EKSKLUZIVNO U GLOBUSU

RAZGOVARALI SMO S UMJETNIKOM KOJEM JE NA LIJEVOJ RUCI 'NARASLO' TREĆE UHO 'Ljudsko tijelo treba redizajnirati. Ono je i fantastično i jadno'

Ovaj 71-godišnji Grk s Cipra koji je odrastao u Australiji i godinama živio u Japanu gostovao je u Zagrebu kao dio projekta Umjetnost i znanost
 Neja Markičević / CROPIX

Boli li “treće uho” kao i ostala dva? Da, da… imate pravo, možda je zbilja bolje da ga nisam imao kao dječak, da me mogu povući za čak tri uha kad bih bio naughty boy… - smije se Stelarc, svjetski poznati performer i body artist koji je prošloga tjedna bio gost Zagreba – dovela ga je prof. dr. sci. Sibila Petlevski i Hrvatska zaklada za znanost, u sklopu svog projekta “Umjetnost i znanost”. U Tehničkom muzeju održao je predavanje o svojoj umjetnosti, posjetio MSU, obišao grad koliko je stigao: “Ne, nisam baš neki turist”, kaže…

Dok razgovaramo, ma stalno sam svjesna tog “trećeg uha” pod njegovim lijevim rukavom, radoznala koliko i lagano u jezi, što je to tamo naraslo na njegovoj lijevoj podlaktici…

“Treće uho” najpoznatiji je Stelarcov projekt, iako ni drugi, poput dogradnje šake strojem, “gutanja”… hm, nečeg velikog, koje je poduzimao na svom ne odviše visokom, nimalo robusnom tijelu, nisu nepoznati.

Orijentalne kulture

No, zašto je baš “treće uho” postalo njegov amblem, zanima me. “Mislim da se radi o sljedećem: jedan je od ciljeva mojih performansa da pokažem da ljudsko tijelo treba redizajnirati, jer ono je fantastično kompleksno, kreativno u svojim pokretima, ima delikatne i snažne emocije i, općenito, krasna je evolucijska arhitektura. Ali, jadno je na mnogo drugih načina – na primjer, ako prestanem disati nekoliko minuta, to je ozbiljan problem. Ako izgubim 10 posto tjelesnih tekućina, umrijet ću. Čovjek se brzo razvija, postaje zreo, stari, umire... Živimo tako 75 godina u relativno dobrom zdravlju, a zatim lako obolijevamo, bolujemo, umiremo. Tijelo treba redizajnirati da bismo povećali njegove mogućnosti, osnažili ga… ‘Treće uho’ se doživljava kao mogućnost ‘poboljšanja’ tijela. Ali tu je i ideja da koristite vlastito tijelo kao podlogu na kojoj vaše stanice rastu i uho se integrira u vaše tijelo, postaje prokrvljeno. I, naravno, ideja nije samo postavljanje uha nego i njegovo ‘internetiziranje’, ugrađivanje sve potrebne elektronike, pa bismo se vi u Zagrebu iIi ja u New Yorku, pomoću uha, vrlo dobro čuli. Uho bi, dakle, bilo online... naravno da sve te mogućnosti danas imamo preko raznih aparata, ali imati ih u svom tijelu je zavodljivije”, smije se Stelarc, koji svoje uho još nije stavio “online”, ali…

Za “izgradnju” trećeg uha uzeo je umjetnu “podlogu”, iz sigurnosnih razloga, jer bi presađivanje tuđeg, ili vlastitog uha, moglo dovesti do odbacivanja organa. Zahtijevalo bi i vrlo preciznu mikrokirurgiju, povezivanje s krvnim sustavom i svejedno ne bi bilo garancije... Kirurzi su mu savjetovali biomaterijal, ali sintetički, koji ne izaziva imunološke probleme i dopušta vašim stanicama da u njega “urastu”. Nakon šest mjeseci ono je dio vašeg tijela, s vlastitom prokrvljenošću.

“Preko uha je vaša koža, svaki dio osjećate, a budući da je većina tjelesnih osjeta rezultat osjeta na koži – tako je osjećaj koji imam na ‘trećem uhu’ osjet koji imam bilo gdje na tijelu”, objašnjava Stelarc.

“Internetiziranje” uha nije lak problem. Mora se minijaturizirati elektronika, koja mora biti biokompatibilna, vjerojatno silikonska, tu je problem transmitera, baterija...

“Ali testirali smo to i stavili mali mikrofon u ‘uho’ i za deset dana bilo je moguće testirati može li ono ‘uhvatiti’ moj glas i bežično ga prenijeti – snimio sam to na video - dakle, projekt je primjenjiv, ali da bi se to ustalilo na duge pruge – ima još mnogo tehničkih problema”, objašnjava umjetnik.

Stelarc je Grk rođen na Cipru, ali roditelji su emigrirali u Australiju kad je bio dijete, tako da je odrastao u Australiji gdje je završio umjetničku školu. Nakon toga otišao je u Japan, gdje je ostao 19 godina (mislio je da će ostati sedam). Jako su ga zanimale orijentalne kulture jer mu je, kao Grku, cijeli okoliš, od roditeljskog odgoja i umjetnosti do naobrazbe, bio zapadnjački: i danas je on predani čitatelj i poznavatelj Nietzschea, Wittgensteina, McLuhana, Baudrillarda. K tome, Japan je u to vrijeme bio vodeći tehnološki div, ondje je sreo inženjere, robotiste...

Najgori osjećaj

U zagrebačkom Tehničkom muzeju Stelarc je održao predavanje na kojem je govorio o idejama koje su nastale kroz njegove akcije, jer za njega ideje jedino mogu biti potvrđene ili srušene kroz akcije. Ideje su lagane, izazov je aktualizirati ih.

Najbolniji udar koji je zadao svom tijelu - kad smo već kod “osvjetljenja” – nije bio onaj u kojem je u svoje tijelo zabijao kuke i na njima visio i letio nad gradom, jest, bilo je to zastrašujuće i bolno – najbolnije je bilo nešto drugo.

Zagreb, 080517. 
Stelarc, bio-techno-art umjetnik, performer i profesor na Sveucilistu Curtin u Perthu u Australiji, gostuje u Zagrebu od 6. do 12.05. u sklopu projekta pod nazivom Kako praksom vodjeno teorijsko istrazivanje u umjetnickoj izvedbi moze doprinijeti hrvatskoj znanosti, koji vodi prof. dr. sc. Sibila Petlevski pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
Stelarc je najpoznatiji po uhu koje si je dao prije 11 godina usaditi u podlakticu.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
Stelarc, bio-techno-art umjetnik, performer i profesor na Sveučilistu Curtin u Perthu u Australiji

Bilo je to gutanje, odnosno guranje velikog predmeta u vlastiti želudac, koji se onda u želucu povećavao i pritom svijetlio, osvjetljavajući to uvijek tamno, vlažno mjesto. “Najgori je osjećaj da ćete povratiti, da to ne možete kontrolirati. I ne, tu spravu nisam progutao, nego mi ju je liječnik ugurao, bez njegove pomoći ne bih to ni mogao. Prije toga sam morao želudac napuniti zrakom da bismo ga napravili dovoljno velikim za takav eksperiment. U tom projektu tijelo nije viđeno kao socijalni instrument, kao mogućnost mišljenja, kao objekt želje, psiha…, nego samo kao objekt koji se može redizajnirati, ne kao ‘ja’, nego kao umjetničko djelo”, kaže Stelarc i nastavlja: “Pretpostavljam da me taj projekt naveo na razmišljanje ne o tijelu kao strukturi, nego kao prostoru praznih mjesta. Vaše tijelo nije zatvorena vreća kože, ono je interaktivan sistem”, kaže Stelarc.

