PRIČA O CARU AUGUSTU Dio zaboravljenog vremena kad su postavljeni temelji današnjega svijeta

Bez obzira na činjenicu da je planet Zemlja star 4,5 milijardi godina, i što vrsta Homo sapiens postoji minimalno 50 tisuća godina (a možda i 300 tisuća), najvažniji dio naše povijesti i civilizacije zbijen je u posljednjih 6-7 tisućljeća.

Međutim, ovisno o tome koga se pita, najbitniji povijesni događaji mogu biti sasvim nedavni: 9/11, pad Berlinskog zida, svjetski ratovi, reformacija ili možda Gutenbergov tiskarski stroj; bez obzira na sve ono što je tim događajima prethodilo i pobudilo ih.

Iznimno, ali i zaboravljeno civilizacijsko postignuće svakako je i davni “pax Romana” (27. pr.K. – 180.), period unutrašnjeg mira koji se za vrijeme Rimskog Carstva protezao kroz dva stoljeća. Sâm naziv prvi put koristi Seneka Mlađi 55. godine, a odnosi se na razdoblje nakon što je Gaj Oktavijan, poslije poznatiji po počasnom imenu August, porazio Marka Antonija i Kleopatru u bitci kod Akcija, 2. rujna 31. godine pr. K., i uskoro postao prvi rimski car.

Zapadna povijest

Zbog Augusta je veliko carstvo, usprkos krvoločnim nagonima i posve naviklo na učestalu borbu, prihvatilo unutarnji red i slogu. Iz tog doba relativnog mira izravno potječu naši zakoni, odlično organiziran cestovni sustav, moderna pošta, odvodi, ali i mnoge druge inovacije. Tako su postavljeni temelji današnjega svijeta.

O veličini Rimskog Carstva dovoljno govori podatak da je sadržavalo više od 20 posto tadašnje svjetske populacije, a u zenitu, 117. godine, prekrivalo je pet milijuna kvadratnih kilometara. Grad Rim postoji već 28 stoljeća i smatra se jednim od najstarijih stalno naseljenih područja Europe, kolijevkom zapadne civilizacije, a po nekima i prvim metropolisom. Usporedbe radi, u vrijeme cara Augusta, recimo, 25. godine prije Krista, u Rimu je, po nekim procjenama, već živjelo oko milijun ljudi. Urbano područje Pariza tek je oko 1835. imalo toliko stanovnika, a London nešto prije, nakon 1801. godine.

Rimska priča američkoga pisca Johna Williamsa otvara se ubojstvom Julija Cezara i potragom mladog Oktavijana za osvetom. Williams odabire jako zahvalnu narativnu premisu i posvećuje se ključnom dijelu zapadne povijesti i početku našeg doba, povremeno kronološki intervenirajući u povijesne događaje i malo ih premještajući kako bi priču učinio tečnijom.

Tri knjige

Sastavljen od triju knjiga, roman “August” niz je kronološki razbarušenih pisama u kojima se pripovjedači stalno izmjenjuju. U prostore između biografske fikcije i povijesne fakcije umetnuta su romaneskna promišljanja i biografski detalji svakog važnijeg protagonista, no naglasak je na Augustu i njegovim najbližim pratiocima.

Cara pratimo od adolescentskih dana: boležljivog, ali intelektualno spretnog, ambicioznog i odlučnog mladića koji će već s dvadesetak godina postati trijumvir, a s 36 prvi rimski car kojega će rimski Senat počastiti titulom Imperator Caesar Divi Filius Augustus. Augustov životni put pripovijeda više glasova, što je u globalu vrlo dobro izvedeno. Progovaraju velikani poput Cicerona, koji će tragično skončati, i Vergilija, a suha faktografija posve je razbijena stalnim propitkivanjima Augustovih političkih i prijateljskih odnosa.

“Koliko već dugo živimo rimsku laž? Otkad pamtim, jamačno; možda i mnogo godina prije”, zabilježit će u jednome od pisama Julije Cezar, čovjek koji je Gaja Oktavijana, budućeg Augusta, posvojio i smatrao ga svojim nasljednikom. U Cezarovo doba skaredni rimski moral klanjao se bogatstvu i tjelesnim užicima, što će August kasnije pokušati promijeniti i zakonom o zabrani preljuba, a rezultirati i carevom osobnom tragedijom. Augustova kći Julija, koja od iznimno inteligentne mlade dame postaje pomalo ohola jer je tretiraju kao božanstvo, nesvjesno sudjeluje u pokušaju atentata na svog oca, a na kraju je protjerana zbog preljuba s jednim od urotnika.

Posljednja, treća knjiga romana, uglavnom je posvećena fikcionalnom, već ostarjelom Augustu, koji, “ako pravilno igra ulogu koja mu je namijenjena, jednostavno mora vidjeti život kao komediju. Jer njegove se pobjede i porazi stapaju u jedno, i u jednakoj su mjeri povod za ponos i stid…” U to vrijeme, kao što su prijetili i ranije, “Germani čekaju na sjeveru, Parti na istoku, a neki drugi negdje izvan granica koje još nismo pojmili”. “Vrijeme će uništiti Rim”, carev je zaključak.

Antičko doba

Amerikanac John Williams (1922. - 1994.) postao je u Hrvatskoj prilično popularan zbog prošle godine objavljenog “Stonera” (1965.). Dirljiv roman o fakultetskom profesoru Williamu Stoneru postao je svojevrsni hit, možda zato i što je posve lišen pesimistične šopenhauerovske perspektive. Posve zaboravljen, taj odlični tekst kod nas je otkriven tek prošle godine, s odmakom od pola stoljeća.

Kad govorimo o sudbini tog romana, i kad govorimo o njegovu sadržaju, naizgled se može raditi o tužnoj priči, ali i sâm autor tvrdi kako svog fakultetskog protagonista smatra pravim junakom koji je živio bolje od većine ljudi, premda je bio nesiguran u plodove svoga rada. “Mislim da se sve svodi na ono što sam pokušao izraziti u ‘Stoneru’. Morate sačuvati vjeru. Važno je nastaviti tradiciju, jer tradicija je civilizacija.”

I upravo se u tim Williamsovim riječima može pronaći autorov motiv i zainteresiranost za antičko doba i razlog za pisanje romana o prvom rimskom caru, Augustu. A zbog “Stonerova” uspjeha nimalo ne čudi što se zaprešićka Fraktura za nedavno minuli Interliber potrudila predstaviti autorov idući roman “August”. Ali, mnogi će postaviti pitanje kako se on nosi s tako uspješnim prethodnikom.

John Williams, kako u pogovoru navodi Daniel Mendelsohn, imao je tešku zadaću da ne promaši povijesni kontekst i ne stvori “Kissingera u togi”, u čemu uspijeva. Augustov život skladno je i dinamično predstavljen, s njegovim strastima, usponima, padovima i staračkim relativiziranjem osobnih uspjeha, što se otkriva u posljednjim Augustovim zabilješkama kojima se ostarjeli imperator oprašta od života.

Sve u svemu, “August” je ambiciozan roman čiji je najveći problem kontekstualan: njegov prethodnik – “Stoner”. U pogovoru se spominje kako je “August” Williamsovo “najpreciznije djelo”. Meni on međutim nije ni najšarmantniji ni najuspjeliji Williamsov roman. To je neosporno “Stoner”. Mimo te dileme, “August” je ozbiljno povijesno štivo, ali istodobno i svojevrsna napetica za intelektualno znatiželjne.

Povremeno malo zamara pomalo umjetnim uzvišenim stilom, ali vješto nam pruža intrigantan dio zaboravljene povijesti koja nas je dobrano oblikovala, i o kojoj treba govoriti i s kojom se treba upoznati, bez obzira na mjestimična čitalačka nezadovoljstva koja nastaju u srazu s njegovim prethodnikom.