KNJIŽEVNI EMIGRANT

'KAKO SU NASTALI RATOVI ZOMBIJA' Hemon piše oporo i duhovito poput Saula Bellowa

U dva desetljeća emigrantskog književnog rada nekadašnji je Sarajlija kreirao prepoznatljiv svijet, svoj Hemonwood. Njegov se novi roman ne odmiče puno od tog svijeta
 Darko Tomaš / CROPIX

Teško je, i glupo, i zapravo nemoguće jer se opire samoj naravi književnosti i mišljenja o književnosti nagađati je li Aleksandar Hemon “najbolji” pisac “s ovih prostora” koji je svojim djelom prisutan i vidljiv u svjetskoj književnoj areni, jer ima uvijek i drugih za koje bi, s ne manje prava, mogli reći isto. Međutim, nema sumnje da je Hemon najpoznatiji i najcjenjeniji: nitko drugi nije dobio toliko pažnje, pohvala, dobrih kritika, niti je itko drugi (kome je materinji jezik onaj o kojem se svakih pedeset godina pojavi neka Deklaracija) do te mjere inkorporiran u mondijalni književni mainstream.

Jedan razlog zašto je tome tako, svakako nezanemarljiv, jest da Hemon piše na engleskom, pa je živo i neposredno prisutan u globalnom glavnom toku, ne mora ovisiti o dobroj volji, slučaju ili tko zna čemu što bi svijetu imalo otkriti “novog balkanskog genija”, mada ga ponajčešće na koncu ne otkrije... No, da je samo to ili da je pretežno to, ne bi bilo dovoljno: ta, bezbrojne tisuće ljudi sa svih strana svijeta, evo baš u ovom trenutku, punom parom “pišu na engleskom”, pa od toga ipak neće biti ništa. Kao i uvijek kada uzmemo onu Okamovu britvu – a njom se valja koristiti što češće – da stvari svedemo na suštinu a posiječemo razrasli korov mistifikacija, najtočnije objašnjenje je ono koje je najjednostavnije, to jest najsvedenije na premise zdravoga razuma: voljeli ili ne njegov način i pristup, Hemon je prije svega vraški dobar, vanserijski pisac. Takvi se rađaju svugdje, to jest bilo gdje, ali da bi se realizirali u tome svojstvu, potrebno je puno (po)raditi na sebi. U Hemonovu slučaju, eto, čak i učiniti ono što je piscu najteže, gotovo protuprirodno: propisati na u odrasloj dobi usvojenom jeziku, ravnopravno se odmjeravajući s najboljima među onima koji tim jezikom govore otprije nego se sjećaju samih sebe.

Ledeni Chicago

U ovih je oko dva desetljeća emigrantskog književnog rada nekadašnji Sarajlija izdubio svoju nišu unutar palete relevantnih autora suvremene proze, kreirao je prepoznatljiv svijet, svoj Hemonwood. Njegov se novi roman naizgled ne odmiče puno, ako se uopće odmiče, od tog svijeta. Imamo li tu ledeni, vjetroviti Chicago, kao oličenje jedne osebujne i veličanstvene, ali nimalo glamurozne Amerike? Imamo. Imigrante i problem njihova snalaženja u novom svijetu? Naravno. Dežurne Bosance? Bez sumnje. Prezir prema konzervativnom (bushevskom), nabusitom, agresivnom, istodobno izolacionističkom i imperijalističkom licu Amerike? You bet. Sveprisutni pozadinski blues nemogućnosti ukorjenjivanja u ovom i ovakvom (ili bilo kojem i bilo kakvom) svijetu? O, da. Hemon, dakle, igra na predobro poznatom terenu, nije li to zamka? Manje za čitatelja, više za samoga pisca, koji može propustiti osjetiti trenutak kada počinje nepovratno potonuće u jalovi manirizam?

