Slika prva. Kroz prozor zgrade u kojoj je predsjednički ured ulazi dron. Njime nitko ne upravlja, unaprijed je programiran i automatiziran. Kroz tri hodnika i dvije sobe ulijeće u sobu u kojoj sjedi predsjednik države. Na svom cilju ispušta smrtonosni teret, eksploziv ili otrov.
Slika druga. Na bespilotnu letjelicu u selu u BiH, desetak kilometara od granice s Hrvatskom, montirana je plastična vrećica s pola kilograma kokaina visoke čistoće. Ruta joj je unaprijed isprogramirana pa slijeće u dvorište kuće s druge strane granice. Od plastike je, radaru nevidljiva, vrlo tiha, i za moguću graničnu patrolu nečujna. Svoj teret na cilj doprema za dvadesetak minuta.
Iako izmaštane, ovakve scene više nisu samo filmske, one bi u bliskoj budućnosti mogle biti naša svakodnevica.
Ustvari, iako u Hrvatskoj dosad nisu zabilježeni ozbiljniji incidenti, u razvijenijim zemljama kriminal izveden dronovima sve češće dopire u tv-vijesti i na stranice crne kronike. Prije mjesec dana zabilježen je slučaj “napada” na japanskog premijera Shinzo Abea, kojemu je na krov ureda sletio dron s oznakom radioaktivnosti. Na poprište su se sjatile interventne službe, a nakon višesatnog očevida utvrđeno je da dron uistinu sadrži određenu dozu radioaktivnosti, ipak beznačajnu da našteti čovjeku. Panika je posijana, a incident je označen kao prvi pokušaj terorističkog napada dronom.
Pitanje je koliko nas vremena dijeli od dronova bombaša samoubojica.
vandalizam Kriminalne skupine na američkom kontinentu mnogo su pragmatičnije. Komplicirani sistemi podzemnih tunela i glomazne te golom oku lako vidljive letjelice bile su donedavno uobičajeni način transporta droge preko američko-meksičke granice. Sve do pojave dronova.
Krajem siječnja, odmah nakon prelaska granice na meksičkom teritoriju, srušio se dron koji je bio preopterećen methom, snažnom sintetskom drogom. Prenosio ga je iz Kalifornije. U Južnoj Karolini, polovicom prošle godine, dron je dospio u zatvor, odnosno barem do njegove ograde, kako bi najstrože čuvanim zatvorenicima dostavio – mobitele, cigarete i marihuanu.
Tinejdžere zabavlja upotreba bespilotnih letjelica kao sredstva za vandalizam, pa ih “treniraju” da prskaju jumbo-plakate ili razbijaju prozore. Američki mediji takvu su jednu akciju poznatog grafitera KATSU-a u New Yorku nazvali zorom dronovskog vandalizma (crvenim sprejem letjelica je pošarala jedan od najvećih plakata u gradu s licem modela i tv-zvijezde Kendall Jenner). Budućnost je stigla i u Irsku gdje je jedan pastir svoju letjelicu uspio “istrenirati” da čuva ovce, koje zgranuto bježe od zvuka drona, baš kao da na njih laje pas ovčar.
Za to vrijeme kod nas su dronovi neistraženo područje o kojemu se vrlo malo zna, ali će brzo, kao i na cijelom planetu, okupirati našu svakodnevicu.
Do prije desetak godina bile su to samo dječje igračke na daljinsko upravljanje koje bi dobivale imena ovisno o broju elektromotora, odnosno elisa - tricopter, quadrocopter, hexacopter, itd., no ubrzanim razvojem elektronike ovi strojevi postali su sve samo ne igračke. U pogrešnim rukama šteta koju mogu izazvati je nesaglediva. Toga su svjesni, čini se, samo oni koji se njima bave, jer do neki dan nijedan hrvatski zakon nije regulirao njihovu upotrebu.
Evo nekoliko primjera iz našeg neposrednog okruženja.
U veljači je inauguracija predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović snimljena iz zraka, bez ičije dozvole, bez znanja protokola i policije. Bila je to samo snimka i očito da nije bilo zle namjere pilota drona.
Ali, što da jest?
