Dvorac Pejačević u Našicama, jedan od najkvalitetnijih primjera historicizma u ovom dijelu Hrvatske, uskoro će otvoriti svoja vrata rekonstruiran, osvježen i odjeven u obnovljeno ruho s kojim ulazi u novu fazu svog postojanja. Iza ove našičke ljepotice najsveobuhvatnija je obnova u više od 200 godina njezina postojanja, a rezultat je fascinantan i ostavit će bez daha sve posjetitelje, kao i one koji će ga koristiti i u njemu takoreći živjeti. Pune tri godine trajali su radovi na ovom velikom projektu obnove tzv. Velikog i Malog dvorca te uređenja tzv. Grögerove vile za potrebe Gradske knjižnice, a čija je vrijednost 99,9 milijuna kuna, od kojih je 85 posto ukupno prihvatljivih troškova osigurano iz Fonda za regionalni razvoj Europske unije.
“U obnovljenom će se prostoru prvi put omogućiti korištenje svih pet etaža dvorca. To se prvenstveno odnosi na prostor potkrovlja, u kojem se uređuje velika multifunkcionalna dvorana s kapacitetom oko 100 sjedećih mjesta te prostor podruma, koji je građevinski saniran i izoliran od vlage, a u njemu će biti smješten i ugostiteljski prostor”, otkriva nam detalje ovog velikog projekta Silvija Lučevnjak, kustosica i ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice, koji se i nalazi u tzv. Velikom dvorcu kompleksa Pejačević i koji je partner ovog projekta.
Nositelj cijele priče je Grad Našice, koji je 2015. riješio imovinskopravne odnose s nasljednicima obitelji Pejačević i postao vlasnik tzv. Velikog i Malog dvorca te pokrenuo postupak njihove obnove. Uz Zavičajni muzej, partneri na projektu su Gradska knjižnica Našice, Turistička zajednica grada Našica i Razvojna agencija NARA d.o.o. za lokalni razvoj i poslovne usluge. Temelj za obnovu bio je dokument pod nazivom “Novi muzejski prostor Zavičajnog muzeja Našice u prostoru Dvorca Pejačević - Velikog u Našicama”, koji je usvojilo Hrvatsko muzejsko vijeće, a čiji su autori ravnateljica Muzeja Lučevnjak te Nenad Ravnić, ovl. arh., Kata Marunica, dipl. ing. arh., i Tea Ivana Medvidović, mag. ing. arh. iz zagrebačke tvrtke NFO d.o.o. Recenzenti ove muzeološke koncepcije bili su dr. sc. Željka Miklošević (Filozofski fakultet, Zagreb) i dr. sc. Jasminka Najcer Sabljak (Akademija za umjetnost i kulturu, Osijek).
Silvija Lučevnjak kaže nam kako će upravo Zavičajni muzej dobiti na korištenje najveći dio obnovljenog prostora u dvorcu.
“Posjetitelji muzeja moći će u prostoru prizemlja i dijela suterena upoznati reprezentativne, ambijentalno obnovljene salone dvorca, s originalnim namještajem i umjetninama, u obliku koji će ih vratiti na prijelom 19. i 20. stoljeća, kada su Pejačevići bila na vrhuncu svoje moći, a u njemu je tada živjela i Dora Pejačević. Uz priču o prošlosti obitelji Pejačević, muzej će komunicirati i ostalu kulturno-povijesnu i prirodoslovnu baštinu Našica i našičkog kraja, posebno u izložbenim prostorima prvoga kata, potkrovlja i istočne kule, a prvi će put muzej imati i prostore za edukativne radionice te ostale sadržaje koji se zahtijevaju u suvremenim ustanovama ovoga tipa. U jednome dijelu suterena i podruma dvorca bit će smještene i prostorije mjesnih udruga, Hrvatskog kulturnog društva Lisinski te Gradske glazbe”, otkriva Lučevnjak.
Useljenje u obnovljene prostore bit će i najljepši rođendanski poklon Zavičajnom muzeju koji ove godine slavi 50. obljetnicu postojanja, a još od utemeljenja 1974. godine sjedište mu je u Dvorcu Pejačević (tzv. Velikom dvorcu). Inače, riječ je o objektu koji je 1812. podigla plemićka obitelj Pejačević u središtu grada. U svojoj povijesti nekoliko je puta mijenjao izgled, a današnji je dobio polovicom 19. stoljeća.
“Pejačevići su obitelj koja je odigrala ključnu ulogu u političkom i gospodarskom životu Slavonije i Hrvatske, osobito u 19. i početkom 20. stoljeća kada su njihova moć i ugled bili na vrhuncu. Jedna je od rijetkih plemenitaških loza koja je dala Hrvatskoj dva bana, Ladislava (1880.-1883.) i Teodora (1903.-1907.), a iz nje je potekla i prva hrvatska skladateljica, Dora Pejačević (1885.-1923.). Žene su inače u obiteljskom životu igrale ključnu ulogu, kao podupirateljice umjetnika i umjetnice same, a dijelom su zaslužne i za nastanak zbirki umjetnina koje su skupljale ili unosile u obitelj kao miraz”, kaže Lučevnjak, koja nas je upoznala s povijesti ove plemićke obitelji čiji je utjecaj na život u Slavoniji, odnosno Hrvatskoj bio iznimno velik. Pejačevići su našički posjed kupili još 1734. godine i na njemu ostali sve do potkraj Drugoga svjetskog rata, kada njeni članovi napuštaju Našice i Hrvatsku.
“Tijekom puna dva stoljeća duboko su obilježili razvoj Našica i cijelog našičkog kraja. Najsnažniji pečat njihova boravka u gradu do danas su ostala njihova dva dvorca (tzv. Veliki i Mali) te prostrani perivoj uz njih. Dvorac Pejačević (Veliki dvorac) je, zajedno s perivojem, jedan od najkvalitetnijih primjera historicizma u ovome dijelu Hrvatske. U prvoj fazi postojanja bio je tipičan primjer jednokatnog klasicističkog dvorca pravokutnog tlocrta, no u radikalnoj obnovi koja je u najvećoj mjeri završena 1869. godine dobio je današnji izgled prema nacrtima uglednog šopronskog umjetnika Ferenza Storna (1821.-1907.). Proširen je dodavanjem bočnih kula, izgradnjom ulaznog trijema na južnom i izgradnjom altane (terase) na sjevernom pročelju. Obogaćen je brojnim dekorativnim arhitektonskim detaljima i na vanjštini i u unutrašnjosti te se preobrazio u reprezentativan dvorac historicističkog stila”, govori Lučevnjak o zdanju koje se prostire na pet etaža – podrum, suteren, prizemlje, kat i potkrovlje. Pokriven je mansardnim krovom s pokrovom od bakrenog lima, kule imaju kupolasti krov, a najgornja prostorija središnjeg rizalita bačvasti krov.
U dvorac se može pristupiti kroz glavni ulaz na južnom pročelju u razini prizemlja, kroz ulaze u razini suterena i u razini podruma na objema bočnim stranama dvorca te kroz sjeverni ulaz u razini suterena (ispod terase). Dvorac je rastvoren nizom prozora na svim etežama i fasadama. Na krovu se nalaze prozori u obliku eliptičih krovnih kućica, po dva na sjevernoj i južnoj strani i po jedan na istočnoj i zapadnoj strani krova. Osnovu arhitektonske kompozicije dvorca čine horizontalno izduženi volumen, visoke bočne kule, središnji duboko istaknuti rizalit na glavnom (južnom) pročelju i altana na sjevernom, a razvedenost dopunjava i bogata arhitektonska plastika historicističkog stila. Široki pilastri, smješteni između prozora, protežu se kroz dvije etaže (prizemlja i kata) do jako istaknutog potkrovnog vijenca. Iz sljemena krova izdižu se dva velika dimnjaka sa dekorativno oblikovanim kamenim kapama. Dvorac je zidan pretežno ciglom, a podrumski prostor kamenom.
“Središnjim dijelom interijera dominira dvoetažno predvorje s eliptoidnim stubištem koje povezuje prizemlje i kat. Nasuprot glavnome ulazu nalazio se najreprezentativniji salon iz kojeg se izlazilo na terasu, a bočno su s njim bili povezani ostali saloni i blagovaonica. Prema dominantnoj boji tapeta, zastora i ostalih tkanina saloni su nosili nazive: Crveni, Zeleni, Plavi i Žuti. Unutrašnjost dvorca bila je nekoć raskošno opremljena stilskim namještajem i umjetninama, a u prostoru prizemlja, koji je bio piano nobile ovoga prostora, još uvijek su sačuvane stropne štukature, drveni tabulati, oplate, mozaik parketi i dekorativna stolarija. Na katu su pretežno bile spavaće sobe za obitelj i goste. Dojam ovih prostorija upotpunjuju i lijepe vizure koje se s prozora pružaju prema okolnom perivoju, naročito na sjevernoj strani dvorca. U zapadnom dijelu suterena dvorca bila je smještena bogata obiteljska knjižnica te glazbeni salon iz kojeg je sačuvan originalni glasovir (Blüthner) za kojim je svirala i skladala Dora Pejačević. U istočnom dijelu suterena bile su gospodarske prostorije, podzemnim hodnikom povezane iz kule s nedalekim objektom koji je služio kao kuhinja dvorca”, ističe naša sugovornica.
Posebnu dimenziju dvorcu daje njegov okoliš, odnosno perivoj čiji se začetci mogu tražiti vjerojatno već u drugoj polovici 18. stoljeća, a današnji izgled dobiva sredinom 19. stoljeća. Pripada tipu engleskog, pejsažnog perivoja s historicističkim cvjetnim gredicama ispred glavnoga pročelja dvorca i staklenikom (uništen u Drugom svjetskom ratu) u neposrednoj blizini starijeg dvorca, u kojem su se tijekom zimskog perioda čuvale palme, limuni i drugo osjetljivo ukrasno bilje.
“Početkom 20. stoljeća, s izgradnjom dvorca Marka Pejačevića, dio perivoja na padini sjeverno od tog objekta oblikovan je u francuskom slogu. Tako se u njemu ujedinjuju slogovi povijesnih parkova – engleski pejsažni park, francuski slog, park-šuma uz tok Našičke rijeke i vrijedni historicistički elementi hortikulturnog oblikovanja. Posebnost perivoju daje umjetno jezero s otočićem, a u njegovoj je blizini postojao i mali zidani paviljon obložen brezovim oblicama (uništen u Drugom svjetskom ratu, ali obnovljen o 100. godišnjici Dorina rođenja). Legenda spominje da je Dora često boravila u ovom paviljonu, u kojem je navodno postojao i glasovir za kojim je muzicirala”, otkriva Lučevnjak još zanimljivosti vezanih uz ovaj dvorac i njegove nekadašnje stanovnike, koji su doista znali uživati u životu. Naime, perivoj je još od vremena obitelji Pejačević služio za zabavu i rekreaciju, u njemu već krajem 19. stoljeća postoji teniski teren, zimi se na zamrznutom jezeru moglo klizati, padina ispod starijeg dvorca bila je sanjkalište, a njegovim se stazama moglo šetati i jahati. Perivoj posjeduje i izuzetnu botaničku i dendrološku vrijednost, s brojnim vrstama alohtonih i autohtonih vrsta: mamutovac, ginko, gimnoklad, katalpa, paulovnija, trnovac te brojni borovi, smreke, tise, divlji kesteni, lipe, hrastovi, platane, bijele topole, javori, grabovi i druge vrste drveća. Prvi put zakonski je zaštićen već 1949., a danas je jedan od najvećih i najvrednijih perivoja u ovome dijelu Hrvatske s nizom suvremeno uređenih sportskih terena te prava zelena pluća grada Našica.
“U razdoblju nakon rata na Dvorcu Pejačević obavljeno je niz većih ili manjih zahvata na sanaciji i obnovi, a njegov su prostor koristile brojne našičke udruge i ustanove. Izvorni je inventar bio devastiran, no značajan dio predmeta i umjetnina spašen je zahvaljujući djelatnosti tzv. KOMZA-e, državne komisije u kojoj su na ovome području glavnu ulogu odigrali djelatnici Muzeja Slavonije, kome je većina nacionalizirane imovine ovoga tipa iz našičkog dvorca na kraju i pripala. To se posebno odnosi na djela nekadašnje bogate zbirke umjetnina iz Dvorca Pejačević. Kao i u najznačajnijim stambenim objektima drugih grana obitelji Pejačević (Virovitica, Podgorač, Retfala) u njoj se mogu naći brojna djela važnih srednjoeuropskih slikara 18. i 19. stoljeća (Johanna Michaela Millitza, Johanna Georga Weikerta, Friedricha Johanna Gottlieba Liedera,), te domaćih umjetnika (Josipa Franje Mückea, Franje Pfalza, Mencija Clementa Crnčića, Dimitrija Markovića, Vlahe Bukovca, Naste Rojc i drugih). Obitelj Pejačević posebno je značajna po svojoj ulozi u stipendiranju umjetnika te potpomaganju Društva umjetnosti”, napominje Lučevnjak.
Prilikom obnove vodilo se računa i o dodatnoj infrastrukturi, pa će u neposrednoj blizini dvorca biti izvedeno odnosno obnovljeno parkiralište, dječje igralište, kao i ljetna pozornica s gledalištem i sanitarnim čvorom, kako bi se mogla nastaviti tradicija održavanja raznih gradskih manifestacija na otvorenom, a izvodi se i hortikulturno uređenje okoliša.
“Nova koncepcija omogućit će kontinuirano djelovanje Muzeja u lokalnoj zajednici kao centra kulturnog, ali i društvenog života, prvenstveno putem planiranog ‘suživota’ s ostalim korisnicima prostora dvorca, ali i vanjskim dionicima. Obnovljeni Dvorac Pejačević, s površinom oko 4000 bruto kvadratnih metara, bit će iznimno važan dio u stvaranju prepoznatljivog kulturnog proizvoda, a renovirana zgrada dvorca s novim stalnim postavom mjesto spajanja prošlosti i sadašnjosti, učenja i zabave, spremna za izazove novih desetljeća svoga postojanja”, kaže ravnateljica Muzeja.