JELENA MIHOLJEVIĆ

'Moja Emma Bovary bila je Cohenova Marianne, Elisa Day Nicka Cavea i Bowieva Kineskinja'

Jedna od najboljih glumica svoje generacije u kazalištu Gavella sa Sašom Božićem priprema predstavu po Flaubertovoj “Gospođi Bovary”. Jedva čekamo jesen kad ćemo je vidjeti u toj važnoj ulozi kao i u novoj sezoni hit serije ”Crno-bijeli svijet”
 Neja Markičević / EPH

Bilo je lijepo i dirljivo, bili smo jako sretni. Javio nam se i Unkovski iz Skoplja, imali smo i malu fešticu, zasuli su nas cvijećem i svi skupa smo se slikali i izgrlili. Jako me kazalište veseli, sve više i više. Kad sam bila mlada, čak sam pomišljala odustati, a sad mi je to kao neka terapija, jedna ljekovita sila – zaneseno govori Jelena Miholjević, prenoseći mi vibru istinske sreće dok radimo intervju za Globus, dan nakon 50. izvedbe Gavelline predstave “Tri sestre” u režiji Slobodana Unkovskog. Svoje rasne glumačke snage Jelena je ovih dana davala na nekoliko polja – završavajući snimanje druge sezone serije “Crno-bijeli svijet” i ulazeći pod kožu Emme Bovary, naslovne role u predstavi kojom će Gavella u rujnu otvoriti sljedeću sezonu.

Prema legendi Gustave Flaubert je rekao: “Bovary, to sam ja.” Koja bi vaša mantra bila?

- Priča s našom “Bovary” je neobična i doista je kao nekakav lijek na recept koji mi je život servirao uslijed svega što nam se u Hrvatskoj događalo ove godine, što svi senzibilni ljudi jako osjećaju na svojoj koži. I kad je redatelj Saša Božić rekao: “Trebam te za Bovary”, ja sam odgovorila: “Nema frke, igram ti sve što god treba, od životinje do namještaja”, a on je rekao: “Ja te hoću za glavnu ulogu.” Meni to nikad ne bi palo na pamet, a onda sam pročitala sjajnu adaptaciju Ivane Sajko, koja je, u dogovoru sa Sašom, baš mene imala na umu, i bilo mi je sve jasno. Neku mantru još nemam, ha, ha, ha... Ali ono što već sad primjećujem da mi je počelo utjecati na svakodnevni život to što radim s takvim količinama tajni, strasti i lomova koje to lice na sceni nosi.

Ivana Sajko je napisala novi tekst kroz Flauberta, s nevjerojatnom količinom neuralgičnih točaka što našeg intimnog svijeta, što svijeta koji nas okružuje. Tekst se bavi i usamljenošću koja je posebno izražena kod žena mojih godina, jednom očajničkom borbom da još nešto zgrabiš od života, a otplaćivat ćeš svoje dugove do kraja. Kod Ivane ima i film noira, naša “Bovary” počinje scenom u kojoj Emma govori: “Ja sam plesala valcer u pravom salonu pravoga dvorca, ja sam bila Cohenova Marianne, ja sam bila Elisa Day Nicka Cavea, ja sam bila Kineskinja koja je Bowieju šapnula...”

Gomila jakih asocijacija...

- Da, ima svega iz naših života. Radi se o tekstu koji, recimo, posebno bolno priča o ženama koje se zadužuju kako bi barem malo dobile osjećaj da im život ima smisla. Ivana je jako dobro istaknula tu vezu između besparice, samoće, praznine, depre... Tekst je podnaslovila “Svi smo mi gospođa Bovary”. Sedam je glumaca i jedna glumica, tako da sam se našla u situaciji u kojoj još nikad nisam bila. Sve je to i zeznuto i zanimljivo kad si jedina žena na sceni, jako intenzivno jer se sve te silnice sudaraju u tebi.

Nije li nevjerojatno da se oslobođenost i samosvijest žene još i danas tretira čitavom skalom negiranja u društvu?

- Da, to je nevjerojatno! Ja sam rođena '69. i mi smo bili neka generacija koja je zbilja odrastala tako da nas je bilo sram poniziti nekoga koji je drugačiji, da nam nije padalo na pamet dijeliti ljude po spolu ili bilo čemu. Ja se ovome danas nisam nadala, kao da će svaki čas briznuti strašni vodoskok od gomile trauma, ograničenja, teškog primitivizma, straha... Kako odgajati djecu u ovakvom vremenu, to mi je svakodnevno veliko pitanje. Jedino, čini mi se da uz te strašno negativne stvari ima i sve veći broj ljudi koji artikulirano i aktivno žive svoj život što bolje i otvorenije, sa što ljepšim utjecajem na druge, i to mi daje veliku sreću.

A što se tiče pitanja prava žena, stvarno je deplasirano da mi danas moramo o tome govoriti, međutim, ne možemo zatvarati oči. Kad pomislim da će se moja kći možda morati boriti za ono što smo mislili da su se izborile naše none, to je stvarno jezivo.

Privatno imate snažno ugrađene senzore ljubavi i empatije. Volite li u tom smislu raditi brejkove? Igrali ste i beskrupulozne kučke - televizijsku manipulatoricu u seriji “Počivali u miru”, ministricu obrane u filmu “Što je muškarac bez brkova”, državnu odvjetnicu u “Dobrim namjerama”... Je li vam izazov tada veći?

