KOMENTAR

IVO GOLDSTEIN Može li Stepinac danas biti putokaz Hrvatima

Ovih dana, tjedana, mjeseci u žestokim ideološkim debatama često čujemo da je “blaženi Alojzije Stepinac hrvatskom narodu bio putokaz”, da je kod njega “bio posebno vidljiv dar utjehe povezan s nadom i s trpljenjem”. Crkva u Hrvatskoj voli se nazivati Stepinčevom Crkvom, slavi se Stepinčevo, a uskoro će biti obilježena i 120. obljetnica blaženikova rođenja. Proglašenje nadbiskupa Stepinca svetim trebao bi biti vrhunac toga slavljenja. U ovom tekstu nastojat ću pokazati da u njegovoj biografiji nije bilo sve tako blistavo.

Alojzije Stepinac (1898.-1960.) imenovan je 1934. za koadjutora nadbiskupu Antunu Baueru. Suglasnost je dao i kralj Aleksandar, ponajprije zato što je Stepinac bio solunski dobrovoljac i potporučnik jugoslavenske vojske. Javljajući tu vijest, novine su isticale da je “Stepinac dobar Hrvat i dobar Jugoslaven”.

U drugoj polovici 30-ih hrvatski su biskupi sve nezadovoljniji položajem Crkve u državi, ponajprije zbog ambicije Srpske pravoslavne crkve da se nametne kao državna crkva, a još više pošto je 1937. beogradska vlada odustala od konkordata s Vatikanom. Taj čin vodi Katoličku crkvu u radikalizaciju stavova.

O tadašnjim ideološko-političkim stavovima nadbiskupa Stepinca svjedoče tiskovine koje su izlazile pod njegovim patronatom. Stepinac je bio vođa Hrvatske Katoličke Akcije u Zagrebačkoj nadbiskupiji čije je glasilo bilo Hrvatska straža. Taj “tjednik za katolički dom” ističe kako su oni “uvijek radikalni Hrvati i uvijek radikalni katolici”, kako je “komunizam najveće zlo” i “plod Židova Karla Marxa”. Iako tvrdi da se protivi “i fašizmu i komunizmu”, u Španjolskom građanskom ratu Straža se jasno svrstava uz Franca te podržava Italiju i Njemačku, jer “ne trpe Židove ni komuniste ni podmuklu opasnu framasoneriju”. Na domaćoj sceni Straža osobito napada politiku HSS-a i poimence Mačeka. Darvinizam proglašava “protukršćanskim”.

U Katoličkom listu, glasniku Zagrebačke nadbiskupije, tvrdilo se da su “Židovi glavni neprijatelji čovječanstva. Oni su pravo prokletstvo roda ljudskoga”, ali je nadbiskup Stepinac, koji je u međunarodnim krugovima slovio kao “uvjereni antirasist”, 1940. zapisao u dnevnik: “Očuvao nas Bog od ‘zaštite’ nacional-socijalističkog Reicha. To bi značilo definitivnu propast za europsku civilizaciju, a specijalno za hrvatski narod.”

Kad su 27. ožujka 1941. izbile demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu te je izvršen državni udar, Stepinac je u dnevniku zapisao: “Hrvati i Srbi dva su svijeta (...) koji se nikada ne će približiti osim čudom Božjim. Shizma (tj. pravoslavlje) najveće je prokletstvo Evrope, skoro veće nego protestantizam. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja.” S druge strane, istoga dana nadbiskup šalje okružnicu kleru preporučujući “da se molitvama obraća Gospodinu neka mladom Kralju (Petru op. a.) u njegovom vladanju dade svoj blagoslov i pomoć da naša Hrvatska i čitava Država ostane pošteđena od ratnih strahota, a njezini narodi da u miru, slobodi i pravdi uzmognu raditi oko svoga napretka i razvitka”.

