Kostimografkinja Doris Kristić proslavila je nedavno 40 godina rada predstavom “Čarobni brijeg” u ZekaeM-u, gdje je zaposlena od 1989. Nevjerica i čuđenje zbog visokog okruglog broja prati radni rođendan kostimografkinje koja je u knjizi Martine Petranović “Od kostima do kostimografije” uz Danicu Dedijer i pokojnu Rutu Knežević, apostrofirana kao oblikovatelj kostimografske scene od sredine 70-ih do danas.
Jedan od najčešćih komentara u kulturnim kružocima jest: “Pa zar Doris Kristić slavi 40 godina rada? Nemoguće da gđa Doris ima toliko godina...”
– Da, počela sam raditi jako mlada. Kako sam išla godinu dana ranije u školu i diplomirala u roku te potom završila i poslijediplomski specijalistički studij, već sam s 22 godine ostvarila prvu samostalnu kostimografiju i otada pa do danas djelujem u kontinuitetu 40 godina.
Kolegice koje su počele raditi kad i ja bile su starije pa se mnogi čude da sam nakupila toliko radnih godina. Možda i djelujem mladoliko... – smije se Doris Kristić.
U četiri desetljeća naredalo se oko 400 predstava, 13 filmova. U prosjeku je, dakle, imala više od 10 poslova godišnje. Osim u kazalištu i na filmu, radila je i na televiziji te je znala kreirati autentične povijesne odjevne predmete za muzejske ustanove kao što su Hrvatski povijesni muzej, Muzej grada Zagreba i Muzej Knežev dvor u Dubrovniku. Potpisala je i nekoliko kazališnih scenografija.
– Posla je uvijek bilo, a bilo je i poslova koje sam morala odbiti. Tijekom života nedostajalo mi je jedino sna, no to ću, nadam se, nadoknaditi u poznim godinama – neumorna je kad su posrijedi besane noći nad skicama. Ove godine Dubrovačke ljetne igre priredit će izložbu kostima Doris Kristić od 1975. godine do danas.
Ne samo kreativnim počecima nego i rođenjem te djetinjstvom i mladošću vezana je za Dubrovnik. Roditelji joj nisu bili iz umjetničkoga svijeta, oboje su bili magistri ekonomskih znanosti čije su karijere bile vezane za turizam. Podrijetlom otac Doris Kristić vuče plemenite korijene.
– Otac Srećko prvotno je bio direktor hotela Excelsior u Dubrovniku, a poslije je bio savjetnik za hotelijerstvo u Adis Abebi. Bio je plemićkoga podrijetla. Njegova majka Antonija rođena Delale potjecala je od obitelji treće žene Henrika VIII., kraljice Jane Seymour. Kraljičin mlađi brat studirao je u Italiji i talijanizirao prezime u Delale. Kasnije se preselio u Trogir te odatle potječe moja none. Po njoj sam i dobila krsno ime Antonija. Moja majka Ivka u početku je bila turistički djelatnik, a kasnije je bila na rukovodećoj poziciji u Ministarstvu turizma i prometa – objašnjava Doris Kristić.
Kako je mama Ivka dosta putovala, s putovanja po Bliskom i Dalekom istoku donosila je i odjevne predmete što je u Doris Kristić, kao djevojčice i tinejdžerice, probudilo fascinaciju Orijentom. Uz to, majka je 50-ih godina dobivala pakete s cocktail haljinama od strica iz SAD-a u koje se kći rado odijevala. Voljela je Doris Kristić odlaziti i na predstave u Kazalište Marina Držića te pratiti repertoar Ljetnih igara, tako da je već u višim razredima osnovne škole objedinila ljubav prema odjeći i kazalištu u jasnu viziju odabira životnoga poziva.
Po završetku dubrovačke gimnazije, odlazi na Accademia di Costume e di Moda u Rimu, gdje je diplomirala kostimografiju i modni dizajn, te završila postdiplomski studij za kazališnu i filmsku kostimografiju. S Doris Kristić u Rimu je studirala i Isabella Rossellini, kći Ingrid Bergman. Imala je prilike upoznati i redatelja Luchina Viscontija, na čijem je filmu “Zatvoreni obiteljski krug” volontirala kao studentica. Kad govori o studentskim danima, ponajviše se sjeća rigoroznosti sustava studiranja u Italiji.
Doris Kristić u Rimu kao model nosi stari indijski kostim, u vrijeme dok je studirala na Accademia di Costume e di Moda
– U klasu na prvoj godini ušlo nas je 32, a diplomiralo samo osam. Nisu se tolerirali nedolasci na predavanja i prenošenje ispita u višu godinu, što je bio slučaj u Jugoslaviji i oduvijek me takav način studiranja čudio. Predavali su mi vrsni profesori od Nela Ponèntea, povjesničara umjetnosti najvećega connaisseaura za Modiglianija, preko Rosane Pistolese, čuvene kostimologinje koja je osnovala akademiju i u Hustonu, i Darija Cecchija, poznatoga filmskog kostimografa i scenografa, do Achillea Perillija, jednog od poznatijih tadašnjih talijanskih slikara. Sa mnom su studirali, uz spomenutu Isabellu Rossellini, s kojom sam bila bliska, i princ iz Indonezije Arthur Tambunan i studenti iz svih krajeva svijeta od Meksika do Malezije – priča o multikulturalizmu koji je obilježio rimske godine.
U Rimu se još družila s glumcem Carlom de Mejom, sinom Alide Valli, te s Taryn Power, glumicom i kćeri glumca Tyronea Powera. Počasni predsjednik Akademije na kojoj je studirala bio je redatelj Roberto Rossellini, čija je četvrta supruga Sonali DasGupta klasi koju je Doris Kristić pohađala donirala materijale iz Indije pa su studenti organizirali modnu reviju inspiriranu Indijom. Upoznala je u Rimu i grčku glumicu Irenu Papas, zvijezdu holivudskog zlatnog doba. Nakon studija vratila se u Hrvatsku i započela karijeru prvo kazališnog kostimografa. Sa samo 23 godine bila je suradnica Lovre pl. Matačića u “Orfeju i Euridiki” i “Elektri” na Igrama.
– Što se maestra Matačića tiče, bila sam počašćena kada sam saznala da sam odabrana za njegovu suradnicu. Maestro me oduševio erudicijom i mladenačkom energijom te činjenicom da me tretirao kao zrelu osobu. Oko svega bismo se brzo složili. Bila sam šokirana kad je umro. Tu vijest sam čula u vlaku u kojem sam putovala za Rijeku, a baš smo bili u dogovorima za jedan novi projekt... – sjeća se Lovre pl. Matačića.
U Dubrovniku je 70-ih upoznala i Roberta De Nira koji je u to vrijeme snimao film “Novecento”.
– Robert De Niro mi je rekao da bih trebala okušati sreću u Hollywoodu i bio mi je voljan pomoći, no nisam se upustila u tu avanturu zbog svoje pretjerane komocije, a i nisam ljubitelj prekooceanskih putovanja – otkriva propuštenu priliku za lukrativne poslove u holivudskim studijima.
Od redatelja koje smatramo kultnim za teatar 70-ih i 80-ih godina ovih prostora, radila je s Georgijem Parom, Božidarom Violićem, Vladom Habunekom, Tomislavom Durbešićem, Joškom Juvančićem...
– Možda sam najviše naučila od prof. Habuneka jer je bio neviđeni esteta i vizualni aspekt predstave pretpostavljao je ostalim segmentima. Za predstavu “Madame de Sade” kao mladoj kostimografkinji povjerio mi je čak i scenografiju – sjeća se legendi dramskog teatra.
Jedan od prvih angažmana na filmu, radila je Doris Kristić na njih trinaest, bio je u Babajinu “Izgubljenom zavičaju” prema djelu Slobodana Novaka. “Izgubljeni zavičaj” zbog mediteranskoga ugođaja, koji joj je blizak, i Šorkova “Mala pljačka vlaka” koja je rađena u u surovim uvjetima Velebita, kao i “Vila Orhideja”, koju je radila s Krešom Golikom, najdraži su joj filmski naslovi u karijeri.
S Paolom Magellijem priredila je otvorenje Univerzijade 1987. u Zagrebu, da bi dvije godine kasnije dobila stalni posao u ZeKaeM-u. Od početka 80-ih radila je po kazalištima čitave bivše države. Uz ostale i s kultnim redateljem Ljubišom Ristićem.
– Ljubišu Ristića upoznala sam u Splitu te me kasnije pozvao da radim s njim u Ljubljani Eshilove “Perzijance” i čuvenu “Misu u a-molu”. Tamo sam upoznala Dušana Jovanovića i Janeza Pipana, redatelje s kojima sam 80-ih najviše radila diljem bivše države. Radila sam i s Ljubišom Georgievskim; jedan od značajnijih projekata s njim bio je “Julije Cezar” s kojim se otvarala nova zgrada Makedonskog narodnog kazališta u Skopju. S Ristićem sam radila još u Zagrebu i Beogradu; ovdje treba istaknuti velebni spektakl “Tajna crne ruke” u Sava centru. U Zagrebu sam 80-ih u HNK i GDK Gavella radila velike predstave s Mirom Međimorcem i Georgijem Parom, 90-ih sam radila po čitavoj Sloveniji velike projekte s Pipanom, najčešće u Drami SNG-a u Ljubljani. U Sloveniji sam tijekom 80-ih i 90-ih napravila oko 50 predstava s njihovim redateljima i snimila film, tako da me nikad nisu doživljavali kao gosta, nego kao svoju kostimografkinju. Krajem 80-ih i početkom 90-ih intenzivno sam radila i s Paolom Magellijem, a u novom mileniju intenzivno surađujem s HNK Zagreb, gdje bih izdvojila velike dramske predstave s Ivicom Boban.
Tokom čitave karijere radila sam puno na Ljetnim igrama, a izdvojila bih “Feničanke” i “Dunda Maroja” s Magellijem, “Život je san” s Dušanom Jovanovićem i “Hamleta” s oskarovcem Jirijem Menzelom, s kojim sam surađivala sa samo 29 godina – selektira projekte, napominjući kako je uvijek intenzivno bila angažirana izvan ZeKaeM-a, gdje je zaposlena, jer je raznovrsnost bitna za održanje umjetničke vitalnosti.
Uz značajnija kazališta u zemljama bivše države, radila je Doris Kristić i u Italiji i u Mađarskoj. Od recentnijih suradnji izdvaja Janusza Kicu, s kojim u posljednje vrijeme često radi u Hrvatskoj i Sloveniji na velikim projektima, a u tom kontekstu su prisutni i Rene Medvešek i Krešo Dolenčić.
Četiri desetljeća rada i oko 400 kazališnih komada podrazumijeva i nebrojene sate rada s nekad ćudljivim i taštim glumcima, ali i dugogodišnja prijateljstva s onima koji posjeduju i umjetničku i ljudsku veličinu.
– Vjerojatno jesam nalijetala na ove napornije, ali kako nastojim zaboraviti ružno i pamtiti lijepo, ne sjećam se da me netko posebno iznervirao, jedino se nekad znadogoditi da glumice, najčešće one nešto starije, inzistiraju na tome da izgledaju dopadljivo, što je u diskrepanciji s likovima koje predstavljaju, no na kraju to ipak razriješimo na obostrano zadovoljstvo. Mnoge hrvatske i slovenske glumce oblačila sam od njihove akademije do danas, a prijateljstvo sam razvila s Milkom Podrug-Kokotović, Milenom Zupančič, Pericom Martinović, Almom Pricom, Uršom Raukar i Doris Šarić-Kukuljica – kaže kostimografkinja.
U rad u opernom timu upustila se još u Matačićevo doba, no u klasični balet tek lani kad je kreirala prekrasne, do najmanjih detalja osmišljene, kostime za zagrebačku “Bajaderu”.
– Koliko god da sam radila suvremene balete, izbjegavala sam one klasične jer meni koja zastupam estetiku minimalizma nisu bili primamljivi, a i sama zadatost koreografije i kostimografije, koja slijedi kanone uspostavljene još u 19. stoljeću, učinila mi je taj posao nezanimljivim. Poziv intendantice Dubravke Vrgoč prihvatila sam na kraju jer se radilo o “Bajaderi”, meni najzanimljivijem klasičnom baletu zbog moje fascinacije istokom. Nije mi zbog napornog posla danas žao. Bilo je to lijepo iskustvo – govori kostimografkinja za čiju se “Bajaderu” baza baletnih suknji od tila, tzv. tutua, prema njezinim nacrtima izradila u ruskoj tvornici Grishko. One su onda bile dodatno obrađene i dekorirane u radionicama HNK.
“Madame de Sade”, 1979., Dubrovačke ljetne igre, Milka Podrug Kokotovi
Doris Kristić dobitnica je četiri Nagrade hrvatskog glumišta i 17 važnijih nagrada ukupno, od Sterijina pozorja do Zlatne arene. Primjetno, u popisu nagrada nema nikakve državne; reklo bi se, pomalo cinično, da je u 40 godina Doris Kristić samo radila svoj posao.
– Ovo je jako dobro pitanje i ne dotiče se samo mene nego i moje struke u cjelini. Držim da se kostimografija u Hrvatskoj dostatno ne vrednuje i kostimografi jako rijetko dobivaju državne nagrade. I kad ih dobiju, tada već polako prestaju s radom, tako da se za nekih 15-ak godina netko u nekoj državnoj komisiji možda sjeti i mene – iznosi, napominjući kako ne mari odviše za to jer ima mnogo umjetničkih strukovnih nagrada koje su joj značajnije jer dolaze od ljudi koji se razumiju u umjetnost.
Živi danas u Zagrebu, na Gornjem gradu. Udovica je, ima sina Marka Filipa i kći Tamaru Paulinu.– Moj sin ima 24 godine, magistar je povijesti umjetnosti i portugalskoga jezika i književnosti te je upisao doktorski studij povijesti umjetnosti, a kći ima 22 godine te je na trećoj godini studija arhitekture i urbanizma. Kad se nađete u situaciji da sami hranite i odgajate djecu, jednostavno je morate prihvatiti kao takvu i ne razmišljati o njezinoj težini. Danas, s određenim vremenskim odmakom, jasno mi je da je bilo neminovnih odricanja, no tako je moralo biti. Teško je, ali što se može... – posjeduje stamenost i mirnoću karaktera.
Već je javno isticala kako od svjetskih dizajnera cijeni ponajviše potpis Jil Sander i Yoshija Yamamota. Što Doris Kristić najviše može iznervirati u nekoj odjevnoj kombinaciji kod žena ili muškaraca koje sreće na ulici ili u svečanim prilikama?
– Ne volim kič koji je sve češće prisutan kod mlađe populacije. Ne volim i kad ljudi nisu svjesni svoga habitusa te se odabirom modnih kombinacija dodatno nagrđuju. Slijedim onu čuvenu maksimu Coco Chanel, koja je rekla da kod modnih dodataka čovjek mora skinuti ono posljednje što je na sebe stavio, jer je to previše – neki su od savjeta koje bi Doris Kristić podijelila onima kojima je stalo do ukusnog odijevanja izvan kazališne pozornice i filmskog seta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....