Roman uspješnog, nagrađivanog i u hrvatskim kazalištima sve češće izvođenog pisca Damira Karakaša “Blue Moon” zaživio je na sceni u režiji dokazanog redatelja Borisa Liješevića, koji prvi put surađuje sa Satiričkim kazalištem “Kerempuh”. Karakašev slojevit, humorističan i autentičan tekst presjek je predratnog stanja promatranog iz vizure Čarlija, propalog studenta i rokabilija koji u gradskom životu, glazbi i hedonizmu traži bijeg iz surove ličke provincije i zamršenih odnosa s ocem i djedom.
“Blue Moon” nam u ispovjednoj formi, ostvarujući bliskost s čitateljem odnosno gledateljem, oslikava Čarlijevu intimu i specifičan trenutak u vremenu ispunjen kontradikcijama; susreću se potraga za vlastitim identitetom i opterećenje obiteljskim nasljeđem, mladalački užici i nadolazeća ratna katastrofa, prošlost i sadašnjost u kojoj se tragovi prošlosti ponovno bude u drugim obličjima. Karakaševo pismo i Liješevićeva režija, objedinjeni u kazališnoj suradnji, dotiču se osjetljivih i relevantnih pitanja hrvatske svakodnevice, pritom zadržavajući lakoću, humor i jednostavnost umjetničkog izraza.
Liješević je dobro poznat hrvatskoj publici. Kako po radu na Štiksovoj “Elijahovoj stolici”, tako i po radu u ZKM-u. Rođen je 1976. u Beogradu, a odrastao u Budvi gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Odsjeku za srpsku književnost i jezik na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je i režiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu gdje danas vodi klasu glume. Trostruki je stipendist Goethe instituta u Beogradu. Godine 2005. sudjelovao je na skupu Forum Junger Buhenangehoeriger u okviru festivala Theatertreffen u Berlinu. Suradnik je Zagrebačkoga glumačkog studija gdje se bavio Strasbergovom metodom.
Prve godine njegove profesionalne karijere obilježavaju suradnje sa srpskim dramskim autorima mlađe i srednje generacije, a potom svoj izraz traži kroz komade suvremenih regionalnih i europskih autora. Osim Štiksova romana “Elijahova stolica”, u njegovu je opusu još nekoliko predstava rađenih prema dramatizacijama romana, među kojima su “Jare u mleku” (Jurij Poljakov), “Mirni dani u mixing partu” (Erlend Loe), “Upotreba čoveka” (Aleksandar Tišma), “Mir na Itaki” (Sándor Márai). Ovo je prva i dugo pripremana suradnja s Damirom Karakašom, kao i prva suradnja s kazalištem “Kerempuh”.
Mogućnost režiranja Karakaševa komada dugo se pripremala. Pokušavali ste u nekoliko kazališta i, evo, dogodilo se u “Kerempuhu” s “Blue Moonom”. Ili sam dobio krive informacije...
- Nisam pokušavao s tim nigdje nego u “Kerempuhu”. Kad sam pročitao taj roman, rekao sam da ću predložiti “Blue Moon” čim dobijem prvi sljedeći poziv iz Hrvatske. Zaista je tako i bilo, prvi sljedeći poziv bio je od Duška Ljuštine i ja sam predložio “Blue Moon”, koji je odmah bio prihvaćen. Ali, zapravo, dugo se kuha, od 2013. godine, tako nešto. On mi je poslao priču i već u njoj sam osjetio da se na deset stranica otvori mnogo tema: unuk ide djedu na sprovod, međutim kad dođe, potuče se s ocem iznad lijesa, a sve zbog frizure, zbog koje mu je zaprijetio da ne dolazi “onakvi”, kako kaže lik oca. Ipak, on takav dođe, s tom frizurom, i kad ga otac vidi, toliko uzavri da ga krene mlatiti, a sin, tj. glavni junak, odluči da ne da više na sebe, suprotstavi se ocu i prebije ga te se vrati iz rodnog kraja u Zagreb.
Na taj način je prekinuo s ocem, ali i s rodnim krajem, i tu je zapravo toliko puno otvoreno. Samo da je zaokružena ta scena s ocem bilo bi dovoljno, ali na tih spomenutih nekoliko stranica Karakaš je uspio ispripovijedati povijest obitelji i u tome sam osjetio nekakav potencijal. Kad je u stanju već na deset stranica toliko toga pokrenuti, zamišljao sam što li će tek biti u stanju na sceni. Kad nešto čitam, važno mi je da osjetim potencijal, pa čak i ako nije realiziran, ali moram osjetiti da “pod zemljom ima vode” i mi moramo malo iskopati, začačkati pa ćemo je pronaći, tijekom proba, izgraditi, potjerati...
Ipak, to je generacijski roman. Jedan će se dio zagrebačke publike sigurno s radošću prisjetiti perioda koji je iz današnje političke perspektive zauvijek nestao - to je jedan drugačije urban Zagreb, pred rat. Na što stavljate fokus u izvedbi? Scena je neopterećena scenografijom.
- U toj mirnoj sceni uspio sam pronaći sebe kao redatelja. Scena koja je kao prazan list papira, na kojoj povučeš jednu liniju pa napraviš jedan oblik pa onda od toga drugi oblik. Kad tako radim, najbolje se snalazim. Uvijek krećem bez čvrstih odluka jer želim da “stvar” pliva, pluta... i kad nekako dopuštam da stvari napreduju, da se mijenjaju. Kada doneseš čvrstu odluku, onda ti ta odluka nešto zadaje, neke činjenice, što ne možeš promijeniti, zaobići. Osobno se klonim tih odluka. Da bi se stvar mogla mijenjati, radi vjere u teatar kao promjenu, u svakoj sekundi se moramo mijenjati, a za to treba osigurati uvjete, kako bismo mogli “disati”.
A vrijeme je zaista lijepo. Vrijeme Kulušića, Univerzijade, prvih noćnih tramvaja, svirki, frizura, bezbrižno vrijeme. Ratovi obično dolaze kada sve izgleda divno i bezbrižno. I prekidaju neki belle époque.
Jeste li imali neku vrst opterećenja pred nominalnošću “satiričkog kazališta”? Da se zadovolji i taj sloj publike koji zaista očekuje čistu satiru...
- Sigurno ne bih predložio “Hipolita” ili “Fedru”. Donekle imam svijest o tome gdje radim. Režija nije samo režija predstave nego režija događaja, ti naime režiraš i budući život te predstave, a ona nastaje u specifičnom ambijentu i tu su neke date okolnosti. Ne mogu reći da su mi to imperativi, ali možda, eto, pri izboru komada. Komad je i uopće taj materijal vrlo zagrebački, mladalački, o nekim mladim ljudima koji traže svoj svijet, svoju muziku, svoje frizure, svoje prijatelje. Kad god su na sceni mladi ljudi, puni života, tu je i puno smijeha...
Ipak, odabrani glumci ne spadaju u kategoriju mladih već prije srednjih godina, ili kako se to već klasificira, ta dob.
- (smijeh) Da, ali igraju mlade ljude.
Vili Matula ima dvije uloge.
- Skoro svi imaju po dvije uloge, osim Rakana.
Kako ste odabirali glumce koji će igrati u ovoj predstavi? Kako inače odabirete ljude s kojima niste radili? Na preporuku, na neko daleko gledanje? Kako ste odabrali Rakana Rushaidata za glavnu ulogu?
- Hm, pa po nekom osjećaju biram ljude. Svi su jako dobri i svi su članovi “Kerempuhova” ansambla, osim Rakana kojeg smo pozvali. Rakan je izvrstan glumac, velika je podrška redatelju i ansamblu, snažan motor, a onda zapravo, hm, sad se sjećam još jedne epizode... Sam Karakaš mi je ubacio bubu u uho rekavši da je Rakan čitao roman i da mu se jako dopao. To mi je upalilo lampu, to što mu se materijal svidio, jer sam pomislio da će biti svim srcem unutra. Onda kad smo se sreli, rekao mi je da mu je i sestra odlazila na Blue Moon (glazbeni program u nekadašnjem Kulušiću, op. a.), i brijala na rockabilly. Sve to ne bi bilo važno da on sam nije izvrstan glumac.
Karakaš je uz Dinu Vukelić, zajedno s vama, radio na adaptaciji ovoga komada. Dramaturgiju potpisuje Vukelić sama. Kako je raditi sa živim autorom, odnosno kako je suprotstaviti se njegovim odlukama ako ih ne podržavate?
- Nema toga. Osobno puno radim sa živim autorima i najviše volim raditi s njima i autor mi je važan. Pisac mi je važan, ja sam nekako u teatar i došao iz književnosti, iz nekih romana koje sam čitao i koji su mi budili maštu u smjeru pozornice. I danas me to zavodi, ali i stvara probleme jer se ponekad previše prepustim literaturi, a pozornica traži događaj. Želim reći, izvor mi je važan, pisac mi je bitan. Pokušavam što više ući u maštu koja se razbuktala dok je autor to stvarao; ako je došlo do toga, onda je taj roman bogat, snažan, dubok... Želim se povezati s piščevim slikama u glavi i na taj način stvoriti svoje slike. Važna su i istraživanja. Taj jedan dio publike nam je već bio na probama, ljudi koji su osmišljavali, puštali muziku na Blue Moonu, ljudi koji su slušali tu muziku. Onda smo Damir, glumci i ja išli u Liku. Važno mi je doći na mjesto koje je pisca vuklo...
Kako je režirati u medijski kontaminiranim zemljama regije gdje je “sva kazališnost” - mogućnost teatralizacije - gotovo pa istrošena u medijskom polju koje melje i bez kriterija satire svaki intelektualni i umjetnički element koji tek počinje živjeti, gdje je prostora za kulturu sve manje, gdje je kultura zamijenjena “scenom”, a umjetnici starletama i mafijašima? Čini se da smo duboko u eri antiintelektualizma.
- Strašno je, i mislim da su posljedice nesagledive. Mi živimo nešto što je posijano devedesetih, neukus, i gubitak vrijednosti. Gubitak kriterija. Normi. Standarda. Neki su to ljudi znali, znali su da će tako biti. Ova vladavina kiča, neobrazovanja... strašno je kako se teško gradi, a lako ruši. I svaki dan ostavlja i uzrokuje dalekosežne posljedice. Svaki dan koji živimo u “ovome”. Odavno je to vrijeme nastupilo. Nije to “sad”. Ratovi donose ta okretanja naopačke; kad oni kojima je jedina šansa rat, dobiju tu šansu i postanu važni u društvu.
To ima veze sa zakonom preživljavanja. Oni su jači, ovi na vlasti. Ljudi koji se bave kulturom se lakše povuku. Imaju se kamo povući. U svoje odaje gdje im ne treba puno. Drugi ljudi nemaju kamo otići, da se vrate, oni rade sve da opstanu. Imperativ da se preživi.
Imam osjećaj da je to sukob ruralne i lažno urbane kulture koje se uvijek susreću u Karakaševim djelima.
- U “Blue Moonu” on sjajno demaskira, detektira. Uđe ispod maske. Maske su svakakve, i dobre i loše. Zanimaju ga ljudi koji nešto svoje furaju. Maske su odraz želje, stremljenja, što hoćeš biti… Lik iz Like koji želi biti rokabili. Žena crvene kose. Svi se sreću kod Trovača.