TIMOV PROGRAM NADE

GLOBUSOV OKRUGLI STOL: Premijer ima pravo – mrtvi kapitali mogu oživiti Hrvatsku

Novi hrvatski premijer Tihomir Tim Orešković istaknuo je tri važna projekta: gradnju LNG-terminala na Krku, gradnju nizinske pruge od Rijeke do granice s Mađarskom te prodaju državnih nekretnina koje nisu u funkciji. Ugledni ekonomisti dr. Josip Tica, dr. Ivo Bićanić i dr. Đuro Njavro te investitor i analitičar Goran Bakić analiziraju njegovu strategiju
 Dragan Matic/ CROPIX








Većina političkih i ekonomskih analitičara ovih se dana složila kako je u programu premijera Tihomira Oreškovića, kojeg je predstavio u Saboru i na temelju njega zatražio povjerenje za sastavljanje nove Vlade, premalo konkretnih planova. Njegovu su prezentaciju tako već neki nazvali popisom lijepih želja, ali bez odgovora na pitanja kako će ostvariti ciljeve koji kad se ogole od floskula u brojkama zvuče veoma optimistično. Orešković želi do 2017. godine smanjiti deficit ispod 3 posto, a broj nezaposlenih spustiti ispod 14 posto. Također je kao svoje ciljeve naveo povećanje izvoza za čak 30 posto, a BDP-a za 4 posto. Naumio je i do 2020. smanjiti javni dug na 80 posto BDP-a i privući i milijardu eura novih ulaganja. Da će obuzdati rast javnog duga, koji je dosegao iznos od 40 milijardi eura ili više od 300 milijardi kuna, novi je premijer obećao i vlasnicima toga duga – svjetskim bankarima s kojima se nedavno susreo u Austriji. A broj nezaposlenih se opet iz mjeseca u mjesec povećava i približava se brojci od 300.000. Hrvatska ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti u Europi koja iznosi 18 posto, što je, doduše, 1,5 posto manje nego prije godinu dana, ali je i dalje jako visoka.

I ne treba biti ekonomski stručnjak da bi se ustvrdilo kako se do većeg zapošljavanja i gospodarskog rasta može doći samo kroz investicije, konkretne projekte koji će otvoriti nova radna mjesta. O tome je četiri godine govorila i Vlada Zorana Milanovića, no rezultati su ostali vrlo mršavi. Isto vrijedi i za prethodne vlade Jadranke Kosor i Ive Sanadera koje su istu priču ponavljale od 2008. godine kad je Hrvatska zapala u recesiju koja je tek nedavno zaustavljena. Tihomir Orešković malo otkriva o svojim potezima kojima će ostvariti zacrtane ciljeve, ali ih je do sada ipak spomenuo nekoliko. Jedan od njih je prodaja državne imovine, odnosno nekretnina koje nisu u funkciji. Od infrastrukturnih projekata je najavio gradnju LNG plinskog terminala na Krku te nove željezničke pruge koja će Rijeku preko Zagreba povezati s mađarskom granicom i voditi dalje prema Budimpešti. Ništa od toga nisu nove ideje. Hektari zemljišta i tisuće objekata, od kojih su neki i na atraktivnim lokacijama posebno povoljnima za razvoj turističkih sadržaja i dalje traže vlasnike iako su započeti procesi njihove komercijalizacije. Za gradnju plinskog terminala na Krku, kao najvećeg skladišta plina u ovom dijelu Europe, investitore je tražio još i Stjepan Mesić dok je bio predsjednik, a kao mogući ulagači su se spominjali i neki od najbogatijih arapskih šeika od kojih su neki i posjetili Hrvatsku i razgovarali s ministrima. Bezbroj puta je rečeno i napisano da Rijeka kao najveća hrvatska luka ne može značajnije povećati promet sve dok se teret iz nje odvozi pretežno kamionima jer je željeznički prijevoz osjetno jeftiniji. Stoga se nova pruga kao prometni prioritet nameće još od 2004. godine kad je dovršetkom autocesta Zagreb-Split i Zagreb-Rijeka Hrvatska većim dijelom završila izgradnju svoje moderne autocestovne mreže dok je željeznica ostala zapostavljena. Zna se dobro što je sve potrebno, ali u posljednjih desetak godina napravljeno je malo toga. Hoće li Tihomir Orešković po tom pitanju biti uspješniji od svojih prethodnika, pokazat će vrijeme. A što misle o njegovim planovima za Globus su otkrili uvaženi ekonomski stručnjaci – izvanredni profesor na katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj Ekonomskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Josip Tica, redoviti profesor na istom fakultetu prof. dr. sc. Ivo Bićanić i investitor, poduzetnik i analitičar Nenad Bakić.

Je li dobro da država prodaje nekretnine koje ne koristi poput zgrada, stanova, napuštenih vojnih objekata, zemljišta... Mogu li se time ostvariti značajniji prihodi za državni proračun?

Tica: Racionalno je da prodate ili date u koncesiju sve što vam ne donosi rentu. Prinos na državnu imovinu daleko je manji od kamate koje država plaća na svoje dugove tako da je zatvaranje dugova s imovinom najbezbolniji način smanjivanja duga i deficita. Manji dug znači manju kamatu plaćenu na dug, pa samim time i manji deficit proračuna.

Bakić: Ovdje nema dileme, država od njih ima samo brigu, a mogla bi ostvariti prihode i, još važnije, bili bi stavljeni u funkciju, što znači prihode za sve dionike, cijeli ekosustav – lokalnu samoupravu, novozaposlene, ostale biznise...

Bićanić: Problem prodaje staro je hrvatsko pitanje – privatizirati prodajom ili dati. Hrvatska se odlučila na prodaju i ima što ima. Prodaja traje dugo, podložna je korupciji i pogodovanju, generira nezadovoljstvo zbog prodaje ispod cijene... Davanje je brzo, nemoguće bez društvenog konsenzusa, prelijeva bogatstvo, uglavnom se daje onima koji imaju. Ne vidim rješenje niti ga je dosad bilo i zemlja neprekidno petlja jer se ne može odlučiti o cijeni. Rješenje je dati i uvesti porez na izvanrednu dobit.

Što bi od državne imovine, uključujući i državne tvrtke, država trebala prodati, a što nikako ne bi smjelo prijeći u privatno vlasništvo?

Tica: Puno mi je primamljiviji koncept koncesije, odnosno davanja u zakup na dugi rok. Nikad se ne bi smjeli prodavati resursi – šume, vode, obala – i monopoli – HEP distribucija i prijenos, naftovodi, plinovodi...

Bakić: O tome će više znati reći političari s obzirom na “glas naroda”, ali dvije okolnosti su nepobitne. Mnoge stvari se proglašavaju “strateškima” jer je to magična riječ kojom se nastoji otkloniti privatizacija koja onda donosi transparentnost pa neke interesne skupine gube krave muzare. Sjetimo se samo slučaja Petrokemije. Drugo, čak i ako odlučimo da neke tvrtke u biti ne želimo privatizirati, možemo jedan manji dio njihova kapitala izlistati na burzi što onda znači da će ih ulagači tjerati da posluju znatno transparentnije. Primjerice, siguran sam da bi Đuro Đaković propao da nije izlistan jer smo upravo mi mali dioničari uspjeli potaknuti promjene bez kojih se bojim da bi tvrtka propala.

Državni ured za upravljanje državnom imovinom već je prodavao neke nekretnine, ali ih nitko nije htio kupiti. Zašto bi ih sada netko kupio?

Tica: Radi se na tome permanentno. Brzina je prvenstveno funkcija našeg pravnog sustava, broja djelatnika i količine imovine koja je u portfelju. Mislim da je DUUDI u kratkom roku odradio ogroman posao, ali da je još pred nama jako puno posla. U svakom slučaju ovo je prostor u kojem se može napraviti jako puno pozitivnih i pametnih priča, ako se razumije priroda posla i ako politika jasno definira kuda i kojom dinamikom želi ići. U makroekonomskom smislu DUUDI ima funkciju punjenja proračuna koja je usporediva samo s Poreznom upravom.

Bakić: Siguran sam da se u dijelu nekretnina radi o velikom neredu u knjigama, a istina je da mnoge vjerojatno i ne mogu lako naći kupca. S druge strane negativistička klima u našem društvu je vjerojatno plašila DUUDI da ih, ako treba, i pokloni. S druge strane postoji jako dobra ideja da se sve ili velik dio tih nekretnina zapakira u jedan fond koji bi se izlistao i onda bi svaki investitor to mogao kupiti kao neki “proxy” za ulaganje u Hrvatsku. Društvo koje bi upravljalo tim fondom bilo bi plaćeno po učinku i imalo velik motiv da proda ili iznajmi pojedine nekretnine.

Slažete li se da je gradnja pruge Rijeka – Zagreb – Mađarska dobra investicija? Kako bi je trebalo financirati? EU sredstvima? Što ako Europa ne bude spremna financirati taj projekt?

Tica: Da, primarno sredstvima iz EU fondova, pa onda i privatni investitori.

Bakić: To je odličan projekt ako dobijemo sredstva iz EU fondova. Bez toga nije u našem financijskom dosegu, a vjerojatno je i neisplativo.

