AZIZ ILI SVADBA KOJA JE SPASILA ZAPAD Lucić je 'Aziza' napisao po motivima Brechtove drame nastale odmah iza Prvog svjetskog rata

Pretprošle srijede, kad su se Italija i Francuska zakrvile oko broda sa 629 migranata, a opstanak njemačke vlade došao u pitanje zbog spora treba li migrante zaustaviti na granici Njemačke ili pak na granicama EU, u Zagrebu je u sklopu Kerempuhovih 42. dana satire Fadila Hadžića gostovao HNK Split s predstavom “Aziz ili svadba koja je spasila Zapad”. Aziz upada na svadbu kao plesač kojeg je netko platio kao poklon mladencima. Šokirani pridošlicom, muslimanom, dakle teroristom koji je došao da nas ubije i uništi zapadnu civilizaciju, uzvanici zovu policiju…

Predstava je nastala u sklopu prošlogodišnjeg Splitskog ljeta, u režiji Dine Mustafića i po tekstu Predraga Lucića koji ga je napisao prije 12 godina, ali je tek lani praizveden, u trenutku kad se već znalo da je veliki novinar i satiričar teško bolestan. Da je ovaj dramski tekst izveden kad je napisan, bi li to potaklo osnivača Ferala i svakako jednog od najvećih hrvatskih autora pisane i izgovorene riječi da napiše više teatarskih predložaka?

Što smo propustili, ne možemo znati. Naša kazališta slabo i nikako izvode domaće tekstove, kad su aktualni i kad nisu. Mada financirani javnim novcem, većinom se ne osjećaju obaveznima pridonositi domaćoj kulturi tako što će u svom repertoaru počistiti malo od vječne, nikom sporne a često ni intrigantne klasike, i ostaviti više prostora za domaće autore. Kao što je javna televizija dužna u određenom omjeru prikazivati domaću produkciju, sličnu obavezu bi trebalo uvesti za teatre, s tim da u “suvremene tekstove” svakako spadaju i tzv. autorski projekti, čiji dijalozi i monolozi nastaju u procesu stvaranja predstave.

Lucić je “Aziza” napisao po motivima “Pira malograđana” Bertolta Brechta, drame napisane odmah iza Prvog svjetskog rata. Lucićev tekst napisan je prije prijelomne jeseni 2015. koja je s dolaskom milijun izbjeglica politički zaljuljala čitavu Europu i dovela nam pred vrata krajnje desne eksperimentatore, ove koji su upravo preuzeli vlast u Italiji, nešto prije ušli u vladu u Austriji, ponovo pobijedili u Mađarskoj… Lucićev tekst anatomija je tog većinskog osjećaja straha i ugroze pred onim drugačijim, koji prijeti našoj egzistenciji ne zato što bi bio jači od nas, jer je jasno da nije i ne može biti, nego je destruktivan već time što je drugačiji. Jer ovaj naš svijet, taj koji slavi i piruje, može opstati samo na laži da je jedini, dakle najbolji. To je svijet koji se raspada u nasilju ako mu otvoriš granice.

Glumci su dobri, za nijansu iskače Nives Ivanković, a ostali dio tima suzdržano i bez karikiranja utjelovljava nas ovakve kakvi jesmo, etnički sasvim čiste (90 posto Hrvati po zadnjem popisu, 99,99 posto bijelci, 0,1 posto muslimani, 0,01 posto Židovi) i etički ispražnjene. Nikša Arčanin izvrstan je kao Aziz, mladi stranac koji nema pojma gdje je to upao, ali vidi se da je navikao i na gore. Odlično nosi svog lika bez izgovorene riječi. Možda je Arapin, a možda obični Hamdija, no to ga ne čini ništa manje tuđim i opasnim. “Nema tog Hamdije koji ne može eksplodirati”, kaže netko. Arčaninov Aziz ogledalo je naše topline i gostoprimstva, naše ljudskosti i dubine naše ljubavi. Svu tu ljudsku ograničenost i zlobu on prima kao prirodnu nepogodu. Nećete se valjda ljutiti na tuču i gromove?

Zabavni su Vicko Bilandžić, Ivo Perkušić i Ivan Baranović kao tri mudraca Baltazar, Gašpar i Melkior. U onim tamnim uskim odijelima, čas ih čitaš kao desne ideologe, čas kao mladu gardu konzervativaca u Saboru. Vrhunac njihova intelektualnog napora sadržan je u pitanju: moramo li biti tolerantni prema svakom smradu? Glumci se dobro nose s teškim tekstom, istovremeno su i topli i “naši” i opako bešćutni. Stipe Radoja i Katarina Romac su mladi bračni par, rodbinu igraju Nikola Ivošević, Monika Vuco, Tajana Jovanović, Marjan Nejašmić Banić, Nenad Srdečić i Davor Pavić, scenu na kraju razigraju Mia Čolić i Zdeslav Čotić kao anđeli Gabrijel i Džibril. Sarajevski redatelj Dino Mustafić napravio je dobar posao, uz izvrsnu muziku Tamare Obrovac.