DR. KUŠIĆ: "Druže Tito, Jovanka boluje od paranoidnog poremećaja"

Prof. dr. Ivo Goldstein, ugledni povjesničar, i Slavko Goldstein, cijenjeni javni intelektualac, izdavač i publicist, otac i sin, autori su dugo očekivane knjige “Tito”, koja ovih dana izlazi u nakladi zagrebačkog Profila. To je prva velika (više od 500 stranica), znanstveno utemeljena biografska studija o političaru, vojskovođi i državniku koji je stvorio i, do smrti, vodio socijalističku Jugoslaviju. Knjiga je nastajala godinama, a zasnovana je na brojnim, detaljnim istraživanjima dokumenata iz državnih, vojnih i privatnih arhiva te na svjedočanstvima ljudi iz najbližega okruženja Josipa Broza iz raznih faza njegova života.

Globus prvi objavljuje dio poglavlja “Bračni brodolom”, u kojem se rasvjetljuje zamršen i dramatičan, gotovo tragičan, odnos između Tita i njegove žene Jovanke 70-ih, u posljednjem desetljeću života i vladavine predsjednika SFRJ. Uzroci sukoba između bračnih drugova te Jovankina udaljavanja iz javnog života, kako pokazuju autori knjige, nisu bili političke naravi niti je posrijedi bila ikakva urota protiv predsjednikove žene. Jovanka Broz imala je ozbiljnih duševnih problema, a ti su problemi s vremenom postali teret cijelom državnom vrhu...

(Napomena: izvorni je tekst znatno skraćen, a oprema je redakcijska)

Nakon relativno skladnih 1950-ih i 1960-ih, početkom 1970-ih odnosi između Tita i Jovanke Broz bitno su se pogoršali. Tito je navršio osamdesetu, prirodno su mu snage slabile. Jovanka se približavala pedesetoj, bila je na vrhuncu snaga, pa je uokolo govorila kako je “ona koja sve vodi, on je star, ja mu moram čak i šlic zakopčati”. Ili: “Tito ne bi bio ono što jest da nema mene”.

U sjećanjima koja je izgovorila potkraj života Jovanka je bračni život do početka 1970-ih opisivala idilično: “imala sam tu sreću da budem vrlo voljena žena”, Tito je prema meni bio “vrlo pažljiv i više nego korektan”, svako je jutro “kuhao i donosio kavu u krevet, iako smo imali i konobare i poslugu… I tako više od 20 godina svakodnevne sreće.” “Imali smo harmoničan brak”, a onda su se početkom 1970-ih “u sve umiješale lopuže”.

Istina o problemima u braku Brozovih izlazila je na vidjelo postupno, nakon Titove smrti. Već je 1980. u uskom krugu jugoslavenskih rukovodilaca citiran poznati pravnik i političar Vladimir Simić koji je sredinom 1950-ih ustvrdio kako “nije dobro da su Titovi suradnici dozvolili taj brak. On ne može biti uspješan. Nije samo razlika u godinama, nego i u intelektu i doći će jednog dana do naše sramote.”

U jednom izvještaju Predsjedništvu SFRJ iz 1984. tvrdi se da su se “određeni oblici neprihvatljivog, destruktivnog ponašanja Jovanke Broz intenzivnije ispoljili 1958, a prema nekim saznanjima i ranije”, naime, da se tada, prateći supruga na turneji Afrikom i Azijom, aktivno uključivala u razgovore predsjednika i članova službenog izaslanstva s najvišim predstavnicima zemalja domaćina. Uime žena Jugoslavije (iako nije bila predstavnica nijedne organizacije) vodila je i službene razgovore s predstavnicama tamošnjih ženskih organizacija, a istovremeno je prosvjedovala jer da je navodno zapostavljana u protokolu. Za vrijeme turneje Afrikom 1961. Jovanka je zahtijevala da se avionom iz Beograda dopremi svila kako bi joj se sašila haljina. Tito to nije odobrio i u žestokoj svađi joj je pred svjedocima zaprijetio da “će prvim avionom ići kući”, što se ipak nije dogodilo.

Otprilike od početka 1960-ih Jovanka Broz je “tražila i dobijala sve materijale političkog, privrednog i drugog karaktera, a u značajnoj meri i operativnog karaktera”, a od 1964. “prisustvo Jovanke Broz u svim zvaničnim i nezvaničnim poslovima Predsednika sve je uočljivije i značajnije”. Na kongresima SKJ 1964. i 1969. sudjelovala je kao gost. Titovi suradnici su početkom 1970-ih zapisnički potvrdili da je “neovlašteno pregledavala predsjednikovu poštu”.

Iz svega toga proizlazila je i njezina velika neformalna moć: “Jovanka Broz želi sve rješavati sama; nastoji da se nameće pri rukovođenju u najvažnijim poslovima u zemlji; htjela bi voditi glavnu riječ i utjecati na kadrovske promjene na najvišoj razini… nastoji ostvariti što veći utjecaj na druga Tita, želi se nametnuti kao faktor još za Titova života…”

Kako su godine prolazile, Jovankino je ponašanje okolina sve teže podnosila. Zaposlene u rezidencijama tretirala je tiranski, bez pravog razloga: naprimjer, ako bi za večerom vidjela da nedostaje malo vina iz butelje koja je bila poslužena za ručkom, netko je bio otpušten. Titov kabinet je nastojao otpuštenima naći novi posao, ali to nije uvijek bilo ni lako, pa čak ni moguće. Kad su Titovi suradnici ukazivali Jovanki da se takvim postupcima krše elementarna prava radnika, ona je odgovarala da se njezina naredba mora “bez pogovora provesti”. Vremenom je stanje postajalo sve gore: od početka 1970-ih znalo je doći do potpune dezorganizacije u krugu oko Tita, jer se vrsni kuhari, konobari, spremačice, znajući kakva je situacija, više nisu htjeli prijavljivati za posao. Događalo da su Titu kuhali njegovi savjetnici i liječnici, ili je hrana, za boravka u Beogradu, bila donošena iz hotela. Sve je to, naravno, “utjecalo i na Titovo zdravstveno stanje i obavljanje funkcija”.

Osim toga, Jovanka se, za razliku od Tita, ponašala elitistički: nikada nije obilazila osoblje u kuhinji, dok je Tito prema njemu pokazivao puno pažnje. Prekinula je svaki kontakt sa svojim Pećanima, jer se “duboko sramila svog rodnog kraja i rodbine, ličkog siromaštva i zabiti”. Kad se “jednom prilikom Tito vozio tim krajem, a kako zaustavljanje kolone tamo nije bilo planirano, Jovankin rođak Mijo Hinić dogovorio se s mještanima da zaprekom zaustave kolonu na cesti. Iako je Jovanka naredila da projure kroz mjesto, kolona se ipak zaustavila. Kad je Tito izišao iz auta Hinić je rekao: ‘Ajde, zete, da te upoznamo i da ti darujemo lički kožuh!’ Tito se potom rukovao s mještanima, odjenuo lički kožuh i stavio ličku kapu. Jovanka je u prvi mah protestno ostala u vozilu, a poslije se ipak pozdravila sa seljanima.”

Jovanka je tvrdila da je za pripremu “jedne državne posjete potrebno oko 40 sati ozbiljnog sistematičnog rada. Ne postoji nešto što bismo nazvali sitnicom koja bi mi smjela promaknuti, jer bi se ta nepažnja mogla osjetiti.” Iako joj priznaju pedantnost, svjedoci u pravilu tvrde kako je pretjerivala – patila je od “opsesije ceremonijalnom raskoši, iz čega su proizlazili mnogi preveliki i nepotrebni troškovi, kao i moralno-političke posljedice u smislu kompromitacije ugleda predsjednika Republike”. Osim toga, nosila je modele kuće “Dior”, kao i “Pierrea Cardina”.

Prof. Mioljub Kušić, osobni Titov liječnik od 1973. do 1976., smatra da je “iz oblačenja i ponašanja Jovanke Broz izbijao osobni osjećaj veličine. Najveći broj njezinih haljina bio je sašiven u stilu oblačenja okrunjenih glava, uključujući i krzna od leoparda i hermelina.” Za jednog putovanja Afrikom početkom 1970-ih Jovanka je htjela ustrijeliti zebru, “jer da ima divno krzno”. Tito joj je pred strancima pokušao objasniti da “zebra nije divlja životinja i da se ne ubija”, ali kako je ona i dalje inzistirala, ljutito joj je rekao: “Nećeš gađati zebru! Idi u Liku pa gađaj krave!”

Većina Titovih suradnika gotovo je uglas svjedočila o njezinoj “sujeti, narcisoidnosti i neumjerenosti”. Od početka 1970-ih Jovanka je već javno snatrila da su njezini preci s Kosova, da su sudjelovali u Kosovskoj bici, da je u rodu s Nikolom Teslom, što sve pokazuje kako je sklonost grandomaniji i luksuzu počela prerastati u fenomen posve druge vrste. Sve je češće koristila riječ “špijun”, pa je, primjerice, ustvrdila kako su 10 od 11 zaposlenika u Uredu predsjednika špijuni i da samo pokušava supruga zaštititi od stranih agenata. Tako je i jedan dio njih, poput kuhara i spremačica, morao otići, a ona je sama sprečavala da se imenuju novi ljudi. Napravila je i skandal kad je neposredno prije odlaska u Moskvu optužila Titova tajnika Slavka Popovića da je sovjetski agent i da, ako on ide na put, ona ne ide. Došlo je do svađe i Tito je, iako vrlo ljut, popustio – Popović nije krenuo u Moskvu. Poslije je ustanovljeno da su optužbe besmislene. Potom je Jovanka u “strane agente i neprijatelje” ubrojila i generala Ljubičića i Stanu Dolanca, a zapovjednika Ratnog zrakoplovstva generala Envera Ćemalovića proglasila “američkim špijunom”.

Na molbe i zahtjeve da nešto poduzme u vezi s Jovankom Tito se branio: “Imate li vi ženu? Znate li što znači imati u kući žensku napast?”, ali je najbližim suradnicima znao reći da je njegova žena “agresivna, egoistična, gruba – ‘trebala je biti predradnik u rudnicima dijamanata u Južnoj Africi, gdje se bičem šibaju kopači’.”

Tito je nastojao balansirati između dviju vatri – podržati Jovanku, a ne povrijediti druge, ali to nije više bilo moguće. Do kraja 1973. do širih su krugova doprle vijesti da su “odnosi Tita i Jovanke dramatični”. General Ljubičić tvrdi da mu se Tito “u nekoliko navrata žalio kako ga Jovanka noću maltretira, kako dolazi u njegovu spavaću sobu i cijelu noć vrši pritisak na njega u pogledu kadrovskih i drugih pitanja, ne dopuštajući mu da spava, da ga vrijeđa, da je često prisiljen zaključati se u kupaonicu i tako čekati jutro”.

Jovanka je posebno bila opsjednuta generalom Ivanom Miškovićem, šefom KOS-a, te ga je stalno Titu stavljala na nos. Tito je bio izluđen: “bogami, već mi zuji u ušima – Mišković, pa Mišković!” Mišković je poslije tvrdio da je razlog Jovankina bijesa bilo to da je ona od njega jednom zatražila da izvrši nešto mimo Titove volje i znanja, a da je on, Mišković, to odbio. Kako je Jovanka bila uporna, a da sačuva mir u kući, Tito je Miškovića umirovio (“Miškovića treba u mirovinu, meni ga je žao, ali tako mora biti”). To, naravno, nije polučilo rezultate, jer je opsesija Miškovićem bila samo jedna od mnogih koje su Jovanku mučile.

Tito se znao povjeravati suradnicima: kako “se osjeća sposobnim da još dugo radi, ali zbog Jovanke ne može”, te, kako ga ona izluđuje i da “pod takvim uvjetima ne može raditi, da će ga to skrhati”. Kad početkom 1974. Jovanka nije htjela vratiti dokumente koje je neovlašteno uzela, Tito je u posvemašnjem očaju zatražio da se osnuje komisija koja bi proučavala “slučaj drugarice Jovanke”. Ugledni general Kosta Nađ je svjedočio: “dok je smjenjivala konobare i kuhare, mogla se i trpjeti, ali kada se počela miješati u više, to se već nije moglo dopustiti”. Slično su tvrdili i mnogi drugi.

Stoga su u ožujku 1974. povodom “neprihvatljivog i destruktivnog ponašanja Jovanke Broz” održane dvije proširene sjednice Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ. Predsjedavajući Rato Dugonjić očito je izrazio mišljenje svih ustvrdivši da je “pitanje dokle ćemo se mi, čitav državni i politički vrh, zabavljati tim stvarima i kako riješiti to pitanje”. Potom je, obrativši se Titu, diplomatski konstatirao kako “kod drugarice Jovanke postoji strahovito nepovjerenje prema službi sigurnosti i prema vrhu armije koje ne mogu razumjeti”. Drugi sudionici diskusije, poput Mitje Ribičiča, bili su mnogo jasniji: “Duboko sam uvjeren da je drugarica Jovanka, ma kako mi to bilo teško kao laiku reći, teški bolesnik”. Edvard Kardelj konstatirao je da je “Jovanka bolesna osoba, do te mjere bolesna da postaje izravno opasna za Tita”. Na tim sjednicama je zaključeno, na temelju Titova zahtjeva, da se osnuje komisija koja bi razgovarala s Jovankom, ali je predsjedavajućeg Dugonjića Tito molio: “nemoj samo Ti razgovarati, nego još netko drugi osim Tebe”. Tako su se s Jovankom sastali Dugonjić i Dolanc, obazrivo od nje zatražili da preda spomenute dokumente, ali ih je Jovanka odbila i naposljetku je, kad su njih dvojica počeli inzistirati, eksplodirala: “Ja ću biti žrtvovana, mene će se žrtvovati, strijeljajte me!” Time je, čini se, počelo njezino prikazivanje sebe kao žrtve nekakvih urota. Već je tih dana uokolo pričala kako “najuže rukovodstvo, s izuzetkom druga Kardelja, već godinu dana radi na tome da se Tito i ona razvedu”. Najveću odgovornost zbog vlastitih bračnih nevolja prebacivala je na Staneta Dolanca i generala Ljubičića, koji da su “dva gada”, da su se “preko mojih leđa mnogi obračunavali s Titom, a pogotovo njih dvojica” te je zaključila: “A Ljubičić, samo da je mogao, on bi mene i živu sahranio”.

Problemi su s vremenom poprimili takve razmjere da se sljedećih godina o stanju u braku Brozovih raspravljalo na 59 sjednica najviših državnih i političkih tijela. Osim toga, s Jovankom su o “njezinu destruktivnom ponašanju i djelovanju” razgovarale delegacije sastavljene od najviših rukovodilaca, kao da se radi o pitanju od najveće državne važnosti.

Objavljeni medicinski nalazi iz 1970-ih, neosporno autentični, pokazuju da se kod Jovanke Broz radilo o psihičkoj bolesti, odnosno o “postepenom produbljenju psihopatologije paranoidnih obilježja” koja je dovela do “paranoidnog poremećaja”. Prof. Kušić je svjedočio kako je prilikom preuzimanja dužnosti bio upozoren da bi mogao imati “određenih problema i teškoća u radu zbog stavova i ponašanja Jovanke Broz”. Kušić je konstatirao da je u “osobnosti Jovanke Broz uočavao stalno prisustvo psihičke napetosti uz promjenjivost raspoloženja” koje je jedino “popuštalo za vrijeme obroka ili poslije uzimanja alkohola”. Tada je “imao utisak da se nalazi pred ugodnom, opuštenom, čak zabavnom osobom, natprosječne inteligencije s velikom masom najrazličitijih akumuliranih znanja”. Međutim, da su se kod Jovanke i tokom “jednostavnog razgovora brzo izmjenjivala razdoblja plača i dobrog raspoloženja praćenog smijehom”. Prof. dr. Kušić konstatira kako je kod Jovanke Broz postojao “patološki, opsesivni strah”, kao i “sumnjičavost i ideje proganjanja”.

Od kraja 1980-ih, kad je zbog izmijenjenih društvenih okolnosti Jovanka Broz dobila priliku da se pojavi u medijima, izjavljivala je da je nakon suprugove smrti bila izolirana, da nije dobivala mirovinu itd., drugim riječima, da se čitav državni vrh socijalističke Jugoslavije urotio protiv nje. Ništa od toga nije istina, ali kako je to u pravilu bilo senzacionalistički prezentirano, a nikoga nije bilo tko bi demantirao navode, ispadalo je da ima pravo.

Otprilike godinu dana nakon već spomenutog očitovanja prof. Kušića on i svi drugi Titovi liječnici smatrali su da “kod Jovanke Broz dolaze do izražaja tipične paranoidne manifestacije, ali da oni, budući da nisu stručnjaci iz te oblasti, ne mogu utvrditi stupanj oboljenja, kao ni kakvo bi liječenje bilo potrebno”. Zahtijevali su da Jovanku “neodgodivo pregleda stručnjak – psihijatar” te da ju treba “hitno odvojiti od predsjednika”.

Prof. Kušić je o Jovanki razgovarao i s Titom osobno. Opisao mu je “čitav sustav bolesnih ideja kod njegove supruge”. Tito ga je “pažljivo saslušao i pri tome navodio primjere koji su govorili u prilog iznesenih zapažanja”. No, kako to obično biva u slučajevima takvih bolesti – naime, da članovi najuže obitelji ne prihvaćaju zaključak da se radi o bolesnoj osobi – tako se ni Tito “nije složio sa zaključkom prof. Kušića da se radi o tipičnim paranoidnim idejama i o paranoidnoj ličnosti”. Smatrao je da se radi “o nezreloj ličnosti koja nije dorasla situaciji u kojoj se našla” te da vjerojatno i “klimakterij utječe na to”.

Slično su, poput Tita, sudili i drugi članovi obitelji, kao i ljudi koji su Jovanki bili iz raznih razloga bliski. Naprimjer, Titov unuk Joška Broz, kao i njegova sestra Zlatica, kojima je Jovanka bila tek očeva maćeha ističu da se Jovanka nije borila za vlast, već da se samo bojala da se Titu nešto ne dogodi.

Tito se nekoliko puta povjerio Kardelju “kako bi se odvojio od Jovanke, samo da se boji skandala”. Generalu Ljubičiću je govorio slično, odnosno “kako razmišlja da napusti sve funkcije i da se razvede, ali su položaj i godine smetnja da to učini”. Kardelj je 1974. govorio da “Tito, kao dobar čovjek, osjeća neku odgovornost prema njoj, on nju još nije zamrzio”, ali je proročanski ustvrdio “kako će ju na kraju toliko zamrziti da će onda odnos između njih dvoje biti žestok”. U Igalu 1975. je Jovanka napravila niz ispada, pa se Titova okolina pobojala da bi mogla fizički nasrnuti na supruga. Nakon razgovora s najvišim rukovodiocima pristala je da ode u Beograd.

Stanje se ubrzano pogoršavalo: Jovanka je “dopuštala sebi nečuvene postupke prema Titu”: kako su bračne svađe eskalirale, jednom navodno nije dopustila da se Titu servira doručak (što je za Tita, kao dijabetičara, bilo vrlo opasno). Nije podnosila prof. Kušića, htjela ga je izbaciti iz Titova liječničkog konzilija, i to samo zato što je Titu uveo inzulin u terapiju. U izvještaju prof. Kušić tvrdi da se “Jovanka Broz uvijek energično suprotstavljala da njezin suprug u okviru liječenja prima bilo kakve injekcije, a pružala je i energičan otpor do posljednjeg časa da se započne s inzulinskom terapijom, iako je on u tom trenutku imao težak poremećaj glikoregulacije i postojala je opasnost da padne u dijabetičnu komu”. Kušić dodaje da mu je “sam Tito više puta govorio kako ga Jovanka sprečava da uzme lijek, govoreći mu: ‘Ne uzimaj! Evo, sada te truju!’” te medicinski hladno konstatira da se u tom razdoblju “psihičko stanje Jovanke Broz posebno izmijenilo i bilo karakterizirano povećanom agresivnošću”. Titovi su se suradnici zabrinuli za njegovo zdravlje, pa i život, jer nisu bili sigurni neće li ga Jovanka “napasti nekim tupim predmetom ili nečim drugim, a nisu bili sigurni nema li ona pri sebi i pištolj”.

Kako su odnosi u braku Brozovih postajali sve gori, pažnju javnosti počela je zaokupljati činjenica da se u Titovu društvu više puta pojavila poznata prvakinja sarajevske opere, Splićanka Gertruda Munitić. Strani su je mediji, posve neosnovano, čak proglasili Titovom nevjenčanom suprugom. Tada su uz Tita stalno bile i fizioterapeutkinje Darjana i Radojka Grbić, pa je Jovanka 1976., shvativši da je jedna od sestara krenula s njima na konferenciju nesvrstanih u Colombo, prigovorila: “Šta će ova osoba ovde? Da li Tito ide u Colombo da rešava probleme nesvrstanih ili da se masira?” Naposljetku je navodno i eksplodirala - zatražila je da se “djevojčura odstrani, jer ako se to brzo ne riješi – bit će pokolj! Ja sam u stanju da napravim svašta”, pa se htjela i obračunati s fizioterapeutkinjom. Tito je, postavivši se između njih dvije, spriječio fizički sukob, a neki svjedoče da je Jovanku čak i udario.

Mnogo godina kasnije Jovanka je sve to minorizirala, ustvrdivši da su Titu maserke “poturali neki iz njegove okoline kako bi ga kompromitirali, u dubokoj starosti” i zaključuje: “Znam da Tito nije njima ništa mogao. Što je mogao? Eventualno da ih pljesne po stražnjici.”

Tito, pak, tašt kakav je bio, nije dozvoljavao da se u širim krugovima o tome uopće diskutira – kada je Stane Dolanc u užem krugu, “napravio primedbu u smislu da je bilo lepo kad se još moglo juriti za ženama, Tito ga je prekinuo – Ti pričaj za sebe, a ne za mene”.

Do zaključka da se mora razdvojiti od osobe s kojom je živio gotovo 30 godina Tito je dolazio postupno. Suradnicima se povjeravao da se suočava s dilemom – “ili da se razvede” ili “da ostavi sve ove funkcije jer ja neću sam sebe sramotiti”. Jedne travanjske noći 1975. Jovanka je toliko vikala na Tita da je on bio prisiljen – kad je ona zaspala – da “pozove ađutanta generala Rapu i liječnika da ga, pošto je bio bolestan, u pidžami i papučama izvedu iz kuće u Užičkoj i prebace u Beli dvor”. Poslije je i Stane Dolanc svjedočio kako je Tito potom njega i Petra Stambolića zamolio “da osiguraju da Jovanka ne dolazi kod njega, jer da on ne može živjeti od nje”.

Jovanka Broz je u memoarima ustvrdila kako se “htjelo prikazati da je bolesna i luda”. Ona opisuje kako su s njom te travanjske noći 1975., kad se Tito iselio iz kuće, razgovarali Stambolić, Bijedić i Dolanc te da joj je Stambolić sugerirao “kako bi trebala konzultirati psihijatra”, ali da mu je ona odgovorila “kako on nije svjestan da bi u tom slučaju ona psihijatru morala reći zbog čega traži pomoć”, što implicira da bi mu govorila o špijuniranju, zavjerama itd. Tvrdila je i da “Tito nije otišao od nje nego da je otet”.

Titu je teško pao razlaz s Jovankom, jer se ona brinula za sve oko njega, sve do čarapa koje će taj dan nositi – svjedoči Titov unuk Joška. Povjesničar Pero Damjanović tvrdi da Tito nije mogao prežaliti Jovanku i da joj je u jednom trenutku htio poslati cvijet koji je ubrao za vrijeme šetnje u vrtu.

Tako je postojala vanjska maska, prema kojoj je sve i dalje normalno kao i prije, kao i realno stanje – brak Brozovih de facto se raspao, iako do formalnog razvoda nikad nije došlo. Krug oko Tita nastojao je da to ne prodre u javnost. Jugoslavenski službeni mediji o tome su šutjeli, ali se raspad predsjednikova braka ni od javnosti nije mogao sakriti, jer ne samo stoga što Jovanka od 1976. više nije putovala s njim, nego i zato što se Tito više ni u javnosti nije mogao podnositi njezino agresivno ponašanje. Tako joj je te godine prilikom otvaranja pruge Beograd – Bar, kad mu je nešto šaputala, naglas odbrusio: “Ti ima da šutiš! Nemaš veze!” A sve su to snimile kamere u direktnom prijenosu. U inozemnim krugovima bračni je brodolom Brozovih bio važna tema: do stranih su novinara dolazile informacije da se Jovanka navodno pojavila pred istražnom komisijom, a neimenovani službeni izvor je ustvrdio kako se radi “o neodgovornim, zlonamjernim i neukusnim izmišljotinama”. Kad je Tita u ožujku 1978. američki novinar James Reston upitao o odnosima sa suprugom, a na temelju “priča koje se šire posljednjih mjeseci”, on je odgovorio kako je “iznenađen da se o tome u svijetu uopće priča” i da to i “nije fer”. Dometnuo je da je “ona moja žena, ona će ostati moja žena, ona živi u mojoj kući u Beogradu”. Kako mu je predstojao put u SAD i susret s predsjednikom Carterom, naglasio je da u “Washington ide sam. Ona sa mnom više ne putuje” i da je to “sve što o tome imam reći”. Zaključio je protupitanjem: “ima li uopće braka u kojem, u ovom ili onom trenutku, do izražaja ne dođu razlike o ovome ili onome?”

Brojni svjedoci tvrde da se Tito, i nakon odlaska iz Užičke, “nadao kako će Jovanka promijeniti držanje te je povremeno dolazio u bivši dom”, ali se nikad više nije vratio na duže vrijeme. Titovo ponašanje je shvatljivo: s jedne strane, i dalje je volio Jovanku, a imao je i potrebu da bude s nekim, odnosno da bude s njom. Čak je i tada znalo biti i lijepih zajedničkih trenutaka: na dočeku Nove godine 1977. u Novom Sadu javno su se poljubili, ali to je bilo posljednji put. Nakon privremenog smirivanja, u proljeće 1978. opet je zakuhalo, pred put u SSSR, Sjevernu Koreju i Kinu: Jovanka je trebala ići, ali je počela postavljati uvjete – tko može, a tko ne može biti u delegaciji. Nato je Tito zaključio: “Ti ne postavljaš uvjete, Ti ne putuješ.” Potom je izbila žestoka svađa, u kojoj je, po svjedočenju Staneta Dolanca, Jovanka Tita nazvala “ishlapjelim starcem”, a on nju “ličkom bukvom”.

Tito se s puta javio telefonom (čak s Bajkala!) i dugo su razgovarali. No kad se vratio, Jovanka je podivljala vidjevši darove – povukla je stolnjak pa su svi darovi pali na pod, a jednu je kutiju bacila na Tita. Tada se Tito razbjesnio i rekao: “Nestani iz moje sredine, prokleta Ličanko!” Tako je i bilo.

Nakon toga se više nisu ni vidjeli ni čuli. Jovanka Broz živjela je sama u Užičkoj, u koju Tito više nije navraćao. Ostao je posve sam. Fotografu Ivi Eteroviću tada se žalio da nema privatnog života.

U siječnju 1980., nakon prve operacije, Titu se stanje poboljšalo, poželio je vidjeti sinove i oni su došli. U Ljubljanu je došla i Jovanka, ali je Tito nije htio vidjeti (“Ja sam svoje rekao!”).

U krajnjoj liniji i nije bitno tko se uistinu u neposrednoj Titovoj okolini neprilično ponašao, kakvi su bili njihovi međusobni odnosi, tko je za što kriv. Svađe Tita i Jovanke nisu bile obične supružničke svađe, nego su takvi patološki odnosi proizišli iz toga što je Tito i dalje bio prvi čovjek i države i Partije, a da za obnašanje tih dužnosti više nije imao snage. Ljudi iz njegove neposredne okoline, pa tako i Jovanka, logično su stvarali paralelne ili skrivene sustave vladavine, za što je najodgovorniji bio Tito osobno. Titov ured bio je neka vrsta dvora, a zakoni dvora uvijek su isti: koterije se bore za naklonost vladara, za milost. Onaj tko je bliži prijestolju, bliži je i ostvarivanju moći. Presudni su međuljudski odnosi, a ne stručnost. Zato su intrige ključno sredstvo uzdizanja i rušenja, napredovanja i padanja.

Poslije Titove smrti Jovanka se povjerila jednom starom prijatelju: “S Titom sam proživjela 35 godina. Čak 28 godina pred Jugoslavijom i svijetom bila sam njegova zakonita žena… S njime sam dijelila njegove goleme i mnogobrojne brige, slušala o njegovim sumnjama i neuspjesima. Vidjela i osjećala sam kako mu je katkada bilo teško. U takvim sam trenucima pokušavala na neki način preuzeti na sebe ili barem odvratiti udarce koji su mu bili upućeni, kako bih ga spasila barem od malih svakidašnjih briga i problema. Nije bilo lako biti Titova žena.”

Ali gledajući s Titove strane, još je teže bilo biti Jovankin suprug. Zapravo, faktični raspad braka Brozovih predstavljao je i stvarni i simbolični silazak Tita s pijedestala vlasti. Onaj tko nije mogao kontrolirati obitelj još je manje mogao računati da će vladati zemljom.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: