DUBRAVKO JELAČIĆ BUŽIMSKI:U svojim pričama evociram slavni Vladekov stol iz kavane Corso. Mislio je da sam – anarhist

Pisac Dubravko Jelačić Bužimski (r. 1948. u Zagrebu) napisao je tri knjige pripovijetki, tri romana, dvanaest kazališnih drama, što mu jamče mjesto u antologijama hrvatskih pripovijetki i drama. A romani su mu osigurali mjesto u lektiri. No i bez uspješnih književnih djela, ovaj je pisac poznat i nečitateljima, već svojim imenom, odnosno prezimenom.

U njegovim su dramama igrali prvaci teatra, poput Pere Kvrgića i Ivice Vidovića u kultnom “Gospodaru sjena”, osvajale su najviše nagrade u bivšoj državi, i bile izvođene u inozemstvu. Pa ipak, Jelačić Bužimski otpočetka je bio više od literature, kao da je pripadao hrvatskom kulturalnom usudu – politici. Kao diplomirani pravnik odradio je do penzije nekoliko različitih poslova, od kojih je onaj glavnourednički na TV-u ostavio najdubljeg traga, kako u domaćem dramskom i serijskom programu, tako i u filmu. Usput, on je autor niza TV i filmskih scenarija. Nedavno mu je izašla nova knjige kratkih priča “Nezaboravne priče iz kavane Corso”, koju je izdala Matica hrvatska.

O vašoj drugoj knjizi priča, “Surove kazališne priče” (1975), pisao sam odmah po izlasku. Što se dogodilo s vašim opusom u proteklih 40 godina?

– Kad već spominjete opus, to zvuči malo pompozno. Mislim da sam mogao napisati puno više da sam kojim slučajem odlučio živjeti samo od pisanja. No, u takvu mazohističku avanturu nisam se želio upustiti. Možda me je i moj studij prava naučio racionalnosti, premda, nakon što sam diplomirao, nisam se niti jedne jedine minute bavio s pravom. Znao sam da želim li živjeti za književnost, ne smijem dopustiti da živim samo od nje.

Sedamdesetih ste radili u Agenciji za marketing Vjesnik, s Goranom Tribusonom i Ivanom Ottom?

– Proveo sam tamo sedamnaest lijepih i uzbudljivih godina. Naši poslovi bili su vezani uz propagandu knjiga različitih izdavačkih poduzeća, a onda su naklade bile neusporedivo veće od današnjih, i organizaciju sajma knjiga na Cvjetnom trgu. Radili smo u zgradi koju je danas zamijenio veliki shopping centar. Imali smo dovoljno vremena razgovarati o svemu. O knjigama, filmovima, glazbi, politici... Često smo u slobodno vrijeme znali igrati i kvizove. Bio je to pravi vatromet znanja u kojem je bilo važno reagirati brzim podizanjem ruke ako se htjelo odgovoriti na pitanje. K nama su dolazili kolege pisci, slikari, glumci, to je bilo vrijeme koje mogu nazvati ne samo spisateljskim nego i životnim sazrijevanjem.

Smijem li “Surove kazališne priče” usporediti s knjigom “Nezaboravne priče iz kavane Corso”? Ove dvije zbirke priča kao da parabolično sugeriraju vašu poetiku.

– Točno. U jednoj i drugoj knjizi koristio sam maksimalno autentičnost nekih proživljenih trenutaka, ljudi i situacija, ali sam ih onda prepustio zamahu šire naracije. Nisam želio da mi faktografija ili neki dokumentaristički detalj zaustavi maštu i odredi smjer pisanja.

U “Corsu” poznajem dosta “javnih” likova. Da sam nekoć stanovao blizu vašeg Drapšinovog trga, a nisam, bih li jednako poznavao likove iz “Kazališnih priča”?

– Ha, ha, tog trga više nema. Zove se Trg Vlatka Mačeka, i moram priznati puno ljepše izgleda. Nema više ni brojnih lica s trga moje mladosti, koja su me inspirirala. Preselila su se u svijet vječnih sjena, ali mene za stari prostor vežu brojne uspomene. Nosite ih kao ožiljke rana. Ništa više ne osjećate, ali kad ih dodirnete prstima, vrati vam se osjećaj boli koji ih je stvorio. U “Kazališnim pričama” na mene je već podosta utjecala opredijeljenost za dramsko stvaralaštvo i glumačku družinu Histrion.

No ja doista volim kombinaciju fiction-faction. U proslovu nove knjige to sam i apostrofirao. Rekao sam da te priče podjednako objedinjuju dvije komponente: prostor stare zagrebačke, secesijske kavane Corso i osobnost čovjeka koji je u njoj bio stalan gost, filmski kritičar i publicist, Vladimir Vuković – Vladek.

Jesu li svi ti redatelji, glumci, glazbenici, pisci i ostale osobe, koje se okupljaju za “Vladekovim stolom”, i u vašoj knjizi, doista bile takve kakve ste ih opisali?

– Ne, nisu. Bilo mi je važno donijeti atmosferu kavane, razgovora i tipologiju sudionika. Oni su svi doista sjedili za njegovim stammtischom, kako sam nazvao Vladekov stol, i puno tih anegdota i veselih razgovora doista se tamo vodilo, no niti jedna priča nije se u integralnom obliku dogodila u stvarnosti kavane. Bilo mi je važno da napišem priče u kojima će se referirati vrijeme, događaji i ljudske sudbine u ondašnjem društvenom kontekstu. A to je bilo vrijeme od 1971. do 1990., pisao sam literarnu biografiju kavane u specifičnom vremenskom periodu, poznatom još kao “hrvatska šutnja”. Činilo nam se kao da smo u nekoj staklenoj izolaciji duhovne slobode i da je svijet ljepši nego što je bio.

Kako je izgledao vaš prvi susret s Vukovićem?

– Bio sam na drugoj godini prava i, premda sam studirao nešto što u sebi nosi stanovitu suhoparnost, djelovao sam pomalo razbarušeno. Nosio sam izlizane traperice, crnu vestu, dugački šal koji je visio do koljena... nekako anarhistički, buntovno. Zapravo, bilo je u svemu tome malo poze. Pod rukom neka knjiga Bakunjina ili Janka Polića Kamova. Doveo me prijatelj, redatelj, Želimir Mesarić. Vladek me pažljivo pogledao, rukovao se i podigavši obrvu upitao: Mladi gospodin je, po svemu sudeći, pomalo anarhist? Nisam htio ostaviti takav dojam, pa sam se uzvrpoljio, no odmah je dodao: U redu, budite što želite. Anarhist, nije to loše, ali... tu je malo zastao i podigao kažiprst... “Budite hrvatski anarhist”. Svi smo prasnuli u smijeh i ja sam znao da je to početak jednog divnog prijateljstva.

Za Vladekovim stolom većina sudionika imala je stigmu nacionalista. No, nije nas to smetalo. Koliko god je proljećarska želja iz 1971. htjela novi društveni sustav, još je više čeznula za nacionalnom suverenošću Hrvatske. Nakon Karađorđeva, u kojem su komunistički dogmatici na čelu s Titom pomeli taj zanos, nastupila je hrvatska šutnja. Kad je došao dan samostalnosti i stvorena hrvatska država, u nju su se slile nade i brojna očekivanja da će novi sustav zauvijek pospremiti komunizam u povijesnu ropotarnicu. No, ova nakarada od liberalnog kapitalizma, taj perfidni i pokvareni sustav, s naslijeđenim socijalističkim birokratskim aparatom, u nekim je aspektima još više poružnio život. Tobože se licemjerno brane ljudske slobode, a one su sad još više ugrožene na drugi način. Umjesto komunističke rigidnosti, dobili ste svemoć novca. Sve se može kupiti. Možete pljuvati i bljuvati kroz medije o čemu hoćete, fejsbuk brbljaonice potpuno su uništile vrijednost i ugled riječi, a ono što je trebalo biti zaštićeno kao elementarno ljudsko pravo: na rad, na plaću, na socijalnu i obiteljsku skrb, to se beskrupulozno gazi. Agresivna galama traje samo oko takozvanih autsajderskih prava i tu posebno dolazi do izražaja licemjernost tog sustava. Za Vladekovim stammtischem u kavani Corso, sanjarili smo drugačiju Hrvatsku.

U prvoj priči “igraju” Vuković i Zoran Tadić, no Tadića ostavljate bez riječi, sa znakovitim, višeznačnim osmijehom. Koliko je film utjecao na vaše pripovijedanje?

– Puno, jako puno. Film je uz književnost i kazalište moja druga velika ljubav. Napokon, za Vladekovim stammtischom sjedili su najviše filmski redatelji. Spomenuti Tadić, zatim Krsto Papić, Nikola Babić, Branko Ivanda, Ante Babaja, Zvonimir Berković, Bogdan Žižić, Petar Krelja, Antun Vrdoljak. Bili su tu i mladi redatelji, koji su tek počinjali. Neki su bili svakodnevni, a neki povremeni posjetitelji, naravno uz glumce, slikare, glazbenike, sveučilišne profesore, novinare... pravi mali sabor kulture. Stoga sam i nastojao da u svakoj priči, poput stilskog lajtmotiva, bude refleks svih artizama. Osobito filmske umjetnosti.

Pišete o “najradosnijem performeru iz doba komunizma”, ali ne spominjete mu ime. Hoće li mladi prepoznati Tomislava Gotovca, kao mi stari, koji smo ga poznavali?

– Sjećate se, mi smo, doista, zajedno pratili Tomov performans? Bilo je to sredinom studenoga, davne 1981. Bilo je hladno, a Tom je išetao gol i krenuo Ilicom prema centru grada. Svako malo je zastajkivao, saginjao se i ljubio beton, uzdižući ruke prema nebu i glasno uzvikujući “Zagreb, volim te”. Bio je to njegov hommage filmu “Hatari” Howarda Hawksa. U centru ga je uhapsio milicajac i onda su ga kolima hitne pomoći odveli. Mene je njegov performans inspirirao da napišem priču o čežnji za ljudskom i umjetničkom slobodom. Jer hatari na swahiliju znači opasnost, a goli Tom, s glavom nalik sjajećem mjesecu, doista je djelovao poput nosoroga kojeg John Wayne lovi u tom filmu. Naravno da se u mojoj priči puno toga promijenilo. Ja sam napisao da ga je uhapsio najmanji milicajac u gradu, koji visi na lisicama oko Tomova zapešća, pa djeluje groteskno poskakujući, kao da ga visoki performer nosi.

“Kavanu Corso preuzeli su udbaši. Za taj stari amblem starog Agrama nisu imali nikakav nježni osjećaj. Uostalom, oni su preuzeli sve”, napisali ste. Jesu li udbaši i “udbaši” iz socijalizma bili humaniji od ovih demokratskih?

– Ne, čak ni u književnosti, a o stvarnom životu da ne govorimo. Oni su uvijek isti i postojani. No, taj termin u knjizi koristim kao paradigmu, ne samo one stvarne zloglasne, mračne, i beskrupulozne službe iz socijalizma, iza koje su ostali krvavi tragovi, i jer se time puno bolje bavi publicistika, već kao određen kontinuitet zla. Jedan moj prijatelj pisac sjajno je rekao da udbaš nije samo zanimanje, već mentalni sklop. Mislim da nikad nisu nestali s ključnih mjesta s kojih se upravlja našim životima. I uvijek su blizu kase s novcima i udobnosti. Imaju bezbroj maski za dnevne potrebe. Pokojni pjesnik i diplomat, Boris Maruna, napisao je u svojoj pjesmi: “Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi rješavaju probleme koji su nas mučili do krvi. Oni nekako znadu da su u pravu. I ne možeš im ništa. Oni su veseli kurvini sinovi”.

U jednom intervjuu spomenuli ste “priglupe TV serije koje gledamo u najgledanijim terminima.” Ali, vi ste dugo radili na HRT-u kao urednik, jeste li mogli učiniti nešto protiv takvog koncepta?

– Točno, premda se to više odnosilo na serije komercijalnih televizija. No, ni HTV nije bio toga pošteđen. Bio sam glavni urednik Dramskog programa HRT-a od 2000. do 2004. i tada se doista puno radilo. Željeli smo sačuvati ugled koji je taj program uvijek imao kroz svoje najbolje uratke, kao “Gruntovčani”, “Malo misto”, “Prosjaci i sinovi”, “Vučjak”, “U registraturi”... Osim što smo radili velike serije, TV drame i filmove, te adaptacije najboljih kazališnih predstava, bili smo koproducenti gotovo svih hrvatskih filmova. Koliko je to pomoglo filmskoj proizvodnji, toliko je zbog raspoloživih sredstava sputavalo našu produkciju. Ali ne treba žaliti jer bez HTV-a ne bi bilo ni filma u to vrijeme. A upravo tada napravili smo dvije izrazito uspješne humoristične serije “Naši i vaši” i “Odmori se zaslužio si”. I neki od najboljih hrvatskih filmova napravljeni su u potpunosti u produkciji Dramskog programa. Spomenut ću samo neke: “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Blagajnica hoće ići na more”, “Oprosti za kung-fu”... A što se tiče onog što danas taj program predstavlja i koliko proizvodi, mogu se samo nasmijati i reći da sam sretan što sam u mirovini.

Vaša romaneskna trilogija – “Sportski život letećeg Martina”, “Balkanska mafija” i “Martin protiv CIA-e i KGB-a” – odavno je u lektiri. Kako se, uopće, ovaj “omladinac” našao u vašem opusu?

– Ha, ha, dobro ste rekli “omladinac”, jer “Sportski život letećeg Martina” napisao sam davne 1984! U lektiri je već više od 25 godina. Dugo sam nosio želju da napišem nešto za djecu, za mladež. Dok je prvi roman bio neka vrst urbane bajke, drugi je pisan u formi krimića, a treći kao špijunski roman, no sva tri su ustvari romani o odrastanju. Bildungsromani o petnaestogodišnjaku neobičnih sposobnosti, koji u prostoru idilične prirode dobiva neobičnu sposobnost da preskače velike daljine i visine. I tu počinju njegove nevolje. Svi njegovu sposobnost žele iskoristiti za svoje sebične i ponekad prljave interese. Martin je uvijek mirni, ali hrabri sanjar suprotstavljen ružnim državnim institucijama. U zadnjem romanu postaje interesantan i tajnima službama najmoćnijih svjetskih sila. No, ta mogućnost letenja je ustvari njegova čežnja za prostorom nesputane slobode koja se sve više gubi kako mu se približava punoljetnost.

Hoćete li napisati novu knjigu o Martinu?

– Kad me pitaju hoću li napisati još koji roman o Martinu, u šali kažem da neću jer sam ga kao literarni tata čuvao do punoljetnosti, a sad nek se brine sam o sebi u svijetu odraslih.

U mladosti ste bili povezani s Histrionima, i jedan ste od osnivača te glumačke družine, stoga me zanima: koliko je druženje s glumcima utjecalo na vaš rad?

– Utjecalo je jako, pogotovo u mladosti kad je to druženje bilo mnogo intenzivnije. Dapače, u jednom sam se trenutku potpuno posvetio pisanju kazališnih i televizijskih drama te filmskih scenarija. A što se tiče Histriona, eto, upravo su proslavili 40 godina postojanja s predstavom “Diogeneš” Tituša Brezovačkog, koju je režirao njegov voditelj Zlatko Vitez. Mene obično sjećanja na davne dane ispune veselošću i stanovitom sjetom. Sve je počelo s “Domagojadom”, tekstom koji su tada zajednički napisali Senker, Mujičić i Škrabe. Putovalo se bracerom po otocima, igralo na trgovima i ulicama malih mjesta. Bilo je divno pratiti reakciju ljudi od kojih su se neki tada prvi put sreli s kazališnom predstavom. To zovem herojskim vremenom Histriona. No, njegove zrelosti, predanosti profiliranju hrvatske dramske riječi i prerastanja u izuzetnu kazališnu instituciju, ne bi bilo bez Zlatkova angažmana. On je srastao s Histrionom i živi za njega.

Govoreći o “Gospodaru sjena”, vašoj kazališnoj uspješnici, izrazili ste zahvalnost glumcima, Peri Kvrgiću i Ivici Vidoviću, zbog konačne inačice teksta. Koliko je važno to “kuhanje” na sceni za konačnu izvedbu predstave?

– Da, od svih dvanaest drama koje sam napisao za kazalište, “Gospodar sjena” bio je najuspješniji. Od samog početka oko njega su se splele dobre okolnosti. Imao sam 26 godina kad sam ga napisao, pristao ga je raditi poznati i ugledni redatelj Georgij Paro, a kad sam saznao da će uloge profesora krivičnog prava i njegova studenta igrati takvi glumci kao Pero Kvrgić i Ivica Vidović, upravo oni koje sam priželjkivao... Bože, kao da mi se ostvario najljepši san. Prve čitaće probe pratio sam u tišini i za to vrijeme se modulirao tekst do konačne verzije. Zadivljen sam pratio kako kroz rečenice s mojeg pisaćeg stola sve snažnije pulsira život tih velikana glume. Dvorana ITD-a, te davne 1979., bila je prepuna, njih dvojica maestralni, publika oduševljena, a ja ispunjen srećom.

Je li vas to dodatno usmjerilo da zanemarite prozu i okrenete se pisanju kazališnih drama?

– Ne, ja bih i bez tog uspjeha, koji je postigao “Gospodar sjena”, pisao kazališne drame. Naprosto sam tada osjećao takvu potrebu. A ta je predstava imala dugotrajan i uspješan život. Odigrana je preko stotinu puta, gostovala je širom pozornica ondašnje države i ubirala nagrade.

Kako je cijelo to vrijeme nositi prezime – Jelačić Bužimski?

– Da ste to pitanje postavili mojoj baki ili mojem ocu neposredno na kraju Drugog svjetskog rata, vjerojatno vam ne bi odgovorili isto kao i ja. Tim više što je najvažniji član te obitelji, kao spomenik, bio skinut iz centra grada gdje je do tada stajao. Mislim, naravno, na velikog hrvatskog bana Josipa Jelačića, kojeg su avangardni predstavnici nove ideologije držali za ostatak reakcionarnog režima. Vjerojatno u skladu s povijesnim ocjenama Marksa i Engelsa o banovoj ulozi u 1848. godini. Srećom, samo su ga razrezali na dijelove, a ne rastalili, tako da ga je u samostalnoj hrvatskoj državi bilo relativno lako sastaviti i vratiti na mjesto koje mu i pripada. Kroz prizmu povijesnog vremena on se samo malo odmarao u Gliptoteci, a oni su nestali u ništavilu iz kojeg su se i pojavili. A ja sam svoje prezime nosio kao što i svi drugi nose svoje. S ponosom i odgovornošću. Nikad nisam na njemu pokušao stvoriti neki osjećaj oholosti, umišljenosti ili izdvojenosti od onih koji su me okruživali. Bilo bi to smiješno i infantilno i daleko od mojih svjetonazora. S onim što radim, a to je pisanje, nastojao sam se časno uklopiti u veliko porodično stablo čije plemićko porijeklo potječe iz 16. stoljeća. I to je sve. Ili da se poslužim citatom jednog meni beskrajno dragog filmskog glumca, Humphreyja Bogarta, koji je u razgovoru s novinarima rekao: “Možda se moje lice ne sviđa svakome, ali to me ne smeta, jer ja uvijek stojim iza njega”.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: