IVICA RELKOVIĆ PIŠE ZA GLOBUS Iskapanje u Savskoj čini nas boljim društvom: to je test civilizacijskog dostojanstva

Ne vjerujem da se bilo koji od sljedećih izbora mogu dobiti na temama Drugog svjetskog rata. Ako HDZ sa svoje strane i SDP sa svoje više ne mogu prigodničarski-kampanjski teme „ustaša-partizana“ (inače potpuno opravdane za vrlo ozbiljne rasprave) koristiti kao pogonsko gorivo za homogenizaciju birača (a evidentno je da ne mogu), te bi teme – da one imaju ikakav značajniji politički potencijal – u korist vlastitog ozbiljnijeg rejtinga kapitalizirale neke druge političke opcije desnije od HDZ-a i lijevije od SDP-a.

No, da sad ne „reklamiram“ nijednu od mogućih takvih opcija, svakome tko prati političku evoluciju u Hrvatskoj jasno je da se nametanje (a onda i zlorabljenje) takvih tema gotovo više ne da statistički relevantnije kapitalizirati. Čini mi se da je Drugi svjetski rat napokon završen kao tema na kojoj se može politički parazitirati tako da biračima ne moraš nuditi nikakvo rješenje za budućnost, nego samo kao razlog za vraćanje u prošlost.

I to je dobro.

Nije dobro što su se vladavine totalitarnih ideologija na ovom tlu toliko duboko urezale u naše živote sve do danas, ali to je činjenica s kojom se trebamo znati nositi tako da u procesu sazrijevanja za budućnost ne trebamo prepravljati i prilagođavati prošlost sadašnjosti.

Ne samo da nema pomirbe povijesnih ideologija, nego za našu budućnost nisu potrebne ni pomirbe aktera prošlosti, a najmanje „pomirbe“ njihovih „kostiju“ u nekom zajedničkom „počivalištu“. Demokratsko društvo nema potrebe samome sebi osiguravati šire perspektive nekakvim revizionizmom i lažnim jedinstvom prošlosti.

Ne samo stoga što prošlost sama za sebe nije bila pomirena, nego i zato što budućnost treba demokraciju i toleranciju za sebe, a ne za nekog i u odnosu na nekog koga više nema. Demokracija i tolerancija unutar suvremenih nenasilnih okvira ne treba u svrhu svojeg prava na sadašnjost i budućnost nekakav dokaz državotvornog kontinuiteta zajedništva, pa ni dokaz svoje nenasilne prošlosti kao preduvjeta za daljnje postojanje.

Nitko neće „ukinuti“ pravo narodima na državotvornost (ni Njemačkoj ni Italiji ni Hrvatskoj ni Srbiji), samo zato što su u povijesnim razdobljima prošli kroz totalitarne etape. Prigovor se tu ne usmjerava prema pravu naroda na državu, nego prema totalitarnom režimu. Odmak se ne radi od samoga sebe, nego od nasljeđa i elemenata totalitarnog društva kao gradivnog materijala (bilo potrebnog, bilo optužujućeg) za vlastitu budućnost.

Kada smo 2008. godine u okvirima građanskih inicijativa problematizirali pitanje potencijalnih masovnih grobnica iz vremena Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća (najpoznatija je lokacija bila tada potencijalna masovna grobnica u dvorištu Učiteljskog fakulteta u Zagrebu), naglašavali smo važnost vlastitog humanog trenutka “ne hodanja po kostima” kao glavnog motiva suočavanja s tom temom.

Naše je dostojanstvo pod povećalom i naša budućnost pod upitnikom, ako smo u stanju u ime ideoloških preferencija ili ignorancija gaziti bilo čiji grob. I “kosti” najopravdanije osuđenog zločinca, ako se ne želi ostaviti mogućnost čašćenja njegove ideologije na njegovu grobu, ne mogu biti ostavljene ispod “trave” na kojoj se igraju djeca na svojem igralištu. Njegov grob može iz društvene opravdanosti biti i tajan i neobilježen, ali ne može biti ostavljen ikome na gaženje, jer je to uvijek grob čovjeka.