- Ja se u uloge puštam tako da pokušavam biti što čišća, da nemam predumišljaja. Uvijek pokušavam naći nešto što je igra. Jako volim raditi na više strana, ne samo u svom kazalištu, i kad god mi se pruži prilika za nešto zanimljivo, onda ne gledam ni na honorare ni hoću li se ubiti od posla, nego radim zato što me to jako ispunjava. Recimo, ove godine sam s Brankom Brezovcem radila predstavu “Bife Titanik”, koja je toliko toga anticipirala što će nam se dogoditi, nismo to mogli ni naslutiti. Morala sam odigrati puno zahtjevnih psihofizičkih stvari u toj predstavi, pa još dugu monološku formu u kojoj se kidam od emocija.

Uvijek se trudim raditi nešto što me vodi u nepoznato, u rizik. Tako sam i radila sa Senkom Bulić Copijev komad “Eva Peron”, tamo sam prvi put dobila ulogu baš strašne kučke, mame Evitine koju je igrala Nina Violić, i kako je Senka to radila u jednom svom pomaknutom kodu, ja sam urlala, ono kao prava žderačica muškaraca. I prvo sam Senki rekla: “Oprosti, ako ja to ne budem mogla, ja ću ti reći”, a onda sam se zaprepastila da u sebi imam toliku fizičku snagu i sigurna sam, da to nisam tada odigrala, da ne bih mogla igrati Katu Kapuralicu. I moj Dario (Harjaček, kazališni redatelj i Jelenin suprug, op.a.), pogotovo u predstavama koje smo zajedno radili, uvijek me gurao, ohrabrivao da istražujem to u sebi. Jer, uvijek imaš neku sliku o sebi, ja sebe doživljavam kao neki majčinski, romantičan tip. A onda kad pogledaš na drugu stranu vage shvatiš da si u stanju biti i najgore čudovište.

Franja u Mihanovićevoj i Frljićevoj predstavi “Prolazi sve” i Ksenija u tv-seriji “Crno-bijeli svijet” imaju dosta toga dodirnog u fokusu žene kroz koju se prelamaju epohe. One su, da tako kažem, veće od života.

- Joj, divno je da se sjećate predstave “Prolazi sve”, jako sam je voljela igrati, ali eto moramo se opraštati od predstava, one se skidaju i to je neminovno. Što se tiče Ksenije, evo upravo smo završili drugu sezonu “Crno-bijelog svijeta”. Jako sam se dobro našla s redateljem Goranom Kulenovićem iako se prije nismo znali, i onda mi je Kule otkrio malu tajnu da se za ulogu Ksenije dosta nadahnuo svojom mamom, po tom nepokolebljivom životnom stavu. I kad sam čitala scenarij, stvarno sam pomislila, bože, pa to je pisano za mene. Ksenija je i neurotična i hrabra, smotana, nervozna... Kako je moj sin Bartol u istoj dobi kao moj sin u seriji, tu je bilo toliko koincidencija da je to nešto nevjerojatno.

Kako se Ksenija snašla u turbulentnijem dijelu osamdesetih?

- Snašla se, zapravo odlično. Ne da se. Ne smijem puno pričati, ali ona će se baš nekako u profesionalnom smislu za sebe izboriti majstorski, a rihta te svoje dečke ko u vojsci. Muž će joj imati problema s Udbom i ta će se tjeskoba uvući u kuću. Ja sam uvijek mislila pa kako su te naše bake živjele, prošle dva rata, ova briga, ona briga, gospodarske krize, a tako su vedro gledale na život. Te uloge su me baš podsjetile na žene koje su dostojanstveno prolazile kroz sve te krize koje nas evo prate i danas.To su ona divna, prava ženska lica koja mi stvarno padaju s neba, nekako slučajno i jako sam sretna zbog toga. Evo, u “Tri sestre” sam igrala Olgu za koju sam dobila Nazorovu nagradu, a uopće nisam bila ni predložena, žiri me sam izabrao. Ne spominjem to zbog nagrade, jer sve je tako relativno, nego govorim zbog toga što ja Olgu u prvoj podjeli nisam trebala igrati, nego Nataša Janjić, ali ona nije mogla zbog snimanja i tako sam ju ja dobila. Dogodi ti se da ovako slučajno doživiš nešto lijepo a da ti nije bilo namijenjeno.

Je li sačuvati dostojanstvo najteža čovjekova uloga?

- Uvijek kad vidim neku budalaštinu koja nam se događa u društvu, samo si pomislim čekaj malo, pogledaj širu sliku, svi mi želimo biti sretni i svi ćemo jednom doći do spoznaje da su svi ljudi isti. Znam da zvuči hipijevski ali ja sam odavno skužila da sam ja pravi hipik. Ajmo, neka ljubav vlada i gotovo. Dostojanstvo je vječno preispitivanje samog sebe i vlastite odgovornosti, čišćenja svojih misli. Mi doma imamo puno knjiga, sad baš sređujemo police i samo vidiš u kriznim vremenima kako isplivavaju neke stare knjige koje nam ne daju da se predamo bijesu. Znate onaj roman Nicka Hornbyja “Kako biti dobar”, pokušavam prodrijeti do toga. Ključno pitanje je kako biti dobar, svi se to moramo zapitati, a nije to tako teško.

Ali, kako reagirate na nasilje, kad vam je obitelj napadnuta? Vaš suprug Dario Harjaček je nedavno pretrpio desničarsko nasilje na ulici...

- Meni su već i prije napadali bliske članove obitelji. Ja onda pomislim: “Što ti želim, nek mi bude. Što mi želiš, nek ti bude.” Ajme, kako li je živjeti u takvim glavama. Mene je jednom davno napao neki frajer, motiv nije bio ideološke prirode, nego financijske, ha, ha, ha... Htio me opljačkati. Nisam ni znala da toliko mogu vrištati, na sceni tako ne bih mogla. I ugrizla sam ga do krvi...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 03:46