Kad bismo svjesno vježbali empatiju, uložili mentalni napor pa makar i na trenutak stali u cipele iritantna šefa, partnera brak s kojim nas odavno guši i frustrira, nepredvidljiva sina tinejdžera, prijatelja kojem smo razočarani prestali vjerovati..., možda bismo razumjeli kako problem izgleda iz perspektive onoga drugoga i našli se u smislenu dijalogu s tim drugim. Možda bismo prepoznali da je rješenje sukoba negdje na pola puta između naše i njihove verzije stvarnosti. Empatija, poput mantre ponavlja globalno znani britanski filozof Roman Krznaric, može spasiti svijet.
Empatija može dizati revolucije, učiniti društvo pravednijim. Još je George Bernard Shaw mudro primijetio: “NE postupajte s drugima onako kako želite da drugi postupaju s vama – njihove su sklonosti možda drugačije.” Empatija je, objašnjava, otkrivanje tih, drugačijih sklonosti. Bude li sreće, empatiju će masovno krenuti podučavati i vježbati u vrtićima i školama, taj će se pokret širiti svijetom.
Sve je to teoretski razumljivo, nekako humanistički uljuljkavajuće, uhu ugodno, no dok mi tako razgovaramo – on iz udobnosti svojeg doma u Oxfordu, ja iz svog zagrebačkog – Mediteranom vrlo vjerojatno plivaju stotine očajnih ljudi koji su se slučajno rodili kao Afrikanci, u zemljama kaosa i beznađa, i kojima su vrata neempatične, a za njihov problem djelomično suodgovorne Europe brutalno zatvorena. Izgovorila sam mu to oporo u telefonsku slušalicu.
“Živimo u svijetu gdje je stalno ‘mi’ naspram ‘oni’, bilo da je pitanje islam protiv Zapada, bogati protiv siromašnih... Zato empatiju treba podučavati u školama. Možete promijeniti cijeli svijet mijenjajući način na koji vi i ja razumijevamo jedno drugo. U Kanadi imaju program koji je prošlo pola milijuna djece. U učionicu dovedu bebu, djeca sjede oko bebe i uče razumijevati njezine osjećaje – zašto se smije, zašto plače, što beba osjeća. Taj je program imao veliki utjecaj na smanjivanje bullyinga po školama. U Ruandi na nacionalnom radiju emitiraju soap operu 'Crvena zora' koju prati oko 90 posto populacije. Priča je o narodima Hutu i Tutsi, bazirana na genocidu 1994. i puna je empatije. Istraživanja su pokazala da je taj radijski program imao veliki utjecaj na smanjivanje konflikta, na približavanje ljudi, poticanje suradnje”, kaže mi.
“U Izraelu”, nabraja dalje Krznaric, “gdje je golemi deficit u empatiji između Izraelaca i Palestinaca, napravili su telefonsku liniju Hello Peace. Bilo koji Izraelac mogao je besplatno nazvati i na taj broj dobio bi Palestinca, vrijedilo je i obrnuto. I ti su ljudi pola sata razgovarali o čemu god žele. U prvih pet godina bilo je pet milijuna poziva!” Svoje hrvatsko prezime izgovara točno, makar jezik pradjeda Hrvata, koji se u mladosti odselio u Poljsku, ne razumije. Otac mu je rođen u Poljskoj, odatle je emigrirao u Australiju pa je tako Roman Krznaric rođen i odrastao u Sydneyju. Na Oxfordu je studirao filozofiju, politiku i ekonomiju, potom se odselio u Španjolsku učiti jezik, pa u Gvatemalu. U međuvremenu se profesionalno bavio vrtlarstvom, jedno vrijeme bio stolar, na koncu je doktorirao gvatemalsku povijest. Danas ga najviše opsjeda pitanje empatije o kojoj piše i u knjizi naslovljenoj “Empatija” koju je zagrebačka Planetopija nedavno prevela na hrvatski.
“Gotovo svi, osim dva posto populacije, a to su duševno bolesni ljudi, imaju kapacitet za empatiju”, ističe. I taman kad sam pomislila da je jedan od onih teoretičara koji o univerzalnim emocijama govore ex cathedra, nespremni podijeliti komad vlastita “ja” ne bi li makar i stidljivim osobnim primjerom podebljali teorijski koncept, Krznaric kaže: “Moja najstarija sjećanja sežu tek do desete godine života, u to mi je doba od karcinoma umrla majka. Često djeca na traumu reagiraju tako da izbrišu sjećanja. Gotovo nikad nisam plakao, rijetko sam se i smijao, povukao sam se u sebe i distancirao od svijeta. Rijetko da sam mogao osjetiti tuđu sreću ili nesreću, da sam se mogao emocionalno povezati s drugima. Vjerujem da je moj interes za istraživanje empatije nesvjesno i krenuo ne bi nadoknadio taj ogromni deficit empatije koji mi se dogodio. Moj tadašnji život bio je borba i muka da ponovno izgradim sposobnost empatije, da se emotivno povežem s ljudima.”
Možemo provesti godine živeći fizički skupa a miljama udaljeni, da se nikada istinski ne razumijemo, da se uopće ne upoznamo. “Ja sam bio jako daleko od toga da znam i razumijem što se mota po glavi mojeg oca. Za njega doista nisam imao empatiju. Čudio sam se kako živi svoj život, 50 godina radi za istu kompaniju. Vrlo je talentiran čovjek, nadaren lingvistički, matematički, glazbeno, uvijek sam mislio: 'Pa zašto nije napravio više sa svim tim talentima?' Sve to a da ga nisam stvarno pokušao razumjeti. U jednom sam trenutku krenuo razgovarati, pitati ga stvarna pitanja, i on se otvorio, prvi mi je put govorio o ratnom iskustvu u Poljskoj. Tad sam konačno shvatio zašto tata živi kako živi. Prošao je grozne traume u ratu i sve što je od tada želio u svom životu je stabilnost i sigurnost, zato i radi 50 godina za istu kompaniju, zato želi uvijek živjeti u predgrađu Sydneyja...”
Ima li filozof fokusiran na istraživanje i podučavanje empatije – najboljeg prijatelja? “Zanimljivo da me to pitate. Imao sam oko 23 godine kad sam shvatio da se nikad nisam emocionalno otvorio jer to znači biti ranjiv, ja se nikad nisam izložio jer bojao sam se dopusti da budem ranjiv. Palo mi je to na pamet slušajući dečka kojeg sam u to doba držao za prijatelja. Sjedili smo u kafiću u Madridu i on je silno otvoreno govorio o svojim emocijama. U tom sam trenutnu shvatio da se moram riješiti maske i ljušture, učiniti sebe ranjivijim želim li graditi dublja prijateljstva. Bio je to ključan trenutak za sve moje kasnije odnose – od ljubavnog života do prijateljstava. Otvorio sam se kad sam shvatio da nije strašno biti ranjiv, da je to davanje i drugima i sebi. Ako se pokušavaš zaštititi cijelo vrijeme teško se povezati s ljudima.”
Je li više opipljive empatije u Britaniji ili u Australiji? “Mnogi bi rekli da se Englezi boje pričati o svojim emocijama, da uvijek imaju masku na licu, a to je barijera empatiji, jer ne možeš na taj način, 'sleđen', doprijeti do ljudi, stvarno pričati s ljudima o njihovim osjećajima, ambicijama, ljubavi, strahovima, ne možeš se dublje povezati ako nisi otvoren. Australce bije glas da se brzo sprijatelje, ali se zapravo ne otvaraju i ne pokazuju svoje unutarnje emocije. No, mislim da zapravo svi ljudi žele razgovarati, da žele skinuti masku i ako im date mogućnost da to učine oni se naposljetku prije ili kasnije otvore. Jedan od projekata koje radim su i tzv. Obroci razgovora. Posjednemo tako za stol dvojicu stranaca, recimo beskućnika i biznismena, ili kršćanina i židova ili muslimana i dademo im jelovnik tema za razgovor, da pričaju o životu. Na tom jelovniku su pitanja poput 'Što ste kroz svoj život naučili o različitim oblicima ljubavi?' ili 'U čemu biste voljeli biti hrabriji?' To je suprotan koncept od onog speed datinga, gdje parovi razgovaraju po pet minuta i poanta je da upoznate što više ljudi u što kraćem roku. Ovdje ljudi razgovaraju po dva sata i na tim su susretima otvoreni.”
Dovoljno se ovlaš osvrnuti oko sebe, želite li raditi na vlastitoj empatiji. “Prilike su nam pod nosom. I meni i vama. Imam predrasude i stereotipe kao i drugi ljudi i cijelo vrijeme radim na tome da ih mičem. Primjerice, svaki dan prolazim istom ulicom u Oxfordu i srećem beskućnika koji skuplja opuške po cesti i usred zime hoda bos, razgovarajući sam sa sobom. Ignorirao sam ga, dok mi jedan dan nije prošlo glavom da možda taj čovjek i ja imamo neke zajedničke stvari. Počeo sam tako s njim razgovarati, htio sam vidjeti što je iza te njegove fasade, iza tog vanjskog lika. Pokazalo se da je filozof, da je i studirao filozofiju na Oxfordu. U međuvremenu razvili smo prijateljstvo bazirano na našem zajedničkom interesu za Aristotela i pizzu s feferonima.”
Otac je postao u četrdesetoj, empatiji su ga najviše naučili njegovi bliznaci. “Neki dan sam ugledao kako moj šestogodišnjak radosno prelijeva narančin sok iz jedne u drugu čašu praveći nered po cijeloj kući, netom očišćen kuhinjski pod je bio ljepljiv i mokar, on također. I taman kad sam bio na rubu da to zaustavim on me pogledao i ushićeno kazao: 'Tata, gledaj, znanstveni pokus. Sok se penje više u užoj čaši!' Koje li bi razočaranje dijete doživjelo da sam viknuo na njega i zabranio mu pokus, da se ljutim što je kuhinjski stol pretvorio u znanstveni laboratorij?”
Na Krznarica je značajno utjecao slavni oxfordski povjesničar Theodore Zeldin, autor “Intimne povijesti čovječanstva”, antologijske knjige u kojoj istražuje fenomen svakodnevnog života i povijest ljudskih osjećaja, pokazujući kako smo i nekad i danas bježali od straha i samoće. Romana Krznarica intrigira može li empatija donijeti među ljude, distancirane individualce, neku vrstu socijalnog ljepila kao što je to nekoć činila religija. “Potencijalna moć empatije je eruptivna. Francuska je revolucija došla iz empatičnih promjena 18. stoljeća, nove povezanosti i razumijevanja među ljudima različitih klasa. Prije pet-šest godina niti jedan političar u Velikoj Britaniji ili u Americi nije spominjao empatiju. Sad je često spominju, djelomično zbog pitanja imigracije, pa zbog klimatskih promjena, pitamo jesmo li odgovorni i empatični prema našoj djeci. Empatija ima političku snagu koju još nismo ni izbliza počeli koristiti. Pogledajte samo tu veliku debatu koja se razvila nakon knjige Thomasa Pikettyja o nejednakosti. Zar to nije nevjerojatno, da je ta knjiga tako popularna? To je u prvom redu pitanje empatije, jer nejednakost galopira! Mogu li ljudi pokušati zamisliti kako je onima na dnu ekonomskog sistema, mogu li nešto napraviti po tom pitanju? Snaga empatije je osobna i politička. Svi razumijemo i imamo iskustvo kako empatija funkcionira na osobnoj razini, u privatnim odnosima. No, veliki je izazov u političkoj sferi razviti empatiju na masovnoj bazi, da bismo napravili promjene u društvu.”
Uskoro u Londonu otvara Muzej empatije. Cilj mu je u posjetitelja izazvati – empatiju. U “knjižnici” muzeja umjesto knjige moći će “posuditi” čovjeka i s njim razgovarati o nekoj suvremenoj, bitnoj temi ili provesti neko vrijeme u improviziranom sweatshopu, radeći u uvjetima u kojima rade radnici robovi izvan Europe... Dio muzeja planira smjestiti u autobus. Kaže da bi taj autobus volio dovesti i do Hrvatske. On sam će do Hrvatske prije nego što stigne njegov autobus s Muzejom empatije. U Zagrebu će 19. i 20. svibnja, prvo na Bioveginom eko forumu, potom u Makronovi, govoriti o empatiji. Namjerava otići i u Slavonski Brod te ličko selo Križpolje, odakle vuče podrijetlo.
“Tražio sam to mjesto na Googlovoj mapi”, kaže entuzijastično. Hrvatska mu nije sasvim nepoznata. Kao tinejdžer dolazio je u Rijeku, jer se otac, nakon majčine smrti oženio Australkom podrijetlom iz Rijeke, profesoricom povijesti koja ga je i inficirala interesom za povijest.
S nešto poznatijim mu kolegom Alainom de Bottonom u Londonu je utemeljio School of Life u kojoj podučavaju slušanju, razgovaranju, izgradnji kvalitetnih odnosa i seciraju anomalije društva koje tako bezrezervno glorificira individualnost.
Tko su ljudi koji dolaze slušati predavanja Krznarica i Alaina de Bottona u londonskoj školi života? “Većina je stara od 25 do 55 godina. Ali, ima i tinejdžera i onih u 80-ima. Dolaze nam razni ljudi, od taksista do investicijskih bankara, osim Britanaca puno je Brazilaca, Meksikanaca, Rumunja. Držao sam, recimo, predavanja na temu kako naći ispunjavajući posao. Među polaznicima, u istoj grupi, bile su, primjerice, medicinska sestra, školska učiteljica i tv-producentica. Prve dvije bile su nemalo iznenađene kad su shvatile da je i treća nesretna na tom svom naoko glamuroznom poslu. U takvoj grupi možete puno naučiti. Imate ideju da je raditi na televiziji nevjerojatno zanimljivo i ispunjavajuće, a onda shvatite da je ono što vi radite, makar prodavali pecivo na uglu, možda puno bolje nego sve to što se izvana čini tako zavodljivo i zanimljivo.”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
