Prošlo je doba kada smo mogli računati na punu pomoć drugih. […] Mi Evropljani moramo zaista uzeti svoju sudbinu u svoje ruke.”
Te riječi njemačke kancelarice Angele Merkel u Münchenu, na predizbornom skupu odmah nakon povratka iz Taormine, sa sastanka na vrhu G7, rječita su ocjena prve velike svjetske turneje američkog predsjednika Donalda Trumpa: na njegove Sjedinjene Države Amerike Njemačka više ne računa, a vjerojatno ni Evropska unija, u kojoj Velika Britanija prestaje djelovati (i) kao stalan zastupnik Washingtona.
Trumpova turneja imala je nekoliko različitih činova, i po sadržaju, i po njegovu stavu. Ni u Riadu ni u Vatikanu nije mu palo na pamet kasniti i tako ponižavati sugovornike (kao što je učinio u Taormini, ostavivši druge da ga čekaju i pola sata), niti je ondje odgurivao šejhe odnosno biskupe koji su mu se našli na putu (kao što je u Bruxellesu faulirao crnogorskog premijera).
Na prvi pogled reklo bi se da je pohlepnog tajkuna uspijevalo fascinirati samo tuđe bogatstvo. U Saudijskoj Arabiji sklopio je ugovore za prodaju američke tehnološke robe za, rečeno je, 380 milijardi dolara, od čega 110 milijardi za američko oružje. Pred tom svotom je i Trump, koji je bahato mahao svojim bogatstvom, očito osjetio potrebu iskazati poštovanje. U Vatikanu su ga proveli kroz dvorane spram kojih se mogu skriti i Bijela kuća i Trump Tower, pa je, možda, i to izazvalo poštovanje (ili mu je žena rekla da pazi što radi, ima u Aristofana spomen o sredstvu uvjeravanja).
U Vatikanu nije rekao ništa, u Izraelu i Palestini samo prazne fraze, bez ijednog prijedloga, makar neprovedivoga, u Bruxellesu je demonstrativno prešutio članak 5 pakta, koji obavezuje NATO-ve članice da na napad na jednu od njih priskoče u pomoć kao da su same napadnute - prvi među svim stanovnicima Bijele kuće od 1949, kada je Harry Truman supotpisao tu obavezu. Jedino je od drugih zahtijevao da objave rat “Islamskoj Državi” (koja, nota bene, hara po Evropskoj uniji, ali do Sjedinjenih Država još nije došla).
Ali nije propustio našem predsjedniku Donaldu Tusku i našem zajedničkom premijeru Jeanu Claudeu Junckeru tužakati Nijemce da su “loši, veoma loši”, jer prodaju toliko automobila po Americi, ostvaruju višak.
I na kraju, kao šlag na tortu, stigao je show u Taormini. Ponovimo i ovdje da je Gary Cohn, ravnatelj američkoga Nacionalnoga ekonomskog vijeća koje Predsjedniku nudi ekonomske savjete, najavio novinarima u avionu koji ih je prebacivao iz Bruxellesa u vojnu bazu Sigonellu na Siciliji, da će diskusija biti “veoma robustna”. Ipak, s američke strane se tvrdilo i da će biti korektna jer, kako je rekao general Raymond Herbert McMaster, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, postoji “veliko poštovanje […] s obiju strana”.
McMaster je - možda slučajno, podsvjesno, a možda generalski proračunato - unaprijed postavio okvir: to neće biti multilateralni sastanak na vrhu, što je bila suština sastanka svih dosadašnjih godina, bez obzira na broj sudionika (G5, G6, G7, G7+1, G8, G8+1, ponovo G7…), nego bilateralni: s jedne strane USA, pa tko voli neka izvoli, a s druge strane svi koji ne prihvaćaju logiku “America First”.
To je, uostalom, bilo očito, pa su u Taormini sadašnji format višeput nazvali G6:1. Trump je taj dojam naglašavao neverbalnom komunikacijom: krećući se sam izoliran od drugih, blindiran u vozilu i kad su ini hodali pješke, namrgođen, kasneći…
Rezultat? Mršav završni dokument, jedva deklarativan. Jedini potpun dogovor, ali i taj deklarativan a ne akcioni, postignut je u osudi terorizma.
U pogledu trgovine, Trumpu najvažnije, ostaje pat uz obostran (opet samo deklarativan, nipošto akcion) ustupak: osuda protekcionizma (bez spominjanja Washingtona i Londona), te osuda nekorektne prakse (bez spominjanja Berlina i trgovinskih viškova).
“Diskusija je bila veoma oštra. Mislim da smo našli razborito rješenje”, ocijenila je Merkel. Ali to je bila jedina njezina uvjetno pozitivna ocjena. Sve ostalo je ju je ponukalo da otkaže završnu konferenciju za novinare i da samo izjavi da je “veoma nezadovoljna” ishodom Taormine: i u pogledu Trumpova izvlačenja iz Pariškog dogovora o kontroli globalnog zagrijavanja i klime u cjelini, i u pogledu problema izbjeglištva/imigracije. A očito i u pogledu Trumpove neskrivene idiosinkrazije spram multilateralnih dogovora: on očito preferira bilateralni “wrestling” računajući da je u situaciji 1:1 Amerika uvijek jača (a ako slučajno u nečemu nije, onda kmeči da je onaj spretniji samim time “loš, veoma loš”…).
Nakon toga ocjene Angele Merkel o tome da je Evropska unija ostala sama nije čudan, ali nije ni posve točan. Zajedno s trojkom iz Unije - to su uz nju bili još francuski predsjednik Emanuel Macron, i spomenuti Gentiloni - ostali su zapravo u znatnoj mjeri i kanadski premijer Justin Trudeau, te japanski Shinzō Abe. Osim u trgovinskim pitanjima, bliže je stajalištima Unije ostala i britanska premijerka Theresa May.
Ipak, nju su poslije Taormine dočekale kritike u Velikoj Britaniji. Trumpovo stentirano soliranje oduzima vjerodostojnost tezi pobornika Brexita da će Ujedinjeno Kraljevstvo nakon toga, kao umiljato janje, unosno sisati dvije majke, lavirajući između Sjedinjenih Država i Unije. Dapače, sada je bojazan da će se London naći sam na vjetrometini, odrezan i od jednih i od drugih.
Naravno da evropski vođe ne pozivaju ni na kakvu izolaciju. Kunu se u politiku suradnje i s Washingtonom, i s Londonom, i s Moskvom, i s Pekingom, “a i šire”, kako to nekad kažu političari.
Merkel u srpnju u Hamburgu ugošćuje G20, skupinu 20 najrazvijenijih zemalja i zemalja u pojačanom razvoju, format izmišljen u početku krize 2008, te će ga pokušati profilirati još jačim, a u nj relocirati svoj koncept multilateralnosti. U kojemu, po njoj (ali i po zdravom razumu) Evropska unija može značiti više ako ojača.
U nedjelju je njemački tjednik Frankfurter Allgemeine am Sonntag (FAS) sažeo osnovne linije akcije za koju će se Merkel zauzimati.
U ovladavanju tokovima imigracije potrebno je stabilizirati Libiju. Naime za postizanje dogovora nalik onome s Turskom potrebno je prvo u Libiji imati i državu i stabilnu vladu, a zasada nema, zapravo, ni prve ni druge, barem ne u punom smislu riječi.
U obrani i sigurnosti Unije potrebne su jače investicije. Njemačka je već u udarnu pesnicu Bundeswehra inkorporirala dvije nizozemske brigade a sada inkorporira po jednu rumunjsku i češku. Insistirat će na ulasku Francuza i Poljaka, pa postupno i inih - i tako malo po malo formirati evropske oružane snage.
U ekonomiji Merkel je za zajednički proračun i zajedničkog ministra financija članica zone eura (koja se ionako mora prije ili kasnije proširiti na svu Uniju). Proračun bi se financirao kroz poreze (na primjer na financijske transakcije, pa prelijevanjem iz nacionalnih poreza na dodanu vrijednost), odnosno obveznicama eurske zone (novim instrumentom, različitim od eurobonda). Te bi mjere, u preciznijem obliku, imali predstaviti ministri financija Njemačke odnosno Francuske Wolfgang Schäuble i Bruno Le Maire u srpnju na francusko-njemačkoj međuvladinoj konferenciji u srpnju. FAS smatra da bi Nijemci lakše progutali to prebacivanje dijela suverenosti na Uniju ako bi novi predsjednik Središnje Evropske banke bio Jens Weidmann.
Posrijedi je promjena paradigme koju je Merkel najavljivala mjesecima, koja je dobila snažniju ciliku nakon Macronove pobjede i koju je Trump u Taormini učinio gotovo obvezatnom varijantom.
Italija će hvatati taj vlak i zbog jasne računice (jer je privredno daleko vezanija s Njemačkom nego sa Sjedinjenim Državama), i zato da ne izgubi priključak s osi odlučivanja u Uniji. I ostali će se morati opredijeliti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....