Kada je papa Pio XI sklopio 1929. konkordat s talijanskom državom, u provali oduševljenja Mussolinija je javno nazvao “čovjekom kojeg nam je Providnost poslala”, ali su već tada mnogi njemački biskupi glasno upozoravali na neprihvatljivost nacizma te inzistirali na tome da nijedan katolik ne može biti nacist. Iako je i Sv. Stolica znala da s nacifašistima “nema šale”, nacizam i fašizam činili su joj se najsnažnijim branicima pred komunizmom. Drugim riječima, nacizam i fašizam zablude su i pogreške, ali neznabožački komunizam ipak je glavni, smrtni neprijatelj vjere i Crkve.

Katolička crkva u Hrvatskoj tradicionalno je smatrala da su hrvatska nacionalna ideja i katolicizam u čvrstoj vezi, da se njihovi ciljevi dopunjavaju i isprepleću. Kad je uspostavljena NDH, Crkva je ocjenjivala da je time ispunjen jedan od bitnih nacionalnih ciljeva. Nadbiskup Stepinac već je 12. travnja javno izrazio zadovoljstvo i podršku uspostavi NDH. Vlasti su objavile da je NDH katolička država, a križ (ili raspelo) istaknut je kao jedan od “ustaških znamena”. Međutim, Stepinac je ubrzo u razgovorima i pismima ustaškim dužnosnicima negodovao i protestirao protiv ustaške politike nasilja i rasne nesnošljivosti. Paveliću je 14. svibnja 1941. pisao da je “ovaj čas primio vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u 20 godina vladanja, ali smatram svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ.”

Nadbiskup je osobnim intervencijama uspijevao spasiti neke progonjene pojedince i skupine (Židove, Srbe, Hrvate, ne i Rome).

S druge strane, često je nazočio javnim događajima (obljetnicama, proslavama, itd.), gdje stoji uz ustaške glavešine, a organizira i mise za NDH na 10. travnja. Time je davao legitimitet i podršku režimu da provodi razne politike, sve do realizacije zločina i genocida. To je bilo neusporedivo važnije nego sve kritike pojedinih ustaških “ekscesa”, koje su ionako bile ili krajnje diskretne ili limitiranog dosega (poput propovijedi u katedrali).

Istovremeno i tiha Stepinčeva rogoborenja protiv režima, kakva su sve snažnija od jeseni 1942., vjerojatno i pod dojmom likvidacije svećenika u Jasenovcu i činjenice da su mu ustaše (ili Nijemci?) ubili brata, izazvali su među ustašama nepovjerenje prema njemu, čak su počele kolati glasine da bi ga neki od njih htjeli likvidirati. Da su vlasti željele javno pokazati kako Stepincem nisu zadovoljne, svjedoči i činjenica da nikad nije bio odlikovan, za razliku od sarajevskog nadbiskupa Šarića te drugih biskupa.

Pa ipak, događalo se da je nadbiskup Stepinac bio nedopustivo tolerantan prema ustaškim zločinima. Primjerice, u pismu poglavniku Paveliću 21. srpnja 1941., pošto je iz Zagreba u logore smrti deportirano više od 2000 Židova (“nearijevaca”), protestira protiv “nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima”, ali već samom upotrebom riječi “nearijevac”, zapravo, prihvaća ustašku i rasističku terminologiju, pa i više od toga: “Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nisu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici.” Ne dovodeći deportacije u pitanje, nadbiskup se zalaže da se one izvode na “human” način (ma što to značilo). Predlaže da se poduzmu “neke pojedinačne stvari u smjeru ublaženja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da deportiranima bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana; d) da se bolesnima omogući liječnička njega; e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji”.

Ustrajao je i na pokatoličavanju Srba, ali se postavlja pitanje: je li to činio kako bi ih spasio od smrti ili zato da bi povećao katoličku pastvu? Činjenica je da mnoge pokatoličene Srbe prijelaz nije spasio od progona i smrti.

