NAJPOZNATIJI HRVATSKI GRAFITER POČEO JE S RADOM PRIJE ČETVRT STOLJEĆA 'Crtao sam grafite na svim kontinentima!'

Slaven Kosanović Lunar jedan je od naših najpoznatijih grafitera i pokretač je grafiterske scene u Zagrebu. Njegova djela osvojila su mnoge ljubitelje te ulične umjetnosti u čitavom svijetu. Zahvaljujući svome radu Lunar je proputovao cijeli svijet.

Prošlo je 25 godina otkad se skupila YCP ekipa koja je pokrenula grafiti scenu u Zagrebu, a nedavno ste u Rovinju proslavili obljetnicu. Što znači YCP? Kako ste se uopće našli?

- Krešo Buden i ja upoznali smo se na nogometu u Vrapču, 1988. godine. On je rasturao crtanje i već krenuo u Primijenjenu, a ja sam završavao osnovnu školu i crtkarao, a povezala nas je i ljubav prema rapu. S nekoliko frendova sam tada snimao neke skečeve i crtao stripove, a Krešo je već počeo crtati po zidovima. Tih godina smo nekoliko puta crtali po Vrapču, uglavnom su to bili grafiti vezani za grupe koje smo slušali, a jednom prilikom s Krešom i još nekoliko tadašnjih frendova pomislili smo da bi bilo prikladno naći novo ime za grupu. Prethodno smo koristili imena “Šund studios”, koje je potjecalo još od moje osnovne škole, i ne pretjerano inventivno “Rap artists”. Potom nastaje YCP - Yo Clan Posse.

Kako su izgledali vaši prvi grafiti?

- Krešo je tih godina zacrtavao grafite, a ja sam radio ispune, trebalo je pojesti žganaca da se stekne kolika-tolika vještina. Dio ekipe bio je iz Vrapča, neki dečki su bili iz moje 3. Gimnazije, a neke smo sreli na Trgu gdje smo se često nalazili. Cronea, koji je počeo u približno vrijeme, upoznao sam dok sam sa Senerom crtao na Varšavskoj. Preko njega sam upoznao Osječane, kasnije Riječane i Splićane, tadašnje protagoniste tih gradova. Paralelno je krenula komunikacija s našim crtačima vani i strancima.

Tesla, Lunar &LovePusher, Perušić, 2016.

Što vam je tad bio cilj? Kako je sredina gledala na grafite?

- Bili smo klinci u pubertetu, vremena nisu bila sjajna, a nama se igralo, crtalo i upoznavalo svijet. Nikad nismo bili ekskluzivno društvo koje je mjerkalo imutak, uspjeh, čak ni upornost ili talentiranost, družili smo se s ekipom s kojom bi smo kliknuli. Godine 1992. sam prvi put bio u Osijeku s frendom Mićom, kojem su roditelji ostali tamo, a on je išao s nama u razred u Zagrebu. Vidio sam u Osijeku grafite na Jugu 2 i oduševio se, kao i u Berlinu godinu dana prije toga. Ljudi su na grafite gledali slično kao i danas, bili su im dragi crteži, a mrzili su tagove. Moj cilj je bio samo to da u miru mogu crtati što želim i kako želim. Česta putovanja po drugim gradovima i upoznavanje različitih ljudi su mi bili odličan punjač baterija.

Church of poison mind, Gemona, Italija, 2015.

S vremenom je ideja o grafitima po Zagrebu bila sve više prihvaćena. Ili možda nije?

- I tada i sada bilo je ljudi koji razmišljaju slobodnije i onih konzervativnijih. Veseli me što smo uvijek nalazili ljude kojima se sviđao naš rad. Ta podrška nam je pomagala ustrajati u dugoročnom cilju ostamostaljivanja.

Što danas članovi ekipe rade, čime se bave?

- Kao i svaka “družba Pere Kvržice” i naša se razvodnila. Jezgra društva većim dijelom je u vizualnom polju izražavanja, a članovi su nam razasuti po svijetu. Kroz društvo je prošlo puno imena, a danas ih broji 40-ak.

Loomit Ceramicgirltile Lunar Zets, Beč, 2014.

Sad si već poznat i uvažen grafiter. Može li se od toga, kao posla, dobro živjeti?

- Ne žalim se. Trebalo je puno upornog rada i neodustajanja. Ni danas to nije lak posao, nego većim dijelom fizikala, manjim kreativa, kako god moglo izgledati sa strane.

Koji su ti najdraži motivi?

- Uglavnom crtam slova i oblike proizašle iz klasičnih grafita - balone, strelice, lente, pretočene u različite prostore. Pri tome koristim uglavnom jarke i kontrastne boje iako to nije pravilo. Veseli me skakati s teme na temu, koristiti različite tehnike, uglavnom, konstantno biti u prilici igrati se. Osjećaj kaveza me ubija u pojam, svjestan sam da te sistem prisiljava ući u svaku poru društva i tim više me veseli sloboda, koja nije došla preko noći, i nadam se da s vremenom neće iščeznuti.

Koliko grafita godišnje nacrtaš? Baviš li se i ilustracijom?

- Otprilike stotinu godišnje, možda malo manje, možda malo više, nije svaka godina jednako plodna. Radim i ilustracije, nešto sitno dizajna, povremeno organiziram događaje vezane za promociju crtanja i držim predavanja većinom vezana za utjecaj crtanja na društvo.

Jace Smack, Bol, 2017.

Nedavno si bio u Africi. Gdje ste crtali grafite?

- Afrika mi je ostala kao zadnji naseljeni kontinent koji sam želio posjetiti. Pala je odluka za Ruandu. Obišli smo dobar dio zemlje, zapravo jedini dio koji nismo jest sjeverozapad, područje vulkana. Želja nam je bila obići dio prašume Zavale Konga, na granici s Kongom i Burundijem te safari park Akageru, na granici s Tanzanijom. Specifično mjesto, odakle je krenula ljudska ekspanzija planetom, oduvijek me istovremeno i privlačilo i strašilo. Svakako je to bilo odlično i korisno iskustvo. Grafit smo crtali za društveno korisnu nezavisnu udrugu za prava žena, Nyamirambo Women’s Center.

Crtao si grafite po cijelom svijetu, no što te posebno dojmilo?

- Puno je toga... U Vijetnamu smo od Hanoija do Ho Chi Minh Cityja planirali putovati vlakom, da vidimo što veći dio zemlje, međutim s mora je krenuo tajfun pa smo taj put preletjeli. Nakon slijetanja policajac je zaustavio naš taksi, a taksist je odmah u dokumente ubacio novac da ga skine s vrata. Kasnije, dok smo crtali zid, ista se priča ponovila. Osoba u vojnoj uniformi prišla je vlasnici stana pokraj kojeg smo crtali i uzela manji svežanj novčanica. U Havani na aerodromu nas je pokupio mlađi vozač. Čim smo krenuli, zaustavila nas je policijska patrola. Ovi nisu tražili novac, nego je jedan policajac vozaču na vrlo grub način dao do znanja da mu ode po neko osvježavajuće piće. Gadi mi se takav reketarsko-mafijaški pristup ljudima.

Oldcat, Kuba, Havana, 2014.

U Ruandi je vozač vojnog kombija divljao po trubi dok ga naš vozač nije propustio. Kad nas je prestigao, srećom smo dobili samo prijeteći pogled oficira. No nadomak nacionalnog parka džip nam je jednim kotačem upao u jarak. Srećom, tu se našla grupa vojnika i zaposlenika parka pa smo zajedno digli stražnji dio džipa i gurnuli ga van. Kako je džip trznuo, jedan od njih i ja upali smo u jarak. Da vozilo nismo dovoljno gurnuli pa se vratilo na nas, ne bismo se dobro proveli. U Mexico Cityju sam se osjećao pomalo kao u ratnoj zoni, uz sve vojne i policijske ophodnje po gradu. Prvi ulazak u kvart u kojem sam odsjeo, Nezahual Coyotl, ostao mi je u sjećanju po patroli s dugim cijevima koja češlja ulicu do naše. Prizor je bio prilično zastrašujuć...Uglavnom, bilo je poprilično događaja i kod nas i vani, neke od njih ću navesti u knjizi koju već neko vrijeme pripremam.

Koka & Lunar, Meksiko, Cancun, 2016.

Koji će biti naslov knjige?

- Postcards ili From Zagreb With Love. Bit će to autobiografija s mogo fotografija i s radovima. Pripremam je godinama, a čekao sam i da prvo završim s putom oko svijeta, što se sad s Afrikom ostvarilo.

Nekoliko si grafita u novije doba napravio i u Parizu?

- Pariz je jedan od starih europskih centara odakle su grafiti krenuli u ekspanziju po Starom kontinentu. Grad fenomenalnih autora i specifične energije. Ne idealiziram ga, ali svakako je inspirativan. Ovo mi je bio četvrti radni posjet Parizu koji me podsjetio da mu se moram češće vraćati.

Blushing cat, Pariz, 2017.

Koji tip ljudi privatno traži tvoje grafite i za kakve prostore?

- Klijenti su većinom mlađi ljudi boljeg obrazovanja, više platežne moći, neopterećeni ljudi koji gledaju svoja posla, doprinose društvu i ambiciozni su. Zanimljivo je da se uglavnom traže oslikani zidovi, rijeđe platna ili ilustracije, bez obzira što je to svakako korisnija investicija. Prostori su poslovni ili privatni, nekada fasade.

Kakva je aktualna grafiti scene u Hrvatskoj?

- Više protagonista odlijepilo se od stereotipa i vrijedno radi na vlastitom izričaju. Veseli me ambicija autora i opuštena komunikacija i suradnja. Kao kolektiv nikad nismo bili neka velika i zanimljiva scena, što se počelo mijenjati.

Na tvome instagram profilu je i fotografija s prosvjeda na nekadašnjem Trgu maršala Tita. Zašto ti je to bilo važno, da se ne mijenja ime?

- Nema obitelji na Balkanu, a vjerojatno ni igdje u svijetu, koja u bliskoj prošlosti nije doživjela grozne nepravde, nasilje i smrt. Mislim da bi nas to trebalo učiti da poštujemo mrtve, ostavimo ih u miru, a da nam mir bude najsvetija stvar. Povijest bi trebalo sagledati i shvatiti objektivno. Što je bilo, prošlo je, a pametni bi trebali čitati objektivne i stručne materijale, razmišljati vlastitom glavom i izvući zaključke. Usporedivši njega i njegove prethodnike i nasljednike koji su vladali ovim prostorima ne moraš biti genij da zaključiš tko je bio globalno poštovana figura, a tko beznačajni pijun.