KOMENTAR GLOBUSA Kako je Plenković razočarao one koji su ga podcjenjivali

Andrej Plenković zaista ima sreće. Prije samo devet mjeseci lomio se oko kandidature za predsjednika HDZ-a. Trebalo se suprotstaviti tadašnjem HDZ-ovu gospodaru svemira Tomislavu Karamarku i njegovoj tada još desnoj ruci, tajanstvenom i pomalo opasnom Milijanu Brkiću. A nitko se, osim Vladimira Šeksa, nije usuđivao javno podržavati ambicioznog štrebera koji ionako nije imao nikakvu stranačku bazu. Svi su čekali da prerano kukurikne i završi u loncu. Plenković je to shvatio i zaključio da za njega ima još vremena. Odlučio se za nastavak svoje briljantne karijere u Bruxellesu.

Nakon što je Karamarko pobacio vlastitu Vladu, karte su se za Plenkovića neočekivano brzo opet otvorile. Vraćao se u igru, pažljivo, korak po korak. Najprije je šokirao na stranačkom izbornom saboru rekavši da HDZ ne smije biti talac niti jednog pojedinca. Pokazao je da je živ. Vratio se u Bruxelles, učvrstio svoju malu (pro)europsku frakciju i mirno promatrao kako Tomislav Karamarko polako ali sigurno tone. Milijan Brkić se napokon odvojio od svog šefa, ali nije smogao snage i sam krenuti u borbu. Nakon što je pala Vlada Tihomira Oreškovića, vrata su se potpuno otvorila. Andrej Plenković nije imao konkurencije u borbi za mjesto predsjednika HDZ-a. Prevladavajuća desna struja koju je Karamarko svjesno uzgajao i poticao misleći da će je moći kontrolirati, pokazala je nedostatak hrabrosti, pa se potom razmrvila u međusobnom nepovjerenju i sukobima. Tako su Plenkovićevi prirodni suparnici ostali po strani, čekajući da taj briselski šminker ukalja svoje uglancane cipele u hrvatskom izbornom blatu. A nakon što izgubi izbore, (jer poslije Karamarkova potopa svatko bi ih izgubio), bit će pometen. Zapravo, neposredni izbori na kojima je Andrej Plenković pobijedio bez protukandidata trebali su biti samo uvertira za pravu bitku. Niti jedan ozbiljniji prvak HDZ-a nije se želio trošiti u borbi protiv Plenkovića kad slijede parlamentarni izbori koje HDZ ionako ne može dobiti. A nakon tog poraza, stvarat će se opet neki novi HDZ, naravno, bez Plenkovića.

Tako je nekako tada razmišljao i Zoran Milanović. Predstojali su izbori koje SDP ne može izgubiti. HDZ je trebalo samo pustiti da potone s Karamarkom. Sa pola gasa proširio se na HSS i stvorio Narodnu koaliciju koja je trebala zapasati politički centar u cijelosti. Očekivao je da će Most odraditi posao do kraja i oglodati HDZ do kosti. Dok se dvije desne stranke budu sukobljavale i tukle na razini od dvadesetak posto, SDP će se mirno vratiti na vlast. Konkurenciju u stranci već je pomeo i nikada nije izgledao jači. Bio je toliko siguran u sebe da je sebi mogao dopustiti da preko ljeta ne radi praktički ništa, premda su prva upozorenja već počela stizati preko rezultata predizbornih anketa. Da su izbori, kojim slučajem, održani prije ljeta, Zoran Milanović bi hametice potukao konkurenciju i sada bi, kao premijer, promatrao Plenkovića kako se pati pred naletima Brkića, Hasanbegovića i tko zna koga još, kako se bori da očuva svoj položaj na čelu HDZ-a. Ali, za samo nekoliko tjedana bit će potpuno obrnuto. Na iznenađenje svih, Plenković je dobio ove izbore.

Već sada može mirno promatra kako Milanović svojom kontroliranom abdikacijom pokušava spasiti što se spasiti da, postavit za nasljednika Ranka Ostojića preko kojeg bi i dalje imao stanoviti politički utjecaj. A za samo mjesec-dva Plenković će kao premijer, ako baš bude imao vremena, moći promatrati kako Milanović proživljava Karamarkovu sudbinu. U borbi za vlast u SDP-u pokazat će se sve što su godinama prešućivali: da SDP faktički ni ne postoji u većem djelu Hrvatske, da gubi gradove, da je stranka intelektualno osušena, da njome dominiraju beskičmenjaci bez dana staža izvan politike, karijeristi koji su tehnologiju političkog preživljavanja doveli do savršenstva.

Zoran Milanović je vjerojatno najtalentiraniji političar na hrvatskoj ljevici nakon Mike Tripala. Tripalo je propustio Savku Dabčević Kučar ispred sebe, premda je bio zreliji, iskusniji i politički neusporedivo jači. Prepustio joj je da bude "prva ruža" Hrvatskog proljeća ali kada je bilo najteže, nije ju napustio. Tito mu je 1972. nudio mogućnost da se izmakne i politički preživi, međutim nije prihvatio pomilovanje, podnio je ostavku na sve svoje funkcije i otišao u političku mirovinu. Kasnije i u političku ilegalu.

Milanović nikada nikoga ne bi mogao pustiti ispred sebe. Sada se vidi da nije mogao imati nikoga ni pored sebe. Tamo negdje duboko ispod i iza njega nalaze se Hajdaš Dončić, Tonino Picula, Ranko Ostojić... Slavko Linić, Zlatko Komadina i Rajko Ostojić već su odavno u hrvatskom političkom Sibiru.

I sada dok Božo Petrov baca naciju u očaj gotovo biblijski važnim petodnevnim samoodricanjem od političkih propovijedi, dok Andrej Plenković sa zebnjom u kostima iščekuje točke osam, devet, deset... s beskonačnog popisa Mostovih uvjeta koji nisu i koji se ne smiju zvati ucjenama i ultimatumima, Zoran Milanović može smireno zaključiti da je propalo sve što je deset godina radio. Od Ivice Račana preuzeo je jedinu značajnu postkomunističku lijevu stranku srednje i istočne Europe, kako to dobro objašnjava profesorica Mirjana Kasapović u ovom broju Globusa. Milanović je najprije bio glasnogovornik stranke, baš poput Ivice Dačića u Miloševićevu SPS-u. I tu prestaju sve njihove sličnosti. Dačić je nakon Miloševića preuzeo srbijansku postkomunističku pariju, ali od nje je napravio samo još jedan radikalski nacionalistički prirepak. Milanović je od SDP ipak stvorio jednu od dvije najsnažnije hrvatske stranke.

Problem je bio u tome što je i takva stranka bila premala i premalo za jednu takvu političku grdosiju.