Jedan od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika, Branko Roglić, nema proizvodnju u Hrvatskoj i bavi se uglavnom distribucijom tuđih proizvoda.
Zašto nitko ne želi ulagati u proizvodnju u Hrvatskoj pa ni vi?
- Nije baš da u proizvodnju ne ulažem ništa jer imam dva hotela, 16 vila za iznajmljivanje, maslinike, vinograde i charter flotu od 30-ak brodova. Ali, točno je da nisam okrenut proizvodnji. Zašto? Da bismo imali konkurentan proizvod na svjetskom tržištu, za proizvodnju u Hrvatskoj trebaju resursi, znanje, jeftina energija, niska cijena kapitala, jeftina radna snaga i niski porezi. Mnogo toga nemamo. Ne budemo li konkurentni, i dalje ćemo gubiti tržišta i radna mjesta. Zato ne razumijem naše sindikate: oni se bore za prava radnika i poskupljuju rad, ruše konkurentnost, dok se ne ugasi i zadnje radno mjesto. Oni u vezi s tim moraju imati mjeru.
Što koči investicije u proizvodnju?
- Naši su proizvodi preskupi. Pokušao sam prodati vina, u Njemačkoj i sada u Indoneziji. U Njemačkoj je cijena skupe butelje vina na polici 8,5 eura. A mi našem dobavljaču plaćamo butelju pet eura. Gotova stvar! Ne može se prodati takvo vino kada mu na polici konkurira 300 vrsta po cijeni od 3,5 do 8,5 eura…
Kako Hrvatska može postati konkurentnija?
- Prvo treba smanjiti poreznu presiju, a za to je preduvjet restrukturiranje države. Hrvatskoj treba predstečajna nagodba, hitno je moramo restrukturirati, jer ne možemo plaćati 20 župana, 570 načelnika općina, njihove zamjenike i tajnice.
Hrvatska ne napreduje
Poslujete u 17 država. Gdje su najveći porezi?
- Hrvatska je sigurno u gornjem razredu. Sjećam se kad je državni proračun bio 39 milijardi kuna. Danas je 120 milijardi kuna. U čemu smo toliko napredovali, gdje je to naše gospodarstvo toliko procvjetalo? Ne vidim to.
Koliko poreza vi platite?
- Oko 500-600 milijuna kuna godišnje. Još su nam htjeli uvesti i porez na dobit koju sam ostvario u drugim državama retroaktivno, ali to je, srećom, palo na Ustavnom sudu. Pitao sam ministra Slavka Linića: kako je moguće oporezovati retroaktivno nešto što sam prije tri-četiri godine zaradio u Bugarskoj?
Što vam je odgovorio?
- Rekao je: to nije pošteno, ali morat ćete platiti. Srećom, HUP se žalio Ustavnom sudu i to je palo. Inače, podržavam Linićev rad.
Linić kaže da je smanjio doprinose, ali da novac koji je ostao poduzetnicima nije otišao u razvoj?
- Ima onih koji ostvaruju profite da bi se bahatili, ali pravi se poduzetnik ne bahati. Pogledajte na Zapadu kakve automobile voze poduzetnici, a kakve na istoku. Meni nisu uzor oni koji kupuju Ferrarije, već oni koji ulažu u svoje kompanije i osiguravaju im razvoj.
Koliko vas koštaju parafiskalni nameti?
- Ne plaćamo svi 570 nameta, jer njihov broj ovisi o projektima, nisu svi fiksni. No, sigurno ima 50-ak parafiskalnih nameta koje svi stalno plaćamo. Jedan kvadratni metar terase u jednom dalmatinskom mjestu plaćam jednako kao da je na Stradunu u Dubrovniku. To je zato što lokalnim šerifima treba novac da bi imali veliku plaću. Vjerovali ili ne, plaćam i spomeničku rentu za ove zgrade u kojima je sjedište moje tvrtke iako ni jedan objekt nije zaštićen. Ove zgrade nemaju nikakvu povijesnu vrijednost.
Koliko plaćate spomeničku rentu za te zgrade?
- Bilo je oko 150 tisuća kuna godišnje, ali je lani ukinuto. To su bila tri radna mjesta.
Stalno se žalite na skupu državnu administraciju: kako vama ona najviše smeta u poslu?
- Kad god dođete k nekom državnom činovniku, on vam pokušava objasniti da niste u pravu, da to što radite nije dobro. A meni treba činovnik koji će odmah riješiti moj zahtjev. Državna administracija je najskuplja zato što je nesposobna i spora. Državni činovnik ne razumije da će brzim i efikasnim rješenjem ili odlukom osigurati i svoju plaću jer će to rješenje ubrzati investiciju iz koje će se platiti porez za njegovu plaću. On ne razumije taj krug. Međutim, u zadnje vrijeme ima i pozitivnih primjera.
Kako vam konkretno državna administracija otežava poslovanje?
- Kad sam obnavljao vilu Tripalo, koju sam odlučio obnoviti iz poštovanja prema Miki Tripalu, tri godine sam čekao papire. Da nisam to radio svojim novcem, da sam uzeo kredit, izgubio bih silan novac čekajući da činovnici obave svoj posao.
Jedan državni poticaj
Vladini se dužnosnici hvale da Hrvatska investitorima daje brojne poticaje i povlastice. Znate li vi koje su to povlastice?
- Ne znam. Samo znam da će nam Crna Gora oteti sve marine jer investitorima daju sve što žele. Kad sam počeo raditi u BiH, tek četvrtu godinu sam morao platiti cjelokupni porez na profit, jer sam prve tri imao olakšice. Čak i u BiH.
Jeste li u Hrvatskoj dobili poreznu povlasticu ili poticaj, o čemu je riječ?
- Ne. U biti, jesam, dobio sam poticaj za sadnju vinograda, a onda su donijeli zakon o nula promila.
U nekim državama vlada privlači ulagače čak i besplatnim zemljištem?
- Tako treba i u Hrvatskoj. Ako investitor zaposli 200 radnika, to što je dobio besplatno zemljište isplatit će se državi za pet godina. Što državi vrijedi zemljište na kojemu nema ništa? Vrijedi samo kad se na njemu nešto radi, pogotovo kad se proizvodi. Država treba takvu računicu…
Zašto tvrdite da Hrvatska ne može biti konkurentnija sa sadašnjim Zakonom o radu?
- U svim državama u kojima poslujem veća je fleksibilnost radne snage nego u Hrvatskoj. Zakon o radu mora priznati jednu veliku istinu: da je poslodavcu najvažniji dobar radnik. Poduzetnik se nikada neće odreći dobrog radnika. I zato ne treba zakonom štititi dobrog radnika. Zakonom o radu zapravo se štite loši radnici, a s njima nitko neće razviti poduzeće ili napredovati.
Koje vama stavke najviše smetaju i zašto?
- Smeta mi to što moji radnici, koji su dobri radnici, posredno moraju plaćati i loše radnike koje štiti zakon.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....