FOTO: ČELIČNA OBUKA Posjetili smo kultni budistički hram Šaolin: 'Treniramo 100.000 kung fu ratnika koji će vladati Kinom'

Prostorijom je zavladao muk u trenu kada se na pozornici jedan od kung-fu majstora našao iznad glava druge trojice, ispružio se potrbuške i ostao tako lebdjeti nekoliko sekundi. Njegovo tijelo pridržavala su tri čelična koplja od kojih mu je jedno doticalo vrat, a druga dva bedra. Nakon što se skokom izbavio iz tog zasigurno ne baš ugodnog položaja, na njegovom žilavom, mršavom tijelu nije bilo ni ogrebotine. Ne da ga koplja nisu probola, nego nisu ostavila ni najmanjeg vidljivog traga na njegovoj koži. Zaslužio je glasan pljesak, a već u idućem trenu na pozornici su ga zamijenili deseci drugih kung-fu boraca koji su izveli predstavu s drvenim palicama i štitovima. Neki su stajali na glavi, drugi letjeli zrakom i skakali pet-šet metara u dalj. Među njima je bio i jedan dječak koji nema više od sedam godina. Onda su nam pokazali kako golim rukama razbijaju betonske blokove, iglom probijaju staklo i izvode svojim tijelima razne druge akrobacije koje izgledaju poput vrhunski uvježbane cirkuske predstave, iako nije riječ o cirkusu nego o kung-fuu koji objedinjuje razne kineske borilačke vještine koje su se zadnjih desetljeća proširile cijelim svijetom. No, ponajbolji kung-fu majstori i danas žive u Kini. Živote su posvetili učenju raznih zahvata u kojima ih mala pogreška može koštati teške ozljede, pa i života. Napuštamo prostoriju pitajući se jesmo li previdjeli kakvu čaroliju. Ili smo upravo gledali neka nadnaravna bića koja samo izgledaju kao ljudi od krvi i mesa.

Ne – uvjeravaju me kineski domaćini – nema tu nikakvih tajnih mađioničarskih trikova. Oštrice koplja su od pravog čelika, a betonski blokovi zaista su tvrdi poput kamena. Sve je stvarno. To je kung-fu izvježban po metodama koje se već više od tisuću godina prakticiraju i usavršavaju te s koljena na koljeno prenose među redovnicima budističkog hrama Šaolin, smještenog na istoimenoj planini u brodovitoj pokrajini Henan u unutrašnjosti Kine.

Hram Šaolin, jedno od najstarijih budističkih svetišta u Kini, postao je poznat širom svijeta 1982., kada je prikazan film „The Shaolin Temple“, u kojem je glavnu ulogu imao Jet Li, a koji je bio prva kinesko-hongkonška koprodukcija. U to se vrijeme komunistička Kina tek počela otvarati prema Zapadu. Zahvaljujući tom filmu čija se radnja odvija u hramu porasla je i popularnost kung-fua. Pod naslovom „Shaolin“ 2011. predstavljen je remake filma u režiji Bennyja Chana iz Hong Konga, koji je glavne uloge povjerio velikim hongkonškim filmskim zvijezdama poput legendarnog Jackieja Chana te Andyja Laua i Nicholasa Tsea. Kako se zbog snimanja ne bi ugrožavala kulturna baština, za potrebe filma je na istoku Kine, u pokrajini Zheijang, sagrađena replika Šaolinskog hrama, što je stajalo oko 1,5 milijun dolara.

Kung-fu borci u Kini su danas veoma cijenjeni, a redovnici više nisu zatvoreni unutar zidina hrama. Šaolin je, ponajviše zbog kung-fua, postao odredište milijuna turista, a svoja borilačka znanja redovnici su prije nekoliko desetljeća počeli prenositi i na učenike izvan samostana. Nedaleko od hrama, na području grada Dengfenga – smještenog u podnožju svete planine Song - otvoreno je 30 škola kung-fua koje, otkriva Gao Yang iz kineskog Ministarstva vanjskih poslova, pohađa 100.000 učenika iz svih krajeva Kine, a neki su došli i iz inozemstva.

