DALMATINSKI STEREOTIPI

SANDRA STERLE Umjetnica najpoznatija po performansu kad je 40 minuta povraćala na pjesmu Miše Kovača 'Dalmatinac nosi lančić oko vrata'

 
 Tom Dubravec / HANZA MEDIA

Umjetnica Sandra Sterle ovih je dana imala samostalnu izložbu u splitskom Salonu Galić, a vrlo se skoro sprema njezina velika izložba u Galeriji umjetnina u Splitu. Uz brojne domaće, neke od međunarodnih institucija u kojima je izlagala su Kunsthalle u Kasselu, Reina Sofia u Madridu, Fundacija Antoni Tàpies u Barceloni, Berlinska akademiji, Location 1 u New Yorku i sl. Bavi se instalacijom, videom, fotografijama i performansom.

No, u fokusu su njezina umjetničkog istraživanja mnoge društvene teme poput uloge žene danas, pa ne skriva uzore među kojima je i slavna Nan Hoover, kod koje je i studirala u Düsseldorfu. Živjela je i radila u New Yorku te Amsterdamu.

Ipak, široj je publici možda i najpoznatija po performansu kad je 40 minuta povraćala na pjesmu Miše Kovača “Dalmatinac nosi lančić oko vrata”. Rođena je u Zadru, predaje na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Dalmacija je česta tema i u njezinim radovima? “Dalmacija je kompleksna sredina i kulturno prilično zapuštena. Zanimljiv mi je pogled iznutra na Dalmaciju, ali i onaj sa strane, budući da sam se često selila.”

U autobusu

Rad o kojemu se nedavno ponovno pisalo “Mučnina” inspiriran je umjetničinim čestim vožnjama u autobusu i glazbom koju tada mora slušati. No, zašto baš ova pjesma i zašto Mišo Kovač? “Zato što tekst ove pjesme sugerira fatalnu povezanost s Dalmacijom ispod koje se provlači stereotipan odnos prema rodnoj grudi. Takvih pjesmica ima napretek i zanimljivo mi je po kojoj to dinamici takve stvari u društvu opstaju. S druge strane, imate gradove u Dalmaciji u kojima malo što od kulture ili likovne umjetnosti može opstati. Poznajem čitave generacije muzičara, kreativaca, ljudi s malo eksperimentalnijim pristupom umjetnosti koji su jednostavno nestali, raselili se iz tih gradova jer tamo gotovo nikakva proizvodnja stvarnosti u kulturnom smislu nije moguća.”

Dalmacijom se bavi i rad “Otvoreni krug” nedavno predstavljen u splitskom Salonu Galić, koji snima svakih sedam godina počevši od 1996. Riječ je o radu u tehnici videa i fotografije. Umjetnica, odjevena u lik tradicionalne dalmatinske žene, jako našminkana, trči oko maslinova stabla, dok se naposljetku ne umori do iznemoglosti i sruši. Rad među ostalim govori i o tradicionalnoj dalmatinskoj ženi, njezinoj ulozi u društvu. Nastao je dok je umjetnica boravila na Mljetu.

Sterle, odjevena poput tradicionalne dalmatinske žene, do iznemoglosti trči oko masline dok se ne sruši

“Taj je rad neka vrsta otvorenog kruga, odnosno bilježenje procesa starenja, promjene s vrlo jasnom putanjom, no otvorenim završetkom.To je posveta dalmatinskoj ženi, onoj u nestajanju ili onoj kakve skoro pa više nema, srasle s prirodom, svojim lokalnim okruženjem i djelatnostima. To je bio jedan od prvih radova u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti koji je još u ‘90-ima imao antropološku, etnološku dimenziju. Već je za moju generaciju teško uspostaviti odnos s likom takve žene i negdje sam u tom radu krenula od te (ne)mogućnosti uspostavljanja veze, te se zapitala koje znanje i prepoznavanje koristim u procesu poistovjećivanja s njezinim likom.”

Igra identiteta

I inače u svojem radu kreira različite osobe: “Često koristim svojevrsnu preobrazbu, istovremeno skrivajući i otkrivajući identitet. Oscilirajući u radu između predstavljanja sebe, a istovremeno i posuđujući razne identitete, pojavljuju se zanimljiva preklapanja, pa se alter ego, i prije doba selfija, u mojim radovima na neki način referirao na odnos između slike i identiteta.” Jednom je tako sakrivena iza maske Minnie Mouse vodila nepoznate osobe u šumu u Amsterdamu: “Praksa maski dotiče se političkih pitanja anonimnosti: maskiranja i raskrinkavanja kao dinamike suvremenog političkog djelovanja. Maske poput onih Guerrilla Girls, a u novije vrijeme Pussy Riot ili Guya Fawkesa, postale su znak ne samo slobode, nezavisnosti i anonimnosti nego su u pitanje dovele samu stvarnost i odnos između stvarnosti i performansa. .”