Srećom, ništa od toga. Naizgled prepoznatljivi odnosno više-manje stalni motivi tu su samo kao nekakva blago očuđujuća stilsko-senzibilitetska uporišta – kao stari finski šlageri u Kaurismäkijevim filmovima, a koji strancu, dok opčinjen sluša njihovo melankolično tuljenje iz radija ili raspadnutog jukeboxa, djeluju kao da nisu baš posve s ovoga svijeta – a ne kao vječno ponavljanje nekog sve otrcanijeg obrasca. Naprotiv, “Making of Zombie Wars” svjež je da ne može biti svježiji. Uz to i razorno duhovit, kao malo što što se moglo čitati posljednjih godina, i ta je naglašena duhovitost, a posve lišena “komičarske” prenaglašenosti, dodatna kvaliteta Hemonova pisma. Možda je uzrok tome i autoterapijski: nakon paralizirajuće težine Hemonove prethodne knjige, oblikovane osobnom tragedijom, ovaj se roman doima kao spasonosno, biofilno puštanje sebi na volju, pa što bude.

Film o zombijima

U središtu je priče Joshua Levin, tip isusovske životne dobi koji radi kao nastavnik tečaja engleskoga jezika za strance i uz to je još wannabe filmski scenarist, glave prepune bizarnih ideja za filmske sižee, a koje dalje od ideja (a i od bizarnosti) teško da će ikada dospjeti. Joshua pohađa tečaj za filmske scenariste gdje upoznaje sebi slične gubitnike i sanjare, i ta će dva tečaja – onaj koji drži i onaj koji pohađa – biti “rasadište” većine drugih likova romana. Saznaje da mu je otac, koji se odavno odmetnuo s mlađom ženom koja nije njegova majka, smrtno bolestan, što ga nagoni da misli o vlastitoj smrtnosti. Živi kao podstanar kod mahnitog veterana Pustinjske oluje koji po cijeli dan pušta Guns’n’Roses, i viđa se povremeno sa svojom američko-japanskom djevojkom Kimmy, koja je sve što on nije: psihofizički savršena, staložena, organizirana, zrela, općenito normalna. Ah, da, Kimmy ima i mačku, što neće biti nevažno za priču...

Kako god, jednoga dana Joshua zatekne svoga stanodavca kako rida nosa zaronjenog u njegove odbačene prljave gaće, pa se, zgrožen i ugrožen, hitno evakuira kod Kimmy. Sve se nekako stabilizira i djevojka mu predloži da počnu manje-više živjeti zajedno. Happyend? No way. Istovremeno se Joshua sve jače zainteresira za Anu, Bosanku koju podučava engleskom, i koja ima odraslu kćer i vrlo ljubomornog i nasilnog muža, istraumatiziranog bosanskog ratnog veterana. Fatalna je strast na pomolu, ali da od toga nema hasne, svi će protagonisti romana naučiti na teži način – nedužna mačka na najteži – ali ne prije nego što se dogodi niz tragikomičnih zapleta, koje Hemon majstorski pakira u pitku, no nipošto umjetno predopadljivu priču, vješto garnirajući smijeh i inteligentne, suptilne komentare suvremene kulture s melankoličnim pasažima i gorkoslatkim podukama ljudskog i osobito muškog sazrijevanja. U drugome, paralelnom narativnom toku, pratimo razvoj Joshuina scenarija za film o zombijima u postapokaliptičnom svijetu (a da gdje drugdje?) koji neću ni pokušati prepričati, jer se, dakako, radi o pukom smeću, no ovdje vrlo funkcionalno upotrijebljenom... Na koncu, sve se razrješava onako kako valjda mora biti; rane će valjda jednom zarasti (osim mačkinih), ali se štošta i naučilo.

Ima u ovom šašavom i nježnom romanu nečega od opore melankolije i isto takve duhovitosti Saula Bellowa, najvećega pisca što ga je Chicago podario svijetu – pa možda i cijela Sjeverna Amerika, ako mene pitate – ali iz drukčije generacijske, kulturološko-tehnološke perspektive: mi mlađi od Bellowa stariji smo i umorniji, jer je i svijet takav.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 13:33