Mogao je bez problema uletjeti među uzvanike ili čak na samu binu na kojoj je Kolinda Grabar-Kitarović upravo prisezala. Prošle godine dron s kamerom jedne televizije srušio se na automobil koji je bio predmet istrage policije na obali Save, a nedavno je netko nepoznat dronom pokušao prevesti suzavac i prekinuti utakmicu Dinama i Hajduka. U tome su ga, srećom, omele krošnje stabala u Maksimiru.
S druge strane dronovi se u našoj zemlji već upotrebljavaju. Koristi ih Hrvatska gorska služba spašavanja za pregled nepristupačnih terena, vatrogasci su se dronovima služili kad su snimali štete od poplava u Gunji, a pirotehničari su snimali stanje vegetacije na terenu koji su planirali razminirati.
Pojava prvih multirotora seže u stogodišnju prošlost, u vrijeme kad je čovjek, logično, smatrao da bi se u zrak mogao vinuti pomoću više pravilno raspoređenih elisa, a jedan od pionora bio je Francuz Étienne Edmond Oehmichen. Na njegovu žalost, elektronika koja bi takvu letjelicu učinila posve stabilnom pojavit će se na tržištu 90 godina kasnije, tek u 21. stoljeću. Tad su pogonski dijelovi postali dovoljno mali, a što su se više smanjivali, to su postajali naprednijima i moćnijima. Pogonjeni motorima bez četkica i napajani polimer-baterijama postali su pravi izazov aviomodelarima, kojih se veliki broj prebacio s klasičnog modelarstva na izradu multirotora. Povećan interes modelara pratili su proizvođači elekroničkih dijelova, a neki od njih počeli su i sami nuditi gotove proizvode po principu ključ u ruke. Phantom je jedan od onih kojim mogu upravljati i osobe bez ikakva predznanja, a ova letjelica s četiri motora teška samo 1200 grama javnosti je postala poznata kad ju je navijač Albanije upilotirao na beogradsku Marakanu s albanskom zastavom i prekinuo susret svoje momčadi i nogometaša Srbije. Posao pilotiranja u tom slučaju odrađuje tehnika, gyro senzor, akcelerometar, magnetometar, sonar, GPS modul. Tehnika je toliko sofisticirana da uz pomoć optičkih senzora dronovi mogu snimiti tlo, odrediti svoje kretanje te izbjeći prepreke.
Mladen Loborec, Karlovčanin koji je do mirovine konstruirao prototipove strojeva za automatiku, aviomodelarstvom se počeo baviti prije 60 godina, tad je bio desetogodišnji dječak.
- Dijelove smo nabavljali u Aviotehnici u Bogovićevoj, pa pravili modele kojima se još nije moglo upravljati radiostanicom, jer tada nisu potojale. Držali smo ih na dvije tanke čelične žice, a oni bi sa svojim jakim dizelskim motorima na eter i naftu kružili u zraku oko nas. Na multirotorske letjelice prebacio sam se prije šest godina. Pogrešno ih je sve zvati dronovima. Dron je sofisticirana, tehnički dobro opremljena letjelica koju navodi tehnika, on razumije putanju kojom se treba kretati i zna kad treba stati. Ostalo su multikopteri, a oni ne mogu letjeti bez ljudskog nadzora. Ja sam zaljubljenik u takve letjelice, izrađujem ih sam i prilikom upravljanja se oslanjam na vlastite sposobnosti. Doduše, imam kontroler koji se ravna prema GPS-u, primjerice, kad učim nekoga letjeti. Tada ga isprogramiram da leti kao u nekom kavezu, zadam mu gabarite unutar sto metara udaljenosti - priča Mladen Loborec.
Dijelove za ovakve male letjelice najbolje je, kaže, nabavljati iz Kine, odnosno podružnice koju kineski proizvođači odnedavno imaju na području EU. Najjeftiniji motori stoje oko 20 dolara po komadu, a tako i regleri, dok kontroler stoji oko 100 dolara. Za kvalitetne propelere valja izdvojiti između 10 i 20 dolara. U kućnoj radionici takve se letjelice mogu složiti za približno 2000 kuna, a u trošak je uračunata i radiostanica od kojih pedesetak dolara. Baterije, ovisno o kapacitetu, ali i drugim uvjetima letenja, letjelicu će u zraku prosječno držati od 10 do 30 minuta.
