ŽIVOTNI STANDARD

Zašto je smanjenje progresivnosti poreza na dohodak u Hrvatskoj promašen smjer

 Damjan Tadić / HANZA MEDIA

Porast nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva je gorući svjetski problem. Nedavno objavljen World Inequality Report iznosi zapanjujuće brojke: u razdoblju od 1980 do danas najviših 1% globalnih dohodaka je prisvojilo skoro 30% globalnog gospodarskog rasta, dok je donjim 50% svjetskih dohodaka pripalo tek nešto više od 10% globalnog rasta.

Shodno tome, distribucijski učinci procesa globalizacije su ključan čimbenik održivosti postojećeg globalizacijskog modela i važna odrednica budućeg smjera. Poznata “slonovska” krivulja Branka Milanovića jezgrovito sažima razvoj globalne distribucije dohotka: pokazuje da je od globalizacije prvenstveno profitiralo stanovništvo Azije (gdje su mase ljudi izašle iz siromaštva) i globalna elita, napose bogati u razvijenim zemljama. S druge strane, najveći relativni ‘gubitnici’ procesa globalizacije su niži i srednji slojevi u razvijenim zemljama. U SAD-u, primjerice, gospodarski rast u posljednjih nekoliko desetljeća su osjetili samo najviši dohoci, dok su realni dohoci većine stanovnika stagnirali. Posljedica toga je sve veće nezadovoljstvo globalizacijom na zapadu, što dijelom objašnjava rast populizma i fenomene poput dolaska Trumpa na vlast. Sve više ljudi u razvijenim zemljama je razočarano kako se globalna ekonomija odražava na njihove živote, te osjeća sve izraženiju disonancu između vlastitog iskustva i dominantnog (liberalnog) diskursa po kojem žive u najboljem od svih mogućih svjetova.

Rast najbogatijima

No bilo bi pogrešno zaključiti kako je rast nejednakosti neizbježan dio procesa globalizacije. Iako globalizacija i digitalizacija doista potiču rast nejednakosti, teško je objasniti zašto među razvijenim zemljama - jednako izloženim modernim tehnologijama i integraciji tržišta - SAD bilježi znatno viši rast nejednakosti nego zemlje zapadne Europe ili Japan. Razlike u razvoju nejednakosti prije ukazuju na presudnu ulogu politika i institucija kao djelotvornu protutežu navedenim inegalitarnim silama, a upravo ove su uzele suprotan smjer u SAD-u i Europi. Znatno snažniji rast nejednakosti u SAD-u je tako posljedica snažnog političkog i ideološkog zaokreta od 1980-ih, koji je rezultirao urušavanjem pregovaračke moći rada, padu minimalne plaće, rastućem elitizmu obrazovnog sustava, nepostojećoj mreži socijalne skrbi, manjoj progresivnosti poreznog sustava, itd. Europski model, iako pod snažnim pritiskom, je zadržao snažniju socijalnu komponentu, od kvalitetnog javnog obrazovanja, snažnije socijalne skrbi, veće pregovaračke snage rada (npr., kodeterminacija u Njemačkoj ili Švedskoj), itd.

Navedena dihotomija između SAD-a i zapadne Europe uočljiva je i u iskustvu bivših komunističkih zemalja. Ruska tranzicija, koncipirana na neoliberalnom ekonomskom modelu, može se predstaviti - s naglim skokom iz komunizma u tržišnu ekonomiju - kao ekstremni oblik političko-ideološkog zaokreta zabilježenog u SAD-u. Slično kao u SAD-u, u Rusiji je došlo do snažnog porasta nejednakosti dohotka i bogatstva. Lavlji dio gospodarskog rasta su prisvojili najbogatiji, dok su dohoci većine stanovništva tek neznatno rasli (štoviše, donjih 50% dohodaka je vidio pad životnog standarda). S druge strane, bivše komunističke zemlje u srednjoj i istočnoj Europi, danas članice EU, bilježe osjetno niži porast nejednakosti nego Rusija. Jedan od glavnih razloga su znatno veći i bolje usmjereni socijalni transferi, osobito najugroženijima tranzicijskim šokom. U ovom pogledu je zamjetna konvergencija Europskom socijalnom modelu. Ovo dodatno ukazuje kako se socijalne i političke implikacije raspodjele gospodarskog rasta ne smiju zanemariti. One se, primjerice, jasno očituju u nedavnim izborima u Poljskoj, gdje se obično previđa da je “populistički” PiS na vlast prvenstveno doveo snažniji socijalni program namijenjen najranjivijim društvenim skupinama, koje je snažni poljski gospodarski rast u 2000-ima zaobišao i prvenstveno otišao višim dohocima.

Uloga sindikata

Kakvo je iskustvo Hrvatske? Porast nejednakosti je bio umjeren u razdoblju od 1980-ih do danas. Na primjer, udio top 1% dohodaka je oko 8-9% ukupnog dohotka, što je osjetno niže od razina viših od 20% ukupnog dohotka u SAD-u ili Rusiji, i sličnije zapadnoeuropskim zemljama. Kako bi se ovaj razvoj pojednostavljeno objasnio, korisno se usredotočiti na tri osnovna mehanizma porasta nejednakosti dohotka pri prijelazu iz socijalističkog modela u tržišnu ekonomiju: porast privatnih dohodaka od kapitala (koji obično pokazuju snažniju koncentraciju), porast nejednakosti plaća odmakom od egalitarnih praksi iz socijalizma (tzv. uravnilovka), obujam socijalnih transfera tijekom tranzicijskog šoka restrukturiranja i deindustrijalizacije.

Glede prvog mehanizma, rast privatnog sektora i privatizacija državne imovine vodila je porastu privatnog dohotka od kapitala, i shodno tome porastu nejednakosti. Ali utjecaj ovog kanala na viši porast nejednakosti je bio ograničen time da značajan dio visokih dohodaka od kapitala u bivšim komunističkim zemljama u Srednjoj i Istočnoj Europi odlazi stranim vlasnicima. Danas u većini ovih zemalja, uključujući Hrvatsku, tržišna vrijednost kompanija u stranom vlasništvu nadmašuje vrijednost kompanija u domaćem privatnom vlasništvu. Drugim riječima, da su vlasnici banaka u Hrvatskoj ili primjerice Škode u Češkoj rezidenti, nejednakost bi bila viša u zemljama istočne Europe. Pored toga, država je još uvijek važan vlasnik korporativnog sektora u zemljama poput Hrvatske ili Slovenije. Upravo jedan od razloga relativno umjerenijeg raslojavanja plaća je moguće pripisati značajnijem broju zaposlenih u državnom sektoru, s relativno višim, ali u pravilu ravnomjernije raspodijeljenim plaćama nego u privatnom sektoru. Općenito, neke posebnosti hrvatskog tržišta rada u međunarodnoj usporedbi, kao relativno značajnija uloga sindikata i veći broj radnika obuhvaćenih kolektivnim pregovaranjem, su važan mehanizam održavanja relativno niže nejednakosti. Na kraju, snažniji porast socijalnih transfera u tranzicijskom razdoblju je znatnije ograničio snažniji rast nejednakosti.

Veći rizik nekima

Iako Hrvatska bilježi umjeren rast nejednakosti dohotka, situacija je daleko od idealne. Pojedine društvene skupine su više izložene riziku siromaštva, ili, poput mladih, suočene s niskom ekonomskom mobilnosti i visokom nejednakosti mogućnosti. Dodatno zabrinjava što građani često doživljavaju postojeću raspodjelu dohotka nepravednom. Obično se kao izvor nepravednog raslojavanja navodi suviše politiziran javni sektor, korupcija, monopolističko ponašanje (npr. bankarskog sustava) ili netransparentno ispreplitanje privatnog i javnog interesa.

No i ovakav nesavršen socijalni model je teško financijski održiv uslijed tromog ekonomskog rasta i nepovoljnih pokazatelja. Hrvatska tranzicija iz socijalizma u kapitalizam nije bila naročito uspješna. Životni standard je jednako udaljen od zapadnoeuropskih zemalja kao prije 1991. Predugo se ne rješavaju strukturni problemi poput visoke nezaposlenosti, negativnih demografskih trendova ili niske produktivnosti. Model se u velikoj mjeri financira gomilanjem duga za buduće generacije, dok se istovremeno pokazuje izražena nebriga za mlade (npr. visoka stopa nezaposlenosti i masovno iseljavanje mladih iz zemlje, nedostatak jasne strategije obrazovanja, itd.).

Utrka do dna

Smjer kojim treba ići je dobro poznat. Hrvatska treba snažniji rast i kvalitetnije demokratske institucije. Dinamičnija ekonomija može tako smanjiti nejednakost jer nova radna mjesta znače više dohotke, veće mogućnosti i veću ekonomsku mobilnost. Strategija razvoja, kao što se često ističe, treba staviti naglasak na produktivniji izvozni sektor. Relativno nizak izvoz je pokazatelj da Hrvatska zaostaje u integraciji na EU i globalno tržište. U isto vrijeme, Hrvatska ne čini važna ulaganja u infrastrukturu, obrazovanje ili istraživanje i razvoj (na što, primjerice, ukazuje niska iskoristivost EU strukturnih fondova), koja su temelj budućeg uključivog rasta.

Iako snažnija integracija u globalnu ekonomiju u pravilu vodi rastu produktivnosti, ona povlači sa sobom veću izloženost inegalitarnim tendencijama koje nose nove tehnologije i digitalizacija. Iskustva drugih zemalja upućuju da su adekvatne politike i institucije dokazano učinkovita mjera za suzbijanje visoke nejednakosti ili siromaštva. Ali financiranje takvih mjera postaje sve teže, dijelom iz razloga što je postojeći globalizacijski model ustrojen na način da daje znatno veću pregovaračku moć kapitalu (u odnosu na rad), što nerijetko dovodi do pritisaka na tzv. državu blagostanja. Slijedom toga, male i otvorene zemlje poput Hrvatske, koje u znatnoj mjeri ovise o stranom kapitalu za prijenos tehnologija i novih znanja - i u konačnici za zaposlenost i rast - ulaze u žestoku konkurenciju za privlačenje stranih investicija. Trošak poslovanja se nastoji na sve načine smanjiti, od agresivnog snižavanja cijene rada i radničkih prava, manje zaštite okoliša, jeftine privatizacije ili “utrkom do dna” s nižim porezima. Ovakav trend pogoduje porastu nejednakosti u korist mobilnijih vlasnika krupnog kapitala i visokog managementa, i teško se može okarakterizirati kao prirodna sila raslojavanja.

Upravo iz ovog razloga, države se ne bi trebale olako odricati prihoda nužno potrebnih za strateška ulaganja i javna izdvajanja. Progresivno oporezivanje dohotka i kapitala je jedan izvor prihoda koji je istovremeno djelotvorna mjera protiv snažnije koncentracije dohotka i bogatstva. Za tvrdnje prema kojima pad marginalnih poreznih stopa rezultira višim gospodarskim rastom nema dokaza. A upravo je ova retorika iza većine poreznih ‘rasterećenja’ u SAD-u od Reagana do Trumpa, dok su rezultati dobro poznati: realna medijan plaća je stagnirala posljednjih nekoliko desetljeća, većina gospodarskog rasta je završila u rukama najviših 1% dohodaka i nejednakost je eksplodirala. Stoga je smjer prema smanjenju progresivnosti poreza na dohodak u Hrvatskoj (uz to, dohodak od kapitala je linearno oporezivan po nižim stopama, i tek od 2013.), od koje će najveću koristi imaju najviši dohoci, promašen, jer se temelji na istom klimavom teorijskom obrascu (tzv. “trickle-down” efekt). Nositelji nedavne reforme možda vjeruju u isti, na što imaju potpuno pravo, no ono što više zabrinjava je izostanak stručne javnosti u analizi prijedloga reforme, ili predstavljanja javnosti konkretnih simulacija učinka predloženih mjera na gospodarski rast, deficit, raspodjelu dohotka ili porezno rasterećenje jasno definiranih ciljanih grupa, itd.

Raslojavanje društva

Ovaj primjer nije optimalan način vođenja ekonomske politike, i potrebno je više transparentnosti u dostupnosti podataka za mjerenje nejednakosti i kvalitetnija javna diskusija vezano uz ovu tematiku. Krive politike mogu izazvati dugoročne negativne posljedice na nejednakost raspodjele dohotka i bogatstva. Primjeri razvoja nejednakosti u SAD-u, Rusiji, Europi, ili u Kini i drugim zemljama u razvoju ukazuju na presudnu važnost politike, institucija i ideologije za razvoj nejednakosti. Jednako tako pokazuju da socijalne i političke implikacije raslojavanja društva mogu biti kobne. Hrvatska mora pronaći model koji će zajamčiti uključivi i održivi rast. Isti je moguć unutar EU, ali zahtijeva dugoročnu viziju političara, kao i veću demokratizaciju europskog ekonomskog modela. Svaki razvojni model mora kao krajnji cilj imati povećanje blagostanja cijelog društva, a gospodarski rast je samo sredstvo za njegovo postizanje.

Autor je hrvatski ekonomist. Trenutačno radi kao istraživač na World Inequality Labu, Paris School of Economics

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 21:39