Jesu li hrvatski škverovi dugoročno sačuvani?

Stavljanjem potpisa na ugovor o prodaji Brodotrogira Danku Končaru i njegovoj Kermas Energiji, Vlada je s državne blagajne ‘skinula’ još jedno brodogradilište. Time se, kako sada stvari stoje, uspješno privodi kraju saga o restrukturiranju i privatizaciji hrvatskih škverova, koji ne samo da je bio uvjet za ulazak Hrvatske u EU, nego je, što je još i važnije, u velikoj mjeri opterećivao džepove poreznih obveznika.

Hrvatska je, prema podacima Ministarstva gospodarstva, u spašavanje škverova u razdoblju od 1992. do 2012. godine utrošila 28 milijardi kuna ili u prosjeku 1,4 milijarde godišnje. Hrvatski su škverovi prošli više vrlo skupih sanacija, od kojih ni jedna zapravo nije dala rezultata. Vidi se to i po tome što je pulski Uljanik jedini poslovao koliko-toliko pozitivno, dok su drugi škverovi iz godine u godinu sve dublje tonuli u živo blato gubitaka koje su proizvodili.

Kupovali mir i glasove

Krivnja za to nije jednoznačna: nju možemo tražiti kako u tranzicijskim tegobama kojih Hrvatska nikako da se riješi, tako i u jakoj konkurenciji s Dalekog istoka koja ruši sve pred sobom, ne samo u Hrvatskoj, nego i u ostatku svijeta. Ne manju odgovornost za stanje u kojem se nalaze hrvatska brodogradilišta snose i neodgovorne uprave, kao i sveprisutna politika, koja se s tim vrućim krumpirom nikada zapravo nije htjela uhvatiti u koštac.

Uzmu li se u obzir tisuće zaposlenih u djelatnosti koja u Hrvatskoj ima dugu tradiciju i značaj koji ima za gospodarstvo u cjelini, to i ne čudi. U hrvatskim škverovima, pokazuju računice, radi 2,5 posto ukupno zaposlenih u zemlji, a njen udjel u BDP-u doseže 1,4 posto. Kao izvozna djelatnost brodogradnja je još važnija, budući da na nju otpada između 10 i 15 posto ukupnog hrvatskog izvoza. Stoga se održavanjem radnih mjesta u škverovima kupovao socijalni mir, kao i glasovi.

No, točku na i takvoj praksi proizvodnje gubitaka novcem poreznih obveznika stavila je Europska komisija. Bruxelles je od Hrvatske tražio da do ulaska u EU riješi glavne probleme svojih brodogradilišta. Stoga je još bivša Vlada započela proces privatizacije škverova, koji se sada privodi kraju.

Pronašli titulare

Najgore je u cijeloj priči prošlo brodogradilište u Kraljevici, koje je završilo u stečaju. S druge strane, Brodosplit je nedavno preuzeo šef samoborskog DIV-a Tomislav Debeljak, dok je Brodotrogir otišao u ruke Danka Končara. Pulski Uljanik preuzeli su, pak, njegovi radnici, a sada je u tijeku Uljanikovo preuzimanje riječkog 3. maja.

- Mi smo tim procesima zapravo pronašli titulare vlasništva nad brodogradilištima i to je bilo neophodno. Time smo s državnih financija skinuli veliko opterećenje - ističe Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta.

Trebat će i puno sreće

Ipak, upozorava, za prve pozitivne učinke privatiziranih škverova na nacionalno gospodarstvo trebat će pričekati barem godinu dana. Prvi učinci, već se sada to može reći, bit će negativni budući da će brodogradilišta otpuštati višak zaposlenih. U konačnici, sve će ovisiti o spsoobnosti novih vlasnika da škverove postave na nove temelje, kao i o kretanjima na svjetskom tržištu, na kojem vlada jaka konkurencija. Ukratko, novim će vlasnicima, osim znanja i iskustva, trebati i puno sreće kako bi opstali na svjetskom tržištu.

- Brodogradnja definitivno ostaje jedna od naših najznačajnijih grana, ali sada na novim temeljima. Ipak, teško da će se ona u brzom roku vratiti na razine izvoza na kojima je bila prije krize - zaključuje Lovrinčević.

Dio lijeka za spas naših škverova, barem privremeno, bit će i preusmjeravanje dijela njihove proizvodnje u proizvode poput turbina, motora, stupova za vjetroelektrane ili gradnje megajahti, a dio će izlaz potražiti i u turizmu, posebno u marinama. Time će se u škverovima osigurati zaposlenost, mada na nešto nižoj razini nego sada. Ipak, brodogradnja u Hrvatskoj opstaje.

Nema jamstava

- Za sada smo uspjeli očuvati hrvatsku brodogradnju u Puli, u Rijeci, uvjeren sam u to, i u Splitu i u Trogiru, i to po novim pravilima, a to je dobro - zaključio je tijekom vikenda premijer Zoran Milanović.

No, dodao je da nema jamstava da će svi na tim novim temeljima biti uspješni. Kao što nema jamstava ni da, u slučaju da nešto krene po zlu, država neće morati ponovno uskakati u pomoć škverovima, bez obzira na to što su ona sada u privatnim rukama. Uostalom, čak i nakon privatizacije država će, prema podacima Ministarstva gospodarstva, s 2,5 milijarde kuna do kraja 2017. pomagati hrvatske škverove.