Sterle je studirala kod Nan Hoover u Düsseldorfu. Što je od nje naučila? “Nan Hoover bila je zanimljiva osoba, potpuno posvećena svom radu i u tom smislu vrlo jednostavna. Iako je moj život potpuno drugačije strukturiran od njezina, radim u puno kompleksnijim uvjetima nego ona i uz više kompromisa i zbog obitelji i zbog općeg stanja u društvu, često se sjetim njezinih savjeta. Budila je motivaciju i samopouzdanje kod studenata i imala apsolutno otvoren stav prema specifičnostima i načinu promatranja studenata iz različitih kultura i krajeva svijeta, pa je tako njezina klasa bila uvijek međunarodna.”

A odakle kod Sandre Sterle interes prema novim medijima? “Spadam u generaciju koja je odrasla uz pojavu umjetnosti novih medija. Još dok sam studirala, krajem osamdesetih godina u Zagrebu, zanimljivije mi je bilo provoditi vrijeme u Multimedijalnom centru SC-a nego na Akademiji likovnih umjetnosti. Kao generacija smo tada trebali imati mogućnost istraživanja na području između likovne umjetnosti, pokretne slike i digitalne umjetnosti, ali ta mogućnost tada nije postojala u obrazovnom sustavu. Zbog toga su mnogi tražili alternativne načine edukacije. Ti su radovi, naravno, tada imali posve drugačiji kontekst nego danas, jer je sve oko nas medijalizirano, digitalizirano i tehnološki posredovano. On-line sfera danas sve više postaje materijalno mjesto, konkretna tvar koja prožima svakodnevicu. Na nedavnoj izložbi “Screen Present Tense” u HDLU-u kolega Klaudio Štefančić i ja postavili smo niz radova na ekranima u prostor galerije od kojih većinu možete gledati na svom laptopu.”

A jedan od njezinih možda i najintimnijih radov, pod nazivom “Oživjeti nona, estetika političke traume” posvećen je njezinu djedu Antoniju Anti Jelenkoviću. Izvorno smo ga mogli vidjeti u Klovićevim dvorima, no vodi se kao work in progress, nastavio se u formi knjige koja je nedavno izdana u suradnji s Irenom Bekić i Knjižnicama grada Zagreba: “Riječ je o umjetničkoj knjizi. Svaki primjerak izložen je mojim ponovnim intervencijama i svaki je jedinstven. I čitatelji su pozvani da umetanjem vlastitih stranica i intervencijama mijenjaju strukturu, stvarajući naknadne originale. Riječ je, inače, o materijalima iz osobnog arhiva, djedovih arhiva, skica, zapisa, privatnim bilješkama, fotografijama...”

Knjiga o djedu

Djed je imao vrlo zanimljiv životopis; rođen je 1910. u Zadru , kao mladić služio je talijansku vojsku u Veneciji 1930/31., nakon toga je radio u Zadru kao zidar i građevinski poslovođa, 1935. oženio se Palminom Consolari, s kojom je dobio dvoje djece (Renza i Armidu, umjetničinu majku). Potom, kako je prepričala umjetnica uz izložbu u Klovićevim dvorima: “U Drugom svjetskom ratu regrutiran je u talijansku vojsku. No, nakon što je prisustvovao strijeljanju Rade Končara postaje komunist, ali ostaje u talijanskoj vojsci do 1943., kad ga Talijani neposredno prije kapitulacije izručuju Nijemcima u logor Spandau West u Berlinu. Jedva uspijeva preživjeti i Rusi ga oslobađaju 1945. Aktivno sudjeluje u obnavljanju srušenog Zadra do iznenadnog zatvoreništva na Golom otoku 1951. godine. Zbog njegova zatvaranja obitelj se mora iseliti iz svog doma. Nakon godinu dana izlazi iz logora na Golom otoku.” U Jugoslaviji radi kao građevinski tehničar i nadzornik u iskopavanjima Zadarskog foruma, obnovi crkve svetog Donata, gradnji Masleničkog mosta itd. Umire od posljedica sudara u vožnji na motoru za vrijeme granatiranja Zadra 1993. godine u osamdeset trećoj godini života.

Djed Antonio Ante Jelenković

“Crtice iz njegove biografije poslužile su mi za oslikavanje multikulturalnosti Dalmacije nekad, ali i naglašavanje drastičnih političkih mijena 20. stoljeća”, kaže umjetnica koja se djeda sjeća ovako: “Za vrijeme moga djetinjstva najviše ga je zanimao ruski svemirski program, o kojemu sam slušala priče na tri njegova materinja jezika (hrvatskom, talijanskom i albanskom). Povijesni slojevi njegova života desetljećima su se sklapali s mojom umjetničkom praksom”, te zaključuje: “U rascjepu između terora službeno napisanih povijesti i stvarnih događaja kriju se nevjerojatni biografski podaci koji u pozadini otkrivaju traumatičnu povijest jedne osobe i grada Zadra, te daju naslutiti kako je čudnim spletovima okolnosti sačuvana jedna od najvrednijih zbirki umjetnosti u Hrvatskoj: Zlato i srebro Zadra.” Kako? Još ćemo, po svojoj prilici, imati prilike vidjeti. Riječ je o radu u nastanku...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. studeni 2024 17:20