Nadbiskup Stepinac se ili predugo zavaravao da su ustaški zločini samo ekscesi neodgovornih ljudi na terenu i nekih smutljivih pojedinaca u vlasti, a ne plod smišljene državne politike, ili se nije ni zavaravao, nego je jednostavno okretao glavu od onoga što je vidio. Svejedno je što je od toga dvoga istina, jer je u konačnici rezultat isti: nadbiskup Stepinac nikad nije osudio ustašku ideologiju ni režim niti se distancirao od NDH. Razlozi su višestruki: ustaše su se cijelo vrijeme deklarirali kao gorljivi katolici i nadbiskup ih je, usprkos svim “pogrješkama i grijehovima”, smatrao dijelom svoje pastve, katolicima i Hrvatima, koje je možda ipak moguće uvjeriti da prestanu činiti zlo. Uzimao im je za dobro što su zabranili psovanje i “sva pornografska izdanja kojima su također u prvom redu upravljali Židovi i pravoslavci”, što su pod prijetnjom smrtne kazne zabranili pobačaj (a neke su babice i javno likvidirali), što su izdali uredbe protiv bogohuljenja itd.

Nadbiskup je ostao dosljedan i u radikalnom antikomunizmu. Partizane, predvođene komunistima, smatra “antikristom” i glavnim neprijateljem. Između antipatije prema komunizmu i antipatije prema ustaškim zlodjelima ona prva uvijek je odnijela prevagu, jer ustašku NDH bilo je, po nadbiskupovu mišljenju, moguće popraviti, a komunizam ne.

Vrhunac Stepinčeva proendehaškog angažmana manifestira se u Katoličkom listu od 12. travnja 1945., na čijoj se naslovnici koči Pavelićeva slika i slavi četvrti rođendan NDH te se tvrdi da “Hrvatski narod – hrvatska država – Katolička crkva na veliki i slavni dan 10. travnja 1941. stupiše u čvrstu i srdačnu međusobnu vezu”. Konstatira se da je po uspostavi NDH “u Hrvatskoj prostrujio sveobći narodni preporod u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti”, ali je, eto, “započeti rad po najboljim nacrtima sprečavan poradi zavisti vanjskih i unutarnjih neprijatelja, koji su se kao gladni vuci i podmukle hijene bacili na hrvatsku zemlju, da ju pale i robe, da kolju i ubijaju”. U zaključku se kaže da je “komunizam najveći neprijatelj Crkve” te stoga “molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode”. Dakle, i nakon četiri godine ustaške i nacističke strahovlade i zločina i dalje tvrdoglavo svrstavanje bez ostatka na njihovu stranu.

Kad je uspostavljena nova vlast, nadbiskup nije zauzeo oštar stav protiv nje zbog stradanja njezinih protivnika potkraj i nakon rata, nego zbog toga što je pokrenuta agrarna reforma u okviru koje je uzet golem dio crkvene imovine.

Nadbiskup Stepinac 1946. izveden je pred sud s konstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac i duhovni poticatelj genocidnih progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima kasnijih desetljeća te su optužbe čak i proširivane pa je stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je laž. Bio je zatočen u Lepoglavi do 1951., kad je premješten u kućni pritvor u župni dvor u Krašiću, gdje je i umro. U međuvremenu je 1955. pisao da je “Sotona dobro uočio silno važnu ulogu žene, te ju pod parolom lažne emancipacije rabi za svoje svrhe kao nikada do sada u povijesti čovječanstva”. Možemo samo pretpostaviti da je nadbiskup pod “lažnom emancipacijom” mislio sve snažniju afirmaciju civilnog braka, dobivanje prava glasa i masovno zapošljavanje žena.

Kasnije su kolale glasine da je ubijen, što nije istina.

O nadbiskupu Stepincu mnogo se piše i raspravlja sve do danas. Perspektive autora često su krajnje različite, pa su takvi bili i zaključci. Alojzije Stepinac bio je čovjek s mnogo dilema u jednom mučnom vremenu, u kojem nije bilo lako naći jasne odgovore. On ih nije našao, ni tada ni poslije. Nastavio je svoj samozatajan, skroman život, odan konzervativnom crkvenom pogledu na svijet. Da nije bilo sudskog procesa protiv njega, vjerojatno ne bi postao ni posebno poznat. Njegovo bismo ime spominjali samo u specijaliziranim povijesnim pregledima.

Nama je danas važno odgovoriti na pitanje – može li Alojzije Stepinac uistinu biti “putokaz”? Onima koji žele graditi liberalnodemokratsku Hrvatsku, očito, ne može.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:57