"Stara, znaš kaj, mislim da je to majčinstvo precijenjeno", kaže mi moja dugogodišnja prijateljica prošli vikend na kavi. "Zašto to misliš?", pitam ju, vrteći u glavi što joj ju je potaknulo na tu misao.
"Pa gle, namučiš se, nosiš ih devet mjeseci, odgajaš, odrekneš se svoje vitkosti, života, provoda, u tebe se useli trajna i nepresušna briga koja ne prestaje njihovim odrastanjem, i onda kad ih najviše trebaš, odu i jave se tu i tamo, reda radi", odgovara mi u dahu. "Jave se tu i tamo, ako imaš sreće, inače ti ostanu na kičmi do Mirogoja", odgovaram joj uz smijeh.
Bio nam je to sarkastičan uvod u priču o roditeljstvu. Najavila sam joj da mi je to tema s mojim dragim psihijatrima dr. Antom Bagarićem i dr. Hrvojem Handlom. Dok se liječnici slažu da odrasloj, zreloj osobi, roditelji ne mogu biti krivi ni za šta, frendica i ja smo ipak isule sve svoje kritike na naše odrastanje i greške vlastitih roditelja, koje smo i same kao majke uspješno ponovile.
Roditeljstvo je zahtjevno, ono ne dolazi prirodno, osim samim činom rođenja djeteta. Roditelji uglavnom rade najbolje što znaju. Daju ono što imaju i ne mogu više od toga. Ne treba ih zato kriviti. Treba ih u nekoj zreloj dobi, prije svega razumjeti.
Razumjeti njih, znači razumjeti sebe. Poslušajte zato naše psihijatre. Svega ima u tom odgoju naših roditelja, ali možda osvijestite i drugačije sagledate i sebe kao roditelje.
#samojako#jakaomama