PIŠE MIRJANA KASAPOVIĆ

Brexit će ozbiljno pogoditi Hrvatsku: zaboravimo britanski novac iz fondova EU

Jean Claude Juncker i David Cameron
 Reuters

Velika Britanija napušta EU, ali Hrvatska se nema razloga brinuti. Naše su ekonomske veze s Britanijom slabe, trgovinska razmjena vrlo je skromna pa nas njezin odlazak neće pogoditi ni kratkoročno, a vjerojatno ni dugoročno. Tako su nas prije i poslije britanskog referenduma uvjeravali naši diplomati, političari i analitičari. U našemu javnom prostoru doista se može čuti svašta, ali odavno nisu zabilježene takva analitička površnost i politička neodgovornost kao u raspravama o Brexitu, koje svjedoče o tome da se hrvatske političke, intelektualne i medijske elite nisu sposobne i pripravne suočiti sa stvarnošću u zemlji i svijetu. Gotovo sve što je javno izgovoreno u povodu Brexita hrpa je besmislica koje će nam se brzo početi obijati o glavu.

Jer, izlazak Velike Britanije iz EU-a pogodit će nas izravno i neizravno, odmah i s odgodom. Pogodit će nas ponajprije na dva područja koja su nam ekonomski i društveno najvažnija. Prvi udarac doživjet ćemo zbog slabljenja europskih financijskih fondova preko kojih su bogate članice EU-a, među njima i Britanija, izdašno poticale razvoj siromašnijih članica, među njima i Hrvatske. Drugi udarac uslijedit će zbog zatvaranja ili znatnog ograničavanja pristupa hrvatskih radnika britanskome, a kasnije i drugim tržištima rada.

Brexit je vrhunac višegodišnjeg širenja nezadovoljstva razvojem EU-a u starima zapadnim članicama. Nastala kao ekskluzivan klub razvijenih i demokratskih zapadnoeuropskih država, EU se počinje ozbiljno ekonomski, politički i kulturno mijenjati s početkom procesa pridruživanja bivših komunističkih država Srednje i Istočne Europe – brojne skupine ekonomski slabije razvijenih postautokratskih država. Nijedna od njih nije primljena u EU zato što su to stare članice srdačno željele ili što su vjerovale u to da će se brzo ekonomski razviti i demokratski konsolidirati, nego poglavito zbog geopolitičkih i geostrateških interesa Zapada. I nakon formalnog svršetka Hladnog rata nastavio se sukob Zapada i Istoka, pri čemu je Zapad nastojao svesti Istok na Rusiju, a to je značilo da je sve bivše komunističke države trebalo integrirati u vojne, političke i ekonomske strukture Zapada. Nije slučajno što je njihovu ulasku u EU prethodilo učlanjenje u NATO.

Svjesne velikoga ekonomskog zaostajanja novih članica, stare članice jačaju financijske fondove za poticanje njihova bržega ekonomskog razvoja. Razvojni, strukturni, kohezijski i drugi fondovi postaju važno sredstvo ekonomskoga, društvenog i kulturnog razvoja novih članica koje “povlačenje” i “crpljenje” sredstava pretvaraju u bitnu sastavnicu nacionalnih ekonomskih politika. Uspješnost neke nacionalne vlade počinje se mjeriti postotkom novčanih sredstava koje je uspjela “povući” iz europskih fondova, a najuspješnije uspijevaju potpuno “iscrpiti” sav fondovski novac što im je bio namijenjen. Uspostavljen je obrazac odnosa koji je jedna strana, ona koja je primala novac, sve više smatrala svojim neupitnim pravom, a druga strana, ona koja je davala novac, iznuđenim i dugoročno neodrživim rješenjem.
Na ovome je mjestu potreban jedan historijski ekskurs. U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji godinama su postojali obvezatni financijski fondovi solidarnosti u koje su razvijene federalne članice (Slovenija, Hrvatska, Vojvodina i “uža Srbija”) izdvajale nemala sredstva za poticanje razvoja nerazvijenijih članica federacije (Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije). Oni koji su davali novac bili su sve nezadovoljniji time što to moraju činiti, a oni koji su primali novac tražili su sve više. Dugotrajne ekonomske interesne napetosti trovale su i političke odnose u federaciji. Uvjerena da su fondovi solidarnosti jedan oblik njezina ekonomskog iskorištavanja i izrabljivanja, Hrvatska je sve otvorenije negodovala protiv njih da bi i prije promjene vlasti 1990. prestala uplaćivati svoju novčanu kvotu.

Kada je ušla u EU, Hrvatska je odjednom postala metaforičko Kosovo: ekonomski najnerazvijenija članica EU-a koja praktično teško može ekonomski opstati, a kamoli napredovati bez izvanjske pomoći. Sada ona traži tuđi novac, bori se da se u europske fondove slije što više novca bogatih članica EU-a, da njezin udio u tome bude što veći te da nacionalne vlade djelotvorno “crpe europske fondove” i uredno “povlače sredstva”. Eurofobna desnica, suverenisti i rezervirani eurofili iz HDZ-a, “blagi euroskeptici” iz Mosta, bezrezervni eurofili iz SDP-a i HNS-a – svi su oni jedinstveni u tome da treba uzimati tuđi novac za vlastiti razvoj, da to treba činiti djelotvorno i bez moralnog ustezanja. Najpopularnija predsecesionistička krilatica o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”, metafora za oslobađanje od jugoslavenskoga ekonomskog izrabljivanja, transformirala se u moralno relativizirajuću devizu “europska lisnica u hrvatskom džepu”. No oni koji novac daju, uključujući Britaniju, čine to sve nevoljkije, upravo kao Hrvatska u bivšoj Jugoslaviji. To je jedan od važnih razloga Brexita koji se u nas prešućuje kako se nacija ne bi suočila s vlastitom slikom i sa slikom kakvu o njoj imaju drugi. No stvarnost je neotklonjiva: izlaskom Velike Britanije iz EU smanjit će se europski financijski fondovi za pomoć nerazvijenijim članicama, pa i Hrvatskoj. A to nas se, valjda, izravno tiče i neposredno pogađa, pogotovo što će pod utjecajem Brexita i ostale bogate članice početi preispitivati i taj aspekt odnosa u EU.

Unatoč financijskoj pomoći koju su primale, jačala je migracija iz siromašnijih u bogatije članice EU-a. Milijuni Poljaka, Rumunja, Bugara i drugih preplavili su Britaniju, Njemačku, Švedsku i druge zapadne zemlje. Među njima je i sve više Hrvata. Masovna migracija djelomice je uzrokovana egzistencijalnim razlozima, a djelomice željom za višim plaćama i boljima karijernim izgledima. U nas se uglavnom govori o egzistencijalnoj nuždi, a izbjegava se rasprava o tome kako deseci tisuća ljudi svake godine pretpostavljaju osobnu i obiteljsku ekonomsku dobrobit životu u domovini. Šuti se o tome jer to ruši nacionalne mitove o dijaspori u srž kojih je utkana priča o tome da je naša emigracija poglavito rezultat vladavine nenarodnih diktatorskih režima koji su politički tlačili i zlostavljali naše ljude pa su se bili prisiljeni stoljećima masovno iseljavati. Kada Hrvati budu imali svoju državu, više se neće iseljavati.

Do samoga političkog pada predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko opetovao je te besmislene floskule tvrdeći da je aktualne valove iseljavanja potaknula nenarodna vlast SDP-a. No, iseljavanje se nastavilo i u proteklih pola godine vlasti Domoljubne koalicije i domoljubnog Mosta, a nastavit će se i ubuduće ako to dopuste druge zemlje. Najnoviji migracijski valovi počeli su nakon ulaska Hrvatske u EU 2013. i otvaranja tržišta rada zapadnih država građanima Hrvatske.

Presahnut će samo ako pojedine države jako ograniče ili potpuno zabrane pristup svojim tržištima rada. Britanija će to učiniti nakon izlaska iz EU-a, a druge zapadne države malo kasnije kako bi preduhitrile širenje nezadovoljstva EU-om u svojim granicama i zahtjeve da i same krenu britanskim putem.

Hrvatska se mora istinski suočiti s uzrocima masovnog iseljavanja, poglavito iz Slavonije, koje polako dostiže razmjere povijesnih ekonomskih egzodusa iz Dalmacije. Nitko se dosad nije ozbiljno pozabavio time. Iz medijskih izvješća moglo bi se zaključiti da ljudi odlaze zato što se u Slavoniji ne isplati ništa raditi pa u njoj nema ni budućnosti ni života. Ne isplati se uzgajati krave, svinje, guske, kokoši, patke... Ne isplati se sijati pšenicu, kukuruz, ječam, šećernu repu... Ne isplati se saditi jabuke, kruške, orahe, bademe... Ne isplati se uzgajati zelje, mrkvu, krumpir, duhan... Ne isplati se proizvoditi mlijeko i meso. Slavonija se prikazuje kao jedina stara poljoprivredna regija u Europi u kojoj ne vrijedi raditi i u kojoj se ne može zaraditi ni za goli život. Nekonkurentna je Zapadu zato što je bogat, nekonkurentna je Istoku zato što je siromašan. Nekonkurentna je onima koji primaju državne poticaje, nekonkurentna je onima koji ne primaju poticaje. Nijedan ministar poljoprivrede nije racionalno objasnio uzroke tog fenomena i nijedna vlada nije oblikovala poljoprivrednu politiku koja bi izašla na kraj s njime.

To umnogome podsjeća na problem masovne nezaposlenosti. Hrvatskoj nedostaju liječnici, medicinski tehničari, bolničarke i njegovateljice. Nedostaju joj matematičari, fizičari, kemičari. Ni izbliza nema dovoljno potrebnih informatičara i inženjera gotovo svih profila. Nema dovoljno varilaca, zidara, stolara, tesara, bravara, trgovaca, frizerica... Nema vozača kamiona i autobusa, strojovođa i vlakovođa. Nema kuhara, konobara, čistačica, recepcionara. Nema sezonskih radnika koji bi ubirali ljetinu na poljima i radili u turističkoj privredi. Istodobno je na burzi više od 200.000 ljudi. Jesmo li ikad dobili vjerodostojno izvješće o tome tko su nezaposleni? Kakva je obrazovna i profesionalna struktura tih ljudi? Zašto je mnogima isplativije biti na burzi nego raditi? Zašto se otvoreno ne progovori o tome?
Umjesto sučeljavanja s tim problemima, mediji predu mitove o boljem životu negdje drugdje. Nema sretnih emigranata, osim rijetkih, gotovo iznimnih pojedinaca. Radni emigranti, stranci, nisu dobrodošli u zapadne zemlje. To je Brexit jasno i glasno poručio, a sutra će to učiniti i druge zemlje. Naše ljude treba brutalno suočiti s činjenicom da su u zapadnim zemljama nedobrodošli stranci te da će to vjerojatno biti čak i njihovi potomci. Tko god je u nekoj zapadnoj zemlji proveo makar pola godine, zna kakav je odnos goleme većine domaćeg stanovništva prema strancima. Stoga maknite s televizijskih zaslona i s novinskih stranica pričice o Hrvatima kao izvrsno prilagođenima i izvanredno prihvaćenim “novim Ircima”, “novima Šveđanima” ili “novim Nijemcima”. To samo potiče neku nesretnu sklonost ljudi da odlaze onamo gdje nisu poželjni i kada to ne moraju. Štoviše, oni pozivaju i druge da se udomaće u tuđim zemljama. Tijekom izbjegličke krize neke su civilne udruge tako organizirale prosvjede na kojima su bliskoistočnim izbjeglicama poručivale s transparenata: “Dobrodošli”. Dobrodošli, gdje? Bliskoistočne izbjeglice nisu se uputile u Hrvatsku nego u Njemačku i Švedsku. Pa otkuda onda pravo Hrvatima da im zažele dobrodošlicu u strane zemlje? Nije valjda posrijedi naivno i blesavo uvjerenje da je “sve to naše”, da je cijela EU naša zajednička domovina i država, pa Hrvati imaju jednaka prava na Švedsku i Njemačku kao Šveđani i Nijemci? Ipak, neki će ustrajati u tom uvjerenju sve dok ih ne razuvjere “pravi Nijemci” i “pravi Šveđani”.

Umjestan bi bio opet jedan historijski ekskurs. U bivšoj Jugoslaviji Slovenija i Hrvatska nerado su primale radne migrante iz nerazvijenih federalnih članica, najviše iz Bosne i Hercegovine i s Kosova. U Sloveniji su oni bili i ostali nedobrodošli i prezreni južnjaci, a u Hrvatskoj se tragovi nedobrodošlice čak i prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine osjećaju i danas. Razmišljalo se slično kao što to čine pristaše Brexita: mi im poklanjamo milijune, a oni još dolaze k nama. Imamo, dakle, povijesno iskustvo da shvatimo razloge Brexita i političkih promjena u drugim zapadnim zemljama koje će zacijelo uslijediti. Pitanje je samo hoćemo li to povijesno iskustvo pametno i pravodobno iskoristiti kako bismo revidirali nacionalne politike na svim područjima društvenog života. Ukratko, Brexit nas se itekako tiče i pogađa: od aktualnih ekonomskih i socijalnih problema pa sve do supstancijalnih identitetnih pitanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 20:37