IVAN GRUJIĆ: Uskoro ćemo doznati sudbinu 1602 nestala

Više od 20 godina Ivan Grujić svakodnevno je okružen tragičnim sudbinama nestalih ljudi, smrću, tugom i patnjom obitelji koje su izgubile svoje najbliže. Grubim novinarskim rječnikom reklo bi se, pukovnik za mrtve.

Od 90-ih godina do danas sudjelovao je u identifikaciji 4000 ljudi.

Početkom 90-ih bilo je 18.000 nestalih, danas ih je 1602 i 400 onih za koje je utvrđeno da su mrtvi, ali nisu izručeni posmrtni ostaci. Pukovnik je prvo tragao za zatočenicima logora u Srbiji i BiH, pregovarao u kukuruzištima, razmjenjivao žive i mrtve na mostovima. Nakon toga slijedila je potraga za masovnim grobnicama, identificirane su žrtve, tužne vijesti saopćavane su obiteljima.

Razgovarali smo u Ministarstvu branitelja u Savskoj ulici istog dana kad je nekoliko katova niže Zoran Milanović pregovarao s braniteljima iz šatora. Povremeno su do šestog kata, gdje je pukovnikova kancelarija, dopiralo klicanja branitelja koji su iščekivali da Glogoški i društvo završe razgovor, a Grujić je mirno i staloženo objašnjavao komplicirani mozaik da se zatvori jedna od najtužnijih knjiga prošlog rata koja još nije razjasnila jednu od najvećih, ali i najtužnijih tajni, gdje su nestali ljudi i kakva im je bila sudbina.

Pukovnik će reći, za nestale uvijek postoji nada. Nitko nikad nije tvrdio ‘svi su mrtvi’. Tako nada postoji i za ovih posljednjih tisuću šesto i dvoje nestalih. Ona, uostalom, umire posljednja.

POLITIČKE IGRE A kad je već riječ o nadi nje u pukovnikovom kabinetu ima ovih dana više nego prije. Već zbog činjenice da su stvoreni uvjeti da se, napokon rasvijetli sudbina nestalih, što je prije svega moralni i civilizacijski čin. Politika je do sada igrala tužnu i ružnu igru ‘toplo-hladno’ i kad je riječ o nestalima, pa se i nakon 350 pregovora hrvatske i srpske strane nije došlo do odgovora što se sve događalo u vihoru rata. Da se nešto pomiče s mrtve točke moglo se naslutiti kad se, posve iznenađujuće, pojavio srpski premijer Aleksandar Vučić na inauguraciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Razgovarao je tada s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem, liderom Srba u Hrvatskoj dr. Miloradom Pupovcem, i uputio jasne signale o spremnosti srpske strane da se problem nestalih napokon skine s dnevnog reda premijeru Zoranu Milanoviću i šefici diplomacije Vesni Pusić.

”Nikad nije bila povoljnija situacija da se razjasni sudbina nestalih”, kaže mi pukovnik Grujić, staloženi i mirni čovjek koji je sve ove godine stekao veliki ugled i među pregovaračima ‘s druge strane’. Ostat će mu u sjećanju mnoge epizode tužnih potraga za nestalima.

Najteža su suočenja obitelji s trenutkom kad više zaista nema nade.

“Tada smo svi u užasnom stresu, neminovne su suze i plač. Moralna, ljudska i profesionalna je dužnost, naravno, izraziti sućut.” A Gruić je to učinio najmanje 10.000 puta, kad se uzme da je na identifikacije obično dolazilo više članova obitelji.

Stjecajem okolnosti djelatnik MUP-a Ivan Grujić 90-ih je zadužen da radi na oslobađanju Hrvata koji su netragom nestali u Srbiji i BiH. Bilo je ljudi koji su bili u zatočeništvu i dvije godine, a pomaka da se razjasni njihova sudbina nije bilo. Onda je Vlada odlučila osnovati komisiju za traženje nestalih i tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar Granić uputio je Grujića 1993. godine Gojku Šušku koji mu je dao zadatak voditi komisiju.

U to vrijeme tražilo se 13.700 ljudi koji su bili evidentirani kao nestale osobe. Prvo je trebalo srediti evidencije i krenuti u pregovore o oslobađanju. Brzo su došli i rezultati, i 1996. godine oslobođen je i posljednji zatočenik.

“Uspjeli smo osloboditi sve za koje smo saznali. Nažalost, imali samo slučaj gdje nismo uspjeli osloboditi jednog čovjeka za kojeg smo znali da je u zatočeništvu. Saznali smo za njega, dogovorili razmjenu, ali do nje nije došlo. Slijedila je Oluja i nakon toga se on vodi kao nestala osoba.” Priznat će pukovnik, “to smatram svojim neuspjehom”. Nabrajajući sve važne događaje u dugim godinama pregovaranja i traganja za nestalima, Grujić napadno ne želi isticati sebe, nego uvijek kaže da je riječ o cijelom timu ljudi. Tu su šestorica zaposlenih u njegovu uredu u Ministarstvu branitelja, dvadesetak forenzičara iz tri laboratorija, desetak specijalista sudske medicine i od pet do deset ljudi iz županijskih policijskih timova koji sudjeluju u svakoj posebnoj akciji.

DOBRA VOLJA Sve vrijeme našeg razgovora od pukovnika nisam čuo mnogo riječi koje se mogu vezati za politiku i zakulisne igre koja ona nosi. Čak i kad je detaljno opisivao sve prepreke koje su mu stajale na putu svih ovih godina nikoga nije optuživao niti za bilo koga imao teške riječi.

“Najvažnije je da u ovom trenutku postoji dobra volja svih da se proces traganja za nestalima nastavi. Možda i brže i efikasnije nego do sada.”

Kad je riječ o Srbiji, pogotovo oko događaja iz devedesetih, Grujić često koristi termin ‘druga strana’. Pregovori su s tom ‘drugom stranom’ prije svake razmjene znali trajati dva do tri dana, bez prestanka. “Bilo je teško i rizično, znali smo u čamcima prelaziti Savu gdje su nas sačekivali vojni pregovarači. Razgovarali smo na nekim klupicama, prolazili i minska polja, a poručivali su nam samo ‘bit će sve u redu, dođite’. Kasnije su stvoreni određeni odnosi koji su vodili povjerenju u dogovaranju i tako je dolazilo do razmjena.”

Posebno je bila dramatična situacija kad su, nakon dvije godine potrage i pregovora, pronađeni posmrtni ostaci pilota Rudolfa Perešina. Nestao je 2. svibnja 1995. u akciji Bljesak, a posmrtni su ostaci preuzeti u kolovozu 1997.

“Dogovorena je razmjena posmrtnih ostataka, a sve je obavljeno na sredini jednog mosta gdje je bio postavljen šator za preliminarni pregled. Dovezeni su posmrtni ostaci pilota Perišina i jedne druge osobe i forenzičari su na licu mjesta pregledali tijela, na samoj liniji razdvajanja. Tek je tada došlo do razmjene.”

Posljednji je bio razmijenjen hrvatski branitelj koji je u zatvoru proveo godinu dana i uopće nije bio registriran, jer su ga cijelo vrijeme zatočeništva skrivali. Uspjelo se ipak saznati gdje se nalazi i dogovoreno je oslobađanje i razmjena je obavljena 22. ožujka 1996. u Lipovcu. Od vlade tadašnje Jugoslavije nakon toga stigla je i službena obavijest da na njihovu teritoriju više nema živih zarobljenika. Tada je krenuo proces pronalaženja i ekshumacija masovnih grobnica. Za neka se mjesta znalo, kao za Ovčaru, a Grujić kaže da se njegov tim tom poslu učio u hodu.

“Nismo prije toga imali nikakvih iskustva, a bili smo među prvima u Europi koji su se susreli s tolikim brojem grobnica neidentificiranih ljudi. Tada smo počeli razvijati sustav koji danas nazivamo ‘hrvatskim modelom’ traženja nestalih osoba, koji je prepoznat svuda u svijetu.” Kaže, mnoge su zemlje nakon toga pokazale interes za ‘hrvatski model’, a posljednja Ukrajina.

Obnova popisa napravljena je 1994. i tada je evidentirano 3050 nestalih. Povišenih emocija bilo je i u razmjenama, pogotovo kad su ljudi čekali svoje najmilije, ali ih nisu dočekali. Bilo je međutim i zadovoljstva, nakon oslobađanja i vraćanja ljudi svojim kućama. Kad su na red došle ekshumacije, pukovnik Grujić i njegovi ljudi susretali su se samo sa smrću.

VUKOVARSKI DOSJEI U međuvremenu se saznalo da postoji dokumentacija za vukovarsko groblje, protokoli ili dosjei s nizom dokumenata oko pronalaska tijela, slika, opisa i obdukcija. Hrvatski je cilj bio, u vrijeme dok je još trajala mirna reintegracija, doći do tih dokumenata. “Gospodo, imate te dokumente i normalno je da ih date nama”, bila je poruka iz Zagreba. Sam proces pregovaranja trajao je gotovo četiri godine i tek tada je hrvatska strana došla u posjed oko 1000 protokola, što je bio i preduvjet ekshumacijama. Kasnije su vraćeni i dokumenti iz Vukovarske bolnice, a 25 tih izvornih dokumenata došlo je u Hrvatsku za vrijeme posjete bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića u studenom 2010. Značaj je te dokumentacije provjera točnosti rekonstruiranog popisa osoba odvedenih iz Vukovarske bolnice, doprinos u preliminarnim identifikacijama, ali i značajna povijesna građa za utvrđivanje pravnih činjenica. Proces povratka dokumentacije iz Vukovarske bolnice još nije dovršen i traži se popis ranjenika i osoblja za evakuaciju, povijest bolesti i niz drugih dokumenata. Ipak i ono što je stiglo omogućilo je da se u dva mjeseca provede ekshumacija 938 žrtava, kad je i cijeli Grujićev ured tamo bio preseljen. Bili su stvoreni uvjeti za identifikaciju na samom groblju u gotovo 70 posto slučajeva.

Malo se zna da je Hrvatska među prvima započela s analizama DNA u takvim slučajevima još 1992. godine, što je ipak daleko od današnjih saznanja i procesa. Danas se preko DNA može doći do identiteta bez drugih podataka, jer su stvorene baze podataka uzoraka krvi nestalih osoba. “Imamo 10.000 uzoraka krvi članova obitelji, a koristimo najsuvremeniju opremu. Sve što se novo pojavi na tržištu istog je trenutka dostupno našim stručnjacima”, kaže pukovnik Grujić. Oko toga, bar, financijskih problema nema! Sklopljen je i međunarodni sporazum s Međunarodnom komisijom za traženje nestalih osoba, koja ima uzorke krvi i za područje Srbije, BiH, Crne Gore, pa se kroz projekt može daleko lakše rješavati identifikacija.

“Ako nađemo nekog državljanina Srbije ili BiH, mi kroz taj program vidimo da je ‘njihov’ i predamo ga, kao i obrnuto. Došli smo na tehnološku višu razinu, pa nema više mogućnosti da se nešto sakrije.”

Otvorenih pitanja ipak i dalje ima, pa Hrvatska traži od Srbije dostavu podataka o mjestima masovnih i pojedinačnih grobnica na ranije okupiranim područjima, uključujući i premještene grobnice kojima se zametnuo trag. Isto tako traži se i dostava podataka o registriranim i neregistriranim grobnim mjestima na teritoriji Srbije, te njihova ekshumacija, te nastavak povratka dokumentacije Vukovarske bolnice.

Pitanje nestalih ostaje međutim i prvorazredno političko pitanje, pa je i nova hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović naglasila da će budući odnosi sa Srbijom prije svega ovisiti i o rasvjetljavanju sudbine nestalih. Grujić mi kaže da je znalo biti sve ove godine i frustrirajuće kad su odnosi dvije države došli na mrtvu točku, pa se stalo i s procesom traženja nestalih. “Znalo se dogoditi da dođe i do potpunog zaustavljanja procesa. Sada, na sreću, kad smo razvili taj cijeli sustav za što imamo zaslugu i mi iz Hrvatske, i u situacijama kad dođe do napetosti naš tehnički dio funkcionira bez zastoja”, tvrdi pukovnik. Pokazalo se to i prije dvije godine kad su na osnovi dobivenih informacija locirane grobnice u Sotinu, pa je u travnju 2013. izvršena ekshumacija, a u rujnu i identifikacija.

Već sama činjenica da Srbija želi ući u Europsku uniju za pukovnika Grujića dobar je znak da će se nastaviti s procesom traganja za nestalima. Uostalom i Hrvatska je tokom pregovora imala obavezu kako bi zaključila poglavlje 23. učiniti sve da se razjasni sudbina nestalih, pa Grujić očekuje da će tako biti i sa Srbijom. U međuvremenu su potpisani i brojni međunarodni sporazumi i zbog svega toga, tvrdi pukovnik, politika otvara vrata i za aktivnost njegova tima.

ROKOVI Kad je riječ o rokovima kad bi se moglo doći do svih odgovora i razjasniti sudbina i posljednjeg nestalog, Grujić ne želi prognozirati. “To je naprosto nezahvalno.” A o onim ‘našim’ i ‘vašim’ nestalima Grujić kaže da je Hrvatska nadležna za svoje građane i državljane. “Republika Srbija može pokazati opravdani interes za srpsku nacionalnu zajednicu u Hrvatskoj i to im nitko ne priječi, a o tome je govorila i gospođa Pusić. Za nas su sve to nestale osobe, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili neku drugu pripadnost i tih 1602 nestalih su naša briga.” Grujić kaže da u Hrvatskoj postoji i određen broj građana Srbije koji su nestali, ali da nema apsolutno točan broj s popisa. “Može se raditi između 150 i 300 osoba. Ako nekog nađemo, zajedno ćemo rješavati te slučajeve.”

Veliki pomak osjetio se početkom ovog mjeseca, kad su u Beogradu 2. i 3. lipnja održani pregovori. Svi su izrazili želju da se intenzivnije razmijene informacije i da se razgovora o nestalim s popisa. “To je ujedno i smisao našeg rada i pregovora, da svatko unutar svoje države prikupi i da informacije. Nas ne zanima odakle one dolaze, s VMA ili od neke obavještajne agencije, važno nam je samo da informacije dođu. A definitivno smo u ovim posljednjim razgovorima vidjeli i promjenu na srpskoj strani, prije svega želju da se to zaista što prije sve riješi. Dobre volje ima, ali moramo čekati rezultate.”

Dok je veliki Gabriel Garcia Márquez pisao novelu El coronel no tiene quién le escriba – Pukovniku nema tko da piše – možda mu je mogla poslužiti i životna doktrina pukovnika Ivana Grujića. Márquezovu pukovniku žena kaže: “Čovjek mora imati jobovsku strpljivost kao ti pa da jedno pismo čeka petnaest godina”, a pukovnikov je rezon “nije važno - tko čeka, taj i dočeka”.

Grujić je isto tako sve te duge i teške godine čekao, a očito i dočekao da se bolni proces traženja nestalih privede kraju. Sada kad je pred mirovinom, sve ukazuje na to da će sudbina preostalih nestalih biti relativno brzo razjašnjena.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: