Stoljetni maslinik iz kojeg nastaje ulje Nai 3.3, redovito nagrađivano najvažnijim svjetskim priznanjima, dobio je i svoju kuću - Vilu Nai 3.3. Životni je to projekt Gorana Morovića (61), građevinara i maslinara, koji je na svojoj djedovini u ovom objektu na Dugom otoku pod isti krov stavio proizvodnju i kušanje ulja te luksuzni smještaj.
Vila Nai 3.3 trenutačno je najskuplji hotel u Hrvatskoj. Poseban je to objekt. Po riječima njegova vlasnika, u ovoj je kući jedina simetričnost asimetrija, a glavno pravilo da u njoj nema klišeja.
- To je, zapravo, uljara koja je htjela biti više od uljare – kaže nam GoranMorović. Kuću je projektirao veliki arhitekt Nikola Bašić, kreator, među ostalim, Morskih orgulja, Pozdrava Suncu, spomen-križeva na Kornatima... Cijeli svoj radni vijek Bašić mijenja vizure Dalmacije. Kuriozitet ovog hotela jest da on vizuru okoliša nije promijenio gotovo nimalo. Zdanje je okruženo maslinama i suhozidima: Morovivićevi su preci nazidali oko 2,5 kilometra suhozida, a on je dodao još toliko. A Vila Nai 3.3 se sasvim uklopila, pa s udaljenosti izgleda tek kao produžetak tog pomno složenog kamena. Čak i krov ima dvojaku funkciju – on je ujedno vrt na kojem raste bilje, pa i neki korovi.
- Djedovi mi ne bi bili sretni da vide što sam sve zasadio – govori Morović osvrćući se na te korove.
Detaljnije objašnjava ideju iz koje je nastalo ovo impresivno, a opet nenametljivo zdanje: – Projektni je zadatak bio pod isti krov staviti proizvodnju maslinova ulja, kušaonu i smještaj u kategoriji The Leading Hotels of the World – kaže Morović pa dodaje da je uvrštavanje u taj prestižni koncern prošle godine tražilo više od 300 hotela, a primljeno ih je tek 17. Oni su sa svojih osam soba s po dva kreveta drugi najmanji objekt u tom prestižnomizboru.
- Za uvrštavanje u selekciju LHW morate ispuniti oko tri stotine kriterija. U pravilu većina od 400 objekata ima od 50 do 100 soba, a najčešće su smješteni u velikim gradovima ili na mondenim mjestima poput St. Tropeza ili St. Moritza. Mi se ne uklapamo u te kategorije… No u nekim slučajevima su lokacije blizu prirodnih ljepota, unikatnih krajolika. Mi smo svoj pandan tome vidjeli u Kornatima – priča.
Nikola Bašić ovu je vilu nacrtao na papiru još 2013. godine. Njezina je gradnja počela prije dvije godine, a prvi su gosti stigli prije desetak dana. Sobe se dijele po veličini i postoje dva tipa, od kojih jedan ima dnevni boravak, a drugi ne, a na cijenu utječe i to gleda li soba na more ili maslinik. Najjeftinije noćenje, u manjoj sobi s pogledom na maslinik, za dvije osobe u špici sezone stoji 987 eura, a u cijenu je uključen i doručak. Noćenje s doručkom u većem tipu sobe s pogledom na more košta 2480 eura. Cijena nekome tko nije upućen u funkcioniranje hotelske industrije može djelovati visoka. No, uvjeravaju nas, s obzirom na ulaganje, ona to sigurnonije.
Morović ne želi o tome koja je bila cijena cijele investicije: – Kad govorimo o Mona Lisi, je li pitanje pošto biste je vi kupili ili prodali? Mislim da je i ovaj objekt Mona Lisa. Svakako je činjenica da je Mona Lisa višestruko skuplja nego nekakva karikatura, ali to nije primarna spoznaja o njoj – kaže.
- Možda je bolje ne govoriti o brojkama jer ljudi, u pravilu, upamte neki broj koji im potom služi da od njega razvijaju priče bez temelja – smatra.
Troškovi su bili veliki, što dijelom proizlazi iz činjenice da je cijela kuća napravljena od materijala koji je dobiven iz brda u kojem je zdanje smješteno.
- Materijal iz iskopa je podrobljen, prosijan i ugrađen u beton kuće, a i sav kamen koji je tu iz istoga je mjesta – govori Morović.
Doista, kuća je napravljena u stijeni, što se vidi i u jednom od nekolicine dvorišta u hotelu, koje je terasa Grotte 11 000, jednog od dva restorana koja se tamo nalaze. Atipična je to terasa – na jednoj je strani omeđena golemom i golom stijenom. Iako ne želi o ciframa, Morović kaže da mu je ovo prvi projekt u životu koji je počeo – na kredit. Objekt je sufinanciran ESIF sredstvima, a garancije daju HAMAG i HBOR. A dio novca dobili su na natječajima EU-fondova.
- Prilikom gradnje uljare prijavili smo se za sredstva iz EU-fondova. S Ministarstvom poljoprivrede imali smo nesporazum; rekli su nam da su cijene našeg materijala višestruko skuplje od etalonskih. No postavlja se pitanje što je to etalon. U Zagrebu je on zagrabljeni šljunak iz Save, u Splitu minirani kamen, a na otoku opet taj minirani kamen morate dovesti do lokacije. Tako da smo tek iz druge dobili poticaje za izgradnju uljare, na prvu su nas lakonski odbili – govori, referirajući se na to da su velik dio materijala našli na licu mjesta. Sve i da nisu dobili tih 200 tisuća eura, u projekt bi i dalje ušli.
– Prvi je plan bio da u hotelu bude šest smještajnih jedinica, no kako su nam poticaji prve godine izmaknuli, preprojektirali smo kuću i napravili osam soba kako bismo povećali turistički dio. Na kraju smo poticaje ipak dobili, ali i ostavili svih osam soba – pričaMorović. Inače, Dugi otok ima nekoliko hotela, no nijedan od njih nema više od tri zvjezdice. Vila Nai pravo je osvježenje u turističkoj ponudi ovog zeleno-plavog raja.
– Rekao bih da je ovaj projekt atipičan i po svojoj društvenoj dimenziji. Kada se promatra otočka demografija, vidljiv je trend odlaska ljudi u veće sredine. Nama su pak došli ljudi iz Europe, Azije, iz drugih hrvatskih gradova... Na otocima samo treba stimulirati veću količinu projekata koji mogu izazvati zanimanje i kod onih koji dolaze izvana – kaže. Morović se oprezno služi velikim riječima. Iako je ovo zdanje kuriozitetno, govori da o njegovoj važnosti za otok mogu govoriti samo otočani.
– Nedvojbeno je da je ovo poticaj za različitost ponude na otoku, no teško je reći što će se događati u budućnosti. Nadam se da će naš utjecaj biti pozitivan – priča uz čaj od masline pa dodaje: – Ja sam samo građevinski inženjer koji ne promišlja turističku strategiju Jadrana – odgovara na pitanje o posebnosti ovog zdanja čak i u kontekstu čitave Dalmacije.
Ali projekt je poseban i u građevinskom smislu... – Da, jest. Različit je od svega onoga na čemu sam radio u prethodnih više od 30 godina u građevinskom sektoru. Ja sam po edukaciji diplomirani inženjer graditeljstva. Prvih pet godina radio sam kao projektant konstrukcije, a nakon toga kao izvođač radova. U pravilu, kao firma gradimo za privatnog investitora objekt koji je obično vila sbazenom. Ovo zdanje mu nije bilo izazov samo u tehničkom i izvedbenom smislu. Našao se u situaciji u kojoj je ujedno i građevinar, i investitor, i nadzornik.
- Ovim smo projektom izašli iz okvira, a problem maloga tržišta kao što je naše jest često u tome da su neke stvari obično unaprijed definirane. Iako sam vrlo familijaran s građevinskom strukom posljednjih nekoliko desetljeća, većina toga što smo radili bilo je različito od naših prijašnjih projekata – kaže pa vrlo slikovitim primjerom objašnjava na što točno misli.
– Ljudi su svjesni da se telefon i računalo sastoje od komponenti i spremni su platiti jedan piksel više jedan novčić više. S druge strane, na svojim građevinama štede. Često je teško uvjeriti investitora da treba platiti novčić više da bi dobio nešto više. Tu odmaže što je većina toga definirana tradicijom. Razlika je bila u tome što mene na ovom projektu nije trebalo uvjeravati da treba platiti novčić više da bismo dobili bolje rješenje. Svjestan sam toga da inicijalno veći trošak dugoročno znači veću uštedu – kaže Morović.
No problema je bilo; otok nema infrastrukturu, pa je stvar često bila komplicirana. No uvijek se gledalo kako prilagoditi projekt lokaciji. Jedan od primjera je bazen u njihovu wellness centru. U njega se pumpa morska voda radi autentičnijeg doživljaja, ali ponajprije zato što je voda na otoku luksuz.
– Kad govorimo o financijama, problem je i graditi jednoetažni objekt. On po metru kvadratnom košta više od objekta na više etaža, pa je onda tu i činjenica da je ukopan u stijenu, da je neuobičajene geometrije... Nastao je na izohipsi želeći se uklopiti u teren. Nastao je po članku Zakona o građenju za izgradnju izvan građevne zone pa mu je tako definirana katnost i ukopanost u teren. To su startni malusi, no dugoročno vjerojatno bonusi – priča.
Dodatno objašnjava situaciju sa Zakonom o gradnji. I tu se dogodila situacija koja je za birokraciju prilično neobična. – Ako imate tri ili više hektara zemlje, možete sagraditi 1400 kvadrata podruma i prizemlja, od čega tisuću kvadrata mora biti potpuno ukopani podrum, dok 400 može činiti prizemlje. Bašić je to pravilo okrenuo u svoju korist; rekao je da je sve što on ne vidi – podrum. Teško je zamisliti administrativca koji će to tako shvatiti. Odnosno, lako je shvatiti, a teško je prihvatiti – kažeMorović.
Računa li da će mu gosti biti nautičari koji krstare po Kornatima i Telašćici?
- Svakako. Često netko iz obitelji nije sretan kad se brod ljulja. Jedno od naših viđenja je da smo mi taj njihov usidreni brod, na kojem će imati jednak, pa i dosta većikomfor. Inače, sve je u ovoj kući prilagođeno maslini. Goran i njegova supruga Nives veoma su posvećeni maslinama. Objašnjavaju kako gorčina ulja znači da je ono bogato polifenolima, što, laički rečeno, znači da od tog ulja neće rasti kolesterol u krvi; dapače, ono je vrlo zdravo, ublažava bolove, kemijska mu je formula slična onoj ibuprofena. “Slađe” ulje će vam pak povećati kolesterol... No jedete ga jer je fino...
Ulje Morovićevih obožava Gino Celletti, vrsni stručnjak za masline. Prisjećaju se kad su mu prije šest godina prvi put slali svoje proizvode na kušanje. Nisu imali etiketu, improvizirali su, izrađujući je sami u posljednji trenutak. Ime ulja napisali su rukom. Celletti je, pričao im je kasnije, ostao zbunjen, nije mu bilo jasno kako je ova akrobacija završila kod njega, bok uz bok s brojnim drugim uljima brendiranima do najsitnijih detalja. No, kad je kušao ulje, rekao je: - Kvragu i brendiranje, ovo je sjajno! U kuhinjama dvaju restorana koji su u hotelu koristi se isključivo ulje proizvedeno od maslina što rastu na ovom posjedu. Od njihovih se maslina rade i pripravci za spa, a čaj od masline sastavni je dio doručaka...
Kada govorimo o gastronomiji, dva su restorana konceptualno prilično različita. 3.3 je orijentiran na fine dining, a Grotta 11 000 nudi meso i ribu s roštilja te kruh ispod peke. U restorane se inače može doći jesti bez obzira na to jeste li gosti hotela ili niste, no broj mjesta vrlo je ograničen kako bi atmosfera ostala mirna i intimna. Valja napomenuti da su i u jednom i u drugom cijene vrlo pristupačne.
– Brojke 3.3, koje su ime restorana, stoje i uz “Nai”, ime našeg ulja. “Nai” je dalmatoromanska riječ za snijeg, koji je jako važan za život masline, on ubija nametnike i omogućuje kvalitetan urod. A na Dugom otoku je prije sto godina u prosjeku godišnje bilo 3.3 dana u kojima je padao snijeg. Drugi restoran pak nosi ime Grotta 11 000. Gdje smo našli tu brojku? Prije 11 tisuća godina je ovdje na otoku živio najstariji Dalmatinac Šime – priča Morović.
Supruga Nives i on dosad se nisu bavili turizmom. No našli su ljude koji za njih vode hotel, oni su Lana i Denis Galić. Ona je direktorica, a on chef i direktor operacija hotela.
Denis Galić pojašnjava nam gastronomski dio priče. Restoran “3.3” ima samo 22 sjedeća mjesta.
– Menu je baziran samo na ribi i najboljim sastojcima iz Jadrana. Koncept je organski, upotrebljavamo i jariće te dosta sira. Kozji su proizvodi specifični za Žman, a od mlijeka i sami radimo jogurte, kefire, dio sireva... – govori Galić, koji je sa svojim timom na otoku već dva mjeseca.
Prikupljali su lokalno bilje, divlji origano, motar koji su ukiselili, žutenicu koja je podvrsta maslačka, a koriste je za dimljeni rižoto... U restoranu Grotta 11 000 sva su jela s vatre.
– Ne koristimo ugljen, sva se jela pripremaju na drvu – kaže Galić i dodaje da imaju tri roštilja: jedan za meso, jedan za ribu, jednu peku za kruh. A planiraju i napraviti još jedan vertikalni roštilj, na kojem je princip takav da se jela pripremaju na manjoj temperaturi, ali dulje, na žaru.
– U Grotti imamo najbolja mesa iz San Sebastiána, iz Baskije. To su goveda, krave i bikovi stari od tri do dvadeset godina – kaže.
Pričamo i o vinskoj listi, na njoj su 203 etikete, a prilično su fokusirani na šampanjce. Trideset i tri su etikete šampanjaca, 20-ak pjenušaca...
– Fokus nam je na Dalmaciji, ali imamo vina iz cijele Hrvatske – priča Galić.
Razgovaramo i s Lanom Galić, direktoricom hotela. Upoznaje nas s detaljima LHWa. Neki su od kriterija numerički. Brojčano je određena čak i veličina zrcala koja se moraju nalaziti u sobama. No u vili Nai išli su i korak dalje: njihova su zrcala u kupaonicama čak i pomična, kako bi ih svaki gost mogao prilagoditi svojoj visini. No, neki se kriteriji ni približno ne mogu mjeriti u brojčanim vrijednostima. Pobliže objašnjava: da bi mjesto bilo proglašeno dijelom LHWa, ono mora biti neobično, imati posebnosti u kontekstu arhitekture, pozicije, koncepta, vlasnika...
– Primaju tek pet posto svih aplikanata. Kad ste punopravni član, šalju vam tajne goste, pa svaki put morate pokazati maksimalni nivo usluge, čistoće... Gosti dobivaju upitnik, na kojem nas moraju ocijeniti savršeno. Ovdje se ne radi kategorizacija koju imate zauvijek. To nije samo standard opremanja nego i usluge – tumači.
Još jedno od važnih mjerila jest to koliko se usluga u objektu može anticipirati.
– Dakle, nije važno samo da gostu donesete ono što je naručio nego da osoblje iz ponašanja posjetitelja pročita što koji gost želi ili treba. Pristup koji ovdje njegujemo je radikalno individualan – kaže LanaGalić. Također, u hotelu ne primaju djecu mlađu od 12 godina.
– Neki će reći da je to rizik, no mi mislimo da je to važna poslovna odluka. Ljudi se dolaze odmoriti. Simpatično je kad se djeca igraju na bazenu, no drugim bi gostima to moglo smetati. Inzistiramo na mirnom okruženju – tumači. Osoblja u hotelu će biti više nego gostiju:
– Ali ga gosti neće vidjeti. Zadatak je da osoblje bude nevidljivo, ali uvijek nausluzi.
I voditelji i vlasnik hotela zaključuju: – Spremni smo od ovoga objekta napraviti doista posebno mjesto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....