Bićanić: Pruga Rijeka – Zagreb prolazi trasom iz 19. stoljeća i za današnje putničke i teretne vagone ima dva problema. Prvo, ima preoštre zavoje, a osovinski razmak današnjih vagona znači da oni mogu proći kroz te zavoje vrlo sporo i u kratkim kompozicijama često s polupraznim vagonima. Drugi problem je preveliki gradijent uspona koji zahtijeva veliku masu kočenja pa su kompozicije male da budu lagane. Uz ovu prugu Rijeka ne može konkurirati. Kraj priče. Nizinska pruga bi to riješila uz uništavanje doline Kupe i Vinodola, ali za to je potreban javni novac. To bi možda imalo smisla kada bi luka mogla postati konkurentna, ali to nije slučaj. Današnja tehnologija kontejnerskog prijevoza traži da iza broda bude barem 300, a po mogućnosti i 500 metara ravne površine za manipulativni prostor kontejnera, prometnica, kamiona i željeznice. Rijeka sa onim brdom iza sebe taj prostor nema i ne može nikada imati. Dakle, što god napravili, Rijeka jednostavno ne može biti moderna luka. Mogla bi se specijalizirati za neki teret velikog omjera vrijednosti i težine koji ne bi bitno ovisio o kontejnerima. Danas za luke nije važan gaz nego ravni prostor iza broda. Najveća robna luka Antwerpen smještena je stotinjak kilometara uzvodno na rijeci i neprekidno se produbljuje njezino korito.

I Milanovićeva je Vlada, pa i prethodne HDZ-ove, govorila o gradnji te pruge kao i LNG terminala na Krku, ali se nije prešlo s riječi na djela. Vjerujete li da bi se oni sada mogli i realizirati i koje su, po vašem mišljenju, ključne prepreke u realizaciji? Je li do sada nedostajalo političke volje? Ili je sve u novcu?

Tica: Teško mi je vjerovati da za takve projekte nema interesa investitora. Poglavito kad govorimo o LNG-u. Ono što je za Egipat Suez, to je LNG za Hrvatsku.

Bakić: Mislim da je stvar ponajviše u općoj investicijskoj i gospodarskoj klimi. Pa tko bi u takvim uvjetima investirao u Hrvatsku? Vjerujem da će se to promijeniti.

Često se kao prepreka realizaciji velikih projekata, pa i onih iza kojih stoji država, spominje komplicirana birokracija, poput izdavanja lokacijskih i građevinskih dozvola i rješavanje imovinsko-pravnih pitanja. Je li upravo promjena propisa i pojednostavljenje administrativnih procesa preduvjet da se počnu graditi veliki projekti poput pruge Rijeka-Mađarska?

Tica: Za velike projekte ne, više za puno malih kapilarnih projekata. Pa Dalmatina je napravljena bez ikakvih problema.

Dok se kod nas godinama priča o toj pruzi, Slovenci i Mađari dogovaraju gradnju nove pruge od Kopra do Budimpešte, a Srbi, Crnogorci i Grci spajali bi grčke i crnogorske luke s Budimpeštom prugama preko Srbije, što bi financirali Kinezi... Imate li dojama da su te zemlje već u značajnoj prednosti i da će – ako pruga Rijeka – Zagreb – Mađarska ikad i bude sagrađena – već biti prekasno? Ili po svaku cijenu treba graditi željeznicu koja će najveću hrvatsku luku povezati sa središnjom Europom?

Tica: Rijeka ima velike prednosti pred svim lukama koje proizlaze iz konfiguracije terena i geostrateškog položaja tako da će uvijek imati prednost, ali je istina da je teško doći na neko tržište i otimati udjele. Puno je bolje biti tržišni lider i prvi zauzeti tržišne udjele.

Bićanić: Od trenutka kad se javio kontejnerski brodski prijevoz, razvija se luka Koper koji ima ravniji prostor i manje brdo u zaleđu. Postojna je niže od Delnica. Već početkom 80-ih godina Koper je imao veći broj kontejnera i veći pretovar od Rijeke i postao je najveća jugoslavenska luka. To nije slovenska urota nego tehnološki razvoj.

Koji su još neki veliki projekti koje bi što prije trebalo započeti u cilju gospodarskog rasta?

Bakić: Ne vjerujem da su veliki projekti važni za poticaj rasta. Vjerujem da je prvenstveno za to bitna investicijska klima, zapreke pri ulaganjima te opća društvena klima.

Zvuče li vam realno Oreškovićeve najave da će smanjiti deficit ispod 3 posto do 2017. godine, povećati izvoz za 30 posto, povećati BDP za 4 posto, smanjiti broj nezaposlenih na manje od 14 posto...

Tica: Siguran sam da to premijer može postići jer ciljevi nisu jako ambiciozni za prosječnu tranzicijsku zemlju. Međutim, ostaje otvoreno pitanje ima li političku podršku za provođenje mjera koje je nužno poduzeti da bi deklarirani ciljevi bili ostvarivi. To je točka gdje su pale sve dosadašnje reforme i po tom pitanju nova Vlada tek treba sebe pozicionirati u odnosu na prethodne Vlade.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 04:06