Hrvatsko Ministarstvo gospodarstva dostavilo je Državnom tajništvu SAD-a dokument s prijedlogom da Hrvatska kupi dionice Ine koje su u vlasništvu MOL-a te mogućim modalitetima financiranja te operacije. Taj podatak, dosad nepoznat hrvatskoj javnosti, navodi se u uvodnom dijelu analize tog dokumenta, koja je urađena u hrvatskom veleposlanstvu u Washigtonu i Jutarnjem je listu stavljena na uvid.
Ali, oko postojanja jednog i drugog dokumenta u Vladi bliskim krugovima postoji potpuna kakofonija. Prijedlog je, potvrdili su nam dobro upućeni izvori, išao prema State Departmentu jer Hrvatska očekuje pomoć Amerike u toj operaciji. Spominju da je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak u više navrata naznačio takvu mogućnost.
Vlada nema pojma
Međutim, izvori bliski premijeru Zoranu Milanoviću u neslužbenom razgovoru tvrde da nemaju nikakva saznanja o postojanju bilo kakvog oficijelnog prijedloga o kupovini MOL-ova udjela uz pomoć Amerike niti da bi on bio proslijeđen Washingtonu. Ministar Vrdoljak za Jutarnji list otkriva da je riječ samo o jednom od četiri prijedloga na kojima je njegovo Ministarstvo radilo, ali, kaže, nikakav službeni dokument nije upućen SAD-u. Tko je takvu analizu naručio, za koga je ona urađena - nismo uspjeli doznati, ali njeni su nalazi uzbunili hrvatsku Vladu. Iz tog dokumenta, kojega je Jutarnji list dobio na uvid i čije faksimile objavljujemo, proizlazi da bi Hrvatska za MOL-ov udjel u Ini trebala namaknuti oko 2,6 milijardi eura, dok, po istom izračunu, hrvatski udio u Ini vrijedi 2,3 milijarde eura. Najveća poteškoća u predloženoj transakciji, navodi se, predstavlja sama vrsta predviđenog kolaterala. Naime, zalaganje dionica Ine vrlo je problematična kolaterala u prvom redu zato “jer je riječ o dionicama hrvatske tvrtke u podijeljenom vlasništvu, između partnera koji su u sporu”.
Dionice i otkup
Zato autori analize tvrde da same dionice Ine u vlasništvu hrvatske države ne bi bile dostatne za otkup 49 posto MOL-ova udjela. Također se napominje da takav način financiranja predstavlja pravno i administrativno vrlo kompleksnu operaciju te su joj troškovi znatno viši od standardnog direktnog kreditiranja.
Analiza hrvatskog modela otkupa Ine od MOL-a dalje navodi da države rijetko i nerado koriste financiranje osigurano kolateralom, jer na taj način šalju negativne signale međunarodnom tržištu kapitala. Šalju signal da je država u financijskim problemima, što može utjecati na njen bonitet te dostupnost i cijenu budućih kredita. Hrvatska bi na taj način dodatno pogoršala svoju reputaciju zemlje dužnika. Zaključno analiza tvrdi, prvo, da zalaganje dionica Ine kao kolaterala neće dovesti do bitnog poboljšanja uvjeta financiranja; drugo, da se na taj način ne može osigurati kompletno financiranje u iznosu koji je potreban za otkup MOL-ova udjela u Ini.
Korist od preuzimanja
Treće, da je korist od ponovnog stjecanja ili zadržavanja većeg vlasničkog udjela hrvatske države u Ini teško vidjeti. Premda proturječne, informacije o prijedlogu dostavljenom SAD-u otkrivaju da Hrvatska pokušava pronaći model rješavanja sada u konfliktu zaglavljenih odnosa s MOL-om te se u tom kontekstu razmatraju i opcije koje vode potpunom razlazu dosadašnjih partnera. Hrvatska je načelno prihvatila i američko posredovanje u rješavanju spora između Vlade i MOL-a, ali je vrlo skeptična prema mogućnosti da se takva medijacija i realizira. Kako Jutarnji saznaje, tijekom prošlotjednog posjeta američkog senatora Christophera S. Murphyja Zagrebu i razgovora s predsjednikom Ivom Josipovićem i premijerom Zoranom Milanovićem nije u tom pogledu postignut nikakav pomak.
Američki posrednici
Američki izvori tvrde da je Milanović svome gostu, senatoru Murphyju, rekao da medijacija ne dolazi u obzir dok se arbitraže pred međunarodnim sudovima ne završe. Visoki izvor u Vladi potvrdio je Jutarnjem da su takvi razgovori vođeni, ali se može razumjeti da je hrvatska strana prilično skeptična jer američka ponuda, kako nam je rečeno, nije konkretizirana i nije riječ o posredništvu State Departmenta, kako se u nekim hrvatskim medijima pokušalo tvrditi. Za hrvatsku je Vladu medijacija prihvatljiva ako ne utječe na arbitražne postupke koji su u tijeku.
Hrvatska ne želi da je sad požuruje
Iza Vladina nebrzanja s prihvaćanjem medijacije stoje, dakle, načelni razlozi, a ne lijenost i opstrukcija dogovora, kako se iz nekih izvora, prije svega onih povezanih s MOL-om, pokušalo prikazati.
Prvo je mađarski ambasador Gabor Ivan prozvao hrvatsku Vladu prikazujući je kao kočničara dogovornog rješavanja spora s MOL-om, te je Hrvatsku praktično optužio za sabotažu američke ponude o prijateljskom posredovanju oko Ine.
Potom je američki veleposlanik u Hrvatskoj Kenneth Merten također javno zagovarao medijaciju, sugerirajući da Vlada u tom pogledu gubi vrijeme. “Svi su elementi dogovora na stolu, treba samo sjesti dovoljno dugo i dogovoriti se”, rekao je.
U dobro informiranim krugovima tvrde da MOL nikako neće pristati na dobrovoljnu promjenu modela upravljanja Inom, jer bi time implicite priznao da je postojeći uspostavljen njihovim koruptivnim ugovorima s Ivom Sanaderom.
Komentar Viktora Vresnika: Korak koji bi zatukao šansu za oporavak
Ne stavljajući uopće u dvojbu pitanje vrijednosti Ine za hrvatsku ekonomiju, otvorenim ostaje samo jedno: može li si hrvatska država danas dopustiti novo zaduženje od 2,6 milijarde eura, kolika bi trebala biti pozajmica u slučaju da Vlada krene u otkup Ine od mađarskih suvlasnika? Za odgovor ne treba imati doktorat znanosti - ne može.
Hrvatska je danas visokozadužena država i Vlada bi takvim novim kreditnim iskorakom u pitanje stavila budućnost svih hrvatskih građana. Riječ je o poslovnom riziku koji izlazi iz okvira kompetencija političke garniture koja vodi državu.
Drugo je pitanje - što bi za hrvatske građane značio povratak Ine. Jeftiniji benzin? Ne, jer cijena na crpkama i danas ovisi o međunarodnoj cijeni na tržištu i visini dodanih državnih nameta koji u Hrvatskoj već imaju lavovski dio u cijeni goriva. Ubrzani ritam zapošljavanja?
Ne, jer Ina danas nije u fazi poslovne ekspanzije, a stisnuta natrag u hrvatske granice u prvom bi koraku izgubila još jedan dio postojećeg biznisa. Očuvanje radnih mjesta? Možda u rafinerijama, prije svega u najugroženijem Sisku, ali to bi opet značilo da država umjesto zdrave poslovne u kompaniju vraća socijalnu politiku.
Ukratko, riječ je o rješenju kratkog daha, populističkom potezu Vlade u panici koji bi joj kratkoročno možda čak i osigurao značajan rast popularnosti, ali uz cijenu ekonomskog zaokreta koji nas vodi prema sustavu koji smo napustili početkom 90-ih, ali čijih se repova, čini se, teško oslobađamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....