INTERVJU ZA GLOBUS

GLUMAČKO RAZOTKRIVANJE ANE BEGIĆ 'Ljudi od voska' za mene nisu moralno upitni. Pa uvijek se netko u tekstu prepozna

Prvakinja Drame HNK oduševljava na pozornici matičnog kazališta u kontroverznoj drami Mate Matišića u ulozi staložene piščeve supruge
 Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Prvakinji Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Ani Begić konačno se neki redatelj, riječ je o Januszu Kici, usudio dodijeliti glavnu ulogu dijametralno suprotnu od ubrzanih, energičnih, temperamentnih, nervoznih i u povremenoj naprasitosti simpatičnih ženskih lica, kakve je ne jednom igrala u kazalištu, na televiziji te na filmu i po kakvim je publika prepoznaje. U “Ljudima od voska”, s partnerom Goranom Grgićem, Ana Begić trpeća je, suzdržana, znalački staložena i lojalna supruga. Uloga Ane, Viktorove supruge, ponukala je one koji su dosad sumnjali u njezinu glumačku širinu da zaključe kako je Ana Begić velika glumica.

- Svi oni koji prate moju dugogodišnju karijeru i rad u kazalištu znaju kako uloga Ane u “Ljudima od voska” nije prva spomenute karakterizacije. Kako ljude, glumce pa ni glumačke uloge ne dijelim na male i velike, osim po visini kao mjerljivoj kategoriji, pomalo mi je apstraktno odgovarati na ovo pitanje. Ljudi izvan umjetničkih krugova ponekad imaju paušalnu matricu da glumce stavljaju u svakojake kategorije malih, velikih, komičara i tragičara. Ako neki glumac godinama nosi dramski repertoar, to ni na koji način ne isključuje njegov potencijal ili izbor u drugim žanrovima. Ne bih voljela da se bilo koga od mojih kolega, pa tako ni mene karakterizira kao velikog glumca, no to je tipična pojava usred estradizacije i kiča u kojem živimo i moram reći da to ne osuđujem, više pronalazim razumijevanje.

Jasno je da ne postoje velike i male uloge. Međutim, kažete da ni glumce ne dijelite na velike i male. Kako onda da se iz međuratnog razdoblja 20. stoljeća ponajviše pamte Dubravko Dujšin, Vika Podgorska, Marija Crnobori, a ne neki drugi glumci koji su u ono vrijeme igrali u kući u kojoj ste danas?

- Postoje glumci koji su napravili iznimno zapažene karijere, odigrali nevjerojatan broj naslovnih uloga, osvojili publiku karizmom, snagom, talentom, ambicijom. Glumci koje spominjete spadaju u kategoriju koju sam opisala. Postoje glumci nenametljivije vibracije, introvertnijeg izražaja, manje ambiciozni, dovoljno ispunjeni kao dio kolektivne igre. I dalje za mene, ponavljam i naglašavam, ne postoje veliki i mali glumci. To je doista površna kategorizacija ljudi izvan umjetničkih krugova. Šira javnost i publika pamti kroz povijest junake naslovnih uloga, naravno. To ne znači da drugi glumci iz tog perioda spadaju u male glumce. Možda postoje više ili manje talentirani, više ili manje motivirani, ali nikako mali i veliki glumci. Gluma je dio magične kolektivne igre u kojoj niti jedan glumac ne postoji na sceni bez drugog. Osim u monodrami, što je sasvim zasebna priča.

U redu, neću više pitati o izvrsnosti. Koliko je vama bilo teško s ulogom Ane? Riječ je o ulozi u kojoj se stanje lika manje verbalizira, pa je i time složena…

- Bila mi je veliki izazov za mene kao glumicu jer se radi o snažnom tekstu pisca kojeg iznimno cijenim i smatram jednim od najjačih autorskih imena trenutno na hrvatskoj kulturnoj sceni. Kad se tome pridoda redateljska snaga Janusza Kice, onda možemo govoriti o moćnom kazališnom procesu koji me, kao i svaka nova predstava na kojoj radim, potaknuo na neke nove spoznaje. Uloga Ane je suzdržana, nikako trpeća. Ona je naprosto tipologija suptilnijeg lika koji je možda zahtijevao dublje unutrašnje procese s kojima se ne susrećem prvi put.

Jeste li pitali redatelja Kicu zašto je vama dodijeljena uloga supruge glavnog lika Viktora, alter ega Mate Matišića?

- U trenutku kad sam redatelja to pitala, shvatila sam da na to pitanje moram odgovoriti sama sebi. Iste sekunde sam ga zamolila da mi ne da odgovor, i to je time postao dio mojeg umjetničkog procesa na ovoj predstavi.

Drugi kontekst koji ima ova prijelomna uloga u vašoj karijeri je taj da je riječ “o liku u liku”. Dio publike ne vidi u Ani Viktorovu ženu, nego suprugu Mate Matišića, koja je bila i u publici, kao što je i piščeva majka, koja se u tekstu spominje, također bila u publici. Igrate što je napisano, publika u tome traži ono što je nenapisano… situacija u kojoj, ne šest, nego 766 lica u publici traži autora…

- Imam osjećaj da dajem intervju povodom odlaska u mirovinu… Nadam se još stotinama “prijelomnih” uloga. Ako poživim. Ova uloga nije bila ništa manje ili više složena od drugih tijekom moje karijere. I sve što se događa vezano uz ovu predstavu izvan same scene nije utjecalo na moju staloženost i profesionalni kodeks. Suprugu i majku autora sam upoznala na premijernom domjenku kao što bih ih možda upoznala i u nekom drugom kontekstu. Meni je to zanimljivo kao društvena fenomenologija. Koliko ljudi unutar nečijeg umjetničkog rada može pronaći prostora za neke druge dimenzije i kontekst. Pa nije Matišić prvi pisac koji je na scenu donio autobiografske elemente. Da je to neki njemački ili švedski autor, ne bismo ni vodili ovaj razgovor. Radi se o mikrozajednici koja u nametnutoj slici nečijeg života pronalazi argumente za komentiranje i lažno moraliziranje. Zanimljivo je da na ovoj predstavi bruse očnjake isključivo oni koji je nisu ni pogledali stavljajući u drugi plan umjetničku snagu ovog projekta.

Mislite li da postoji etički problem u nekom dijelu teksta koji je nadahnut autobiografskim?

- Ne mislim jer ne poznajem osobe i živote na kojima su temeljeni likovi iz drame, ali kao što i sam autor kaže: - Jebeš tekst u kojem se nitko ne prepozna. Uvijek se netko prepozna.

U veljači je izvedbu “Ljudi od voska” gledalo valjda pedesetak etabliranih psihijatara i specijalizanata psihijatrije. Kad je netko od njih rekao kako je odnos Ane i Viktora, koji je po uvjerenju mnogih primjer dobrog braka, ipak “patološki, jer ona podržava njegov narcisoidni poremećaj”, zazvučalo je ipak frapantno. Jeste li vi razmišljali o toj opaski?

- Naravno da jesam, ali na razini fenomenologije psihoanalize. Sigurna sam da u svakom odnosu koji postoji na svijetu bio on partnerski, prijateljski, majčinski ili očinski postoje dimenzije dubljih unutrašnjih procesa koji se ne vide na površini. To je kategorija samog života. Majka, koja u najboljoj namjeri podrške vlastitom djetetu govori da sve što radi radi najbolje na svijetu i bolje od ostalih, zasigurno na nekoj razini podržava i razvoj narcisoidnosti kod djeteta. Korektiv bi bio da mu daje podršku, ali s razumnom mjerom, ali je li to uvijek moguće? Naravno da nije. Zanimljiv mi je bio taj komentar, ali sam nekako sigurna da osim iz znanstvenog rakursa dolazi i iz osobne prirode.

Bili ste lani rekli nakon rada s Bobom Jelčićem i Matijom Ferlinom da su vas ti redatelji “prosvijetlili, sastavili i rastavili”. Zaključno, dosta vas se rastavljalo i sastavljalo u posljednje tri godine, a radio je s vama u tom razdoblju i omiljeni vam redatelj Paolo Magelli.

- Trenutno sam u najpotentnijoj glumačkoj snazi do sada jer mi je dijete dovoljno veliko i samostalno, a ja samim time opuštenija i sigurnija u sebe. Smatram apsolutnim kreativnim blagoslovom da me se “sastavlja i rastavlja”.

Glumce se na našem prostoru ne pita o tome slažu li se tko im je redatelj ili direktor, niti o tome jesu li za neku kulturnu politiku ili nisu. Pa ipak, glumci vezani za kinematografiju odlučili su se udružiti i prekinuti taj trend i stati otvoreno uz bivšeg šefa HAVC-a Hrvoja Hribara…

- Ne slažem se s time da se glumce baš ništa ne pita. Mislim da postoje mnogi ravnatelji kazališta koji itekako drže do mišljenja glumaca. Nemoguće je svakog zadovoljiti, loši izbori ponekad su slučaj, ali generalno svjedočim trudu na tom polju. Ne mislim da ravnatelj kazališta treba ulaziti na scenu i korigirati nečiju izvedbu, a samim time ni da glumac treba preispitivati poslovne odluke ravnatelja sve dok kazalište funkcionira na razini poslovnih i estetskih kriterija. Mi bismo se trebali pitati zašto godišnje proizvodimo toliko glumaca na nekoliko akademija u Hrvatskoj ako ti mladi ljudi neće imati gdje i što raditi? Mi im kao društvo ne nudimo rješenje, čast izuzecima.

Što mislite o slučaju HAVC?

- Identično ono što i mojih 600 kolega kojima je puko film i koje se uporno naziva uhljebima na državnom proračunu iako pošteno zarađuju svoj kruh. HAVC je simbolična žrtva svega onog u našem društvu što smrdi i ne valja. Iako se u ovoj državi sramotno malo izdvaja za kulturu koja unatoč tome na najsnažniji i najautentičniji način promiče i propagira Hrvatsku unutar i izvan granica, mi ćemo do kraja uništiti i to što imalo vrijedi kako bi se maknuo reflektor s onih na čija vrata doista treba pokucati. Slučaj HAVC je neviđena sramota hrvatskog društva.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 04:40