JUTARNJI OTKRIVA: Kako su Hrvatske tvrtke postale najveći ulagači u Srbiji?

Iznenađenju Mladena Ružmana nije bilo kraja. Na gradilište Pevecova prodajnog centra u beogradskoj općini Palilula došao je jedan gospodin i rekao: “Ja sam predsjednik općinske gospodarske komore. Ako vam išta zatreba, mi smo tu da vam pomognemo da što prije krenete. Kada god želite, dođite k nama ili ćemo mi doći k vama...“

Bila je 2006. godina, a Mladen Ružman, pravnik, nekadašnji član užeg vodstva HNS-a i pomoćnik ministra obrane, danas zaposlen u HEP-u, bio je dio tima koji je za osebujnu hrvatsku poduzetničku obitelj otvarao prodajne centre u Beogradu i Banjoj Luci. Njegova uža zadaća bila je ishoditi uporabne dozvole, raspisati natječaje i zaposliti radnike, izraditi sistematizacije i unutarnje akte tvrtke, sve do samog otvaranja dućana, uključujući marketing. Imao je, dakle, bliske susrete s državnom administracijom Srbije, poslovnim ljudima, kao i građanima koje nazivamo “običnima”.

Škakljive godine

Hrvati nisu odlazili u Beograd i Srbiju posve rasterećeni strepnje kako će tamo biti dočekani, “2006. i 2007. bile su još ‘škakljivije’ godine nego danas u smislu naših ukupnih odnosa i političkih prilika, bilo je strahova što će se događati, hoće li nas tamo bojkotirati...” Ali, već i dolazak predstavnika gospodarske komore pokazao je da su sve strepnje bile suvišne i nepotrebne.

“Imali su oni, naravno, i svoj poslovni interes”, kaže Ružman, među poduzetnicima iz te općine bilo je onih koji su htjeli sudjelovati u gradnji robne kuće Pevecovih ili poslije postati njezini dobavljači. No, dolazak njihova predstavnika “u blato” gradilišta bilo je ipak nešto što Ružman nije očekivao. Barem ne na temelju svojih poslovnih iskustava iz Hrvatske.

Sedam godina poslije, točnije prošloga tjedna, Narodna banka Srbije objavila je da su hrvatske tvrtke u prvoj polovici ove godine bile najveći inozemni ulagači u Srbiji: od oko pola milijarde eura, koliko se u Srbiju ukupno slilo iz inozemstva u prvih šest mjeseci, iz Hrvatske je stiglo 104,3 milijuna eura. Ali, Srbija je s Hrvatskom upoznala i naličje inozemnih ulaganja: u Hrvatsku se najviše novca i odlilo iz Srbije, više od 117 milijuna eura.

Veći deficit u bilanci stranih investicija nego s Hrvatskom Srbija je u tom razdoblju imala samo s Danskom. Iz te zemlje stiglo joj je 300 tisuća eura, a u nju je otišlo 40,36 milijuna. To Srbi plaćaju Dancima tantijeme na autorska prava za njihovo pivo...

Prema informacijama iz Hrvatske narodne banke, hrvatska su poduzeća od 1993. do uključujući prvo tromjesečje ove godine u Srbiji investirala ukupno 622,5 milijuna eura. Najviše je ulaganja bilo lani, 133,8 mil. eura.

Poznato je da svoje tvrtke-kćeri u Srbiji ima oko 200 hrvatskih poduzeća, a najveći su ulagači Agrokor obitelji Todorić, našička Nexe Grupa, Lactalis, Vindija, samoborski DIV (odnedavno vlasnik i splitskog brodogradilišta), PharmaS Luke Rajića, solinski AD Plastik, tekstilna tvrtka Comprom Plus... Taj popis poduzeća preslikava se i u strukturi hrvatskih ulaganja, o kojoj nas izvješćuje Hrvatska gospodarska komora.

CEFTA i nakon nje

Prema HGK-u, lani je iz Hrvatske u Srbiju najviše uložila trgovina na malo (113,5 mil. eura), trgovina na veliko i posredovanje u trgovini (9,9 mil. eura), zatim su tu reciklaža (5,8 mil.), proizvodnja duhanskih proizvoda (5,1 mil.) i proizvodnja motornih vozila, prikolica i poluprikolica sa 3,4 milijuna eura.

Hrvatski poduzetnički pothvati u Srbiji privukli su pozornost hrvatske javnosti osobito nakon 1. srpnja ove godine, kada je Hrvatska postala članicom Europske unije, a napustila je cetralnoeuropsku zonu bescarinske trgovine CEFTA-u, pa su tako hrvatska roba i usluge ostali i bez trgovinskih povlastica u Srbiji. Proizvodi se iz Srbije, naime, još uvijek uz plaćanje samo jedan posto evidencije mogu bez carine i kvota izvoziti u BiH, Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru i Moldaviju. No, što je također Hrvatima vrlo zanimljivo, i u Rusku Federaciju, Bjelorusiju i Kazahstan. Ipak, dijelu hrvatskih poduzeća to nije bilo presudno da bi pokrenuli biznis u Srbiji, na primjer samoborskom metaloprerađivaču DIV-u.

I DIV je u Srbiji, u Valjevu, prvo otvorio svoje trgovačko predstavništvo za bivše istočne jugoslavenske republike, kaže njegov direktor Darko Pappo, ali je na istoj lokaciji relativno brzo investirao u strojeve i tamo prebacio dio proizvodnje iz Hrvatske. Godine 2006. DIV je na međunarodnom natječaju, u procesu privatizacije, kupio tvrtku MIN Svrljig, dio nekadašnjeg velikog metaloprerađivača Mašinske industrije Niš.

Preklani je DIV investirao u posve novu tvornicu betonskih željezničkih pragova, potpuno novi greenfield projekt koji zaokružuje željeznički proizvodni program MIN-DIV-a Svrljig. “Proizvodnja za željeznicu tamo ima tradiciju dulju od stotinu godina”, kaže Pappo, “a CEFTA za DIV nije presudan faktor”.

Multinacionalka

DIV je ušao u Srbiju ponuditi svoje proizvode, a investirao je u nove poslove vidjevši da “tamo postoji slična poslovna komunikacija kao i u Hrvatskoj, da na tom tržištu može jednostavnije upravljati poslom nego što bi mogao, na primjer, u Mađarskoj. Kad je riječ o ukupnim troškovima proizvodnje, treba istaknuti da je trošak radne snage u Srbiji manji nego kod nas, električna energija je jeftinija... ali, CEFTA nam ne igra veliku ulogu jer mi iz Srbije izvozimo u Europsku uniju, u Austriju, Njemačku, Hrvatsku, Bosnu, Belgiju, Španjolsku...”, kaže Darko Pappo.

Posebno je zanimljivo da se na jedan veliki tender u Srbiji DIV javio, i dobio posao, kao hrvatsko poduzeće, a isporučivat će proizvode izrađene u Srbiji, baš kao prava multinacionalka. MIN-DIV Svrljig, naime, još ne može dati dovoljne garancije za ispunjenje obveza. “Na tržištu se borimo kao i svi drugi i uspjeh nam ovisi o konkurentnosti, a ne o tome gdje što proizvodimo.”

Ukupno je do sada DIV, prema Pappinim riječima, u Srbiji investirao oko 20 milijuna eura i u toj zemlji danas ima oko 400 zaposlenih. Isplatilo mu se: samo na obnovi srbijanske željezničke infrastrukture, koju financira Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD), uprihodit će osam milijuna eura. Ugovor su potpisali prije manje od mjesec dana. No, ima li DIV u Srbiji i kakvih problema? Kakva su mu iskustva sa srbijanskom državnom administracijom?

Ključ je u radniku

“Problemi su kao i na svakom drugom tržištu. U Srbiji je to u jednom trenutku bila velika nelikvidnost, nemogućnost da se potraživanja i dugovanja zatvaraju na vrijeme. U Srbiji imamo velike kupce i s njima dijelimo njihovu sudbinu, a najvažnije nam je da su oni likvidni, da mogu podmirivati svoja dugovanja prema nama”, kaže direktor samoborske tvrtke obitelji Debeljak.

“U Svrljigu, primjerice, moramo pomladiti kadar, imamo dosta starih radnika pa zapošljavamo mlade dok ovi stariji ne odu u mirovinu da mogu učiti od njih. Možete imati koliko god hoćete imovine, ali ako nemate radnike koji mogu nešto napraviti, ništa od posla”, kaže Pappo.

Potezi konkurentnosti

Za zapošljavanje mladih, osobito s burze i onih teško zapošljivih, DIV od srpske države dobiva poticaje, koliko je poznato, do sada je primio 2,4 milijuna eura. “To je dobar potez Republike Srbije, to je njezina pametna investicija koja će joj se vratiti uvećana kroz potrošnju građana, poreze i doprinose. Srbija tako sebi gradi konkurentnu poziciju u odnosu na druge države u kojima bi netko možda želio investirati”, zaključuje Pappo.

Novčani poticaji za zapošljavanje i investiranje svakako su važni, no još je važnija dobra investicijska klima. “Mi nikada i nigdje nismo u Srbiji naišli na zatvorena vrata, kome god da smo se obratili, ljudi su bili vrlo susretljivi”, pamti Mladen Ružman. “Nitko nikada ‘na šalteru’ nije pokazao bilo kakav znak da mu se ne sviđa prisutnost jedne hrvatske kompanije; štoviše, ako je administracija rekla da će nešto riješiti u roku od osam ili deset dana, onda je u pravilu tako i bilo.”

“Srbija i njezina administracija... Pokazalo se da je to država koja ima tradiciju i koliko god su ponekad njihovi postupci i procedure bili nepotrebni, oni su se izvještili, ta administracija ima know-how i ona ga primjenjuje”, kaže Ružman. “Možemo razgovarati o tome ima li u Srbiji previše barijera i raznih parafiskalnih nameta, u tome smo vrlo slični, ali u provedbi je to išlo vrlo glatko.” I bez korupcije.

“Ja se ne mogu sjetiti niti jedne situacije u kojoj sam imao osjećaj da se nešto zateže, da se nešto čeka, kao nagovještaj korupcije. Kad administracija stvara situaciju u kojoj ne znate što se događa, mislite da ste sve učinili, a rješenja nema, onda vas to nužno potakne na razmišljanje očekuje li netko neku dodatnu nagradu, nešto izvan zakonskih i normalnih regula. Ja to u Srbiji nikada nisam osjetio niti sam se našao u takvoj situaciji”, zaključuje Mladen Ružman.