorna hagiografija – tu i tamo se tek probije, valjda radi ravnoteže, mišljenje nekog filmskog kritičara koji drži da “Boja purpura” baš i nije najuspjelija filmska ekranizacija provokativnog romana.

Rad s glumcima

Vrlo je dojmljivo, ipak, kako svi pokušavaju objasniti tu nevjerojatnu sposobnost režiranja Stevena Spielberga opisujući ga kao autora kojem je filmski jezik gotovo pa imanentan.

Počevši od debitantskog “Duela” iz 1971. godine - to je bila zapravo priča o tome kako su Stevena maltretirali u školi - koji je fascinirao svojom intenzivnom dinamikom, preko “Ralja” koje su postale udžbenik napetosti jer je Spielberg potencijalnu katastrofu – pokvarenu mehaničku lutku divovskog morskog psa – pretvorio u prednost gradeći napetost drugim sredstvima, do ingenioznog rada s djecom kojoj je strpljivo objašnjavao kako trebaju reagirati pred kamerama.

Liam Neeson tako u detalje objašnjava kako ga je Spielberg režirao u sceni kad se Oscar Schindler pojavljuje u restoranu i puši. Spielberg mu je, iako nepušač, precizno govorio kako treba pušiti, držati prst ispred lica, ispuhivati dim... Neesona je to ispočetka strašno nerviralo, no onda se u jednom trenutku ipak prepustio i tada mu se, po vlastitom priznanju, otvorila magija Spielbergova rada s glumcima.

Strašno stablo koje se na vjetru njiše i plaši dječaka na početku “Poltergeista” (1982) stablo je kojeg se bojao mali Steven, sin Richarda Dreyfussa koji se u “Bliskim susretima” dere na oca i viče mu da je plačljivko zapravo je Spielberg koji to isto prebacuje vlastitom ocu – neke su od dječjih trauma koji nam se u dokumentarcu otkrivaju kao esencijalne u genezi mladog filmskog genijalca.

Upravo film iz 1977. godine koji baš slavi 40. rođendan “Bliski susreti treće vrste” Steven Spielberg navodi kao najosobniji film u svojoj karijeri koji je zapravo tematizirao raspad američke (njegove) obitelji. To je sigurno jedan od najvažnijih filmova i moga djetinjstva, a u obnovljenoj, digitalnoj verziji i zagrebačka publika ga je imala prilike vidjeti 30. rujna u kinu Europa.

Artistički krimen

Iako ga je Paulina Klee, jedna od najznačajnijih američkih filmskih kritičara, na početku karijere, nakon odgledanog “Dvoboja” usporedila ni više ni manje nego s Howardom Hawksom, Spielbergov je artistički krimen uvijek bio njegov nevjerojatan box office uspjeh. Zato mu je Američka filmska akademija valjda dala Oscar tek za “Schindlerovu listu”. No, laude kolega koje se čuju u ovom dokumentarcu ne ostavljaju mjesta sumnji da se radi o istinskom geniju filmske umjetnosti. Film uostalom tako i počinje – kadrovima iz filma jednog drugog filmskog velikana - Davida Leana i njegova “Lawrencea od Arabije”. I dok gledamo Petera O’Toola u pustinji, u offu čujemo Spielbergov glas koji govori kako je samo jednom posumnjao u to treba li u životu snimati filmove i to kada je kao 16-godišnjak vidio “Lawrencea od Arabije” jer je spoznao da nikada nešto tako točno i genijalno ne može napraviti. Srećom, njegovo kolebanje nije dugo trajalo i dobili smo filmski opus koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Premijera 'Spielberga' Susan Lacy na HBO-u najavljena je za 7. listopada