Ne postoji nijedno civilizacijsko opravdanje tipa “to su i zaslužili” koje bi nam moglo biti “argument” za neiskapanje žrtava nekog masovnog pokolja i ne premještanje u dostojanstvenu grobnicu, najmanje zbog dvaju razloga. Prvo, takvo bi opravdanje bilo (i najčešće jest) paušalno, jer najčešće i ne znamo tko se konkretno i stvarno sve nalazi u nekoj masovnoj grobnici. Drugo, i važnije, jer su u pitanju tri dostojanstva: dostojanstvo žrtava, zatim dostojanstvo njihovih obitelji koje ni danas nemaju pravo na civilizacijski status prema svojim pokojnima i, na kraju, dostojanstvo nas samih koji niti jednom zastranom starih ideologija ne možemo pokriti vlastitu nehumanost.

Kad smo intervjuirali mnoge svjedoke za više mogućih masovnih grobnica u Zagrebu (najviše njih za lokacije u Savskoj 77 i na Gornjoj Kustošiji), upravo je to bio zajednički nazivnik svih njihovih i tada (2008. godine) uplašenih svjedočenja: dostojanstvo prema žrtvama i pravo na vlastito dostojanstvo da više ne moraju nositi tu tajnu kao teret i gotovo “krivnju” više od pola stoljeća. Posebno se to odnosilo na izravne svjedoke koji su u vrijeme određenog događaja imali 14, 15 ili 19 godina i nipošto nisu zaslužili društveno omalovažavanje njihovih svjedočanstava (koja nisu rekla-kazala “priče” iz druge ili treće ruke, a vrlo često su tako primana, pa i „tumačena“ od dijela javnosti).

Isto tako nismo naišli na svjedoke – a sate i sate smo proveli u razgovorima i s onima koje bismo klišeizirano svrstali u “lijeve” i u “desne” – kojima je primarni motiv svjedočenja bio nekakvo “cinkarničko” prokazivanje one “druge strane”. Dapače, u takvu se poziciju znatno lakše ulazilo u raspravama o tim teškim temama, negoli su one izbijale iz samih svjedoka do kojih smo dolazili. Iz njih je uvijek izlazilo najprije dostojanstvo prema cijeloj toj situaciji i želja da društvo na dostojanstven način odgovori na njihovo traumatsko iskustvo koje su spremni posvjedočiti.

A sada, nakon potvrde da je i u dvorištu Učiteljskog fakulteta (i zgrade jedne gimnazije i jedne područne škole!), kao i livade na Gornjoj Kustošiji (koja je bila na privatnom zemljištu, pa smo lakše došli do njezine provjere i ekshumacije) dosita riječ o masovnim grobnicama, naš državni i društveni odnos prema posljednjim svjedocima vremena treba biti temeljen na strpljivom uvažavanju.

Budući da je društvo ipak sazrelo, pa se na takvim konkretnim otkrićima neće moći politički parazitirati, pri čemu marginalne pokušaje ne uzimamo kao relevantne za konačnu situaciju, čini se da je vrijeme ekshumacija masovnih grobnica iz Drugog svjetskog rata došlo na “dnevni red” jedne vlade na najprikladniji način koliko je to uopće i moguće. Iskapanje na Tuškancu, Savskoj 77 i nekim drugim zagrebačkim lokacijama (makar i u nedovršenim opsezima) čini nas boljim društvom. Još bolje ćemo društvo biti ne dođe li do postekshumacijskog “rata” između “desnih” i “lijevih” u dnevnopolitičke svrhe u smjeru statističkog “dokazivanja” tko je bio loš, a tko gori.

Vrijeme je da političke stranke (prije svih HDZ i SDP) pokažu konsenzus dostojanstva nad ovom temom. I da nam neugodnost nad vlastitom prošlošću ne zamuti pogled na procese ekshumacija, ma o kojoj i ma o koliko lokacija da je riječ. Sve, ali baš sve žrtve zaslužuju grob. Ni na jednoj livadi nije mjesto dječjem igralištu, ako postoji duboko uvažavajuće svjedočanstvo o masovnoj grobnici koju skriva njezina trava.

Kad jednom nestane ovaj naš naraštaj svjedoka i obitelji žrtava koje su sjedile oko istog stola (od pradjeda do praunuka), nastupit će vrijeme arheologije. No, dok imamo žive i mrtve međugeneracijske članove jedne te iste obitelji, ono što će za neku budućnost biti arheologija, nama je test civilizacijskog dostojanstva. Ili ga imamo ili ga nemamo.