Gotovi modeli mogu se putem interneta kupiti za oko 4500 tisuće kuna (Phantom model), a kod modelara i za 2500 kuna ‘na crno’.
No, što se s njima ustvari smije raditi?
kategorije Nitko osim Narodnih novina dosad nije objavio Pravilnik o sustavima bespilotnih letjelica, kojim se kod nas prvi put propisuju opći, tehnički i operativni uvjeti za sigurnu upotrebu bespilotnih letjelica do 150 kilograma.
U prilično rigorozan pravilnik uključeni su i dronovi. Bespilotne letjelice podijeljene su u tri kategorije: do 5 kg, do 25 kg te do 150 kg, a u odnosu na izgrađenost, naseljenost i prisutnost ljudi na području letenja dijele se na četiri klase: područja u kojima nema izdignutih građevina niti ljudi, područja u kojima ima građevina, ali nema ljudi, osim prolaznika, područja u kojima postoje građevine namjenjene za stanovanje, te područje uskih urbanih zona poput središta gradova.
Operator će za svoju letjelicu morati ishoditi policu osiguranja kao i odobrenje za korištenje radiofrekvencijskog spektra. Osim toga, svaka će letjelica morati imati svoju registracijsku oznaku na kojoj će morati biti upisani, osim broja letjelice, i osobni podaci te podaci za kontakt vlasnika.
Svaki operater morat će letjeti po važećim propisima za korištenje zračnog prostora Republike Hrvatske, a prije leta morat će provjeriti sve relevantne podatke za let, baš kao pravi pilot, od vremenskih uvjeta, do opreme i tereta. Tijekom leta ne smije prići na manje od 30 metara ljudima, životinjama, drugim zrakoplovima, barem 150 metara od skupine ljudi, te 3000 metara od aerodroma. Osim toga, ne smije letjeti 500 metara dalje od rukovatelja.
Sustav FPV, za prikaz pogleda iz zrakoplova, moći će se izvoditi samo zrakoplovnim modelom i u pratnji pridruženog promatrača.
Ovo su samo neki propisi kojih će se morati držati ljubitelji dronova prilikom svojih letova, a ako požele fotografirati iz zraka, život im se komplicira još više. U tom slučaju morat će se rukovoditi još jednim propisom, Uredbom za snimanje iz zraka koju je potpisao premijer Zoran Milanović. Ona kaže da snimati iz zraka mogu samo fizičke i pravne osobe nakon odobrenja pribavljenog u Državnoj geodetskoj upravi. U zahtjevu koji moraju podnijeti moraju napisati podatke o naručitelju snimanja, snimatelju, operatoru snimanja, zrakoplovu, vremenu snimanja, razvijatelju snimaka, svrsi snimanja, planu snimanja na karti u mjerilu 1:100.000, podatke o vrsti snimanja te čak navesti i mjesto gdje će čuvati snimke. Ako želi snimiti nacionalne parkove ili druge zaštićene dijelove, morat će pribaviti i njihove suglasnosti.
Nakon snimanja na temelju odobrenja, osobe koje su ga obavile dužne su zračne snimke i dokumentaciju prije upotrebe dostaviti na pregled Državnoj geodetskoj upravi odmah nakon snimanja odnosno najkasnije osam dana od snimanja. Nakon toga će MORH i DGU osnovati Povjerenstvo koje će pregledati dostavljene snimke, te u roku od 15 dana odlučiti koje se od njih smiju koristiti, te će, u skladu sa zaključkom, DGU izdati odobrenje za upotrebu zračnih snimaka.
Podaci do kojih je došao Globus pokazuju da zaljubljenici u bespilotne letjelice odnosno dronove nisu dosad iskazivali previše interesa da svoje aktivnosti prijave geodetima. Prema službenim podacima Državne geodetske uprave, 2010. godine došao je 91 zahtjev za fotografiranje iz zraka, od čega su se samo dva odnosila na bespilotne letjelice. Broj zahtjeva za odobravanje fotografiranja iz zraka u stabilnom je padu proteklih pet godina. Pa iako su tijekom 2011. i 2012. primljeni zahtjevi za fotografiranje iz zraka pomoću bespilotnih letjelica, protekle tri godine, uključujući i dosadašnji dio ove godine, nije primljen ni jedan takav zahtjev. S obzirom na to da bespilotne letjelice doživljavaju procvat i koriste se više no ikad prije, to je jasan znak kako su svi koji su ih koristili to činili nezakonito. No, to i ne treba čuditi kad sve donedavno nije postojala regulativa koja bi to uredila.
U Hrvatskoj nema službenih proizvođača multirotorskih letjelica, no to ne znači da se one ovdje ne izrađuju.
Globus je stupio u kontakt s čovjekom koji je unatrag deset godina rekorder u slaganju ovih vrsta letjelica. Dosad je izradio cijelu flotu - šesto primjeraka. Koriste se u cijelom svijetu, od SAD-a, preko Rusije do Novog Zelanda. Naručitelji su do našeg sugovornika dolazili preko interneta.
Nije želio da otkrijemo njegov identitet, kako ne bi imao problema u slučaju da netko na neki način zlorabi neki od njegovih multirotora.
- Imao sam priličan broj nemoralnih ponuda, ali sve ih odbijam. Nekoliko puta godišnje javljaju mi se ljudi sa sumnjivim namjerama. Primjerice, žele letjelicu s kojom mogu ući i snimati stadion. Nikome normalnom to ne bi tek tako palo na pamet, pa odmah posumnjam da nešto tamo zapravo želi isporučiti. Ili, što reći kad mi stigne narudžba za dron koji leti 20 kilometara i nosi kilogram nečega. Osim policiji ili za vojne potrebe, tako nešto može poslužiti jedino međunarodnom dileru droge. Naša suradnja u tom slučaju prekida se i prije nego što je započela. Kod nas nije zabilježen ovakav slučaj krijumčarenja droge, ali to ne znači da se doista ne događa - kaže taj konstruktor dronova iz Zagreba.
Njegov pokojni brat bavio se modelarstvom. Nakon iznenadne smrti iza njega je ostala oprema. Roditelji su mu radili u Njemačkoj i redovito ga opskrbljivali igračkama na daljinsko upravljanje.
- Morate shvatiti da ja zapravo ne komuniciram s ljudima kao proizvođač, nego kao modelar, a razlika je velika. Dakle, nije mi cilj uvaliti te proizvode bilo kome, nego ljudima koji imaju predznanje. Osim toga, pravim zaljubljenicima ne padaju na pamet ludorije, koje su sve češće jer su ove letjelice naprednije, a istovremno i dostupnije nego ikad - kaže naš sugovornik i procjenjuje da ih samo u Zagrebu trenutačno ima oko 4000 komada.
- Prođite bilo kojim zagrebačkim parkom ili otiđite na neki gradsku manifestaciju i prošarajte po 32-kanalnom spektru i ubacit ćete se u nečiji kanal. Imat ćete sliku Zagreba iz zraka koju baš u tom trenutku netko snima. To je postalo neizbježno. No, oni koji njima upravljaju najčešće su ljudi koji nemaju pojma o letenju, i zato vrlo često letjelice padaju. Najčešće upravo Phantomi, ne zato što bi bili loši, nego zato što njima upravljaju neznalice. Ona se vrlo lako naruči, dolazi u Hrvatsku bez carinske i bilo kakve druge provjere, može je imati bilo tko, pa tako i netko s lošim namjerama. Radi se o plastičnim modelima koji su nevidljivi radarima, izuzetno tihi, tko hoće, može švercati drogu njome, kada poželi – kaže.
Incidenti se događaju svakodnevno, a tragičnih dosad nije bilo, samo pukom srećom.
opasnost - Potpuno mi je neshvatljivo da netko može otići na Gornji grad, dignuti dron u zrak i snimati Trg bana Jelačića, letjeti ljudima iznad glava, a da nije nikoga išta pitao. To nisu male letjelice, to su strojevi od 10 do 12 kilograma, propelera u promjeru do 50 cm, a gore ih je osam karbonskih komada, velikom brzinom vrte ih motori od 600, 700 wata, rade na 50 volti. Da takav padne na grupu ljudi, iskasapi ih desetero bez problema. Zamislite da se netko automobilom koji ima pogon na sva četiri kotača, ali na kotačima ima noževe od 50 cm, zaleti u masu ljudi. Strah me i pomisliti što bi se dogodilo, a nimalo drukčije posljedice ne bi bile od drona. Tako nešto će se dogoditi, to je pitanje vremena, a onda će nam se to svima obiti o glavu, najviše nama modelarima, govori.
Prepričava nam situaciju u kojoj se nedavno našao.
- Čovjeku se srušila letjelica od 20.000 eura. Kupio ju je da može fotografirati iz zraka, a nije imao pojma o upravljanju. Zamolio me da je osposobim. Donio ju je, zajedno s radiostanicom, a kad sam je bolje pogledao, ostao sam u šoku. Na nju je imao zalijepljen šalabahter na kojemu je ispisao koji mu gumb služi za koju komandu, primjerice, gdje je pali, gdje skreće udesno itd. Zamislite to, kad si u zraku, imaš manje od jedne sekunde za reakciju, a on bi listao blokić i proučavao komande, govori.
Ljudi iz tog svijeta kažu nam da su trenutačno traženi ultramaleni modeli, od 250 mm po dijagonali od motora do motora, teški 300 do 400 grama, s malim propelerima, da nose kameru, a da sve skupa stane u torbu. Koriste se isključivo za ”zujanje”, a kamera koju nose nije za snimanje, nego za pogled iz prve perspektive, uživo.
No pravila se moraju znati.
Modelari pozdravljaju prvi zakon o takvim letjelicama. Kažu da nije savršen, ali kao početak bolje regulacije je dobar.
- Osnovna zamjerka je u tome što je dovoljno registrirati letjelicu, a i dalje te nitko ne pita znaš li njome upravljati. Puštaju u promet auto, a ne postoji autoškola u kojoj će se osposobljavati vozači koji će njima upravljati - objašnjava nam sugovornik.
Marko Butraković i Robert Godrijan zagrebački su zaljubljenici u fotografiju koji se godinama bave dronovima. Godrijan je jedan od pionira tog posla u Hrvatskoj.
- Prvi doticaj s besposadnim letjelicama imao sam prije deset godina. Namjerno koristim termin “besposadna” letjelica, a ne bespilotna, jer svaka ona ima pilota, samo što on nije u letjelici. Uglavnom, želja da i ja letim takvim helikopterima bila je toliko velika da sam se s 32 godine života upustio u avanturu. Počeci su bili bolni, ali i skupi, no ustrajnost se isplatila. S nekoliko godina iskustva i stotinjak sati leta odlučio sam s prijateljem Davorom Crnogorcem osnovati tvrtku koja bi se bavila snimanjem pomoću besposadnih letjelica. Prije pet godina u tim smo dobili još jednog čovjeka, snimatelja Marka Butrakovića, koji je svojom snimateljskom profesijom pomogao da zaokružimo cjelinu, govori Robert. Danas se u tvrtki svatko bavi svoji dijelom posla – Marko videoprodukcijom, Davor logistikom, a Robert “šarafi” dronove.
Kad je počeo raditi, letjelice su bile velike, teške i nezgrapne, a kvaliteta slike vrlo loša. Naime, zbog nerazvijenih elisa, letjelica bi se snažno tresla, što se vidjelo na snimci.
- Pojavom multirotora stvar se promijenila. Snimke su sve stabilnije. S pojavom takozvanih brushless gimbala kvaliteta snimke dostiže zavidni nivo. Pojavljuju se komponente koje omogućavaju slaganje letjelice i do 20 kilograma težine, a koja može nositi pet kilograma tešku kameru – objašnjava.
Suočen s problemom nabavke letjelica, Robert i njegov tim sami slažu svoje strojeve. Prate trendove i kupuju provjerenu elektroniku i komponente. Klijenti se javljaju sve više. Angažiraju ih domaće i strane produkcijske kuće, žele kadrove s njihovih dronova u svojim reklamama, serijama i filmovima.