Ružne stvari

U dva dana stavio je predmet šest puta u želudac, kako bi snimio video od 15 minuta. “Kad stavite nešto jako veliko u želudac, on počne proizvoditi želučane kiseline, želi ga ‘preraditi’, što naravno, ne može, ali kad vam je želudac pun tekućine, vi je morate izbaciti, zagrcavate se, gušite... a taj je predmet u mome želucu postao veličine moje šake”, objašnjava odvažni umjetnik.

Koliko dugo Stelarc radi te “ružne” stvari svom tijelu? Stelarc se smije na riječ “ružan”: “Više od četrdeset godina”, kaže.

I kako mu tijelo vraća?

Zasad sam dobro, kaže. Svi starimo, svi obolijevamo...

“Ja sam zasad sretan, ove godine napunit ću 71 godinu, idem u teretanu..., ali ne radim nikakve druge rigorozne zahvate. Zdrav razum i uobičajen pristup hrani i kretanju dovoljni su. Nisam vegetarijanac, radim specijalne vježbe”, kaže.

Njegov interes za tehniku počeo je već ranih sedamdesetih. Imao je iza sebe projekt “šake” i neka općenita znanja o inženjerstvu, ali obično je trebao pomoć za kompleksnije projekte.

“Znam mnogo o anatomiji, inženjerstvu, ali to je generalno znanje, ne specijalističko”, nije hvalisav Stelarc, dapače, uvijek ističe pomoć drugih.

“Kad sam radio projekte ekstenzija ruke, nogu, spoznaja iza toga bila je da je tijelo visoko nedostatno, istrošeno, zastarjelo, strojevi su mnogo brži, precizniji, moćniji. Sada kompjuterski sistemi mogu manipulirati informacijama nemjerljivo puta brže nego čovjek... ali, naravno, umjetnici nemaju tu mogućnost, te milijune dolara da naprave sofisticirane robote, nego rade s malo novca, malo vremena, sami ili s malim timom... U SAD-u trenutno ulažu milijune dolara u razvoj robotike i to je mnogo sofisticiranije nego što umjetnik može napraviti... ali, kod mene se radi o umjetnosti, umjetnik može stvoriti druge rezultate, može “fulati”, napraviti neočekivane stvari. Recimo, internet, virtualna realnost - to su inicijalno bila vojna, obrazovna pomagala, a danas im i mi imamo pristup, i možemo kreirati druge vrste rezultata – umjetničke”, kaže Stelarc i nastavlja: “Osim toga, umjetnost treba ostati umjetnost. Izrazito ne volim miješanje znanosti i umjetnosti, što je danas vrlo popularno. Obje koriste tehnologiju, ali na vrlo različit način, znanstvena metodologija je vrlo različita od umjetničke prakse, umjetnik nije zainteresiran da proizvede nešto predvidljivo, dokazivo, korisno, umjetnik kreira nemoguće, slučajno, nepredvidljivo, ‘totalno beskorisno’, umjetnost je više filozofija nego znanost, umjetnost je više poezija nego inženjerstvo. Ali, naravno, koristimo virtualnu realnost, internet, ali na bitno drugačiji način nego znanost i korporacije.”

I druga stvar, dodaje, u konzumerističkom, kapitalističkom društvu u kojem živimo, uvjereni smo da je razlog za korištenje tehnologije da osposobi ljudsko tijelo, afirmira što znači biti ljudsko biće, ali, s druge strane - tehnologija može biti visoko destabilizirajuća. Kaže se: “Svaka nova tehnologija, nova nezgoda.”

“Tehnologija stvara nove vrste informacija i predodžbi koje umjetnik nalazi zanimljivima, ali na bitno drugačiji način nego znanstvenik. Nova tehnologija mijenja našu predodžbu svijeta, ali ne bi trebala biti gledana kao nešto što samo potvrđuje, nego i destabilizira svijet”, završava Stelarc.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 03:23