Paromlin je idealna metafora za ovu priču.
Postoje grandiozni planovi za taj opožareni, ruševni spomenik industrijske arhitekture 20. stoljeća u središtu Zagreba, koji se prostire na više od 30 tisuća kvadrata.
Hoćemo li ga pretvoriti u muzej ili knjižnicu? Možda luksuzni hotel ili kompleks skupocjenih stanova i otmjenih poslovnih prostora? Pričalo se i o luksuznom kupalištu na toj lokaciji.
Da se kojim slučajem Paromlin nalazi u Pekingu, budućnost bi mu bila sasvim drukčija.
Tamo u sličnim derutnim građevinama niču neobične futurističke poslovno-životne zajednice koje se zovu You+.
U napuštenoj zgradi jedne tvornice i jedne škole zajedno žive i rade programeri, inženjeri i vlasnici startupova, njih ukupno 60-ak.
Koncept se zove co-living, i za njega bi najjednostavniji prijevod bio suživot. Riječ je o logičnoj nadogradnji coworking trenda koji se pojavio i u Hrvatskoj.
Ukratko, co-working je zajednički uredski prostor u kojem se okupljaju i rade ljudi iz različitih, tek osnovanih tvrtki ili malenih biznisa.
Troškovi održavanja su niži, oprema zajednička, a uz dijeljenje poslovnih prostora dijele se i ideje i mišljenja. U takvim uredima često pljušte riječi poput revolucije, napretka, aplikacija ili startupova. U pet hrvatskih gradova trenutačno postoji devet takvih zajednica okupljenih u udruzi Coworking Croatia.
Međutim You+ u Kini nešto je sasvim drugačije. Ljudi ne samo da zajedno rade nego i zajedno žive, a ne posjeduju gotovo ništa.
Sve dijele, čak i kuhanje hrane. Tyler Xiong (28), suosnivač Haobtc startupa za razmjenu bitcoina, koji je prije sedam dana Bloomberg Businessu opisao kako mu izgleda život u You+ zajednici u Pekingu, ovako to sumira: zašto bih išta posjedovao ako to mogu unajmiti?
Jedan je od pet tisuća Kineza iz 20 You+ zajednica diljem zemlje, a iako je njegov startup lani zaradio oko 3 milijuna dolara, on za 500 dolara mjesečno unajmljuje tek zajedničku sobu i kupaonicu, posjeduje samo dva para cipela i desetak majica i hlača, a kupnja automobila ne pada mu na pamet.
Njegov You+ kompleks ima zajedničke uredske prostore, kafić, diskoteku i sobu za igranje videoigara.
S kolegama razvija mobilne igre, aplikacije za bolji san i slične IT projekte.
U istoj zajednici sa suprugom živi i suosnivač You+ Su Di (36).
"Zašto bi mladi ljudi godinama radili u tuđim kompanijama da nešto zarade kad ovdje jeftino mogu eksperimentirati sa svojim idejama, družiti se, pokretati poslove i upoznavati svoje istomišljenike?" pita se.
Kinezi su svojevrsni evanđelisti novog načina poslovanja i života koje sve brže izlazi na globalnu pozornicu.
Riječ je o sharing ekonomiji ili ekonomiji dijeljenja, koju Hrvati najbolje poznaju po Uberu, servisu za jeftine taksi vožnje koji je nedavno stigao u Zagreb. Uz Uber najpoznatija slična kompanija je AirBnB koja povezuje ljude koji iznajmljuju nekretnine s onima koji u njima žele boraviti.
Ekonomija dijeljenja nije trend koji će za koju godinu nestati kako se i pojavio, smatra jedan od najuglednijih ekonomista svijeta Jeremy Rifkin, čiju definiciju ovog oblika poslovanja trenutačno citiraju najugledniji mediji na planetu.
"Ekonomija dijeljenja nepriznato je dijete kapitalizma", smatra Rifkin, "i možda je još nezrelo i griješi, ali na kraju će, kao i svako dijete, promijeniti i svog oca." Kapitalizam i ekonomija dijeljenja, iako se trenutačno čine kao dijametralno suprotni, na kraju će morati naći način za zajednički suživot.
"A to će onda uzrokovati treću industrijsku revoluciju", zaključuje Rifkin u intervjuu za talijanski L'Espresso. Rifkin je i inače tip kojeg mediji obožavaju citirati.
U najnovijoj knjizi 'The Zero Marginal Cost Socitey' tako piše: "Što ako vam kažem da će za 25 godina količina energije koju koristite da grijete dom, pogonite kućanske aparate, punite mobitele, vozite automobil biti gotovo pa besplatna? Milenijska generacija, duboko pogođena velikom recesijom i stagniranjem ekonomije počela je mijenjati prioritete u životu, s materijalnog uspjeha na ispunjeni život. Naši će unuci s nevjericom gledati na ovo doba masovnog zapošljavanja, kao što mi danas gledamo na ropstvo. Sama ideja da se vrijednost čovjeka mjeri samo po tome koliko je zaradio i potrošio djelovat će im barbarski i primitivno."
Zbog ovakvog razmišljanja mnogi ga smatraju vizionarom.
Ekonomija dijeljenja, koju zagovara, ove će godine globalno stvoriti 15 milijardi dolara vrijednosti, ali do 2025. godine ostvarivat će godišnje prihode od 335 milijardi, smatraju u multinacionalnoj tvrtki za poslovno savjetovanje PricewaterhouseCoopers. Samo Uber, kao najeksponiraniji primjer takvog biznisa, sada, kažu, vrijedi iznad 50 milijardi dolara. AirBnB vrijedi oko 20 milijardi.
Didi Taxi, kineska verzija Ubera, koju primjerice koristi Tyler Xiong iz komune You+, procjenjuje se na 16,5 milijardi, a Tujila, kineski pandan AirBnB-u, upravo je ušao u klub milijardera.
Kinezi su trenutačno, procjenjuju stručnjaci, najgorljiviji zagovornici sharing ekonomije. I to nije slučajno.
Primjerice, Xiong cijeli život živi u komunama. Kad je bio dijete, tako je morao jer je to naredio Mao Zedong.
"Tada mi je to smetalo. Danas sam pak sam odlučio živjeti u You+ koji funkcionira na sličnim postulatima. I sretan sam. Nemojte misliti da ne vidim ironiju u tome", kaže za Bloomberg.
Upravo ta povijest života u komunama i navika da u komunističkom režimu sve pripada državi, a ne pojedincu, u kombinaciji sa stalnom ekonomskom promjenom i razvojem, Kineze tjera da brže od ostalih prihvaćaju postulate ekonomije dijeljenja. Nielsen u najnovijoj analizi procjenjuje da ju je čak 94 posto Kineza spremno prihvatiti kao osnovni model života, za razliku od samo 43 posto građana SAD-a. Uostalom, baš u koncept You+ najviše novca ulaže Lei Jun, osnivač telekomunikacijskog giganta Xiaomi Corp koji se obogatio na proizvodnji smartphoneova, a slične zajednice postoje u Danskoj (Nest Copenhagen), Španjolskoj (Sende), ali i u SAD-u (Common).
Međutim što je točno ekonomija dijeljenja i na čemu se temelji?
Ako je ekonomija ljudska aktivnost koja se sastoji od proizvodnje, distribucije, razmjene i potrošnje dobara i usluga, onda je dijeljenje, u jeku gospodarske krize, dobrodošao model promjene.
Njeno osnovno načelo jest da se iz razmjene i korištenja dobara i usluga izbacuju posrednici I troškovi posredovanja. Osim posrednika, nestaju i opskrbni lanci i prestaje vrijediti paradigma u kojoj “samo nekolicina proizvodi za mnoštvo”.
Kultni sf-pisac Isaac Asimov takav je horizontalni distribucijski sustav davno prorekao: mnoštvo proizvođača dopirat će do mnoštva potrošača, a tome je najviše kumovao razvoj interneta i IT-ja općenito. Na tome su uostalom izgrađeni Ebay i Craigslist. Kupac ne mora ići u dućan ili plaćati marže, već preko njih, često po znatno nižoj cijeni, nabavi isti proizvod s nekoliko klikova mišem, a polica s koje kupuje mu je cijeli svijet.
U ekonomiji dijeljenja upravo dijeljenje, smatra William van den Broek iz pariškog coworkinga Mutinerie, prati logiku darivanja i protudarivanja.
"Kapitalizam kaže da bi nešto potrošili, to prvo moramo posjedovati, a resursi su nam kao i vrijeme ograničeni", tvrdi Broek i slaže se s Rifkinom da će se za 25 godina ideja vlasništva smatrati ograničenom i staromodnom.
I to je osnova na kojem su tako naglo narasli AirBnB i Uber. Prvi se bave iznajmljivanjem apartmana a da ne posjeduju ijednu nekretninu, drugi taksiranjem a da u vlasništvu nemaju automobile. "Ako vaš auto stoji deset sati dnevno na parkingu, nije li učinkovitije da ga podijeli više ljudi?" pita se Broek.
Tako funkcionira kontroverzni Uber pop m (u Hrvatskoj je zasad zbog zakonodavne zavrzlame zaživio Uber X, tradicionalniji taksi prijevoz) koji je na barikade dignuo profesionalne taksiste od Milana do Mumbaija.
Uberovi vozači mogu kad to žele, svojim automobilom prevoziti koliko ljudi žele, a za to ne moraju biti profesionalci ili dio prijevozničkih cehova. Registriraju se u Uberovu aplikaciju, korisnici ih putem iste pronađu i unajme, nema plaćanja gotovinom (sve ide preko kreditne kartice uz sitnu proviziju Uberu), nema poreza, PDV-a i ostalih nameta.
Vožnja je jeftina i brza.
Ali upravo Uber kao sinonim ekonomije dijeljenja počeo je dijeliti i ljude.
Dok ga jedni vide kao jeftini i brzi način prijevoza, drugi ga vide kao opasnost od otkaza i smanjenja radničkih prava. A to je najveća proturječnost ekonomije dijeljenja.
Osim što nije vlasnik automobila, Uber ne zapošljava ni vozače. U tvrtki radi tek oko 1500 ljudi, a procjenjuje se da istodobno svaki mjesec (postoje od ožujka 2009.) diljem planeta otvaraju oko 20 tisuća radnih mjesta.
L'Espresso piše kako su samo u Torinu, u devet mjeseci, posao omogućili za oko 600 vozača.
Oni nisu njihovi vozači, ali nisu ni freelanceri, pa se novinari Wall Street Journala pitaju je li došlo vrijeme za novu definiciju zapošljavanja?
Vozače Ubera nazivaju Schrodingerovim mačkama koje nisu ni žive ni mrtve, nego prkose konvencijama.
Zato ih WSJ naziva dependant contractors za što bi najbolji prijevod bio zavisni podizvođač: oni su dakle osobe koje rade samo za jednu tvrtku, ali sami odlučuju koliko će i kada raditi.
Autor teksta debatira: u američkom zakonodavstvu takva formulacija ne postoji, ali u njemačkom postoji - takvi ljudi bolje su zakonima zaštićeni od frelancera ali nemaju puna prava kao stalni zaposlenici. Stoga se u SAD-u ekonomija dijeljenja često naziva i "ekonomijom 1099", što je broj poreznog koda pod kojim se uberovci oporezuju.
Ovakvi klizni pojmovi stvaraju noćne more direktorima velikih kompanija. Istraživanje IBM-a za 2015. godinu provedeno na nekoliko tisuća izvršnih i financijskih direktora najvećih kompanija pokazalo je da je upravo termin uberizacija onaj zbog kojeg ne mogu spavati.
Uberizacija znači da se svakog trenutka iz neke garaže može pojaviti nabrzinu sklepani IT startup koji preko noći preuzima vaše tržište i postaje lider. Ukidaju se ustaljene linije proizvodnje, opskrbe i načina plaćanja, a kupci poneseni jeftinom uslugom odlaze iz vašeg “dućana”.
Uber i sam provodi istraživanja među “svojim” vozačima i ona redovito kažu kako su zadovoljni jer su sami sebi šefovi, a radno vrijeme im je fleksibilno. Korisnici ponavljaju: usluga je odlična jer je brza i jeftina.
Stručnjaci se slažu: od ovakvih usluga najviše profitiraju najsiromašniji jer mogu koristiti usluge i robe koje sami nikad ne bi mogli posjedovati.
Pa u čemu je onda problem?
U tome što je ekonomija dijeljenja zapravo ekonomija otpadaka, smatra Robert Reich, ekonomist s Sveučilišta Berkeley koji je bio ministar rada u Clintonovoj administraciji.
"Najveći profit ide vlasniku softvera, ukidaju se radna mjesta i potreba ljudskog rada", tvrdi.
Još dalje ide upravo Wall Street Journal koji ekonomiju dijeljenja naziva novim feudalizmom.
Daju i brojke: Uber postoji samo šest godina. Već sada zarađuju dvije milijarde dolara godišnje. A kompanije poput njega samo će u Francuskoj u narednih deset godina uništiti oko tri milijuna poslova. Dakle, deset posto od ukupnog broja radno sposobnih.
A svi koji budu sudjelovali u ekonomiji dijeljenja zarađivat će minimalac ili nešto malo više.
Stoga Uberov servis za jeftinu vožnju u editorijalu iz svibnja nazivaju servisom za male plaće. Kažu da unatoč prividu Ubera, AirBnB-a i sličnih startupova iz Silicijske doline ekonomija dijeljenja ustvari ne postoji.
"Ljudi su sada počeli kupovati apartmane koji im ne trebaju i za koje nemaju novca, sve da bi ih iznajmljivali na AirBnB-u i tako vratili trošak. Isto je s automobilima Uberovih vozača. Svi ti servisi su zapravo samo novo tržište, a ne novi ekonomski model. Od starog se razlikuju po tome što svojim prodavačima i kupcima kao posrednici daju nešto više kontrole", tvrde u WSJ-u. Financijska blogerica Izabella Kaminska u svom tekstu za Financial Times tvrdi kako se prešućuje neugodna istina o ekonomiji dijeljenja.
"Riječ je o biznisu rentanja u kojem se jedan posrednik istiskuje s tržišta da bi drugi na njemu zaradio", piše. S druge strane ekonomist Alan Krueger je (u suradnji s Uberom doduše) proveo istraživanje po kojem vozač Ubera u Washingtonu ili Los Angelesu po satu zarađuje 17 dolara. No, kad se dodaju troškovi goriva i održavanja automobila taj iznos se kreće oko samo deset dolara.
Iako satnica od 70 kuna za prosječnog Hrvata zvuči dobro, riječ je o američkim velegradovima, a deset dolara je bliže američkom minimalcu nego dobroj zaradi. Stoga su sve češće optužbe da su tvrtke poput Ubera ili kod nas manje poznatih Lyfta, Sidecara i Didi Taxija, zapravo efikasne mašine za proizvodnju poslova za minimalac. U prilog tome ide činjenica da čak 80 posto Uberovih taksista ima drugi posao, a polovica ih taksije vozi manje od 15 sati tjedno. Ipak, kad je riječ o dodatnom džeparcu, Uberu nema premca. No, da se ne zadržavamo samo na toliko spominjanom Uberu.
Forbes u svojoj listi 12 pionira ekonomije dijeljenja pokriva najrazličitije sektore poslovanja i ljudskog života.
Jeste li već čuli za Snapgoods, web site preko kojeg se mogu iznajmljivati ili posuđivati skupe stvari poput kamera, glazbenih instrumenata ili srebrnog bešteka?
Ili DogVacay primjerice? Vlasnik psa ide na godišnji odmor i umjesto na ulici ili u skupom psećem hotelu ostavi ga kod nekog drugog vlasnika koji se za nižu cijenu želi s ljubavlju brinuti o vašem ljubimcu.
RelayRides (koji se odnedavno zove Turo) korisnicima omogućuje da posuđuju (zapravo rentaju) automobile od ljudi iz svog naselja ili grada. Na sat-dva ili dan- dva.
Taskrabbit je mobilna aplikacija preko koje ljudi unajmljuju druge ljude da im odrade neki kućanski posao, dostavu namirnica ili sastave namještaj. A sustav funkcionira kao aukcija poslova, dakle ljudi se natječu oko cijene koju će ponuditi.
Preko Liquida se mogu unajmljivati bicikli, Lending Club je peer to peer mreža preko koje se može dobiti gotovina na kredit s malim kamatama, a Fon funkcionira kao velika besplatna wi-fi mreža. Ako ste dio Fona vi dajete pristup drugima na svoj kućni wi-fi, a onda besplatno možete uzeti tuđi ako vam je u blizini jedan od sedam milijuna korisnika Fona.
Niz ide u beskonačnost, tako daleko da u Kini vlasnici kućnih ljubimaca iz znatiželje ili dokolice mogu unajmljivati tuđe kućne ljubimce ili ih iznajmljivati svojim sunarodnjacima na određeni rok.
Netko treba zmiju za tulum?
Nema problema.
Koja je budućnost ovog sustav poslovanja i načina života, teško je prognozirati. Rifkin smatra da će se kapitalizam prilagoditi i da ćemo uskoro živjeti u hibridnom modelu kapitalizma i ekonomije dijeljenja. Odnos će biti ravnopravan.
"Kako i ne bi? Ako AirBnB želi dodati novi apartman u svoju ponudu, njih će to stajati nula dolara. Ali ako neki lanac hotela želi učiniti isto, za vlasnika to znači kupnju novog zemljišta, troškove dozvola, izgradnje i održavanja. Isto vrijedi za automobile, brodove pa čak i usluge. Revolucija je stigla i zbog novih tehnologija ekonomija dijeljenja će vrlo brzo biti dostupna cijelom svijetu", kaže Rifkin za L'Espresso.
On smatra da vlade u SAD-u i Europi mogu biti samo pasivni promatrači ovih promjena.
"Fenomen se prebrzo razvija, a politika zaostaje debatirajući što učiniti. Prva industrijska revolucija izazvala je velike političke sukobe i rodila suvremene države i nacije. To se događa i sada. Tipični konzumenti polako nestaju, a mijenjaju ih oni koji usluge i robe koriste privremeno ili povremeno bez da imaju potrebu posjedovati ih. Time ruše tržište kakvo danas poznajemo. To će utjecati na GDP zemalja koji će se snižavati, a nezaposlenost će rasti. Ali za to nije kriva samo ekonomija dijeljenja. To uzrokuju i klasna borba između 1 posto najbogatijih i ostatka čovječanstva, produktivnost pada, a digitalni napredak potrošio je drugu industrijsku revoluciju", tvrdi Rifkin.
Kina je najbolji primjer.
Ljudi poput Xionga s početka ovog teksta u vrijeme ekonomskog booma pohrlili su u velike gradove kako bi imali sve ono što njihovi roditelji nisu: stanove, aute, otmjene odmore.
Sada živi u You+ zajednici s još trojicom cimera, a četvrti krevet često iznajmljuju, preko AirBnB-a naravno, kako bi dodatno zaradili. Pod krevetima se u You+ podrazumijevaju obični madraci na betonskom podu, piše Bloomberg.
U You+ sve se razmjenjuje. Zidovi su puni malih post it oglasa koji glase ovako nekako: nudim masažu leđa ako mi netko prošeće psa.
Međutim i takve ostrašćene zajednice imaju rigidna pravila koja na njih bacaju drukčije svjetlo: parovi su dobrodošli, čak i supružnici, ali djeca su zabranjena. Starijima od 45 “savjetuje se” da ipak odustanu jer to nije lifestyle za njih. Česte su svađe zbog buke, a kao u nekom reality showu biraju se najbolji i najgori cimeri. Ne treba reći što se događa s onima koji budu izabrani za najgore.
Svakako je riječ o neobičnom eksperimentu čija budućnost još nije jasna i to priznaju i sami stanari.
Zanimljiv pogled na ovaj fenomen ima i popularni tech reporter Alex Hern, koji piše za Guardian.
"Ekonomija dijeljenja je besmisleni termin koji je stvoren samo zato što IT industrija ima želju praviti se da je sve što radi jako novo i revolucionarno", smatra on i tvrdi kako mnoge takve kompanije uopće nemaju veze s postulatom dijeljenja.
"Termin je nastao u krugovima open source zajednice, unutar koje su programeri sve što su napravili davali besplatno u javnost kako bi se nadograđivalo i koristilo u svrhu javnog dobra. Ekonomija dijeljenja ozbiljnije je zaživjela početkom stoljeća, ali se probila na svjetsku pozornicu tek u jeku financijske krize. Ideja je jednostavna: ako imate bušilicu koju ne koristite 364 dana u godini, zašto je u međuvremenu ne biste dali nekome drugome?" pojašnjava Hern.
Naravno odmah se poteglo pitanje altruizma. Ta bušilica pripada meni, zašto bih je nekome dao besplatno. Iznajmit ću je. "Tako je dijeljenje postalo rentanje. Ako danas proguglate 20 kompanija koje tvrde da se baziraju na ekonomiji dijeljenja (posudite ono što ne možete kupiti), devet od njih u nazivu će imati riječ rentanje", tvrdi Hern.
Međutim, kako su kompanije rasle, tako je rasla i popularnost ekonomije dijeljenja. Magazin Time ju je 2011. nazvao jednom od deset ideja koje će promijeniti svijet. Ali Herna to smeta. Navodi primjer TaskRabbita.
"Govorimo o kompaniji koja omogućuje ljudima da unajme druge ljude da im kuhaju, čiste ili stoje u redu za novi Iphone. To je jako daleko od ideala 'zajedničke proizvodnje i potrošnje'." Fraces Coppola koja godinama piše o ekonomiji i financijama za Forbes također smatra da ekonomija dijeljenja neće stvoriti realni rast.
"Ekonomija dijeljenja nije bazirana na ideji da više ljudi radi zajedno kako bi stvorili nešto što će nam svima koristiti, nego na milijunima ljudi koji životare od toga da iznajmljuju svoja dobra jedni drugima. Kako to pomaže ekonomiji? Nikako. Nema proizvodnje. Sve se svodi na konzumiranje. Recikliranje je svakako dobro, ali na njemu ne možemo graditi budućnost svjetske ekonomije", tvrdi Coppola koja predviđa skoro urušavanje ovog modela poslovanja.
Prevedeno na hrvatski: do trenutka kad mi odlučimo stvoriti zajednicu You+ u Paromlinu, možda opet postane popularno tamo sagraditi shopping centar.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....