– Osim što snimamo, dosad smo prodali desetak gotovih sistema, a jedan od naših korisnika koji je fantastično savladao letačke vještine je poznati hrvatski fotograf Davor Rostuhar koji je s dronom napravio spektakularne fotografije iz zraka – kaže Robert.
Čini mu se da je budućnost ovakvih letjelica neizvjesna. Već sad se, dodaje, mogu vidjeti kako “letuckaju” posvuda, svako malo i na raznoraznim mjestima. Internet, pristupačnost komponenti i njihova relativno niska cijena uz kvalitetu i pouzdanost razlog su zbog kojeg se sve više ljudi uključuje u ovu hobističku priču. Uostalom, postoje već i tako maleni te savitljivi dronovi da su veličine šake i daju se sklopiti, zbog čega ih nazivaju origami dronovima, po japanskom umijeću savijanja papira u oblike.
Nekad se znalo gdje modelari lete i ondje se letjelo. Ako ste došli na modelarsku stazu, prihvaćali ste rizik da se nešto može dogoditi, odnosno da vas letjelica može pogoditi ili ozlijediti. Ako letite iznad ulica, dječjih parkova i trgova punih ljudi, naravno da ste potencijalna pretnja njihovoj sigurnosti.
Naš moto je: ”Sve što leti može i pasti” i toga se držimo. Postoje primjeri neodgovornog ponašanja pojedinaca koji su doslovno letjeli iznad putničkih aerodroma. Takve stvari su nedopustive i zbog takvih pojedinaca mogla bi nastupiti opća zabrana.
U Hrvatskoj zakon postoji od početka svibnja i vjerujem da će se stvari kristalizirati o tome gdje se može letjeti, vrsti letjelica, njihovoj težini, osposobljenosti pilota i slično – zaključuje pasionirani dronist.
No, u svijetu dronovi već postaju više od igračke ili alata u rukama profesionalaca. Oni postaju mainsteram proizvod, sezonski hit koji svi žele vidjeti u akciji. Zbog toga uporaba drona u svijetu seže od nevjerojatno zabavnih do pomalo bizarnih.
Nedavno je snimljen prvi pornografski film Drone Boning sniman isključivo iz zraka, bespilotnom letjelicom. Kako je riječ o relativno velikoj visini, stekao se dojam 2D tla, zbog čega glumci u “zanosu” izgledaju poprilično bizarno, poput dvije dvodimenzionalne fleke na livadi. No, komentari korisnika su pozitivni. Smatraju kako je napravljena revolucija, jer je ovo sasvim posebna grana estetike, tvrde, u kojoj erotici nema mjesta. Bitno je samo – što je snimano multirotorom.
Ovih su dana dronovi opsjeli i američku Silicijsku dolinu, poznatu po središtima najmoćnijih svjetskih IT korproacija poput Facebooka. Tako je ondje 12. svibnja održana prva modna revija u kojoj su dizajnerske krpice nosili – dronovi, što, ruku na srce, i nije tako loše izgledalo u usporedbi s anoreksičnim modelima.
A da dronovi nisu bezopasni, naučio je i pop pjevač Enrique Iglesias, koji je na posljednjem nastupu u Tijuani u želji da dohvati leteću kameru na propeler rasjekao nekoliko prstiju i prilično ozbiljno ozlijedio desnu ruku.
- Htio sam ga okrenuti da fanovi bolje vide pozornicu, rekao je Iglesias koji je sličan trik ponovio nekoliko puta.
Sada ga više neće ponavljati.
Kao što na Sumatri više neće ponavljati kazneno djelo izbjegavanja poreza. Bloomberg izvještava kako indonezijska Vlada dronovima hvata vlasnike koji eksploatiraju rude i minerale, a državi lažno prijavljuju površinu plantaža ili rudnika. Dronovi svakih pet sekundi snime fotografiju koja se uspoređuje sa starim kartama koje posjeduje Vlada. Nemoguće ih je nadmudriti.
Veličina se odmah uspoređuje s iznosom poreza koji vlasnik plaća.
Sakriti se nemaju gdje.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....