Autobusom ulazimo u prostrano dvorište najcjenjenije od svih škola koja nosi naziv Baza za treniranje grupe redovnika-ratnika Šaolinskog hrama. Betonskim igralištima trče dječaci u dobi od desetak godina u crveno plavim trenirkama. Veru se po drvenim stupovima i udaraju šakama u velike boksačke vreće. Ispred jednog od brojnih ulaza u žutu peterokatnicu u obliku slova U dočekuje nas direktorica međunarodnog odjela škole Xiao Hui Wang. Malo razumije engleski, ali ga, poput većine Kineza, vrlo loše govori, pa nam u razgovoru pomaže prevoditelj. Otkriva kako u školi imaju 15.000 učenika u dobi od 6 do 18 godina, među kojima je oko tisuću djevojčica.

Djeca ovdje borave cijelu godinu, a kući odlaze samo na praznike. Škola je privatna, pa svaki učenik godišnje plaća školarinu od 16.000 juana, što je oko 18.000 kuna, a za strance održavaju jednomjesečne tečajeve koji zajedno s boravkom koštaju oko 9000 kuna. Najviše je Francuza. U školi vlada čelična disciplina.

„Naši učenici imaju nastavu iz raznih predmeta - kineskog i engleskog jezika, matematike, povijesti i ostalih, a dvaput dnevno treniraju borilačke vještine. Buđenje je svako jutro u 5.30, nakon čega slijedi vrijeme za jutarnju vježbu i higijenu i doručak u 7.30. Treniraju od 8.30 do 11.30, kada je ručak pa popodnevni odmor, od 13.30 do 18.30 imaju nastavu, a nakon toga ponovno trening. Na spavanje idu u 21.30. Kada se upišu u ovu školu, učenici je moraju pohađati najmanje tri godine. Glavni učitelji borilačkih vještina su redovnici iz šaolinskog samostana, ali većina trenera nisu redovnici, nego naši bivši učenici, i to oni najbolji“, objašnjava Xiao Hui Wang. Često se, kaže, održavaju međuškolska natjecanja između učenika različitih dobi, pa se svaki mjesec kroz razne oblike eliminacija odabiru najbolji mladi kung-fu borci koji sudjeluju u velikom godišnjem mitingu.

Kada završe ovu školu, mladići i djevojke uglavnom nemaju problema s nalaženjem posla. Majstori kung-fua veoma su cijenjeni u kineskoj vojsci, koja ih zato rado zapošljava, a i policija u svojim specijalnim postrojbama. Neki rade kao treneri ili tjelesni čuvari, dok se neki pridružuju kazališnim ansamblima, u što smo se uvjerili još te iste večeri kad smo gledali šaolin-zen ritual, glazbeno-scenski spektakl pod vedrim nebom nalik na pastoralu u kojoj sudjeluje nekoliko stotina glumaca, boraca i glazbenika, a kao scenografija služi cijelo brdo na kojem je stara budistička pagoda. Kinezi nisu samo majstori borilačkih vještina nego i svjetlosnih efekata, kojima predstava obiluje. Ulaznica stoji oko 400 kuna, što je za kineski standard vrlo visoka cijena.

Među mladim borcima ima i onih koji će karijeru graditi u filmskoj industriji i možda steći svjetsku slavu poput Jackieja Chana. Osim borilačkih vještina i školskih predmeta učenici ratničke kung-fu škole mnogo uče i o filmu, umjetnosti, kulturi i tradiciji te treniraju razne sportove. Škola je otvorena prije 15 godina, a mlada direktorica međunarodnog odjela Xiao Hui Wang tu radi šest godina. Do 80-ih, kad se Kina počinje modernizirati, privatne su škole bile nezamislive. Danas ih je mnogo, iako većina djece i dalje ide u državne škole.

Život redovnika 60-ih i 70-ih godina, u doba kulturne revolucije, bio je vrlo težak. Komunistički režima Mao Ce-tunga nije im posve zabranio djelovanje, ali im je oduzeo zemlju i mogućnost da proizvode hranu, pa su mnogi bili prisiljeni napustiti samostane. Oni koji su ostali preživljavali su od hrane što su im je donosili seljaci koji su tih godina i sami bili više gladni nego siti.

Nisam uspio doznati koliko redovnika danas živi u Šaolinu, a nitko od njih bio ni raspoložen za razgovor. S trojicom sam se pozdravio dok su nasmiješeni prolazili uličicom pokraj hrama, nakon čega je jedan sjeo na motocikl i odjurio. U dvorištu hrama susreli smo samo jednog mlađeg redovnika koji je nepomično sjedio na klupici ispod stabla trešnje i tako meditativno raspoložen nije ni najmanje obraćao pažnju na fotaparate koji su mu škljocali ispred nosa. U prednjem dijelu hrama su raskošne građevine za meditaciju i zajedničke aktivnosti redovnika, a u stražnjem prostorije u kojima spavaju. Pitam vodiča iz Ministarstva vanjskih poslova gdje su ostali redovnici i zašto je samo jedan u dvorištu. „Odmaraju se“, diplomatski mi odgovara Gao Yang.

Najtraženiji među redovnicima je glavni instruktor redovnika-ratnika Shi Yanlu. Pod imenom Lin Qinghua rođen je 1970. godine u gradu Tanchengu u pokrajini Shandong, u obitelji s dugom tradicijom treniranja borilačkih sportova. Zaredio se 1986. u Šaolinskom hramu, gdje je prihvatio učenje čan, što je kineski izraz za zen, koji se svijetom proširio iz japanskog jezika. Također je upisao studij borilačkih vještina.

Usavršavao je svoja znanja i vještine i specijalizirao se za različite vrste boksa, podučavao je šaolinski kung-fu u mnogim zemljama, a 1997. je osvojio prvo mjesto na svjetskom mitingu borilačkih vještina u kanadskom Torontu. Iste je godine u okviru samostana osnovao bazu za treniranje redovnika-ratnika iz koje je do danas izašlo mnogo prekaljenih boraca. Idućih godina Shi Yanlu osniva centre za treniranje kung-fua u SAD-u, Rusiji, Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama. Njegov životni moto glasi – jedna je svjetiljka dovoljna da osvijetli tisuću godina tame, a jedan se čovjek može pretvoriti u tisuću Budha.

Razvijajući orignalne šaolinske metode kung-fua, redovnici polaze od temeljne postavke da se ekstremna mirnoća može lako pretvoriti u ekspolozivnu snagu. Stoga tvrde da je stanje čana, odnosno zena, komplementarno s borilačkim vještinama.

Šaolinski hram, koji se danas smatra kolijevkom čana, osnovali su 495. godine redovnici koji su došli iz Indije kako bi Kinom širili budizam, koji se prakticira kroz meditaciju, ali veliku važnost pridaje i borilačkim vještinama kojima su se redovnici služili da bi se obranili od divljih zvijeri i ljudskih neprijatelja. U idućih tisuću godina razvili su originalne vježbe za kosti, zglobove i mišiće i osmislili stotine različitih zahvata.

Stoljećima je Šaolinski hram imao svoju vojnu postrojbu od 500 vrhunski izvježbanih redovnika-ratnika koji su se borili u ratovima i u tim borbama usavršavali metode kung-fua.

Samostan Šaolin, koji je dobio ime po istoimenoj planini, nalazi se nedaleko od grada Louynaga, u pokrajini Henan, koja se smatra kolijevkom kineske nacije. U njoj su u prvih 3000 godina kineske civilizacije stolovali vladari iz 20 dinastija.

Budistički samostani danas su rijetka mjesta u kojima se može osjetiti duh prošlih vremena. Ljudi se mole ispred brojnih kipova Budhe, na oltarima mu ostavljaju hranu i piće, a svoje štovanje iskazuju i paljenjem vatre u posebnim metalnim posudama. Redovnici posjetiteljima naplaćuju ulaznice, što im je solidan izvor prihoda, a prodaju i suvenire. Budizam je u Kini najrasprostranjenija religija, ali Kinezi nisu osobito religiozni. Da bi prakticirali svoju vjeru, budisti ne moraju odlaziti u hramove jer je važno da meditacijom postignu stanje duhovne ravnoteže, odnosno zen ili čan. A to mogu i kod kuće. (Fotografije: Boris Orešić i arhiv Globusa)

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: