MARINA VUJČIĆ 'Možda nije popularno zagovarati samoću, no ona je moj veliki saveznik'

Da Marina Vujčić ponovo ima novi roman, više i nije vijest. Kao što gotovo da nije ni vijest da se i novi naslov, baš kao i “A onda je Božo krenuo ispočetka”, “Mogla sam to biti ja” ili “Susjed”, rado čita i puno komentira. I “Pitanje anatomije” priča je o običnom svijetu, možda na trenutke čudnovatu, ali tek toliko da se u toj naizgled čudnovatosti, ljudski, ispod površine, mogu mnogi prepoznati. “Pitanje anatomije” iznova je pitanje samoće, zbližavanja s drugim i sa samim sobom. Urednica u Hena.comu, donedavno dugogodišnja profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj osnovnoj školi, jasno, ne piše od jučer. Samo je u njezinu slučaju, baš kao da je riječ o liku iz nekog njezina, moguće budućeg romana, trebalo vremena da tako “naglo”, “odjednom” izađe na književnu scenu.

Lajtmotiv vaših romana je samoća. Gotovo svim je vašim likovima samoća negdje u potki života. Može li se na samoću naučiti tako da ne truje život, nego da bude – blagoslov, privilegija, dobitak?

- Moje je iskustvo da se na samoću može ne samo naučiti nego i učiniti je velikom saveznicom. Možda nije “popularno” zagovarati samoću, ali valjda me iskupljuje to što sam hodajući dokaz da ju je moguće korisno upotrijebiti. Vjerujem da u svakome od nas postoji neistražen teritorij koji se može otkriti samo kad je čovjek sam sa sobom. Ima ljudi koje upravo to plaši, kao što ima i puno onih koji su nesretni iako nisu sami. Meni se čini da je pitanje samoće i lajtmotiv naših života općenito da se puno toga vrti oko izbjegavanja samoće – pa tako i književnost. Sretni, zadovoljni i ispunjeni junaci nisu baš poticajni, s njima se može izdržati jedva nekoliko kartica, za razliku od junaka kojima nešto nedostaje pa samim tim nose veliki literarni potencijal.

Puno pišete posljednjih godina. Ili ste to radili i ranije, pa su se donedavno neobjavljeni rukopisi zaredali, najednom našli ukoričeni?

- Pisala sam i ranije, ali u teškoj ilegali. Doživljavala sam tu svoju potrebu kao neku bolest koju je najpametnije prešutjeti. Nisu mi se sviđali moji književni pokušaji pa sam stalno nešto započinjala i odustajala. Prvi put kad nisam odustala i kad sam napisala roman, trebalo mi je godinu dana da se usudim ponuditi ga izdavaču, iako sam za to vrijeme već pisala drugi. Pa čak i danas, kad se ne moram bojati odbijanja, uvijek oklijevam prije slanja rukopisa izdavaču. Uvijek sumnjam, uvijek mislim da je moglo bolje i najmirnija sam dok je tekst u mom kompjuteru. Moram skupiti hrabrost da se od njega rastanem. Znam da se izvana tako ne čini, ali pišem prilično sporo. Sporo, ali često – a često znači svaki dan barem jednu karticu.

Koliko urednički posao koji radite pomaže vama pisati vaše romane i drame?

- Svako mi čitanje pomaže, a uredničko možda još i više jer sam vježbajući traženje slabih mjesta u tuđem tekstu naučila biti stroža i prema vlastitom. Danas puno lakše detektiram viškove i nedostatke, kratim, mijenjam, odričem se cijelih odlomaka. No primijetila sam da mi je urednički posao promijenio odnos prema knjigama koje čitam. Često se ulovim kako čitam uredničkim okom, kao da zaboravim da je to gotovo djelo u kojem samo trebam uživati.

Što vam najteže pada u tom poslu, a što je pak najveća satisfakcija i radost? Da je tržište veće, novca više, a time i slobode izbora naslova, kakvu biste literaturu voljeli uređivati i objavljivati?

- Najteže mi pada odbijanje rukopisa. Nije važno radi li se o autoru s bibliografijom ili o nekome tko je prvi put pokušao – jednako mi je mrska ta uloga. Prvo danima odgađam napisati takav mail, a onda kad krenem, nadugačko i naširoko objašnjavam i tješim odbijenog autora. Ne mogu si pomoći, imam na umu sve one sate samoće i nade koji stoje iza tog rukopisa. Nije rijetkost da od autora dobijem mail zahvale za odbijanje njihova rukopisa, u kojem onda oni mene tješe što sam ih morala odbiti.

Najveća satisfakcija i radost mi je urediti nečiju prvu knjigu. Evo, da je više novca i više slobode izbora, to bih sigurno radila puno češće. Jer ja i sada uređujem i objavljujem literaturu koju volim, zbilja se ne mogu požaliti, radim s vrhunskim piscima s kojima mi je velika čast surađivati i čije mi povjerenje zaista puno znači – ali radost autora naviknutog na objavljivanje nije ni izbliza tako zarazna kao radost onoga koji će prvi put imati svoje ime na koricama.

Neja Markičević / HANZA MEDIA

Koliko često dobivate nove rukopise? Kakva kvaliteta prevladava?

- Dobivam ih neprestano, svakog tjedna barem jedan. Veliki postotak pristiglih rukopisa otpada na autobiografsku prozu upitne kvalitete, na ispovijesti koje bi vjerojatno puno značile jedino potomcima ljudi koji su ih napisali, jednog dana kad ih nađu na dnu ormara. Nađe se i pokušaja u fikciji sa solidnom pričom, ali bez literarnog dara, kao i tekstova s dobrom rečenicom, ali lošim osjećajem za pripovijedanje i za cjelinu. No uvijek postoji mogućnost da će vas netko ugodno iznenaditi, da ćete u toj hrpi pronaći biser koji poželite odmah objaviti – pa onda znate da je imalo smisla čitati i one koje nećete. To je posebna vrsta adrenalina, otkriti novog sjajnog pisca za kojeg će se tek čuti.

Kako komentirate domaću, a potom i regionalnu književnu scenu? Prepoznajete li neke trendove?

- Domaća književna scena vrlo je živa, snažna, dojmljiva, raznolika. Najočitiji njezin trend je hiperprodukcija. Ne doživljavam to kao nešto negativno niti mislim da imamo “višak” novih naslova jer vjerujem da za sve ima mjesta i čitatelja. Smeta mi jedino što ne uspijevam pratiti taj ritam objavljivanja, što stalno na noćnom ormariću imam mali toranj knjiga koje su na čekanju.

Nisam uočila neke tematske trendove, osim možda da većina autora ipak izbjegava društvenu stvarnost, da angažiranost nekako nije “u modi”. Kao da smo odustali od mijenjanja svijeta i okrenuli se sebi. Primijetila sam i tihi trend povratka poezije na književnu scenu, i to mi nekako daje nadu da ima nade za književnost općenito. Što se regije tiče, tako smo nekako zatvoreni međusobno, regionalna književnost dolazi nam na kapaljku i otkrivamo je najčešće sami, usmenom predajom među autorima ili na sajmovima u regiji i u inozemstvu. Na ionako malom tržištu za koje nam ne trebaju prevoditelji knjige bi trebale cirkulirati puno jednostavnije i slobodnije. Barem kao napolitanke, koje za razliku od knjiga granice prelaze bez poteškoća.

Koliko je ono što muči našu izdavačku scenu univerzalna pojava, boljka od koje boluju i ostala mala tržišta?

- Malo tržište zbilja je boljka malih naroda i jezika, a ako se i na tom ionako malom tržištu knjige slabo kupuju, onda to za pisca postaje frustrirajuće. Mene uvijek uhvati nelagoda kad me nazivaju jednom od najprodavanijih i najčitanijih domaćih autorica jer brojke koje prate tu etiketu zapravo su otužno male. Ako je prodanih tisuću ili dvije primjeraka nekog naslova uspjeh, to znači da smo se predali, da smo se počeli zadovoljavati mizernim brojkama i smanjili kriterije za vlastito dostojanstvo. Neutemeljeno je čak i sanjarenje o izlasku s tog malog tržišta, o prijevodima na strane jezike – taj spori mehanizam ne ide na ruku piscima, a i kad se dogodi, uglavnom se ne dogodi ništa jer smo i tamo, vani, na velikim i moćnim tržištima, majušni i neprimjetni. To nas je učinilo neambicioznima – što je u neku ruku dobro jer bismo inače morali živjeti s velikom frustracijom.

Što mislite o u nas dugo najavljivanoj a upravo inauguriranoj nacionalnoj strategiji poticanja čitanja?

- Nepovjerljiva sam prema Strategiji. Može svaki projekt na papiru izgledati obećavajuće, ali svima nam je poljuljana vjera u reforme koje se događaju u praksi. Osim toga, ne vidim kako bi jedva nešto više od tri milijuna kuna koliko je planirano za provedbu poticanja čitanja moglo promijeniti odnos cijelog društva prema knjizi i čitanju – a u tom odnosu je ključ nečitanja. Djeca i mladi neće zavoljeti čitanje samo zato što smo im rekli da je čitanje važno. Povjerovat će nam jedino ako se uvjere da je nama važno, da je dio naše svakodnevice – a nije baš da u svome okruženju često imaju priliku vidjeti odrasle kako s veseljem hitaju u knjižaru ili u knjižnicu po novu knjigu, ili da su zbog knjige ugasili televizor. Nagovaranje na čitanje mladi vjerojatno doživljavaju kao licemjerje nalik onome da društvo zagovara zdravu prehranu, a na televiziji se neprestano vrte reklame za čips, Coca-Colu i slatkiše. Reklamu za knjigu na televiziji nikad nisu ni vidjeli, kao što nisu vidjeli ni reklame za sojino mlijeko ili bučine sjemenke. Dakle, to je po svoj prilici ono bez čega se može.

Ima tome sad dvije godine da ste napustili prosvjetu i učionicu. Jeste li ikad požalili? Nedostaje li vam ponešto od tog “bivšeg” života?

- Nisam požalila jer sam bila došla do točke kad sam živjela, recimo to tako, puno radno vrijeme u oba svijeta. Kad sam prihvatila honorarno raditi urednički posao, nisam ni slutila da će to narasti do mjere da se moram odlučiti za jedan od dva posla. Voljela sam raditi s djecom, voljela sam i svoj kolektiv, ali sve manje sam voljela prosvjetu u kojoj se od učitelja zahtijeva da bude činovnik u društvu koje ga ne cijeni. Izgubila sam zanos za tu vrstu herojstva – jer učitelj u ovom društvu zbilja mora biti neka vrsta heroja.

Tako da… zbilja mi je dobro došao ovaj zanos koji sad osjećam za svoj novi posao. Iako stanje u našem izdavaštvu nije nimalo bajno, to teško može narušiti moju strast prema književnosti i ne može pokvariti one trenutke kad sam u izolaciji s tekstom – svejedno je li tuđi ili moj. I bavljenje književnošću u ovoj zemlji neka je vrsta herojstva, pa mi se čini da i dalje radim nešto plemenito i važno, samo na drugom terenu.