KRAJ ‘KRVAVE’ KIRURGIJE:Bez šavova. Bez transfuzije. I bez velikih ružnih ožiljaka

Skalpel, kirurg i puno, puno krvi prve su asocijacije na kiruršku dvoranu što izaziva smrtni strah čak i ako trenutno nismo kandidati za operaciju. Naravno, to podrazumijeva i transfuziju u kojoj se potroše velike količine izgubljene krvi pacijenta. Može li drukčije? Može, kažu kirurzi, jer polako ali sigurno tu uvriježenu sliku “krvave” kirurgije mijenja laparoskopija, endoskopija i ine manje invanzivne operacije. Sve poštedno. Po koja rupica na trbuhu ili koljenu. Bez velikih šavova. Sve s minimumom transfuzije ili čak bez nje. To je stvarnost današnje kirurgije koja postaje, moglo bi se reći, poprilično “friendly” s pacijentima. Gotovo u prošlost otišle su potrebe za primjerice dvije litre krvi za operaciju kuka što je donedavno bila uobičajena potrošnja te dragocjene tekućine koja već tristotinjak godina, zahvaljujući transfuziji, spašava život.

Razmišljanja, doktrine, smjernice vezane uz krv i transfuziju značajno su se se počeli mijenjati prije dvadesetak godina i to do te mjere da nije rijetko pitanje – je li moguća kirugija bez transfuzije krvi? Odgovor bi mogao biti – ima i toga, ali ipak bez vrećica krvi dio kirurških zahvata za sad je nemoguć. Istina, možda u budućnosti i to bude stvarnost ali rasprave se vode uglavnom o “maksimalnom upravljanju potrošnjom krvi” što jednostavnije rečeno znači – transfuzija da ali vrlo “šparno”. U tome su jedinstveni i kirurzi i transfuziolozi i hematolozi i anesteziolozi. Tvrde – s tranfuzijom treba biti umjeren ili, bolje rečeno, treba sve učiniti da se ona izbjegne uvijek kad je to moguće. No, unatoč promijenjenom stavu oko potrošnje krvi u Hrvatskoj godišnje ima oko 350.000 transfuzija odnosno više od 1000 dnevno. Riječju, gotovo svake minute netko primi dozu krvi koja mu spašava život jer zamjene za tu dragocjenu tekućinu nema.

Stoljećima uvriježeno mišljenje da “velike operacije trebaju puno krvi” prvi su poljuljali pripadnici Jehovinih svjedoka, kojih je diljem svijeta oko osam milijuna. Odbijali su tuđu krv čak i u slučaju životne ugroze. Ključni dio njihove vjere je odbijanje transfuzije ali zahvaljujući baš tome počeli su medicinski programi za podizanje svijesti o štednji krvi. Predstavnici te crkve sudjelovali su i u radu AABB-a odnosno Američke udruge krvnih banaka a sve kako bi se “bolje upravljalo krvlju”. Pokazalo se da se transfuzije nerijetko mogu izbjeći kako poštednim operacijama tako i, primjerice, liječenjem lijekovima danima prije kirurškog zahvata. Također se tijekom operacija mogu koristiti neke tehnike ili lijekovi koji će smanjiti krvarenje tijekom zahvata. Zagovornici “pravilnog upravljanja krvlju” tvrde kako izbjegvanje transfuzije ide u korist pacijentima jer može doći, primjerice, do alergijske reakcije ili opteretiti jetru odnosno srce viškom željeza.

Pacijentima Jehovinim svjedocima pokušalo se pomoći, među ostalim, autotransfuzijom odnosno ponovnim vraćanjem krvi koju je bolesnik izgubio tijekom operacije, tzv. hemodilucijom, kojom se krv preusmjerava u zatvoreni sustav i stalno ostaje u kontaktu s organizmom. Fiziološkom otopinom nadoknađuje se količina krvi i vraća natrag u organizam. Da bi bili sigurni da će se njihova želja poštivati, Jehovini svjedoci imaju mrežu bolnica u kojim se poštuje njihov stav o beskrvnoj medicini, poglavito u SAD-u, koje preporučuju svojm sljedbenicima, jer su s liječnicima dogovorili primjenu dozvoljenih metoda liječenja.

Dodatni razlog zbog kojeg je transfuzija postala potencijalno opasna otkriće je virusa HIV-a 1984. i heptitisa C 1989. godine. Istina, u međuvremenu su razvijeni brojni testovi kojima se smanjio rizik od zaraze tim teškim virusnim bolestima. “Bio je to poticaj da se naglasak stavi na sigurnost krvi i krvnih pripravaka”, kaže viši direktor za standard AABB-a Eduardo Nunes. Dodaje kako je nakon što je podignuta svijest o sigurnosti naglasak ponovo stavljen na učinkovito korištenje a to znači – trošiti krv samo kad je to nužno.

