Dragutin Kamenski dao je Globusu, kako sam kaže, prvi veliki novinski intervju u životu. S osnivačem najveće hrvatske tvrtke specijalizirane za visokogradnju razgovarali smo o razvoju Kamgrada počevši od obrta s jednom zaposlenom osobom do, u ovom trenutku, jedne od najvećih, a prema određenim pokazateljima, i najveće hrvatske građevinske tvrtke. Kamenski kaže da na redovitim tjednim sastancima njega i njegovih najbližih suradnika, a ovaj razgovor smo vodili upravo prije jednog od takvih sastanaka, voli i cijeni kad mu se menadžer suprotstavlja i kad brani svoje viđenje određene situacije ili problema. Dodaje da takvo ozračje vlada jer postoji međusobno povjerenje najvišeg rukovodstva Društva koje je stečeno dugogodišnjim zajedničkim radom i vrlo korektnom suradnjom u različitim poslovnim situacijama.
Iako je Kamgrad obiteljska tvrtka u čiji rad su uključeni i sinovi Dragutina Kamenskog, naš sugovornik napominje da je privatni odnos privatni, a da se unutar kompanije radi isključivo profesionalno, neovisno o privatnim relacijama. Kamgrad posluje na tržištima Hrvatske, Njemačke, Švedske i Srbije. Dosad je realizirao više od 400 projekata od kojih su najznačajniji izgradnja zračne luke Zagreb, Split i Dubrovnik, izgradnja hotela Park u Rovinju, hotela Park u Poreču, Valamar Isabella resorta, Matrix Office parka u Zagrebu i rekonstrukcija rotora u Zagrebu. Najznačajniji trenutačni projekti su izgradnja KBC-a Rijeka, izgradnja novog turističkog resorta u Savudriji, Z centra u Zagrebu, hotela Brioni u Puli.
Počeli ste kao obrtnik, a sada je Kamgrad velika kompanija. Kada ste počeli raditi?
- Počeo sam sa zanatskom radnjom 16. rujna 1979. Tada je to bio mali obrt u kojem je, osim mene, bio zaposlen samo jedan radnik. U to vrijeme su privatnici bili zakonom ograničeni na način da mogu zaposliti do pet, a potom početkom osamdesetih, do deset radnika. Radili smo kao obrtnici u sklopu zadruga jer nismo mogli samostalno nastupati na tržištu. Kamgrad, u formi trgovačkog društva, osnovao sam 1993. godine i time nastavio svoju osnovnu djelatnost, a koja se sastojala od poslova adaptacije i izgradnje manjih objekata u segmentu visokogradnje. Tada sam već zapošljavo 50-ak radnika i raspolagao određenim kapitalom. Sredinom devedesetih uredili smo i opremili poslovni prostor u Ilici, gdje se nalazilo sjedište društva. Od tada nadalje sve vrijeme poslujemo pozitivno i imamo organski rast.
Je li u to vrijeme bilo lakše poslovati. Dosta poduzetnika voli reći da su imali manje problema, a više novca kad su bili mali nego kad su narasli?
- Činjenica je da svako vrijeme nosi svoje i pozitivne i negativne strane. Međutim, isto je tako činjenica da je u posljednje vrijeme vođenje kompanije i donošenje odluka vrlo zahtjevno i stresno kako na strateškoj razini, tako i na dnevnim razinama. Možda smo svi skupa pod dojmom protekle godine, opterećene pandemijom covida-19, a možda je poslovanje zaista sve izazovnije. Vidjet ćemo.
A kako je danas?
- Moj je osobni dojam da se tijekom godina izgubio naglasak na struci, a da su komercijalni elementi ugovora postali sve važniji. Pri tome mislim prvenstveno na cijenu i rok izvođenja radova. Popuštajući investitorima u tim segmentima, gubi se kvaliteta gradnje jer se u vremenu i po cijeni koju oni traže ne može u cijelosti ispoštovati tehnologija, čime se svakako gubi na kvaliteti. Takvo nešto nije od koristi ni nama ni investitorima. Smatram da je potrebno ponovno staviti naglasak na bitne stvari, na koji način postavljamo i strategiju kompanije.
A kakva je danas struka? Ima li graditeljski sektor dovoljno stručnjaka?
- Nažalost, odlaskom nekih velikih građevinskih kompanija s tržišta izgubili smo i veliki broj stručnih ljudi koji su slijedom prilika otišli raditi u inozemstvo. Tako se izgubilo stečeno znanje odnosno know-how po kojem je nekada jugoslavenska, a potom hrvatska građevina bila prepoznata u svijetu. S vremenom izgubljene su i reference potrebne za javljanje na javne natječaje pa hrvatske kompanije, ni formalno, ne mogu same aplicirati za izgradnju najsloženijih projekata u našoj zemlji. Konkretan i najpoznatiji primjer je izgradnja Pelješkog mosta. Sve dovodi do toga da će, nažalost, ozbiljne i velike infrastrukturne projekte ugovarati strane kompanije, a domaće eventualno raditi kao podizvoditelji za njih.
Po čemu se Kamgrad izdvojio?
- Smatram da se izdvojio upravo činjenicom kako smo dugi niz godina radili gotovo isključivo za privatne investitore. Potpisani ugovor je okvir u kojem se možete kretati, a tu nema nekog prostora. Svjesni smo činjenice da morate raditi kvalitetno i unutar ugovorenih rokova. Sve ostalo se penalizira. To je postao moto našeg poslovanja. Isto tako, svjesni smo da su kvalitetni, educirani i motivirani zaposlenici temelj uspješno obavljenog posla. Veliki naglasak stavljamo na dodatne edukcije zaposlenika te njihovo zadovoljstvo. Ljude smatramo ključnim resursom u postizanju uspjeha, a o tome govori i činjenica da su naši menadžeri i voditelji u Kamgrad došli kao pripravnici te u njemu rasli i napredovali do sadašnjih funkcija.
U sjeni velikih hrvatskih građevinskih kompanija koje su, nažalost, doživjele lošu sudbinu, Kamgrad je rastao ispod radara. Što je bilo presudno za Kamgrad?
- Uvijek smo bili maksimalno fokusirani na posao. Rasli smo polako, ali kontinuirano. Nosili smo se s brojnim izazovima i prije krize 2009. te nismo u bitnome mijenjali obrazac poslovanja ni tijekom kriznih godina. Činjenica je da se u Hrvatskoj tijekom tih kriznih godina nitko nije ozbiljno bavio našim sektorom. Dok se u Zapadnoj Evropi građevina počela dizati već krajem 2010., 2011. godine, u Hrvatskoj je pozitivan trend uočen tek tijekom 2016. Tijekom tog perioda izgubljeno je gotovo 40 tisuća radnika u sektoru. Bilo je to vrijeme vrlo niske likvidnosti, što se, htjeli – ne htjeli, moralo odražavati i na poslovanje Kamgrada jer u realizaciji projekata sudjeluje i veliki broj podizvođača koji su gotovo svi bili financijski oštećeni kod pada velikih kompanija te su imali velike poteškoće u realizaciji svojih ugovora i za nas.
S koliko radnika ste ušli u pretkriznu 2008. godinu?
- Tijekom 2008. imali smo zaposleno prosječno 385 radnika. S tim brojem smo ušli u krizne godine.
Nakon tog počinje kriza koja je bila pogubna za mnoge građevinske tvrtke. Možete li reći razlog zašto ste vi dobro prošli?
- U vrijeme prije krize tržište je doživjelo ogroman rast. Sve građevinske kompanije pokretale su vlastite projekte i smatralo se da građevinsku kompaniju čini, prije svega, business development - razvoj vlastitih projekata. Svi smo se time bavili. No, menadžment Kamgrada sagledavao je tržište stanogradnje s aspekta kreditnog potencijala kupaca i pokušavali smo realno sagledati kapacitete tržišta. To nas je zadržalo u granično prihvatljivoj zaduženosti te smo s nekoliko brzih odluka restrukturirali poslovanje i organizaciju već u prvoj polovini 2009. godine. Tako smo zadržali stabilnu poziciju na tržištu. Nismo iskoristili krizu da bismo narasli, jer investitori su u to vrijeme i te kako koristili situaciju za postizanje svih svojih zahtjeva. S obzirom na bitno smanjenje ponude posla na tržištu, fokusirali smo se na vrlo dobru organizaciju, osnažili procese i racionalizirali poslovanje upravljajući troškovima. Konkurentska prednost bila je ta što je kompanija već tada bila strukturirana i organizirana na način da je to bilo moguće obaviti kvalitetno i u kratkom roku.
Netko će vam kao menadžeru koji je vodio Kamgrad kroz to razdoblje reći da ste možda imali sreću, netko da ste imali veliko znanje... Što je od toga točno?
- Ja bih rekao da smo imali i jedno i drugo. Mislim da vam, kao i u životu tako i u poslu, uvijek treba i malo sreće. No, prije svega bilo je tu jako puno rada. U radu s privatnim investitorima, i domaćima i stranima, shvatite da uvijek morate raditi i na sebi. Morate podizati razinu znanja, vještina, sposobnosti i sebe i svojih zaposlenika da biste se mogli nositi sa sve zahtjevnijim okruženjem. I taj proces traje kontinuirano.
Što je bio osnovni problem tadašnjih velikih građevinskih kompanija?
- Teško je govoriti o drugima, posebno konkurenciji. Te kompanije su imale i puno pozitivnih stvari. Možda ih je veličina učinila prevelikim aparatima, nefleksibilnim za manje poslove ili manje profitabilne poslove, a nakon što su završili veliki infrastrukturni projekti, trebalo se prilagoditi situaciji. U tom je momentu nedostajalo snage za restrukturiranje, smanjenje broja zaposlenih, povećanje efikasnosti. Kamgrad je nekoliko puta bio u situaciji da tek počinje s izgradnjom trgovačkih centara, a pozivnice za otvorenje s točnim danom otvaranja su već bile poslane. Pretpostavljam da nije potrebno naglašavati kako u toj situaciji i ne pokušavate tražiti produženje roka, već ste svjesni da svaki problem mora biti riješen u realnom vremenu. Takve situacije vas nauče da odgovore na gotovo sve probleme tražite u vlastitoj firmi, a ne kod investitora i podnošenjem zahtjeva za produženje rokova, povećanje iznosa ugovora i slično.
Znači, te velike kompanije u vrijeme velikih infrastrukturnih projekata poput autocesta nisu efikasno poslovale?
- Smatram da je problem što se tada poslovanje nije vodilo za budućnost te nije postojala nikakva daljnja strategija. Tada se već trebala razmatrati reorganizacija, ulagati u edukaciju zaposlenika i pripremu kompanija kako bi operativno i financijski stabilne dočekale kraj velikih projekata u Hrvatskoj i potencijalno krenule na strana tržišta. Svi smo znali da u Hrvatskoj takvih projekata neće biti u kontinuitetu. Da smo tako postupili, ne bi danas kineska kompanija gradila Pelješki most.
Svi kažu da se od China Road and Bridge Corporationa ima što naučiti. Slažete li se?
- Apsolutno se slažem. Mi smo mala zemlja, nemamo puno iskustva, ili nemamo puno dobrih iskustava velikih organizacija i kompanija, i moramo učiti od drugih. Posebno, trebamo primjenjivati dobre prakse. U tome nas treba podržati i zakonodavac. I on mora pratiti trendove i na vrijeme mijenjati regulativu koja će biti dobra za kompanije, a samim time i za državu. Mi smo još 2016. i 2017. godine upozoravali na nedostatak domaće radne snage i tražili da se otvore granice kako bismo zaposlili ljude bez jezičnih barijera. Međutim, reagiralo se kasno i tzv. bazen radne snage iz BiH se ispraznio, a ljude su zaposlile zapadnoeuropske zemlje. Treba pratiti trendove i reagirati na vrijeme.
Što cijenite kod suradnika? Moraju li vas bez pogovora slušati i uklapati se u vaše vizije?
- Ljudi se u poslu, prije svega, moraju uvažavati. Naravno, cijenim predanost tvrtki i obavezama prema tvrtki, ali i argumentirano iznošenje vlastitih prijedloga, rješenja i vizija. Cijenim stručne i korektne suradnike orijentirane na rješenja. Imamo sreću da je veliki broj ljudi u menadžmentu kompanije dugi niz godina kod nas. Većinom su došli kao pripravnici i svi se dobro poznajemo. Prepoznajemo jedni drugima loše i dobre dane, dijelimo dobre i manje dobre trenutke u našim životima. Svjestan sam da privatni problemi nerijetko ljude sputavaju u ispunjavanju poslovnih obaveza. Zato unutar Kamgrada vrlo otvoreno razgovaramo i o tome i nastojimo stvoriti sve preduvjete da ljudi mogu zadovoljni i motivirani raditi.
Ipak Kamgrad je obiteljska tvrtka. Vaš sin Domagoj član je Uprave Kamgrada.
- Da, Kamgrad je obiteljska kompanija, što ima svoje prednosti, a i mane. U upravljanju svakako pokušavamo osvijestiti i jednu i drugu stranu medalje te kompaniju voditi maksimalno profesionalno. Vjerujem da se to vidi u rezultatima koje postižemo. Moj stariji sin Domagoj, nakon prethodnog iskustva u banci, u Upravi Kamgrada je već 12-ak godina, a mlađi sin Tomislav nam se pridružio prošle godine te je, s obzirom na svoje prethodno profesionalno iskustvo, preuzeo odjel za investicije te M&A. Osim njih, upravu čini i kolegica Mirjana Igrec, koja je kroz godine rada u Kamgradu, sasvim opravdano, napredovala na tu funkciju, i koja je zaslužna za neprekidno unapređivanje poslovnih procesa. Posebno u domeni optimizacije poslovanja, poboljšanja kvalitete sustava te održavanja financijske stabilnosti.
Je li teško odvojiti privatno i poslovno?
- Slažem se da je to teško odvojiti. Svjedoci smo da su prijenosi kompanija s generacije na generaciju složeni i zahtjevni procesi te je mali postotak uspješnog prenošenja. I meni je osobno to jedan od najvećih izazova. Nadam se i vjerujem da ćemo i taj izazov uspješno prevladati.
Kakvi kadrovi sada izlaze s fakulteta?
- Ne treba plakati za prošlim vremenima, nego se nositi sa situacijom koju imamo. Činjenica je da se kod prethodnih generacija više isticala želja za dokazivanjem, bili su vrlo ambiciozni i voljni žrtvovati vrijeme za napredovanje u struci. Današnje su generacije vrlo nestrpljive, žele sve i odmah, neovisno o uloženom. A u građevini se struka uči godinama, bitno je iskustvo različitih i velikih projekata, a za to je potrebno vrijeme. Stoga smo zadovoljni ako od desetak pripravnika ostane jedno ili dvoje kolega koji ustraju u radu na gradilištima i formiraju se u inženjere koji su sposobni voditi zahtjevnija gradilišta. Treba reći da se nisu promijenili samo ti mladi ljudi nego i okruženja u koja dolaze. U prošlim vremenima bilo je više vremena i ljudi koji su se mogli baviti tim mladim ljudima, prenositi znanje i iskustvo, a danas su kalkulacije ne projektima takve da vam svaki čovjek pričinjava dodatno opterećenje na projektu.
Kakva je sada vaša uloga u vođenju tvrtke?
- Formalno imam funkciju prokurista. No, svakodnevno sam aktivan i sudjelujem u operativnom vođenju kompanije. Pogotovo u dijelu operative i komercijalnih poslova.
Sudjelujete li i u ugovaranju poslova i jeste li dobili poslove na osnovi preporuka investitora?
- Sudjelujem u ugovaranju poslova jer je logično da me, kroz više od 40 godina poslovanja, investitori poznaju i kontaktiraju. Svjestan sam činjenice da su dobar glas i usmena predaja među najvećim vrijednostima u poslovnom svijetu. Upravo zahvaljujući preporukama i dobrom glasu dobili smo jako puno poslova.
Ulazite li osobno u mirnije razdoblje?
- S obzirom na proteklu godinu teško je bilo što predvidjeti. Rado bih da smjena generacija u kompaniji prođe planirano i bez poteškoća. S obzirom na sve do sada učinjeno nadam se da će tako i biti.
Kakva je bila protekla godina za Kamgrad?
- Jedno je sigurno, proteklu godinu svi ćemo dugo pamtiti. Kamgrad je realizirao nešto manje prihode od planiranoga. No, nadamo se da ti prihodi nisu izgubljeni, samo će biti realizirani s vremenskim odmakom. Napravili smo izuzetne napore da ugovorimo zamjenske poslove i zadržimo punu zaposlenost. S gotovo 1000 ljudi na 30-ak gradilišta diljem Hrvatske i dva gradilišta u Švedskoj, logistička strana priče u punom jeku pandemije je bila vrlo izazovna i skupa. Učinili smo sve što je bilo u našoj moći da zaštitimo zdravlje ljudi i na tome radimo kontinuirano. Unatoč svemu tome, zadržali smo pozitivan rezultat i s tim rezultatom smo zadovoljni.
Koliki ste promet ostvarili?
- Prošla godina je na kraju bila tek nekih 15-ak posto slabija, konačni rezultati će biti kroz mjesec dana, no za njihovo ostvarenje uložen je iznadprosječan trud i napor, s obzirom na cijelu situaciju tijekom godine. Koristim i ovu priliku da se zahvalim svojim ljudima što su u najzahtjevnijim situacijama pokazali izuzetnu predanost kompaniji i brigu za nju, kao i jedni za druge. Moram reći da mi takvi momenti daju dodatnu energiju i motiv da i dalje budem aktivan i radim.
Pojavljuje li se Kamgrad kao investitor?
- Kamgrad se prvenstveno bavi građenjem za poznatog investitora. Vlastite projekte realiziramo preko projektnih društava, i to samo u situacijama kada procjenjujemo da je projekt tržišno prihvatljiv i fizibilan te da je jedina uloga Kamgrada da bude izvođač radova.
Razmatrate li moguće akvizicije?
- S obzirom na domaće tržište, nema potrebe za većom kompanijom. Jer, uvijek morate biti spremni i za loše i za dobre godine. Međutim, financijski smo stabilna kompanija i aktivno tražimo prilike. Otvoreni smo za razne sinergijske efekte, vertikalno i horizontalno. Spremni smo i na disperziju rizika u ne nužno građevinske ili srodne grane. Stoga ne isključujemo realizaciju neke prilike u skorije vrijeme.
Je li u ovom trenutku nešto izgledno od ovoga što govorite?
- Za sada nema ništa konkretno.
Razmišljate li o ponovnom izlasku na njemačko tržište?
- Trenutno imamo otvorena dva gradilišta u Švedskoj. U ulozi smo glavnog izvođača radova na stambenim zgradama za grad Göteborg. Imamo i upite s njemačkog tržišta, no građevinski sektor ima problema i s radnom snagom u Hrvatskoj, a posebno kad izlazite na tržište EU. S obzirom i na stanje pandemije, trenutno nemamo takvih planova. U budućnosti smo otvoreni za sve prilike koje procijenimo tržišno opravdanima.
Kakvo je vaše mišljenje o načinu sanacije i obnove potresom pogođenih područja?
- Građevinska operativa dolazi nakon što se steknu uvjeti za izvođenje. Bit će tu dosta posla za građevinski sektor, ali ne odmah ni sada. Najprije treba donijeti zakonodavni okvir, projektirati, ishoditi dozvole, provesti javnu nabavu, zatvoriti financijsku konstrukciju. Tek iza toga dolaze na red izvođači.
U čemu je sada prigoda za građevinski sektor?
- Prigoda je sigurno ozbiljna obnova nakon potresa koja nije još na pravi način krenula, a u Zagrebu je prošlo godinu dana. Vjerujem da će sada kada taj dio vodi gospodin Vanđelić to napokon krenuti. Druga prigoda su svakako veliki infrastrukturni projekti koji se financiraju sredstvima EU. Taj dio spašava građevinsku operativu u situaciji kada je privatni sektor zaustavio projekte. Svi se, naravno, nadamo stabilizaciji i obuzdavanju pandemije kako bi ekonomski oporavak pokrenuo investicije u privatnom sektoru.
Možete li komentirati stanje u HUP-u?
- Žao mi je da se ovo događa. U svakom slučaju, HUP mora mijenjati način svog rada. HUP-u trebaju nove ideje i treba dosta raditi na zajedništvu. Svi trebamo zatomiti svoj ego i prijeći preko loših stvari. Imam odličan odnos s kolegama, tako da ću pokušati dati svoj doprinos da se to zajedništvo i ostvari.
Namjeravate li se možda kandidirati za predsjednika HUP-a?
- Ne, nemam tu namjeru, ali u svakom slučaju bih želio da se smire tenzije i da pokušamo razgovarati. Nismo mi velika i razvijena država koja ima tisuće velikih kompanija da se možemo na ovaj način podijeliti.