“Naravno da je transfuzija krvi značila veliki napredak u medicini, posebno u krurgiji, i omogućila spašavanje života osobito u velikim ratovima. Dugo se vjerovalo da krv može liječiti sve kao neki univerzalni lijek ali onda se shvatilo da može biti i štetna, posebno kad je došlo do epidemija zaraznih bolesti”, kaže hematolog prim. dr. Ivo Radman s KBC-a Zagreb i predsjednik Hrvatskog društva za unapređenje beskrvnog liječenja. Dodaje kako se oko krvi i krvnih pripravaka mijenja praksa uvjetovana novim spoznajama. “Primjerice, dugo je vladalo uvjerenje da je krv moguće čuvati na duži rok a da se u njoj ništa ne mijenja. No, pokazalo se da što vrijeme više prolazi, krv sve više propada u vrećici te da već nakon dva tjedna nastupaju takve promjene da krv postaje gotovo neupotrebljiva”, objašnjava Radman. Ništa drukčije ne događa se ni s eventualno pohranjenom vlastitom krvi što neki zagovaraju kao “sigurnu transfuziju”.

“Ipak, svijest o tome da je transfuzija dobra samo ako je nužna a ne obvezna sve više raste. Nekad je bilo popularno da se kiruzi hvale kako brzo mogu obaviti neku operaciju ali onda se pokazlo da su u tom slučaju nužne puno veće doze krvi. Međutim, nije poanta u tome da se brzo napravi operacija, nego da se tijekom zahvata maksimalno štedi tkivo i da bude što manje krvarenja te po mogućnosti izbjegne transfuzija. I u smjernicma Svjetske zdravstvene organizacije kaže se liječnicima kako prije transfuzije moraju razmisliti je li to baš potrebno”, kaže Radman.

Dodaje kako su Jehovini svjedoci dragovoljno pristali da na neki način sudjeluju u istraživanju o izdržljvosti organizma odnosno toga koliko se krvi može izgubiti i izdržati anemiju a da ne bude nužna transfuzija. Tako su razbijeni mnogi mitovi. Primjerice, smatralo se da ako je hemoglobin tijekom operacije 100 grama na litru, pacijent treba transfuziju. No, onda se vidjelo da to nije tako i današnja je granica spuštena na 70 grama na litru. To je bio razlog što su smjernice za transfuziju spuštene za 20 do 30 posto u odnosu na prije 20 godina. Postalo je potpuno normalno da treba štedjeti krv i o tome se gotovo i ne raspravlja.

Svijest o izbjegavanju transfuzije znatno je porasla i s tim nema problema u medicini ni kod hrvatskih liječnika, a podupiru to i transfuziolozi. Nedavno je pokrenuta inicijativa na KBC-u Zagreb da pacijente prije operacije pregledaju transfuziolozi i hematolozi te pripreme za zahvat ako je potrebno, slično kao što to čine anesteziolozi. U slučaju da je pacijent anemičan, može se liječiti prije operacije i tada mu transfuzija ili neće biti potrebana ili će mu trebati puno manje doze krvi.

Za razliku od prije dvadeset godina puno je kardiokirurških operacija poput bypassa ili zamjene valvula koje se praktički izvode bez transfuzije, a ako je i potrebna, to bude i po osam puta manja količina krvi nego li nekad. Slično je i s ortopedskim operacijama koje su bile poznate kao veliki “potrošači” krvi a danas se najveći broj zahvata učini sa samo do dvije doze krvi. “Velika studija je pokazala da restriktivni pristup transfuziji zapravo donosi bolesnicima korist. Tako su oni koji su dobivali transfuziju pri niskim vrijednostima hemoglobina lošije prošli od onih koji u istoj situaciji nisu dobili transfuziju. Naprosto, transfuzija može imati niz loših imunoloških učinaka i tako nepotrebno opteretiti pacijenta”, objašnjava Radman. Potvrđuje to i američka analiza iz 2011. godine i to oko 500 studija koja je pokazala da je 59 posto transfuzija bilo nepotrebno. Voditelj studije Aryeh Shander rekao je kako se, ne dokaže li se da će transfuzija donijeti korist, onda samo povećava rizik za pacijenta.

Riječju, krv se sve više tretira kao lijek koji je najbolje davati u što manjim količinama odnosno samo onda kad je to zaista nužno sve kako ne bi bilo više štete nego li koristi.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: